Canzone di guerra : nove davorije | Daša Drndić

HITLER JE VOLIO PREPELICE A DJED MRAZ NAPUŠTA BOSNU

 

Sikhi su jedni ljudi koji okolo hodaju s turbanom na glavi i koji imaju puno kose neošišane jer vjera im ni skidanje ni podrezivanje vlastitih vlasi ne dopušta. Kažu da njihova vjera vrlo napredna jest, daleko ispred svog vremena kad prije petsto godina rođena bješe. Kažu, tu njihovu vjeru slijedi dvadeset milijuna ljudi širom svijeta. Sikhizam propovijeda odanost Bogu, jednakost među ljudima, čestit život i još neke stvari, a predrasude i neosnovane rituale odbacuje. Što, po vjeri Sikha, čini život čestitim i koji to rituali neosnovani jesu, u mom malom priručniku ne piše jer podrazumijeva se, valjda, da to svatko zna. Sikhizam vlastite rituale ima, prakticiranje kojih vrlo strogo od svojih sljedbenika zahtijeva. Sikhizam deset Gurua štuje, a svih deset utjelovljenih u trenutačno živućem guruu koji se zove Sri Guru Grant Sahib.

Sve ovo, i još ponešto o Sikhima, saznala sam tek nakon mog susreta, oči u oči, licem u lice, s jednim pravim odanim živućim Sikhom.

Primicali su se božićni i novogodišnji blagdani. Toronto je grad s mnogo struje i s nevjerojatnim brojem žarulja svih veličina. Ogoljelo drveće, mahom patuljastog rasta a posađeno duž širokih avenija u središtu grada, okićeno je sitnim bijelim bobičastim svjetlima, pa izgleda kao da stabla sniježe, prhko, pahuljasto, mehko. Neboderi šljašte pod iluminacijom impozantnije težine i veličine, što već ne djeluje toliko veselo. Trgovina ima jako mnogo, jako jako mnogo, i u vrijeme praznika tako su svečane i pune svega. Sara je u školi izgubila tenisicu.

Vjera Sikha na pet simbola počiva, na čuvenih pet “Ka” koje svaki predani (muški) Sikh, polaganjem zakletve, do smrti nosi. To su: kes (duga kosa), kanga (češalj), kačha (kratke hlače), kara (željezna narukvica) i karpan (mač). Ovako nabrojani, tih pet “kaova” izgledaju bezazleno, ali kad se ugledaju zbirno, na pravom ovozemaljskom Sikhu koji šeta u svom domu – bos – jer Siki vole ići bosi, onda to, pogotovo zimi, pogotovo u nekoj pripizdini nijemoj, polegloj pod naslagama zavijanog snijega u dva ujutro i skroz izvan Toronta grada, onda to, ti “kaovi” i taj ogromni, kao od brda odvaljeni bradati Sikh, zastrašiti mogu.

S drugom Sarinom tenisicom nismo znale što bismo, Sara ipak ima dvije noge. Svejedno, preostala tenisica ostala je s nama jer bila je to nova Rebockica od finog telećeg boksa i vrijedila je, brat bratu, pedeset dolara. Inače, tenisica ovdje ima svakojakih, to jest i jeftinih ali nigdje ne prodaju po jednu. Sari ne bi naročito smetalo nositi dva različita komada obuće jer jednom je to već učinila u petom ili šestom osnovne – to, da je obukla dvije različite cipele i, da cijela škola o tome nije pričala, ona ne bi ni saznala. Sara ima manju nogu od moje ali podjednako usku, pa njezine cipele, ako ne mogu obući, mogu bar navući.

Sikhi se mnogo mole. Tri puta na dan otvaraju svoju svetu vjersku knjigu, Grant, i iz nje čitaju i recitiraju molitve. Zaposleni Sikhi imaju to snimljeno na magnetofonskoj vrpci, te nasumce odabrane molitve, pa ne moraju čitati nego samo slušaju, prate i mrmljaju. Ako rade izvan kuće, mole se uz pomoć walkmana.

Dobar Sik treba odolijevati grijesima. Dobar Sikh tako će zaslužiti milost Božju i postati besmrtan. Pet je smrtnih grijeha, vjeruju Sikhi: pohota, bijes, gramzivost, privrženost i sebičnost. Bog se može istinski voljeti tek kada prestanemo voljeti sebe. Vjera Sika proskribira idolatriju svake vrste, konzumiranje alkoholnih pića i ne priznaje kaste. Mahom sve vjere lijepo i pravedno zvuče, to doista fascinira.

No, osamdesetih godina u Indiji se među Sikhima oglašava nacionalistička i prilično militantna partija čiji je cilj veća autonomija za njihovu pokrajinu Punjab. Dolazi do demonstracija i oštrih sukoba između Sikha i Hindusa, vlada poduzima korake – šalje pedeset tisuća vojnika na Sikhe i Punjab je stavljen pod kontrolu.(32)

U Sarajevu krajem devedesetih vodi se kampanja protiv Djeda Mraza, to jest protiv Djeda Božićnjaka. Kampanja poprima nešto veće i militantnije razmjere od kampanje koja se vodila u Hrvatskoj pet godina ranije kad je “srbokomunističkog” Mraza trebalo prekrstiti (transformirati) u hrvatsko-katoličkog Božićnjaka. Predstavnici UN-a u Sarajevu priopćavaju kako je pokrenuta kampanja već izazvala nekoliko incidenata. Portparol UN-a, Aleksandar Ivanko, izjavljuje da je urednik nezavisnog Radija ISV teško pretučen zbog toga što je njegova radio stanica “podržala Djeda Mraza”. Ivanko naglašava da odnos prema Djedu Mrazu naglo postaje političko pitanje: Djed Mraz je na samrti, veli Ivanko. U gradu se više ne može naći nijedna njegova slika. Aktivisti i pristalice SDA obilaze osnovne škole i agitiraju da se “ne dozvoli da Djed Mraz djeci darove donosi “. Sve se to zbiva pred godinu novu 1997., tri-četiri ljeta pred početak novog milenija. Lokalna policija odbija sačiniti izvještaj o napadu na novinara Radija ISV iako UN zahtijeva da se otkriju počinitelji. Ured Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni, Karla Bilta, i OEBS također osuđuju napad. Predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, u otvorenom pismu javnosti opisuje Božić kao “amoralnu svetkovinu”, ocjenjujući da Djed Mraz nije dio kulture BiH, nego je “nametnut izvana”. Djed Mraz jedna je od rijetkih stvari koja ujedinjuje ljude, zbližava ih, zbog čega je i izložen napadima ekstremista, smatra Ivanko.

Ni Sikhi nemaju Djeda Mraza-Božićnjaka. Njima vjera zabranjuje “ujedinjavanje ljudi”.

Sara je skromno dijete ali je dijete. Ovdje ljudi jako puno kupuju. Nije bitno što kupuju. Kupuju i ono što već imaju, pogotovo ako je na rasprodaji. Dvije riječi ovdje su vrlo česte: ušteda i rasprodaja. Kupite tri para gaća – četvrti je besplatan! Kupite tuce kolača, trinaesti je besplatan! Uštede su mahom sitne, pogotovo u odnosu na reklame koje su velike i bučne. Tako se ovdje živi. Kupovanje je kult. Sad se i Sara zarazila, pa joj stalno nešto treba, nešto što se kupuje.

U slastičarnici slagala sam krafne u male cvjetne kartonske kutije. Taj posao našao mi je Vlatko preko svojih veza. Dobro je mirisalo ali kratko je trajalo. Slagala sam dva dana u kuhinji odostraga i zaradila stotinjak dolara. To smo onda odmah potrošile na osnovne namirnice jer frižider je bio prazan. Blagdani su se vrlo primicali. Raznosila sam reklame po kućama, tri dana. Taj posao našao mi je Mladen, preko svojih veza. Neke reklame ubacivala sam u sandučiće, neke pod vrata. Smršavila sam tri kilograma jer trebalo je mnogo hodati a vani je bilo jako hladno. U Torontu šiba vjetar, prema tom vjetru bura je sprdnja. Kad taj vjetar zapuše, temperatura od minus deset odmah se spusti na minus dvadeset pet. Kad pada kiša a čovjek (ili žena) raznosi reklame, obilno kisne jer ne može nositi i reklame i kišobran istovremeno, jer trebaju mu (joj) obje ruke isključivo za reklame. Reklame traže cijelog čovjeka (ženu). Raznosila sam noću, nakon što bih sa Sarom utvrdila strukturu atoma, geografske širine i dužine glavnih gradova svuda okolo, nakon što bih ispravila ortografske greške u njezinom referatu o Goldingovom “Gospodaru muha” i za svoju dušu, apsolutno opsjednuta, deset puta odslušala Dinu Vierny kako pjeva balade o Staljinovim gulazima. Stihove tih balada pisali su zatvorenici. Ti zatvorenici danas uglavnom su mrtvi, pa što me se onda njihovi stihovi toliko tiču?

Svuda pitam znaju li za Dinu Vierny i njezine balade. Nitko ne zna. Slušala sam ih davno, dok su pripadali sovjetskom podzemlju i tajno se iznosili iz zemlje. Danas su balade Dine Vierny u širokoj prodaji, one su snimljene i na compact discove ali nisu više aktualne; malo tko ih kupuje jer i dalje malo tko za njih zna. Pogotovo ovdje, u ovoj Kanadi. Što bi ljude u ovoj Kanadi moglo biti briga za neku tamo Dinu Vierny i za balade sovjetskih zatvorenika. Kakva Kolima, kakva Vorkuta.(33) Sve to daleka je prošlost. Oni koji pamte, oni koji znaju a nalaze se ovdje, oni se ne žele sjećati. Oni se i ne mogu sjećati jer vrlo su stari. Kao primjerice gospođa Ljuba, poljska Židovka transportirana 1939. iz Varšave u Karagandu. Ne shvaćam zašto sam se uhvatila pjesama Dine Vierny. One s mojim životom nikakve veze nemaju. Te političke balade iz vremena gospođe Ljube, čitav su svijet vrlo izvan moga. To su balade propuštenih prilika. To su mrtve balade. Recimo, ona o Staljinu:

 

Tovariš Staljin, vi ste učen čovjek,
visoka znanja stekoste,
a ja običan sam sovjetski zatočenik
i moj drug je sivi šumski vuk.

Zbog čega sam ovdje, doista ne znam,
no tužilac sigurno bješe u pravu
jer, evo me u Taruhanskom kraju
gdje i vi bjeste deportirani u
vrijeme Carevo.

Evo me u Taruhanskom kraju
gdje stražari grubi su i glupi
što ja naravno shvaćam kao dio klasne borbe.

S partijskom kapom na glavi
vidim vas u paradi
a mi cijepamo drva i, kao u prošlosti,
staljinističko iverje na sve strane leti.

Unatoč snijegu,
unatoč oblacima komaraca,
mi boravimo u tajgi od jutra do sutra,
jer ovdje vaše iskre lete
I hvala, druže Staljine,
na vašoj vatri ja se grijem.

Jučer sahranismo dvojicu Marksista
i nismo ih crvenom zastavom prekrili.
Jedan bješe ljevičar,
a drugi je osuđen nizašto.

Tisuću godina živio nam, tovariš Staljin,
i ma koliko dani za me ovdje teški bili,
Statistika će pokazati da više je željeza,
više čelika po glavi stanovnika.

 

Pjeva Dina Vierny a ja sjedim opčinjena i kasnim na raznošenje reklama. Raznosila sam noću i zbog toga da me slučajno netko ne bi vidio. Kad sam raznijela tri tisuće komada, mali ugovor je istekao pa sam kupila šeširić od crne kože. Sari sam kupila boje za slikanje. Kupila sam hranu i pijesak za mačku, dva tuceta jaja i kilo svježeg sira jer sam u godinama kad mi treba kalcij. Bio je 22. prosinca. Još nismo imale bor, bakalar nije dolazio u obzir, a nismo imale ni što pod taj nepostojeći bor staviti. Marina mi je dala glavicu kiselog kupusa za sarmu, mrzim sarmu. Ima jedna Lili u blizini koja prodaje glavice ukiseljenog kupusa, ali kako ja s njom ne volim pričati, kod nje ne odlazim. Onda se javio Esad:

Pune se kuverte kod jednog Sikha. Šest dolara na sat.

Važi, rekoh, iako je šest dolara na sat dva dolara manje od zakonom garantirane najniže satnice u Kanadi.

To mi je Esad šapnuo dok smo gledali priredbu za hrvatske iseljenike koja se zvala “Božić u Lonjici”, a koju je sastavila jedna frizerka hrvatsko-kanadska, vrlo izblajhana(34), inače porijeklom iz Lonjice a koje, te Lonjice, na karti uopće nema. Jebe mi se za Božić u Lonjici; mislila sam sve vrijeme na bakalar i fritule s pinjolima i grappom kako ih spravlja moja teta Ljube u Splitu. Na toj priredbi, koju su u jednoj lokalnoj školi sasvim izvan Toronta patetično glasno i nezgrapno izveli članovi i članice hrvatske iseljeničke zajednice, u glumi i kazališnim vještinama uglavnom amateri, prodavali su se mali suhi kolači spravljeni u kuhinjama vrijednih hrvatskih domaćica, prodavale su se kasete spletova narodnih pjesama i plesova, svirale su tamburice, sve bješe tako narodno i veselo a kako ja nisam narodni čovjek (žena), danas se teško uklapam.

Polazeći s Esadom na ugovoreni noćni rad kod Sikha, (noćni, jer bio je ilegalni), prvi put otkako boravim u Kanadi u jednoj cvjećarnici ugledala sam mimoze. Ovdje je inače prehladno za mimoze a mimoze bjehu omiljeno cvijeće moje mrtve majke i brat joj ih je često kupovao. Prosječni Kanađanin (njih je najviše), pojma nema da su mimoze cvijeće. Prosječni Kanađanin odmah kaže da je mimoza jedno zanimljivo piće, zapravo koktel od oranžade i šampanjca. Istog dana saznala sam da je Savjet praznika Mimoze u Herceg Novom utvrdio program manifestacije Praznika Mimoze, koja će, ta manifestacija, trajati od 17. siječnja do 1. ožujka 1997. U priopćenju se kaže kako još nije izvjesno hoće li karavana odlaziti na gostovanja izvan Herceg Novog (kamo je, inače, ta karavana namjeravala ići u priopćenju se ne kaže), jer ministar inozemnih poslova Crne Gore, Janko Jeknić, inače član Savjeta “Mimoze”, preporučuje da karavana “Mimoze” ne odlazi u goste, već da gosti dolaze u Herceg Novi, kao što se to radi u svim karnevalskim gradovima svijeta. Kad bi ministar inozemnih poslova poradio na tome da Herceg Novi malo izvozi mimoze u Kanadu, prosječni Kanađanin upoznao bi taj nježni, mirisni žuti cvijetak i ne bi ga brkao s narančastim šumećim napitkom.(35) Mimoze koje sam vidjela u torontskoj cvjećarnici bile su prispjele s juga Italije i koštale su više od orhideja, jer orhideja ovdje ima svakojakih, malih i velikih, a mimoza nema. U nekim stvarima ovdje je ipak na cijeni ono čega nema u izobilju. Orhideje se u kanadskim laboratorijima križaju, pa ih ima raznih vrsta i veličina, a s mimozama to vjerojatno ide teže jer mimoze rastu na stablu.

Novine su pune oglasa o malim kućnim poslovima sumnjive rabote a koji navodno donose zaradu. Među njima spadaju čitanje knjiga i punjenje kuverti.

Na punjenje kuverti na crno u domu jednog Sikha odlazi se autobusom na sjever do posljednje stanice, do periferije grada. U autobusu je toplo a vani vije. Autobus je gotovo prazan jer sedam je sati i ljudi su se vratili s posla i baš tada jedu. Kod posljednje stanice nalazi se ogromni tržni centar. Na istočnom ulazu okuplja se emigrantska radna snaga, uglavnom bosanska, za taj podrumski posao orna, podrumski, jer obavlja se u podrumu. To sam saznala tek kad me je Esad pitao:

Jesi li ponijela papuče?

Zašto papuče?

Tamo se ostaje dugo, dok se sve kuverte za taj dan ne napune, nekada do četiri, nekada i do pet ujutro, pa noge zebu.

Zašto zebu?

Zato što se cipele skidaju.

Zašto se cipele skidaju?

Zato što tako hoće Sikhi.

Zamišljala sam da ću moći ostati dokad želim, po principu “koliko muzike, toliko para”, ali kasnije sam vidjela da je taj princip, kad je u pitanju punjenje kuverti kod Sikha, nemoguće sprovesti jer prvo, čim su nas istovarili, shvatila sam da naokolo nigdje ničega nema, ni kuća ni pasa a kamoli ljudi ili telefonskih govornica i drugo, da čak i kad bih se odlučila na tajni bijeg iz te zavijane kuće u nigdini, morala bih to učiniti u čarapama, jer čim uđeš u kuću Sikha oni ti negdje cipele maknu, valjda baš zato da ne bi pobjegao. A u čarapama ići noću po snijegu bilo bi glupo jer neće doći baš dotle da mi život bude u pitanju, valjda.

Koliko je kuverti u jednoj turi? pitala sam Esada.

Između pet i šest tisuća, reče on.

Istog časa oblio me je znoj ali sam onda, također istog časa, počela računati ne bih li se oraspoložila: od sedam navečer do pet ujutro – deset sati, puta šest (dolara), jednako šezdeset, jednako par tenisica na rasprodaji za Saru, jednako malo veselje pod ukrašenim borom. Znate li vi što je to šest tisuća kuverti? Imate li blagu predodžbu kako šest tisuća kuverti izgleda kad se razastru po stolovima?

Na zbornom mjestu (skupilo nas se četvoro) ugledala sam i Mirsadu, arhitekticu iz Sarajeva koja je dvije godine ranije u Toronto, a zajedno sa sinom, stigla istim avionom kojim smo sletjele Sara i ja. Mirsadu sam odmah zapazila na aerodromu u Zürichu gdje su sve nas koji smo pristizali iz raznih pravaca bivše Jugoslavije, nakon šest sati čekanja potrpali u jedan jedinstveni, ogromni kanadski boeing. Mirsada je lebdjela švicarskim zrakoplovnim trgovinama u raskopčanom mekanom crnom kaputu najnovijeg kroja kako bi se vidjelo da ispod tog kaputa nosi jedan vrlo šik kostim od sive teleće nape. Imala je kao zift crnu kosu, podšišanu a la Mirelle Mathieu ili, za one koji ne pamte Mirelle Mathieu – a la princ Valiant. Djelovala je samouvjereno, pomalo nervozno i za razliku od većine nas anksioznih budućih emigranata, Mirsada je na tom švicarskom aerodromu izgledala kao prava svjetska putnica, kao uspješna poslovna žena. U duty-free shopu nakupovala je razne male ekstravagantne stvari: kremu protiv bora oko očiju, jedan “toblerone” od 850 grama, sinu sat, svilenu ešarpu “Dior” i miris “L’air du temps” koji ja ne volim.

Na zbornom mjestu za fizikalce iz bivše Jugoslavije koji kod Sikha rade na crno, na istočnom ulazu u tržni centar “Fairview”, gdje odozgo, sa stropa, nekakva mašina ispuhava topli zrak pa čekanje na minus dvadeset nije tako strašno, tu sam ugledala Mirsadu, arhitekticu iz Sarajeva. Ugledala sam zapravo jednu sijedu, blijedu ženu u cipelama od smeđe plastike, kako u zgužvanom sivom baloneru drhti.

Gdje vam je onaj kaput? pitam.

Znači, ni vi se niste zaposlili, konstatira Mirsada.

Sin vam je dobro? zatim pitam ja. Tu se ona malo rasplače, pa kaže:

Sin. Sin je napustio školu. Utovaruje kutije za jednu firmu.

A muž, je li vam došao muž?

Nije, veli Mirsada.

To je ista ona tašna s aerodroma? začudim se.

Kako se sjećate? začudi se potom i Mirsada.

Izgleda manja.

Jeste li ponijeli papuče?

Tu se ja jako prepadnem. Tu meni dođe odmah da se vratim, naglo mi dođe da zagrlim moju lijepu, pametnu, moju dobru Saru kojoj stalno nešto prigovaram, na koju vičem kad izgubi jednu tenisicu, a koja noću krišom dovršava jedno veliko ulje na platnu – za mene, za pod bor.

Onda je na zborno mjesto svojim sjajnim kombijem plave metallic boje stigao Zafir. Zafir je u Bijeljini držao kavanu, krčmu, što li. Zafir je u Torontu postao osobni, kućni prijatelji Sikha kod kojeg nas vodi na punjenje kuverti. Vrata na Zafirovom kombiju plave metallic boje ne otvaraju se na van nego klize lijevo-desno, tiho, vrlo filmski. Zafir nas je ubacio, nas četvero, na sjedala odostraga; na prednjem sjedalu, do njegovog, sjedio je njegov mobilni telefon. Onda je, ne okrenuvši se, jer upravo je počeo birati neki broj, pitao:

Jeste li ponijeli papuče?

Svi šute.

Onda opet: Vas, Tea, pitam: jeste li ponijeli papuče?

Počela sam kopati po torbi ne bih li dobila u vremenu. I ja imam veliku crnu torbu koju sam pred polazak za Kanadu kupila u Trstu za 160.000 lira. Kako imam samo nju, ona mi je za crkveno i mrtveno, pa se, kao Mirsadina, ofucala. Kopam, tako, kopam i onda stanem. Na dnu, pored niske japanskih bisera koje je Deneš Vajs (ili možda Dana “partizanka”) negdje kasnih šezdesetih dao mojoj majci, a koje sam svuda okolo sa sobom vukla nek’ se u slučaju nevolje nađu (vrijede bar stotku, računala sam), ugledala sam Sarinu preostalu tenisicu. U tenisici je bila ceduljica: Probudi me kad se vratiš.

Imam nešto…, rekoh.

U redu, službeno odvrati Zafir i na užasnom engleskom, na užasnom, užasnom engleskom, obavijesti svog osobnog kućnog prijatelja Sikha da ubrzo stižemo.

Kad smo stigli, baš kako sam se i bojala, svi su skinuli cipele a neke tihe žene u sarijima kao priviđenja lelujale su oko nas i onda nestale. S njima, s tim tihim, lijepim, pokornim i nježnim ženama u sarijima, nestali su i naši kaputi i – sve naše cipele.

Zafir nas je sproveo u podrum. Ostali su već bili uhodani, jedino sam ja bila nova. Ostali su odmah sjeli, svak’ na “svoje” mjesto i odmah se prihvatili posla. Zafir mi je prišao i povjerljivo rekao:

Samo nekoliko osnovnih stvari kako ne bi dolazilo do grešaka.

Kratak tečaj o punjenju kuverti?

Tako nekako. Dakle, ovako, krenu Zafir, vođa smjene i osobni prijatelj Velikog Sikha, bivši ugostitelj iz Bijeljine, Bosna i Hercegovina, vlasnik velikog kombija plave metallic boje (zarađenog na punjenju kuverti), i malog mobilnog telefona.

Ovo su kuverte broj 10, dimenzija 9 11/2 sa 4 1/8 inča.

Koliko je to u centimetrima? pitam.

Nije bitno, slušaj sada, podiže Zafir malo glas jer mu prekidoh tok misli.

Prvo treba odvojiti ljepljivi dio kuverte kako se ne bi gubilo vrijeme pri punjenju. Svatko dobije po tisuću komada. Ovo su tvoje kuverte. Ljepljivi dio kuverte odvojiš drugom kuvertom tako što je umetneš u taj ljepljivi dio jednim brzim potezom – ovako. Poslije samo šibaš. Probaj.

U početku mi je išlo prilično traljavo. Onda sam u sebi rekla: Tea, ne daj se smesti. Ne mogu oni u punjenju od tebe biti bolji. Uopće, sve vrijeme mog boravka u tom podrumu Sikha na zadatku punjenja kuverti, vodila sam vrlo živi unutarnji monolog jer nitko nije govorio, a Sikh nije htio uključiti radio. O radiju malo kasnije.

Onda ćeš, nastavi Zafir, s Esadom prijeći za drugi stol, gdje ćete ti i on napuniti ovih šest tisuća komada obavijestima koje će ova četvorka presaviti.

Zar nije bilo pet tisuća? pitam.

Ne prekidaj me. Pet tisuća – šest tisuća, na isto ti dođe kad se uhodaš.

Dobro, velim.

Obavijest položi tako da savijeni dio bude licem prema gore.

Kojim licem? Ima dva lica.

Ovako, pokaže Zafir. Pazi da sadržaj uguraš do kraja, inače kuverta se neće dobro zalijepiti. Onda, sigurnosti radi, lupni kuvertom dva-tri puta o stol, da sadržaj padne skroz na dno. Ovako.

Kasnije (nakon par sati, kad sam se uhodala), ja sam kuvertom – kako bi sadržaj u njoj pao skroz na dno – lupala samo jednom o stol, a Zafir mi je redovito prilazio opominjući me da to nije dovoljno, da treba kucnuti najmanje tri puta. To me je uznemirilo, jer sam već bila uhvatila vlastiti ritam u punjenju. Lupanjem triput o stol gubila bih na vremenu, a vrijeme i učinak Veliki Sikh mjerio je pomno: svi smo dobili po crno plastično korito (nalik onome za rublje), u koje bismo prije ubacivanja zgotovljenog proizvoda stavili zelenu cedulju s našim imenom i onim dijelom posla koji u lancu obavljamo – punjenje, stavljanje samoljepivih naljepnica s već otisnutim adresama ili lijepljenje maraka. Budući da kuverte zatvara, odnosno lijepi, mašina, a ta mašina elektronska jest i ima razne svjetleće crvene brojeve koji u polumračnom podrumu veselo trepere, to Sikh točno zna čije kuverte bjehu loše napunjene i na čijim kuvertama naljepnica ili marka bjehu naopako stavljene i, što je najvažnije, koliko je tko kuverata obradio. Na kraju, a taj kraj pokazat će se beskrajnim, prilikom isplate nadnice Sikh sve to, sve elemente u “lancu”, uzme u obzir i razmatranje.

Poslije pet sati punjenja, negdje oko ponoći, počelo mi se vrtjeti u glavi. Pet sati gledala sam samo dolje, u te kuverte na stolu, a moji vratni pršljeni nisu u najboljem stanju. Bol je išla prema desnom ramenu, niz kičmu, pa niz desnu nogu, a jedna grana boli zaustavila se na kažiprstu moje desne ruke koji je ispod nokta krvario. Tu se napravila ranica od oštrih rubova kuverti koje sam pri svakom punjenju morala baš tim kažiprstom podizati. Kasnije sam na jednoj polici ugledala male gumene kapice nalik na naprstke, koje se, pretpostavljala sam, natiču na kažiprst upravo u tu svrhu – u svrhu sprečavanja malog ali neprijatnog ranjavanja. Te kapice Esadu i meni Sikh na početku večeri nije dao, zaključila sam zato što Esad ima debele kažiprste i kapica mu ne bi dobro legla. Moji kažiprsti su, pak, tanki i na njima bi kapica vjerojatno landarala. (Slične kapice s izdignutim gumenim papilama koristila je moja majka za masiranje desni, a i ja ih imam nekoliko. Da sam znala, da sam samo znala, uzdisala sam u sebi.)

Nakon pet sati punjenja pitala sam mogu li se javiti Sari. Ostali radnici rekli su mi (polušapatom) da ne postavljam glupa pitanja, rekli su mi da nikakva pitanja zapravo ne postavljam, da je to za mene i za moj posao najbolje, jer Sikhi ne vole kad se postavljaju pitanja. Ako me nešto zanima, ako nešto trebam, nek’ se obratim Zafiru. Kao vođa smjene (koji za svakog od nas od Sikha dobiva proviziju, a koja se, ta provizija oduzima od naše satnice, kasnije sam saznala), on će mi, ako treba, sve još jednom objasniti. I rekli su mi još, svi odreda, da se nikako osobno ne obraćam Velikom Sikhu, jer Veliki Sikh upravo za to, za posrednika između njega i pripadnika Balkanskih plemena, uz to pripadnika ni približno Bogu odanih koliko su to oni, Sikhi, angažira Zafira.

Sve ide preko Zafira, rekoše. Sve.

To mi postade jasno kad sam u vrijeme petominutne pauze pošla popušiti cigaretu ispred kuće:

Pazi gdje treseš pepeo. Pazi da opušak baciš negdje daleko, da ga kasnije ne pronađu, opet me zborno, a šapatom, opomenu “naša” petorka. A Zafir zaključi:

Pazi! Sikhi ne vole cigarete.

Sari se nisam uspjela javiti jer je Zafirova žena potrošila vrijeme dopušteno za telefoniranje. Javi mi se, da znam gdje si, molila je Sara prije mog odlaska. Što bih joj rekla, gdje sam? Što bih joj rekla, kada ću se vratiti? Što bih joj rekla?

Snijeg je tako lijepo bio prekrio sve. I svjetlucao je pod mjesečinom. Enes mi je dao svoje papuče s potplatom od plastike koja se, potplata od plastike, vrlo skliže kad se hoda po snijegu. Pušila sam s druge strane ulice gdje ne bješe ničega, samo ledina, samo veliko prostranstvo glatko i bijelo kao Sarine rođendanske torte.

Bila sam gladna. Bila sam žedna. U Jeruzalemu nalaze mrtvog meksičkog katoličkog svećenika, oca Claudia Matea Medinu. Imao je trideset i četiri godine. Autopsijom je utvrđeno da se svećenik Claudio Mateo Medina naprosto prežderao, te od pretjerana ića i pića otišao bogu na ispovijed. Mog strica zvali su Mateo. Moj stric, kojeg su zvali Mateo, također je htio postati svećenik, ali ne meksički nego hrvatski i želio je nositi to ime – Mateo, a ne Nikša, kako se inače zvao. Onda se predomislio i umjesto u svećenike otišao u partizane pa je u partizanima nosio svoje omiljeno, konspirativno, ilegalno ime – Mateo. Umro je.

Prije nego što sam ušla u kuću, sagnula sam se i vrlo fino, kao u kristalnoj pepeljari, na netaknutom snijegu i na samom pragu – ugasila čik.

Dali su nam po limenku coca-cole. Vraćala sam se stolu za punjenje šest tisuća kuverti sa svojom limenkom u ruci i položila je u kut. Zafir je odmah odnekuda izronio:

To nije pametno. Makni tu coca-colu!

Excuse me, where’s the wash-room? upitah Sikha.

Ogromni veliki debeli dlakavi Sikh koji svima nama čitavu večer stoji nad glavama, koji nas nadgleda, koji mjeri brzinu našeg punjenja, koji uopće ne progovara, pogleda me s užasom, s pravim užasom u očima, i reče:

I beg your pardon?!

The wash-room. Lavatory. Toilet.

Totalno zblenut, zgrožen čak nad jednim tako prozaičnim pitanjem u odnosu na posao u koji on, pored svojih molitvi, ulaže i sav svoj kreativni potencijal, Veliki Sik ispruženom rukom i, naravno, prijeteći ispruženim kažiprstom, pokaza u jednom tamo pravcu kao da veli Marš!

Kad sam izišla iz toaleta, rekla sam Sikhu:

I have to call my daughter.

Zafir se uzvrpoljio:

Mnogo tražiš, reče.

Esad se također uzvrpoljio, ali on mi je prijatelj, pa samo šapnu:

Nemoj biti pegla.

Nastavila sam puniti s osjećajem da sam Saru iznevjerila.

Bilo je dva poslije ponoći kad smo napunili i adresirali šest tisuća kuverti. Trebalo je još zalijepiti šest tisuća maraka. Za lijepljenje maraka Sikh je odredio Mirsadu kao voditeljicu projekta, jer Mirsada je u trenucima emigrantske samoće smislila brži i efikasniji sistem lančanog lijepljenja maraka na šest tisuća omotnica. Veliki Sikh udostojio ju je mjestom iza zavjese gdje je sjedila njegova žena i čekala, njegova žena samo je čekala da se radna noć okonča i stalno je izgledala svježe.

Da nam puste malo glazbe? pitala sam u tri i trideset, nadajući se da ću tako odagnati misli koje su sumanutim redoslijedom i golemom brzinom, u tmastim, teškim smotuljcima padale na dno moje lubanje. U sljepoočnicama sam osjećala neprijatno, skoro bolno ritmično bubnjanje. Dugo se šuškalo o tome da je Hitler bio vegetarijanac, jer povremeno obuzimala bi ga nesavladiva želja za vegetarijanskim jelima. Napade vegetarijanstva dobivao je, danas se pouzdano zna, kako bi smanjio znojenje (jer Hitler se jako znojio) i napuhanost (jer često je bio napuhan i imao je neke zamršene psiho-fizičke probleme s plinovima ). Izvjesni Dione Lucas, šef kuhinje u jednom hamburškom restoranu, sjeća se da je kod njega Hitler naručivao svoje omiljeno jelo – punjene prepelice i pečene golubove. Što jedu Sikhi? Je li Sara večerala? Boji li se u stanu sama? Možda spava.

Da nam puste malo glazbe? ponovila sam. Nitko nije odgovorio.

Opet sam se obratila Sikhu osobno:

Can we turn on the radio?

Gledao me je ravno u oči ne trepnuvši, ne pomjerivši se, a radio mu je bio na dohvat ruke. Sad će izvući jedno od svojih “kaova” koji ga štite od napasti, od đavla, onaj karpan, kamu, mač, što li, koji drži skriven pod skutima i probosti me i onda će me svi oni, Esad, Zafir, Mirsada, Halil i Zafirova žena, zakopati na onoj ledini preko puta, zatrpat će me snijegom a ja možda još neću biti sasvim mrtva i tek pred ljeto, kad okopni, pronaći će me psi lutalice a Sara će se skroz naskroz izbezumiti i s mojim trulim lešom morat će putovati sama u Rijeku.

Can we turn on the radio? rekla sam još jednom.

Jedva primjetnim pokretom glave, a turban se i ne pomače, Sikh Zafiru dade znak i Zafir okrenu dugme. Jedan James Christie pita dnevne novine otkuda dugmad na rukavima muških sakoa. Dnevne novine mu odgovaraju da se među povjesničarima još vode rasprave je li tu dugmad prvi uveo Napoleon, Petar Veliki ili pruski kralj Friedrich Wilhelm I., ali svi se slažu da su puceta, najčešće tri komada, uvedena kako vojnici ne bi rukavom brisali nos i usta i zato su prvobitno, ta dugmad, bila smještena na gornjoj strani rukava. Zafir okrenu dugme i glazba se uvuče u pukotine polumračnog podruma sa šest tisuća kao snijeg bijelih omotnica razastrtih naokolo.

Nije sviralo ni pola sata. Sikh ponovno Zafiru glavom dade znak i Zafir ugasi radio. Svi su gledali u mene a Sikh reče:

You’re not working fast enough. You’re tired and the music is detracting you. Go take a break, i ponovno prstom pokaza na vrata kao da kaže Marš!

Opet sam uzela Esadove plastične papuče i izašla na snijeg. Po zakonu, radnici na traci svaka dva sata imaju pravo na petnaestominutni odmor, ali naš posao nije imao nikakve veze sa zakonom. Za deset sati Veliki Sik dao nam je onu jednu petominutnu pauzu za vrijeme koje nisam uspjela nazvati Saru i jednu limenku coca-cole. Sva sreća da obožavam coca-colu. Otvorila sam torbu da pogledam u Sarinu tenisicu. Srce mi se steglo. Otvorila sam novčanik da provjerim imam li novčić za telefon iako sam znala da imam čak dva. Uvijek imam rezervni novčić za telefon, tako učim i Saru, da ima rezervni novčić za telefon, u ovom gradu nikad se ne zna.

Prvo sam šetala gore-dolje, onda opazih da sam se udaljila. Onda opazih da hodam sve brže jer su se Esadove papuče sve više klizale. Onda sam skinula jednu papuču i natakla Sarinu tenisicu broj 38 a ja nosim 41. U šest, apsolutno pojma nemajući gdje sam, stigla sam do nekakvog raskrižja i tu je, naravno, bila govornica jer u Torontu telefonske govornice uvijek su na raskrižjima kao i banke. Banke su na uglovima raskrižja i bude ih često četiri, na svakom uglu po jedna ali naravno različita. Ovdje ima puno različitih banaka. Okrenula sam 911, to je telefon za sve vrste nevolja, kako malih tako velikih, i oni odmah dođu: hitna pomoć, policija i vatrogasci. Đuture. Rekla sam:

Ugao Countryside i Clarkway, izgubila sam se i nemam cipele.

Bila sam šezdest kilometara od kuće. U gradiću Bramptonu, u predgrađu gradića Bramptona. Tako mi rekoše policajci.

Svitalo je kad sam otvorila vrata. Svitalo je a ja sam plakala jer napolju je bilo tako bajkovito i tiho, snijeg je padao, a ja sam plakala, a na stolici sasvim uspravno i sasvim ukočeno, s ljubičastim kolutovima oko plavih očiju, sjedila je Sara. Onda sam i ja sjela a Sara je rekla:

Bilo je grozno?

Prilično grozno.

Onda je Sara rekla:

Nemoj plakati, napiši priču.

Onda sam ja rekla:

Napravit ćemo palačinke.

A Sara je rekla:

Super. A kad pojedemo palačinke, još je rekla Sara, kad pojedemo palačinke, nađi si jednog čovjeka da nas štiti.