1. PRIREĐIVANJE SVINJE:

Velike svinje kod nas se obično kolju zimi… Tada su najbolje utovljene, jer su salo i slanina najdeblji.Rad oko klanja i priređivanja pojedinih dijelova svinje nije baš jednostavan posao, i treba mnogo pažnje i prakse da se taj posao izvede u redu.Svinja se najprije zakolje i tada polije vrućom vodom… onda se oštrim nožem stružu čekinje… Čisto ostrugana svinja objesi se obično o stablo ili na bilo koje za to prikladno mjesto. Zatim se proreže trbuh uzduž po sredini, odmah se izvade drob i crijeva dok su topli. Zatim se vade žuč, bubrezi i jetra s plućima i srcem…

Dika Marjanović-Radica, stručna učiteljica Domaćinske škole: Dalmatinska kuhinja, drugo dopunjeno izdanje, Novinsko-izdavačko poduzeće “Slobodna Dalmacija”, Split, 1951.

2. UPUTE O PERADI:

Perad se može klati tokom cijele godine, ali svaka vrsta ima svoju sezonu u pogledu ukusa i tečnosti mesa. Zimi su najbolje stare koke, jer su u ljetno doba teže probavljive, mladi uškopljeni pijetlovi (kopuni) su također zimi najbolji. Pilići su najbolji u kasno proljeće i kroz ljeto od svibnja i čitav kolovoz. Pitome utovljene patke najbolje su od srpnja dalje kroz cijelu zimu, do siječnja, a u listopadu počinje već sezona tuka (purani) sve do ožujka.Kad se perad zakolje, još toploj se čupa perje, jer je meso tada ukusnije nego kad se perad popari vrućom vodom. Mora se paziti da se ne oguli koža… Kad se perje iščupa, perad se opali gorućim papirom, a dlake i šiljci u mesu protuku rukama. Zatim se učini razrez na dnu vrata, kroz koji se izvuku jednjak, guša i grkljan. Na donjoj strani tijela između nogu, napravi se također razrez poprijeko, a kroza nj se vade crijeva i želudac. Crijeva se pomno i lagano vade, a isto tako i želudac i jetra. Na donjem stražnjem dijelu odreže se crijevni otvor… Sa svakog krila odrežu se šiljci, odsiječe kljun s donjom čeljusti, odstrane se noge i perad se opere po mogućnosti u tekućoj vodi.Ako se perad ima peći, onda se odreže još i vrat i dva vanjska dijela krila…Kad se na tržnici odabire perad već zaklanu i čistu, onda se gleda da je koža ružičasta ili žućkaste boje. Vrsta i ukus mesa zavise o načinu hranjenja peradi. Kod nas se običava dati puranima (tukama) dan prije na što ih se zakolje čašicu rakije da bude meso ukusnije i mekše. Guskama se daje u hrani malo tučena ugljena, da meso bude tečnije, a prije klanja ne da im se jesti 18 sati.

Perad je po mogućnosti najbolje gojiti kod kuće. Ženska perad – kokice, imade finije i ukusnije meso, jedino uškopljeni pijetlovi (kopuni), poznati su zbog tečnog mesa…

Perad se sprema na više načina… Kad se kupuje živa perad, ustanovit će se da je zdrava, ako ima oči vesele, kljun zatvoren i krunu crvenu, a da nije stara, pozna se po nožicama…

Dika Marjanović-Radica, stručna učiteljica Domaćinske škole: Dalmatinska kuhinja, drugo dopunjeno izdanje, Novinsko-izdavačko poduzeće “Slobodna Dalmacija”, Split, 1951.

3. Drva su veoma skupa a posebno ako se njima grijete i koristite ih za pripremu hrane. U Sarajevu je cijena bila dostigla 450 DM za prosotrni metar. Zbog toga je potrebno iskoristiti svaku alternativnu energetsku sirovinu koja je pri ruci. Preporučamo sljedeće:

a) Plastična ambalaža od USA lanč-paketa. Razvija vrlo visoku temperaturu i dobra je za prokuhavanje vode.

b) Kartonske kutije od istih lanč-paketa. Sadrže dosta smola te izrezane na trake daju odličnu vatru za kuhanje i grijanje.

c) Domaći briketi su posebno otkriće. Prave se od dnevnih novina. Listovi se zamoče u vodu, zgužvaju i dobro stisnu u lopte veličinie šake te ostave na suncu da se osuše. Možete ih napraviti uz malo strpljenja. Ovako napravljeni briketi su izvanredno gorivo na kojemu možete kuhati supe, variva, pite, a ako ste bili vrijedni i imate ih dosta, odlični su i za zagrijavanje prostorije.

d) Plastična ambalaža od flaša razvija visoku temperaturu. Koristite je izlomljenu na manje komadiće i isključivo u zatvorenim pećnicama. Daje jak dim i smolu.

e) Manje vrijedno drvo. Koristi se za ambalažu za voće i slično (jelovo drvo). Kalorijska vrijednost je mala ali dobro posluži za zagrijavanje vode i uštedu kvalitetnog drveta (grab, bukva).

g) Grab, bukva, hrast, bor, jasen i prerađevine (iverica, panel-ploča, medijapan) i druga kvalitetna i kalorična drva čuvajte za jela koja zahtijevaju žar.

Enesa Šeremet: Kako preživjeti od humanitarne pomoći, WHO, UNHCR, WFP, Zagreb, 1994.

4. Prijedlozi za večernje zakuske:

PILEĆA PAŠTETA:
2 fildžana ulja
3 supene kašike brašna
1 jelo iz lanč-paketa br. 6 ili br. 11
2 kafene kašike mlijeka u prahu
1 kafena kašika soli

MLADI SIR OD RIŽE
2 1/2 šolje riže
2 litre vode
1 1/2 supena kašika sirćeta
1 1/2 supena kašika mlijeka u prahu
2 kafene kašike soli

NEOBIČNI NAMAZ
4 supene kašike brašna
1 supena kašika mlijeka u prahu
1/2 litre vode
1 kafena kašika soli
2 fildžana ulja
“vegeta”, biber, senf, peršun

Enesa Šeremet: Kako preživjeti od humanitarne pomoći, WHO, UNHCR, WFP, Zagreb, 1994.

5. “Pred crkvom, čekalo je oko stotinu muškaraca, prljavih tipova koji se kao muhe na govno skupiše s konca i konopca na vijest da će se tu besplatno dijeliti čaj. Vrata su se otvorila i svećenik i neke djevojke povedoše nas kao svoje stado visoko na galeriju, pod sam krov. Bila je to evangelistička crkva, oronula i nastrano ružna, čiji zidovi bjehu oslikani prizorima s mnogo krvi i vatre i koja imaše pjesmaricu s tisuću dvjesto pedeset i jednom himnom… Poslije dijeljenja čaja, trebala se održati molitva, tako da su redovni vjernici već zauzeli mjesta u parteru.Dobili smo čaj, svatko pola litre, i po šest šnita kruha premazanih margarinom. Čim su se orgulje oglasile i tek što je služba započela, kao po kakvom datom signalu, beskućnici i skitnice nadigoše nevjerojatnu galamu. Valjali su se po sjedalima, smijali se, jedan drugom dobacivali i lopticama kruha gađali vjernike u parteru… Bješe to neobična i prilično gnusna scena. Dolje je sjedila šaka jednostavnog, dobronamjernog puka koji je pokušavao vršiti vjerski obred, a nad njima, stotinu muškaraca koje su oni nahranili u tome ih je sprečavala. S galerije im se nad glavama kesila bulumenta prljavih, dlakavih, gotovo režećih njuški. I što je šaka starica i staraca mogla naspram stotinu neprijateljski raspoloženih skitnica?… Bila je to naša osveta, jer nahranivši nas, oni su nas i ponizili…To ponašanje promatrao sam s velikim zanimanjem. Ono je bilo potpuno suprotno od uobičajenog ponašanja skitnica – od njihove inače servilne, crvolike zahvalnosti kojom gotovo uvijek primaju milostinju… Čovjek koji prima milostinju skoro uvijek mrzi svog dobročinitelja…”

George Orwell: Down and Out in Paris and London, Penguin Books, London, 1982. Moj prijevod.

6. Tako Sandra Parson u prasećem tjedniku “Ziggy”, broj 5, godina 1996, između ostalog piše: “P. J. prepametno je i vrlo šarmantno prase. Kad smo ga uzeli, nismo bili svjesni kolika će mu briga biti potrebna. I moj muž i ja radimo, te je P. J. po cio dan u kući bio sam. Zato smo (teška srca) odlučili smjestiti ga u dom odakle će, nadamo se, otići na posvojenje. U prihvatilištu, P. J. se preporodio. Posjećujemo ga gotovo svakog vikenda i promjene su frapantne. Tu je upoznao Lucindu, čuvenu po akrobatskim vještinama koje izvodi s izuzetnom lakoćom, kao i Stara, koji u obližnju trgovinu odlazi po jogurt sam. P. J. i Star učestvovat će u ovogodišnjoj božićnoj paradi za koju se već tjednima prilježno pripremaju.”Ima i srceparajućih pisama koja sastavljaju sami prasci. Jedan Bacon, u mjesečnom listu “Lucky”, od 23. listopada 1996., između ostalog kaže: “Bio sam izložen strahovitom nasilju, bio sam zapostavljen i gotovo konfiniran. Tri mjeseca moji gospodari držali su me u praonici i hranili me isključivo krumpirom. Moj toalet nisu ni čistili ni praznili. Kada bih se uneredio na podu, tukli su me metlom. Nikada me nisu izvodili na zrak, nikada se nisam igrao s drugim malim prascima. Dobio sam i upalu mokraćnih kanala jer su mi, kad bi ponestalo krumpira, davali hranu za mačke.Sad sam spašen. Nalazim se u apsolutnom prasećem raju. Nisam ni sanjao da život može biti tako lijep. Imam svoju kućicu i ogradu o koju se češem. Imam puno prijatelja. Izlazim kadgod poželim, nitko mi ništa ne brani. Ponekad s gospodarima odlazim čak i u ribolov.”

7. Navedeni podaci o vijetnamskim trbušastim prascima lako su dostupni: ima ih u knjižnicama, na Internetu, u kioscima. Navedeni podaci o prascima na Balkanu poznati su uglavnom nama s Balkana i vjerojatno stanovnicima nekadašnjeg Istočnog bloka. Detalji o emigrantima iz bivše Jugoslavije zapadnom svijetu nisu potrebni. Svijet voli promatrati događanja u globalu, voli imati cjelovitu sliku kako bi neka zbivanja lakše shvatio. Primjerice, kolona od 160.000 ruandskih izbjeglica pokušava se iz Zaira vratiti u domovinu. U Ulici Vase Miskina u Sarajevu, od eksplozije granate, a čekajući u redu za kruh, razneseno desetoro ljudi. Na tržnici u Sarajevu, od eksplozije granate, poginulo i ranjeno njih osamdesetero. Sve ljudi bez imena. Zato ovdje pamte maloga Rufusa, P. J.-a, Bacona i O. J. Simpsona. Detalje, sličice iz svakodnevnog života, zapadni svijet slaže od vlastitih događanja, kojih hvala bogu ima napretek.

8. Mjesec dana nakon pisanja ovog teksta, u “Arkzinu” pročitah: Znate li da Predsjedniku pišu? Znate li da Predsjednik pored svih svojih obveza državnika, vrhovnog zapovjednika, supruga, oca, svekra, djeda, povjesničara, te povijesne ličnosti, tenisača i igrača preferansa… stiže čitati i pisma iz puka? Znači, i danas Predsjedniku pišu; znači, neke se stvari ponavljaju.

9. Mog oca osobno je u vrijeme martovskih demonstracija 1941. tukao šef beogradske Glavnjače, Kosmajac.

10. Nakon ovog rata, u trenucima dokolice, i kadgod se u Rovinju nađem u pošti pred šalterom, sjetim se gospodina koji je ružno shvaćao Jugoslaviju, i pitam se, gdje je on sada: na Palama? Je li 1992. bio blizu Vukovara? Je li na vrijeme, kao Antonije Isaković, prodao svoju jadransku vikendicu, ili možda ima neki strani pasoš pa u Rovinj sad dolazi tiho, gotovo krišom i, umjesto da viče na šalterske službenike, svuda okolo šapće?

11. U vezi s istim izborima za narodnu skupštinu FNRJ, održanim u kotaru Poreč-Buzet u studenom 1953. a povodom kojih je djed pisao Titu, otac je pisao Skupštini. Proces se vukao više od tri godine, da bi očeva žalba konačno dospjela do CK SK Jugoslavije. Tu su mu, valjda, kazne poskidali, jer je 1957. poslat u diplomatsku službu u Egipat i to baš kad je tamo izbio rat. Da li za nagradu ili za kaznu, ne znam. Kasnije, kad se ponovno nešto bunio u vezi s Rankovićem, pa su ga ponovno kaznili, pa se on ponovno žalio, poslali su ga, opet ne znam da li za kaznu ili za nagradu – u Sudan.

12. Najviše su slali Lujo i Zlata Goranin. Lujo je svirao harmoniku i pjevao nostalgične pjesme iz staroga kraja.

13. Majčin brat i moj ujak, kasnije novinar “Slobodne Dalmacije”. Umro od infarkta 1972. gledajući televizijski prijenos nekakvog boks-meča. Imao je 54 godine.

14. “U domobranskom kraljevskom ugarsko-hrvatskom Topničkom vježbovniku…, u smislu ozakonjene dvojezičnosti u duhu Madžarsko-hrvatske Nagodbe od 1868, komandiralo se mjesto bateriji “bitnici”, i taj komandni jezik, vrveći od nakaradnih germanizama i ungarizama, poprimio je značaj konvencije, tako da nikome nije parao uši, kao danas ova karikatura od povampirenih kovanica (“bojnik”, “slikopis”, “brzoglas”, “krugoval” itd.) koje se javljaju kao sjenke davno već preminulog vremena koje se dičilo lažnim ukrasnim pridjevom: “la belle epoque”…Onda se pisalo o “priestolniku francezkom” (dauphinu), da je pozdravljen “davoriama” (canzone di guerra). “Tajnopisom” (šifrom) ili “brzopisom” (stenografijom), “poviesno dokazoslovlje”, “polaganje računah”, “natrag datirati” (postdatieren), “činitba”. “Daždomjer (pluviometre) na Sljemenu pokazao je…” “Odužba”, “igrokaz”, “razugljiti” (decarboniser), “deseti ulomak”, “piknja”, “črknja” ili “piknjočrknja” (semicolon). “Piknja dielilja” (decimalna tačka). “Tezulja”. “Krasnoslovljenje”. “Kolobar.” “Klonomjer” (deklinometar). “Gulitba”. “Jednačba” (ta je ostala). “Stabloslovlje” (genealogija), “kitoškrge”. “Likopisno mjerstvo (deskriptivna geometrija). “Šestar”. “Šestilo”. “Priekutan” (dijagonalan). “Trojako – bo – stihoslovlje” (tercina). “Dvodomni sustav”. “Dobavna pogodba”…Destilator zvao se “priekapilac”, a kemijska formula “lučbena kratica dvoživnog amonosolisa: HgC2 HgNH2”. “Dokazoslovlje”. “Domovinski zemljokaz”. “Doum” bio je argumenat, to jest dokaz “cjelovit ili krnji”…. “Drobnopisac” bio je sitnoslikar… “Gnjetao u gnjetolovci svršava samomorom.” “Krabulje i čuvide”, na balu plitvičkojezerskom u Glazbenom zavodu, kada je glazba svirala “karišik” (potpourri), a mjesto drajfirtlpolke plesala se “četvorka i valčik”. … Motor zvao se “kretulja”. “Razsudan čovjek u svojoj razsudbi kroči krokom krokomjera” (Kritičan čovjek prosuđuje precizno). Riječi kao: “krošnja”, “latica” žive do danas. “Časomjer”, “ljetokaz”, “krugomjerstvo”, “istoglasje”, “krasopis”, “krasoslovac”, “krasoćutan”, “krasnoznanac”, “kružni obod” (periferija)… itd, predale su dušu gospodinu. (Jesu li?) Dok “krilaši”, “kornjaši”, “prašnici” i “sojka kukmasta” žive do danas u nauci, ne zna se zašto, čitav niz sličnih napasti je pomro.”

Miroslav Krleža: Djetinjstvo i drugi zapisi, Sabrana djela Miroslava Krleže, sv. 27, str. 83-86, Zora, Zagreb, 1972.

O hrvatskom jeziku pogledati: Stanko Lasić: Krležologija, Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska (10.4.1941. – 8.5.1945.), Globus, Zagreb 1989, knjiga treća, str. 183-238.

15. Telefonom mi se javio ženski glas na hrvatskom:

Ja sam Suzana Lukić. Kakvi su to tečajevi na sveučilištu? Po čijoj knjizi predajete?

Imamo početni i srednji. Vaš hrvatski čini mi se predobrim za oba, kažem. Za udžbenik pitajte profesora B.

Vi uopće ne govorite hrvatski. I tko ste uopće Vi, da predajete na sveučilištu. Još ćemo se čuti!

?!

16. Tako je, primjerice. Veliko Hrvatsko državno kazalište u travnju 1941. na repertoaru imalo “obnovljenu” Puccinijevu “Manon Lescault” u “posve novoj podjeli glavnih partija”, Gundulićevu “Dubravku” i Bizetovu “Carmen”. U Malom hrvatskom državnom kazalištu davala se Scribeova komedija “Čaša vode”, potom komad Stjepana Šantića “Zlatne njive” i Kleistova “vesela igra” “Razbijeni vrč”.U kinima “Central”, “Croatia”, “Urania”, “Union”, “Trešnjevka”, “Tomislav”, “Grič”, “Rex” i tako dalje, manje zahtjevna publika mogla se razonoditi filmom “U domovinu!” (Mein Mann will in die Heimat), s predigrom “Bombardiranje Srbije”, potom “muzičkim velefilmom” “Simfonija života”, (Zarah Leander i Marika Rökk), ili “Kneginjom Čardaša”, s najnovijim ratnim žurnalom “Rat na Balkanu”. Ličku janjetinu na ražnju dnevno, od 6 sati na večer, nudila je restauracija DRAGO HRANILOVIĆ, u Vlaškoj ulici broj 9; rezervacije su se primale na telefon 22-189.

Poslovanje na Markovskom sajmu, travnja 1941., bilo je međutim loše jer, kako izvještavaju novine “padala je kiša”. Nu, potražnja telića bila je dobra, dok je zbog visokih cijena, poslovanje na Odjelu za svinje bilo slabo.

Krajem travnja 1941. “Obnovljeno je kazalište prema intencijama Poglavnika i jasnim načelima Doglavnika” tako što se “Još prije vremena određenog za polaganje zakletve članstva Hrvatskog državnog kazališta Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sakupilo na pozornici cjelokupno članstvo. Pozadina pozornice bila je urešena zelenilom i simboličkim prikazom obnovljene Države Hrvatske i velikom slikom Poglavnika omotanom hrvatskom državnom zastavom. Prije nego je obavljena zakletva oprostio se dosadašnji intendant g. arh FREUDEREICH (kapitalizacija moja) s članstvom i zahvalio na suradnji. …Novi intendant g. prof. Žanko naglasio je da je svečano polaganje zakletve (“prisega” je ušla u opticaj nekoliko mjeseci kasnije – op. aut.) prodiranje novih ideja i činjenica u savjest svakog pojedinca i objavio je skore reforme u članstvu i programu kazališta. …”

U “Malom oglasniku”, u rubrici “Muški traže posao” moglo se pročitati kako Upravu kuća preuzimaju stručnjaci arijevci sa prvorazrednim referencama.

17. Deneš Vajs umro je osamdesetih, u jednom od boljih domova za umirovljenike u Zagrebu. Bio je niska rasta i okrugao i dobar. Kad je umrla moja majka, Denešova žena Dana (za glavu viša od svog muža, s očima modrine mora), doputovala je s Denešom iz Zagreba, bacila se na Timein krevet, zagrlila njen jastuk i u njega plačući dugo nešto šaptala. Imale su, valjda, njih dvije svoje tajne, male nestašne planove, neostvarene. Moja ujna iz Sarajeva pohala je teleće odreske, brda telećih odrezaka, za one koji su na majčinu sahranu stizali izdaleka. Ubrzo nakon toga, od karcinoma jajnika umrla je i Dana “partizanka”.

18. Ljudevit Tiljak, policijski agent, dugogodišnja desna ruka zloglasnom šefu beogradske Glavnjače, Kosmajcu. Gestapo ga sredinom 1941. dodjeljuje Ustaškom redarstvu u Zagrebu. Imao je ured u policiji u Đorđićevoj. Izlazio je iz zgrade uvijek u 13 sati i par minuta, obično sa šeširom u ruci. Bio je ćelav. Imao je ogromno iskustvo u borbi protiv jugoslavenskih komunista. Imao je odlično pamćenje. Imao je brata avijatičara koji je stanovao na Ribnjaku.

19. Pet prepoznatljivo njemačkih prezimena, moguće židovskih. Ne znam jesu li kasnije, u novoj Jugoslaviji, ta prepoznatljivo njemačka prezimena, moguće židovska, dobila svoje ulice (makar uske i kratke), je li se po njima zvala kakva tvrtka, kakva ustanova, ne znam. Mogla bih u knjižnici Robarts i to provjeriti, naći plan grada Zagreba. Ne znam kako je sada u Republici Hrvatskoj, jesu li im (ako su ih uopće imali), te ulice sada oduzete? Nove planove grada Zagreba Robarts još nema.

20. Među zagrebačkim ilegalcima pričalo se da su Nadu Hajligštajn, a kasnije i sestre Baković, izdali uhapšeni aktivisti Milan Hupert i Ankica Sertić-Cincipinka.

21. Možda Ivan Šimecki? U knjižnici Robarts odgovora na takva pitanja nema. No, u knjižnici Robarts, toj najvećoj sveučilišnoj biblioteci u Kanadi, ima mnogo podataka o postolarima koji su pomagali antifašistički pokret u Zagrebu između 1941. i 1945. Saznala sam da su se ilegalci najviše koristili prostorijama izvjesnog Masneca, u Jurišićevoj; da je obućarski obrtnik Ljudevit Blažičko imao trgovinu u prolazu kina “Balkan” u Draškovićevoj, Ante Jurjević iz Hercegovačke, imao je radionicu na Mirogojskoj cesti, postolar Mance – u Radićevoj; obrtnik Stipančić, u Ilici, preko puta Gundulićeve; Franjo Podrugić, u Praškoj. Izgleda, bilo je puno postolara u Zagrebu. Bilo je i puno tvornica, naročito tvornica tekstila.

22. Vojo Kovačević, član Biroa Mjesnog komiteta KP Zagreba. Izdao ga je, prema sjećanjima mog ujaka, “provokator i konfident Majerhold”.

23. Odgovorni urednik “Sveučilištarca za hrvatsko tlo i čovjeka” bio je Ejub Čengić. “Uredničtvo” se nalazilo u Zagrebu, a “vlastnik” lista bio je Ustaški sveučilištni stožer. Za izdavača potpisivala se Matica hrvatskih akademičara.

24. Umro 1996. ili 1997. U povijesti neće biti pamćen baš po dobru.

25. Žestoki antisemit. Otvoreno je govorio kako su Židovi “lažljivci i prevaranti” koji “uništavaju” svaku zemlju u koju se dosele. Ništa blaži od Blaira nisu bili ni tadašnji kanadski premijer Mackenzie King i vodeći diplomat Vincent Massey.

26. SS vodnik. Šezdesetih, u Zapadnoj Njemačkoj optužen za suučesništvo u ubojstvu 10.500 ljudi u listopadu 1941. godine u Kaunasu, Litva. Nijemci od Kanade traže ekstradiciju, Kanada – ništa. Nijemci ponovno traže ekstradiciju 1970, pa 1973. i na kraju, 1982. Albert Helmut Rauca biva uhićen u svojoj kući u Torontu i 1983. poslat u Frankfurt. Umire prije početka suđenja u zatvorskoj bolnici.

27. Uhapšen u Kanadi 1987. Kao nacistički kolaboracionist optužen za sudjelovanje u prisilnoj deportaciji više od 8.600 Židova iz Mađarske u Austriju i u poljske koncentracione logore. Na suđenju 1989. oslobođen optužbi. “Slučaj Finta” dospijeva na Vrhovni sud 1992., a Vrhovni sud 1994. zaključuje da je u okvirima postojećeg Zakona o ratnim zločinima, presudu nemoguće donijeti. Slučaj je stavljen ad acta.

28. No, ne treba nikako smetnuti s uma da od svih zemalja saveznica Hitlerova Reicha, dvije zaslužuju osobite pohvale za revnost u rješavanju židovskog pitanja. To su Slovačka i (Kvaternikova) Hrvatska. U “malom poslovnom aneksu” protokola potpisanog 20. siječnja 1942. godine u vili na jezeru Wannsee, Grossberlin, a koji se danas, taj protokol, nalazi u muzeju holokausta u istoj toj vili, stoji: (citiram članak Slobodana Šnajdera “Vila na jezeru Wann”, “Novi list”, 25. travnja 1995.) Ubijanje pretpostavlja mašineriju, koja, iako manje-više u cjelini opsluživana ropskim radom, ipak podrazumijeva i neke troškove. Tako je Njemačka, kao zemlja-primalac i, u krajnjoj liniji, davatelj usluge, istakla svoj cjenik u odnosu na zemlju-isporučitelja. Od Slovačke se po cjeniku zahtijevalo između 300 i 500 Reichsmaraka za svakog isporučenog Židova, od Francuza čak 700 Reichsmaraka. Prijateljska Njemačka imala je, međutim, razumijevanja za probleme svog saveznika Hrvatske, pak je ista usluga – zaprimanje Židova, vađenje zlatnih zuba, šišanje i pranje Židova sredstvom Ciklon B, stajalo svega 30 Reichsmaraka. Jest, radilo se o svega 30 Reichsmaraka, ali valja znati da je Hrvatska jedina zemlja – liferant koja je ovoj obvezi i udovoljavala!…Letimičan uvid u opsežne, trotomne memoare Austrijanca Glaisea von Horstenaua, koji… je bio Hitlerov opunomoćenik, neke vrsti paralelne vlasti u manje-više ipak okupacijskom režimu unutar jedne tipične satelitske fašističke metastazice kakva bijaše ta nesretna NDH, daje misliti da su Nijemci, barem na njegova usta, Pavelićevim koljačima predbacivali pretjeranu revnost, napose naspram ‘pobunjenih Srba’. Što se pak tiče Židova, možda nema za čovjeka koji misli i osjeća hrvatski, a to u svakom trenutku znači protuustaški, i bit će tako do suda, tužnijega dokumenta od protokola u lijepoj vili na jezeru Wannsee, Grossberlin.

29. Stanko Lasić: Krležologija, Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska (10.4.1941. – 8.5.1945.), Globus, Zagreb 1989, Knjiga treća, str. 157-158.

30. 1997. bilo je šest godina kako smo Sara i ja otišle iz Beograda. Dobre tri godine prije našeg odlaska, večeri i večeri provodila sam kod Ivane u diskusijama o političkoj situaciji u bivšoj Jugoslaviji. Onda bismo, poslije tih diskusija, otišle na kakav antiratni miting, na kakvu tribinu naših istomišljenika, na paljenje svijeća za mir. Od 1989. do 1991. našim životima carevala je politika. Apsolutno. U Rijeku, Ivana je u početku slala pisma na koja sam odmah odgovarala. Onda, muk. Znam da joj je sin otišao u Brazil kako bi izbjegao mobilizaciju u Miloševićeve vojne i paravojne formacije. Znam da se odebljala, da ima četiri mačke i da je sama. Telefonske veze između Hrvatske i Srbije bile su još u prekidu pa sam, prije našeg odlaska u Kanadu, iz Rijeke vlakom otišla u Ilirsku Bistricu i iz minijaturne pošte, iz kojih su se zvale isključivo Srbija i Bosna, okrenula 753-229 i rekla Ivani da odlazimo. Politiku nismo ni spomenule.

31. Stvar s očevom penzijom kasnije se sredila tako što ona danas iznosi manje od petsto njemačkih maraka mjesečno.

32. Tek pošto se moja avantura sa Sikima okončala, i tek pošto sam odlučila o toj avanturi ovih nekoliko stranica napisati, kanadska državna televizija, CBC, počinje trodnevno izvješće o nemirima koji su baš u Torontu izbili između skupine militantnih, ortodoksnih Sika i onih umjerenijih. Sukob se odigravao pred jednim njihovim hramom i bio je do te mjere oštar da su svi učesnici u njemu povadili one noževe i mačeve koje pod skutima drže skrivene. “Mekša” struja pokušala je u društvene prostorije hrama unijeti stolove i stolice, a uz njih i pribor za jelo, dok se “tvrda” struja tome energično usprotivila. “Tvrda” struja tvrdi kako Siki i dalje trebaju sjediti na podu i jesti prstima, bez obzira na to što žive u kulturi posve drukčijoj od svoje, Sikhske. Pale su i žrtve. Bilo je ranjenih, po licu i tijelu isječenih, a promatrači, ne-Siki, sve to pratili su zabezeknuto.

33. Kad bi u knjigama iz povijesti prostor posvećen ljudskoj patnji bio proporcionalno raspoređen, Vorkuti bi nesumnjivo pripalo najdeblje poglavlje. Od 1932. do 1957., ovaj rudarski gradić na ruskom Arktiku, u blizini rijeka Pechora i Usa, bio je središte jednog od najvećih evropskih kompleksa koncentracionih logora. U Staljnovom “Arhipelagu Gulag”, Vorkutlag se nalazio na drugom mjestu, odmah poslije Kolime u sjeveroistočnom Sibiru… U vrijeme pobune zeka, u Vorkuti je boravilo oko 300.000 duša. Tokom godina u njoj nestaje više ljudi negoli u Auschwitzu; umirali su polagano, u očajanju. Ali malo je povijesne literature koja se tih ljudi prisjeća. Postoje mnoga izvješća očevidaca iz Vorkute, neka čak i na engleskom, no ostala su mahom nepročitana. Jedan preživjeli Židov, 1970-ih godine objavio je detaljan vodič s preko 2.000 “lokacija” sovjetskog Gulaga. Njegovo svjedočenje prošlo je skoro nezapaženo…

U jeku Glasnosti, lokalni stanovnici počeli su s iskopavanjima u Kuropatijskoj šumi u Bjelorusiji, u blizini Minska. Znali su da tu leže posmrtni ostaci žena, djece i muškaraca ubijenih pedeset godina ranije u doba Velikog terora. Otkrili su nekoliko cirkularnih jama, svaka s masovnom grobnicom za oko 3.000 tijela. Vidjeli su da pod borovima leži na desetine, ako ne i na stotine sličnih jama. Ali 1991. vlasti naređuju da se iskopavanja prekinu. Pored puta stanovnici zabijaju križ i prepuštaju tajne Kuropatijske šume zaboravu.

Godine 1989. članovi “Memorijala”, ruske organizacije koja se bavi otkrivanjem istine o Staljinovim logorima, otvaraju jamu iz 1930-ih podno Urala, kod Čeljabinska. U njoj nalaze 80.000 kostura.

Mecima probušene lubanje ukazuju na nedvosmislenu priču. To nisu bile žrtve usmrćene radom u logorima Gulaga. “Ljude su izvlačili iz stanova, i s djecom uza skute, ovdje strijeljali”, prisjeća se lokalni fotograf…

Nema srednjovjekovne institucije koja je u kasnijim vremenima izazvala toliko ogorčenja koliko je to učinila Sveta Inkvizicija. Mnogim suvremenim povjesničarima okrutnost ispoljena tokom progona heretika, Židova i vještica često je neshvatljiva… No, uz malo razmišljanja, moguće je zaključiti da “fenomen” nije isključivo srednjovjekovni… Paralele između Inkvizicije i “tretmana” sovjetskih disidenata koji su sve do 1980-ih zatvarani u psihijatrijske klinike i s dijagnozom shizofrenije nasilno podvrgavani tretmanu opijata, nisu rijetke. … Katolički princ-biskup od Bamberga, Johan Georg II. Fuchs von Dornheim, posjedovao je namjenski sagrađenu kuću za vještice, sa savršeno opremljenom salom za mučenje ukrašenom biblijskim tekstovima.

Vjeruje se da je tokom svoje desetogodišnje vladavine (1623.-1633.) spalio šest stotina vještica…

Danas, komparacije su nezaobilazne: kolektivna histerija i lažne denuncijacije u vremenima lova na vještice imaju mnoge sličnosti s fenomenom progona Židova i s komunističkim čistkama.

Norman Davies, Europe, A History, Oxford University Press, London, 1996, str. 454, 566, 567, 963. Moj prijevod.

34. Moglo bi se reći da je hrvatsko-kanadska izblajhana frizerka porijeklom iz Lonjice, u Torontu dobro etablirana. Veliki kapital zaradila je na izumu posebne boje za kosu, varijante tizian-crvene, nakon čega je svuda bilo mnogo sličnih tizian-crvenokosih žena. Stotinjak kilometara izvan Toronta, sredovječna frizerka posjeduje vilu s desetak soba, a u središnjoj sobi centralna atrakcija je kamin oko kojeg se zimi okupljaju njezini gosti. Tko su njezini gosti? Njezini gosti mahom su obrazovaniji članovi i članice hrvatske iseljeničke zajednice (zatekne se tu i po koji Kanađanin). Frizerka iz Lonjice u svoj velebni dom poziva inženjere, arhitekte, liječnike, sociologe, kompozitore, – amatere u kazališnim vještinama koji se okupiše oko sočinjenija hrvatske božićne predstave o hrvatskom Božiću u Lonjici, te im uz pomoć svoje stalne ili za posebne prilike unajmljene posluge – najvećma s Filipina – priređuje “otmjena” sijela uz veselu vatru i šarene canapée. Tako frizerka iz Lonjice, kao spisateljica prigodnih populističkih dramskih tekstova s okusom naive i s nesumnjivim darom za oslikavanje autentičnosti hrvatskog sela kroz perspektivu velebnog dominirajućeg kiča, u kakofoniji razgovora njezinih, ipak, obrazovanih gostiju, gradi vlastiti imidž, malo “elitističko” gnijezdo, svoje čarobno zrcalo, stotinjak kilometara izvan Toronta, gdje zimi ima puno snijega i ničega više. A oni, arhitekti, scenografi, slikari, inženjeri i liječnici vikendom k njoj odlaze, što da ne, u toj palači ugodno je i rekreativno, u miru divljine i netaknute prirode razmjenjuju misli dok frizerka iz Lonjice u kuhinji odostraga s poslugom planira večeru. I svi su sretni. I svi su zadovoljni. To je, valjda, ta nova klasa.

35. Mjesec dana po pisanju ovog teksta, pročitala sam sljedeću vijest:

Poginuo Janko Jeknić, ministar inozemnih poslova Crne Gore

Podgorica – U prometnoj nesreći, život je izgubio ministar inozemnih poslova u Vladi Crne Gore Janko Jeknić. Prometna nesreća dogodila se na magistralnom putu Podgorica-Nikšić, službeno je saopćio Republički sekretarijat za informacije Crne Gore.

Neslužbeno se saznaje da je putničko vozilo kojim je upravljao ministar Jeknić udarilo u pokvareni autobus parkiran pored puta. Nesreća se, također prema neslužbenim saznanjima, dogodila oko četiri sata poslije ponoći na dijelu puta blizu izvorišta Mareza.

Službeno je saopćeno da je povodom tragične smrti ministra Jeknića formiran odbor za sahranu, na čijem je čelu predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Komemorativna sjednica bit će održana u zgradi crnogorske Vlade a sprovod istoga dana na podgoričkom groblju.

Pokojni Janko Jeknić rođen je 1949. godine u Kotoru. Prvi put je za ministra inozemnih poslova Crne Gore izabran 1995. Ministar Jeknić završio je Ekonomski fakultet u Podgorici, a u njegovoj radnoj biografiji ističe se da je bio konzul za ekonomske poslove u Generalnom konzulatu Jugoslavije u Milanu i šef Republičkog protokola. Pokojni ministar Jeknić ima četvero djece iz dva braka.

Kako se iz navedenog saopćenja vidi, o mimozama nigdje ni riječi.

36. POVIJEST VAŠEG LJUBIMCA

– Imate li već kojeg kućnog ljubimca ? (da ili ne – navedite popis)

– Jesu li ti ljubimci cijepljeni? (da ____, ne____)

– Jesu li sterilizirani – kastrirani? (da ____, ne ____)

– Koliko dugo posjedujete navedene kućne ljubimce?

– Jeste li ikada ranije posjedovali mačku? (da ____, ne ____)

Ako jeste, što se s njom dogodilo?

– Je li ta mačka boravila unutra ____, vani ____, i unutra i vani ____? (štrihlirati)

– Imate li svog veterinara? (da ____, ne ____ – štrihlirati) Ukoliko imate, navedite njegovo ili njezino ime. Ukoliko nemate, navedite ime veterinara kojeg biste željeli posjećivati.

VI I VAŠE DOMAĆINSTVO

– Vaša dob: ispod 18 godina ____, između 18 i 24 ____, između 25 i 30 ____, između 30 i 44 ____, između 45 i 65 ____, preko 65 ____ (štrihlirati).

– Broj članova obitelji ____?

– Imate li djece? Da ____, ne ____. Navesti godine njihove starosti ____.

– Uloga, zadaci i obveze vaše djece u njezi ljubimca (mačke):
hranjenje ____, čišćenje toaleta ____, druženje ____.

– Je li bilo koji član domaćinstva alergičan na mačke? Da ____, ne ____, ne znam ____ (štrihlirati).

– Vrijeme koje provodite izvan doma:
Kod kuće cijelog dana ____, van kuće pola dana ____, odsutan (tna) između 7 i 10 sati na dan ____.

– U slučaju putovanja (odmor, obiteljski razlozi, hitni slučajevi), tko će brinuti o ovoj mački? ___________________________________________________ (detaljno).

– Jeste li ikada ranije kod nas posvojili mačku? Da ____, ne ____.

– Ukoliko jeste, što se s tom mačkom dogodilo? ___________.

VI I VAŠ NOVI LJUBIMAC – NADE I OČEKIVANJA

– Navedite razloge za posvajanje:
društvo ____, lov na miševe ____, okot ____, drugo ____. (Detaljno objasniti.)

– Posvajate li mačku za sebe ____, za člana obitelji ____, za nekog drugog ____.

– Što ćete učiniti s ovom mačkom ukoliko se preselite?

– Tko će biti najodgovorniji za dobrobit ove mačke? (ishrana, novac za hranu i veterinarske usluge)

– Hoćete li sterilizirati, odnosno kastrirati ovu mačku? Da ____, ne ____.

– Hoćete li joj odstraniti kandže? Da ____, ne ____.

– Hoće li ovoj mački biti dopušteno izlaziti: Ne, nikada ____, kadgod ona poželi ____, samo noću ____, samo danju ____, ponekad ____ (specificirajte u kojim slučajevima).

– Koliko često namjeravate s ovom mačkom posjećivati veterinara? __________.

– Koliko računate da će vas ova mačka godišnje koštati? $200 do $300 ____, $400 do $500 ____, $600 do $700 ____, $800 do $900 ____.

– Koliko dugo namjeravate držati ovu mačku?

– Kakvo je mačije ponašanje za vas neprihvatljivo?

Na dnu tiskanice stoji:

Svojim potpisom potvrđujem da je sve gore navedeno istinito i ukoliko se drukčije utvrdi, prihvaćam mogućnost da moja molba za posvojenje bude odbijena.

37. Bila je to omiljena boja naše majke. Perlin plavo, znala je ponavljati, nervirajući se što ne shvaćamo. Pred smrt, počela nam je otkrivati razne svoje male tajne, svakome od nas po neku. Kasnije smo, još uvijek tužni što je odlučila umrijeti i ostaviti nas, te njene tajne spajali u cjelovitu priču, u njen život. Tako smo njen život upoznali kad nje više nije bilo. Kad je jednom jako iskrvarila pa se posteljina nije dobro oprala, rekla sam joj, Kupit ću vešplav, a ona je rekla, To je perlin plavo, taj tvoj vešplav, kao nebo nad Marjanom. Sad znam kako je plavo perlin plavo.

38. Prilikom svakog razgovora s ocem, on me pita: Držiš li repeticije? Ja uopće ne volim “držati repeticije”. Meni “držanje repeticija” ide strašno na živce a oni i one kojima ih eventualno držim, još više. Meni je ta rabota jedna grozna stvar. Da otac to zna, vjerujem, ne bi me više nikada pitao Držiš li repeticije? Radije bih prodavala svoja jajašca nego što bih Kanađanima držala repeticije.