Canzone di guerra : nove davorije | Daša Drndić

MALA NEDOVRŠENA PRIČA

 

UVOD

Ima puno literature o prascima. Gotovo da ne postoji oblast pisane riječi u koju se prasci nisu uvukli. Nalaze se u znanosti (veterina, biologija, medicina), u književnosti (esejistika, poezija, beletristika), da ne govorimo o filmu i slikarstvu. Što se života tiče, i u njemu, u našoj svakodnevici, prasci su tu, svuda oko nas, i njihova sudbina s razvojem civilizacije i tehnologije sve zaumnija jest. Zaumna sudbina prasaca naša je realnost.

 

UKRATKO O PORIJEKLU VIJETNAMSKIH TRBUŠASTIH PRASACA

Većina sorti domaćih svinja vodi porijeklo od evropske divlje svinje za koju se, pak, smatra da potječe od kineske vrste Sus vittatus (ili Sus indicus) i indijske, Sus cristatus. Divlje svinje smatraju se noćnim svaštojedima. Trbušasto prase izravni je potomak divlje svinje, to jest vepra, iz reda Artiodactyla, podreda Suiformes, porodice Suidae, roda Sus, vrste Scrofa. Već 40.000 godina trbušasta prasad obitava u Evropi i Aziji, na područjima od Pacifika do Atlantika i od Mediterana do Sibira. Vjeruje se da su ih još prije osam tisuća godina neki kineski vladari držali kao kućne ljubimce.

Postoje brojne pasmine svinja. Današnje evropske i američke svinje nastale su mahom ukrštanjem, znači čovjek je tu umiješao prste i pored svinja uobičajene veličine, proizveo i soj onih minijaturnih. Među velikim svinjama poznate su yorkshirske, chesterske bijele, američke Landrace svinje (porijeklo Danska), hampshirske (SAD), berkshirske (Engleska), poljske-kineske (SAD), piknjaste, herefordske, tamworthske. Od malih svinja tu su: minijaturno Homel prase, poznato i kao Sinclair a proizvedeno u Homel institutu Sveučilišta u Minnesoti, 1949., prase Pittman Moore (također iz SAD-a), hanfordska minijatura (ugledala svjetlost dana u laboratoriji Hanford, SAD, 1958.), goettingenška minijatura (Njemačka, 1980.), Ohimi prase (Japan, 1945.), minijaturna svinja Lee Sung (Taiwan, 1975.), yukatanška minijatura (Mexico, 1960), yukatanško mikroprase, i tako dalje. Zanimljivo je da vijetnamska trbušasta prasad nije ukrštavana, te ne predstavlja razne pasmine jedne vrste, već je autohtona, a ima je više tipova: Mong Cai (sjeveroistočni Vijetnam), I (zapadni Vijetnam), Co (centralni Vijetnam), Heo Moi (južni Vijetnam). Tek u novije vrijeme, seobom vijetnamskih malih trbušastih prasaca na druge kontinente, oni bivaju križani s velikim domaćim svinjama. Toliko o tome.

 

PRASCI U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI

Na Balkanu, prasci su kult-životinja, što istočnije to više. Pretpraznične dane, pogotovo one pred Novu godinu, pamtim po pijačnim tezgama preplavljenim čistim malim ružičastim odojcima. Kad na tezgama više ne bi bilo mjesta, odojke bi seljaci, onako mrtve, ofurene, glatke, sasvim dotjerane, redali u otvorene gepeke svojih automobila, na njihove krovove čak, a pod nogama prolaznika, kupaca i promatrača škripi snijeg. Prasci bi također visjeli na debelim metalnim kukama u izlozima gotovo svih mesnica u gradu, naglavačke, ponekad ukrašeni svjetlucavim trakama koje se koriste za kićenje novogodišnjih jelki, s kuglom-dvije pride, da potpuno svečano bude. Pred veće državne ili pučke blagdane, naši socijalistički gradovi, preplavljeni odojcima, svinjama, prascima i prasićima, odisali su blaženim, neupitnim zajedništvom. Pekare su danima unaprijed bile bukirane, ljudi su zujali ulicama noseći goleme crne plehove s kapitalnim “plijenom” svojim kućama, na svoje svečano postavljene trpeze.(1)

Zapadnije, ali još uvijek na Balkanu, kult pečenih odojaka nije odisao onom autentičnošću toliko karakterističnom za istočne susjede. U pretpazničnoj novogodišnjoj groznici, primjerice, aktivnosti s prascima i njihovom kulinarskom obradom na zapadnom Balkanu (mahom o gradovima je riječ) doimale su se izvještačeno, kao prinudna ali loša imitacija, kao kakva opsesivna neuroza koja zahvaća puk općenito. Kao što je “narod” na zapadnom Balkanu prakticirao bezboštvo, kao što je prakticirao Jugoslavenstvo, bratstvo, tako je pekao i prasce. Kao što danas prakticira katoličanstvo i guši se u masnim mlincima. I potajno se pita jesu li sarme srpsko jelo; je li njihova priprema možda čin oskvrnjivanja domoljublja.

Na zapadnom Balkanu (onom predziđu koje se upinje zid preskočiti), autentično, izvorno, prirodno, baš “domaće”, leže – tuke. I perad općenito.(2) Blagdani, pogotovo zimski, i tuka, ne s podvarkom nego s kiselim kupusom, to je dika katoličkog zapadno-balkanskog kulinarskog predziđa. Purica s (evo ih opet) mlincima, puran (tuka) pečen(a) s maslinama, puran (tuka) na ražnju, a u novija vremena – istarski purani na sto načina – s tartufima, u vidu odrezaka, žgvacet od purana, puran ispod čripnje, purica s cuketima i ulikama, puran na motovunski. Tuke su čiste, nisu masne (koliko svinje) na stol kad se iznesu izgledaju otmjeno, kao u američkim filmovima. Na zapadnom Balkanu, prasca ili tuku za blagdanski objed može zamijeniti i pečena šunka. Apsolutno. Da o dimljenim pršutima ne govorimo. Kao što na istočnom Balkanu, za blagdanska slavlja, pečenu prasetinu može zamijeniti pečena ćurka. Tu se krug zatvara. S pečenkom i pršutima vraćamo se prascima, zapadnoj varijanti, s prasetinom i pečenim ćurkama u varijanti smo istočnoj, a sve to povezuju slanina (panceta), brizle, krezle i crijevca (crevca) – jestivi dijelovi ordinarne svinje.

Poslije rata, neboderi u socijalističkoj Jugoslaviji počeli su ubrzano nicati uz pjesme slobode i gradnje na usnama poletnih neimara, jer socijalistička Jugoslavija trebala je postati industrijska zemlja a nikako, nedajbože, ostati (ili postati) poljoprivredni, stočarski raj. Seljaci su hrlili u gradove i sa sobom vukli svoje kokoši, svoje ovce, svoje obitelji i – svoje prasce. Kako pri neboderima nije bilo adekvatnih vrtova, avlija, pašnjaka i obradivih površina, mahom mali stanovi i mahom male kupaonice u njima, pretvarali su se u kokošinjce i u svinjce. Kroz blage proljetne noći prolamalo se nostalgično groktanje prasaca i kokodakanje živine kao memento na minule dane autentičnog seoskog življenja. S prigušenom sjetom, novi građani novih gradova, zamijenivši svoja polja i svoje šume, svoja vanjska i svoja unutarnja prostranstva asfaltom, živjeli su imitaciju plemenskog života; u okruženju ekstremnog individualizma, prakticirali su svoj patetično dislocirani kolektivitet.

Rakije su se pekle na električnim štednjacima i prasci su se klali u armirano-betonskim konacima. Noževi su se oštrili i krv je tekla u slivnike zidanih emajliranih kada. I pjesma se orila i splet narodnih igara vijugao je uskim stubištima, ponekad petnaest katova do ulice. A na ulici, se sve to, čežnja, pjesma, rika, groktanje, krv, kobasice, iznutrice, nutrina, stapalo se s bukom gradova u nastajanju. Rađao se novi socijalistički čovjek.

Danas je odiseja tog novog socijalističkog čovjeka okončana. U velikom bijesu, zgađen nad sobom i vlastitim pristajanjem na nametnuto mu prekrajanje njegovog genealoškog koda, on se propeo, on je riknuo, on je porušio gradove, prokrčio sebi put do svoje mentalne njive i sad je miran i blažen. Na zgarištu svoje prošlosti on čuči zblenut. Pečeni odojak, i pečena tuka čak, nešto je o čemu on danas samo sanja.

 

JEDNO ZNANSTVENO OTKRIĆE U VEZI S PRASCIMA

Nedavno objavljeno istraživanje britanskog endokrinologa dr. Vinoda Patela potvrđuje kako konfinirane svinje, prilikom prinudne promjene mjesta boravka, naglo umiru. Ukoliko konfinacija prasaca traje i nakon transporta, smrt je gotovo neminovna. Vjerojatno otuda krmače i krmci, poslije višegodišnjeg pokušaja da se adaptiraju na novo okruženje, nestaju iz gradova jugoslavenske zajednice naroda i narodnosti. Istraživanje dr. Patela također potvrđuje da mnogi osuđenici umiru u pritvoru prije nego što stignu do zatvorske ćelije. Smatra se da smrt, kako kod prasaca, tako i kod ljudi, nastupa uslijed poremećaja u endokrinim sistemima obje vrste, pri čemu dolazi do prekomjernog lučenja određenog hormona. Suvremena bolest dobila je suvremeno ime: svinjski sindrom stresa.

 

ŠTO RADE (NEKI) EMIGRANTI U KANADI NAKON RASPADA SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE?

Sarina pjesma: Sara pod tušem, kad misli da je ne čujem, pjeva: Ča se more da bi bilo bolje, ča se, ča se more da bi bilo bolje. Ni-na ne-ena, si travo ze-le-ena, ni-na srce moje, ni-na nina na, haj! Sve na tanko i debelo, po istarsku.

Borisova priča: Da, izbio je rat i mi smo, na neki način, bili prisiljeni otići, ali u krajnoj liniji, u krajnjoj liniji, to je naša odluka.

Boris priča novinaru Kanadskog državnog radija na platformi podzemne željeznice. U fonu violinist svira mađarski čardaš, prolaznici žure, scena je gotovo filmski sveobuhvatna i kompletna. Picikato.

U Kanadi ima toliko vrsnih muzičara. Mislim da nisam dovoljno dobar da bih svirao u podzemnoj. Doista. Oni prolaze kroz audiciju, jeste li to znali?

U svom stanu Boris iznosi violinu i priča novinaru Kanadske državne televizije. Dok priča, prebire po žicama, prebire po žicama i priča kako je njegova petnaest tisuća maraka vrijedna violina izgorjela u Sarajevu. Boris uopće ne djeluje tužno. Boris se često čak i smije.

Ušao sam u trgovinu s muzičkim instrumentima, onako. Za pultom je stajao Kinez. Pitao sam ga iznajmljuje li violine. Rekao je, zapravo ne, ali dat ću vam violinu, ne morate ništa platiti, rekao je. Zadržite je tri mjeseca; ako vam se svidi, platit ćete, ako vam se ne svidi, vratit ćete je. Bila je to prva osoba u Kanadi koja mi je, ne postavljajući mnoga pitanja, nešto ponudila. Ni legitimaciju mi nije tražio. Samo me je pitao znam li što je s bosanskim drvetom. Jer, bosansko drvo bilo je vrlo poznato. Negdje sam pročitao da je čak Stradivari pravio violine od bosanskog drveta. Ono se iz Bosne izvozilo u Italiju. Danas ne znam ima li u Bosni još drveća.

Brankova priča: Prve zime najviše su umirali starci. Nisu se mogli zgrijati. Gledao sam stare gospođe, savršeno obučene, u bundama, bile su u bundama, i gledao sam ih kako skupljaju grančice po parkovima, tanke, vlažne grančice, zapravo ostatke onoga što su drugi već posjekli. A vidjelo se da su nekada bile dame, gospođe, prave gospođe. Osamdeset posto parkova sasječeno je u Sarajevu.(3)

Davidova priča: Došli smo u Kanadu da bismo započeli novi život i mislili smo, s vremenom, postat ćemo dio srednje klase. Ha! Ali to je zastarjeli koncept. Jer, srednja klasa odumire. A to je vrlo, vrlo loše za suvremeno društvo. Vraćamo se u stara vremena u kojima je mala vladajuća klasa držala gotovo sve u svojim rukama; danas je samo tehnologija uznapredovala, pa vas ta mala vladajuća klasa lakše kontrolira, lakše kanalizira vaše ponašanje, vaš način života. Bez zdrave srednje klase društvo ne može napredovati. (Novinar Kanadskog radija zblenut je i uvrijeđen. Nije mu jasno o čemu to David trabunja. Dok pije njegovu kavu, novinar Kanadskog rađa diskretno se nervira što u priči koju priprema nema dovoljno tragičnog i senzacionalističkog, nedostaje un certo che, koji će u nedjeljno prijepodne slušateljstvo umjetnički razbuditi.)

Almirina upadica: Neki su mislili da dolaze u obećanu zemlju, neki su brzo shvatili da obećanih zemalja nema.

Davidova priča: Tamo, kad si jedva preživljavao, ipak bio si zadovoljan. Uvijek je postojao netko tko će misliti umjesto tebe. Ljudi su bili nekako skromni. I nekako zadovoljni. Nije bilo mnogo nezajažljivih ljudi, nije bilo mnogo užasno bogatih. Nije bilo razloga da se puno radi. Ljudi su shvaćali: nismo bogati ali zato imamo vremena.

Brankova priča: Preko noći postaneš čovjek bez ičega. Čovjek bez svojine, bez novca, bez zemlje. Ništa nemaš. Prvo je počela pucnjava, onda se čulo granatiranje u daljini. To zvuči kao vatromet, sasvim kao vatromet. Onda je taj “vatromet” dolazio sve bliže. Nakon dva tjedna detonacije su već postale prilično snažne. Znači, granate su bile tu, sasvim blizu. Pričao mi je prijatelj, zatekao se na ulici kad je čuo eksploziju. Onda je vidio psa, bilo je mnogo napuštenih pasa u Sarajevu tih dana, i taj pas trčao je ulicama noseći komad ljudskog mesa među zubima. Netko je u toj eksploziji poginuo, a meso je bilo još živo, to meso u ustima psa bilo je živo, ono je pulsiralo.

U hodnicima podzemne toplo je. Uz to, na unajmljenim gitarama, trubama, saksofonima i električnim orguljama sviraju muzičari mahom iz istočno-evropskih zemalja, mahom sa sveučilišnim diplomama, oni koji su prošli na audiciji. Na prometnim i bučnim ulicama gore, vjetar šiba, prsti mrznu.

Markova priča:

Marko: Kakvu želite, ljutu talijansku ili poljsku?

Prolaznik: Poljsku.

Marko: Nešto za piće?

Prolaznik: Coca-colu.

Marko: (novinaru Kanadskog radija) Nisam ni sanjao da ću prodavati hrenovke i kobasice u Torontu. Mislio sam da ću biti uspješniji u svojoj profesiji nego što sam sada. Jer, oprostite… Hi! Ljutu talijansku ili poljsku?

Prolaznica: Hrenovku.

Marko: Prvo sam predavao književnost u gimnaziji, poslije sam bio asistent na sveučilištu. Radio sam i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući i pisao književnu kritiku. Onda, pjesnik sam. Da, imam objavljene knjige. Oprostite… Hi! Ljutu talijansku ili poljsku? Tri dolara, molim… Tri hrenovke? Odmah…Dobro ili srednje pečene?

Prolaznik: Srednje pečene; umotane.

Marko: Ne znam. Problemi Kanađana čine mi se smiješnima. U mojoj zemlji mnogi ljudi su poginuli…

Prolaznica: Mi smo nezahvalni. Nismo ni svjesni koliko smo sretni…

Marko: Dobro pečenu, rekli ste?

Prolaznica: Ne previše dobro-pečenu, srednje dobro-pečenu…

Marko: Dobit ćete. Ti problemi… Hi! Kakvu želite, ljutu talijansku ili poljsku? Majka mi je rođena u Hrvatskoj. Ja sam… Hi! Ja sam mješanac. Ja sam mješavina nacionalnosti iz bivše Jugoslavije. Iz Goražda. Jeste li čuli za Goražde? Niste? Goražde, grad s jednom od najtragičnijih sudbina u ovome ratu. Masakri… Moja majka provela je tamo dvije godine i dva mjeseca tokom rata. Onda je morala pobjeći jer legalno nije mogla napustiti grad. A tetka mi je ubijena… Oprostite. Hi! Ljutu talijansku ili poljsku?

Brankova priča: Večera: mladi luk s nekoliko kapi biljnog ulja i dvije kriške hljeba. Bila je to odlična večera.(4) Ali, najgore je bilo je što nisam ni počeo jesti kad su dvije granate grunule u susjedstvu i sva su stakla eksplodirala, tu pored mene. Do tada sam vjerovao kako se rat odvija negdje drugdje, daleko. Nisam večerao. Tanjur mi je bio pun sitnih komadića stakla. Prozorskog stakla. Ostao sam gladan. To je bilo najgore.

Enesova priča: I ja sam iz Sarajeva. U Kanadi boravim već godinu i pol, imam izbjeglički status. Inače sam ekonomist. Radio sam u financijskoj kontroli i analizi. Ne volim biti na socijalnoj pomoći. Tražim posao, teško je. Pohađam program školovanja za izbjeglice. Tu nas uče kako se traži posao u Kanadi, kako se stvaraju veze, kako se pišu biografije, kako se mijenja profesija. Uče nas književnosti. To je, zapravo, srednja škola. Kažu nam: Upišite se u društvene klubove, ali ti upisi koštaju i članarine su visoke. Onda, kažu nam: Povežite se s klubovima vaših etničkih manjina. Onda: Idite u sportske klubove i bavite se sportom. Tako se prave kontakti. Onda: Nađite neki hobi, ima mnogo hobi-klubova.

Marijina priča: Kad sam išla u tu školu, bilo nas je tridesetak u razredu i, znalo se, svi su imali neku sveučilišnu diplomu. Dali su nam test iz matematike: zbrajanje i oduzimanje. Takve zadatke rješavala je moja kći u trećem osnovne. A prije nego što je sat i počeo, učiteljica nam je održala mali uvodni govor o tome kako svakog jutra trebamo prati zube i upotrebljavati deodorant i kako moramo biti čisti i kako ne smijemo zaudarati jer u Kanadi smrad, ljudski smrad, uvredljiv je za javnost a u našim zemljama može biti da nije.

Enesova priča: Mislim da mnogi griješe jer žele raditi u okviru svoje profesije. Mislim da moramo mijenjati struku. Moramo zarađivati radeći poslove kojih ima na tržištu. Koji su potrebni Kanadi. Kanada treba električare, pekare, vodoinstalatere, kamiondžije. Za visokostručne poslove velika je konkurencija. Moja žena je liječnica, ali u Kanadi vrlo je teško dobiti dozvolu za rad u liječničkoj struci. Treba joj pet godina. Mora položiti tri vrlo teška ispita i mora imati godinu dana kanadske prakse. Mojoj je ženi sad četrdeset i peta.

Davidova priča: Kod kuće bavio sam se marketingom i turizmom. Inače, povjesničar sam. Kad sam došao, radio sam u pekari, prodavao sam kruh i kolače. Onda sam radio kao tajnik u jednoj privatnoj kancelariji, otprilike šest mjeseci, onda sam dobio otkaz. Onda sam prešao na socijalnu pomoć. U mom slučaju godine su hendikep. Skoro ću pedeset. Inače, imao bih neke nade. Ovdje postoje određeni uvjeti koje došljaci moraju ispunjavati. Moraju imati kanadske preporuke i kanadsko iskustvo. Što je tako posebno u kanadskom iskustvu ako čovjek već ima dvadeset pet godina radnog iskustva? Knjigovodstvo, primjerice, svuda u svijetu je isto. Ulaz-izlaz. Smislio je to jedan talijanski fratar još krajem petnaestog stoljeća. Nije ružičasto. Prognoze su mračne.

Ponekad se pitamo zašto smo došli, zašto su nas kanadske vlasti pustile da uđemo, zašto uvoze toliko ljudi. Zaključak zvuči gotovo marksistički: treba im jeftina radna snaga. Trebaju im školovani ljudi da rade za minimalnu dnevnicu.

Borisova priča: (Uz neprekidno prebiranje po žicama unajmljene violine.) Prije neki dan uočio sam da mi Beethoven postaje pomalo dosadan. Posljednje što sam svirao bio je Mendelssohnov violinski concerto. Prije toga svirao sam Mozarta i radio sam devet godina kao muzički urednik u Radio-Sarajevu. Ovdje radim kao prodavač. U jednoj trgovini s muzičkim instrumentima prodajem violine, klavire, čela. Prvi posao dobio sam preko svojih sarajevskih veza, na jednom gradilištu. Tako sam započeo svoju glazbenu karijeru u Kanadi. Zakleo sam se da neću odustati, ma što da se desi. Onda su oni odustali. Izgleda, bio sam prespor. Teško je u četrdeset-osmoj bildati mišiće. Kasnije sam radio s onim jadnicima koji s ogromnim vrećama preko leđa obilaze tvrtke i nude raznoraznu robu na prodaju. Ja sam nudio igračke. Male automobile na daljinsku komandu, lutke koje pričaju i pišaju. Bio je kolovoz a ja sam kucao na vrata tih tvrtki i pitao: Zanimaju li vas možda božićni darovi za vašu djecu? Radio sam od osam do osam. Jednog dana prodavali smo na ulici, ja i moj nadzornik, s tim ogromnim vrećama na leđima, ljudi prolaze, ne gledaju, sažalijevaju, izgledali smo vrlo mali pod tim velikim vrećama, bilo je vruće, tog dana ništa nisam prodao. Onda sam rekao, neću više da nosim te vreće i gotovo.

Svakim danom nalijećem na neki novi problem. Tako se problemi gomilaju jedan za drugim. Najnoviji problem je što sad sve više sužavam tok svojih misli. Nije bitno radiš li kao dostavljač, kao taksist ili kao građevinski radnik, jer s vremenom doista postaješ to, dostavljač, taksist ili građevinski radnik. Kako da kažem, moraš uprostiti misli. Uprošćavajući svoje misli i sam postaješ jednostavniji, jer se navikavaš uprošćavati svoje misli. U tom procesu i mozak postaje bljeđi.

Kad smo kupili auto, to je “jaguar”, “jaguar”, nismo ga kupili zbog brzine koju razvija, niti zbog njegove snage. Taj auto ima stila. Kad u njemu sjedi, čovjek se osjeća… građevinski radnik rekao bi, kao netko. Ne radi se samo o “jaguaru”, radi se o čitavoj jednoj civilizaciji koja mi nedostaje: koraci na našoj kišama ispranoj ulici u Sarajevu. Pag ljeti. Mirisi. Miris borovih iglica i gorko-kiseli miris limunova cvijeta. Pola mene je s Paga. Na Pag ću se vratiti da umrem u kakvoj kolibi i gajit ću koze. Miris ruža u vrtovima sarajevskim. To su moji snovi.

Davidova priča: Ljudi moraju sanjati. Zdravi ljudi sanjaju. Mnogo sanjaju.

Almina upadica: Nemamo o čemu sanjati. Ovdje.

Davidova priča: I u zatvoru ljudi sanjaju.

Almina upadica: Sanjaju o slobodi.

Davidova priča: Ali ja rijetko sanjam. A kad sanjam, to su divni snovi, uvijek na istom mjestu, na malom otoku preko puta Dubrovnika (ja sam iz Dubrovnika), na Lokrumu, i tamo ležim na suncu, sve je tiho, mirno, prelijepo. U tim snovima, svoj sam na svome, nitko me ne gnjavi. O, da, pod leđima osjećam stijene, udišem miris borovine, možda je to san o povratku.

Almina upadica: Ja ću se vratiti.

Brankova priča: Sad će godina dana kako sam izašao iz Sarajeva. Izašao sam u zimu 1994. Kroz tunel. Novinar Kanadskog državnog radija pita: Ima li taj tunel lift? Branko kaže: Nema lift. To je rupa. Obična rupa. To je kao da idete kroz pakao. Usko je, nisko je, na pojedinim mjestima ni metar i pol. Padala je kiša a unutra tlo je od gline a glina je skliska. Na nogama sam imao stare cipele, posve iznošene. I one su bile vrlo skliske. Padao sam u blato često. Bojao sam se da ne slomim nogu. Nije bilo vremena za paniku. Samo sam mislio kako da izvučem živu glavu. Nosio sam dvije torbe. Bila je to je sva moja imovina. Nešto fotografija i neke dokumente. Diplome. Krenuo sam u četiri sata poslijepodne i sutradan oko osam navečer, izašao sam iz Bosne.

Vesnina priča: Znamo da nam Kanada ne može pružiti sve ono što smo imali prije. Ali malo dostojanstva bar. I mi smo ljudi. Ja moram raditi za svoju djecu. U redu, ja želim raditi, ali gdje? I moj muž želi raditi, ali gdje? Neke poslove ne možemo obavljati jer treba usavršiti engleski, druge jer treba usavršiti nešto drugo, stalno nešto treba usavršavati. Nikada dosta. Ja sam ekonomistica. Radila sam kao socijalna radnica i dijelila socijalnu pomoć. Sad meni daju socijalnu pomoć. Znam da u Kanadi nikada neću raditi kao ekonomistica. Imam četrdeset dvije godine, imam malu djecu i nemam snage. Budućnost? Budućnost ovisi o tome koliko ću snage imati za teške poslove. Ja radim kao životinja. Osam sati na dan u velikim kućama. To su kuće na dva kata, sa po dva i više stepeništa, sa po četiri spavaće sobe, sa sobama za odmor, sa sobama za rekreaciju, sa sobama za sunčanje. Ovdje nema mnogo sunca. Prvo što me je gazdarica te jedne kuće pitala bilo je, imam li kanadskog iskustva. Ja sam je pitala u čemu to trebam imati kanadskog iskustva, u čišćenju ili u življenju?

Brankova priča: Uvjeren sam da ću naći posao. Ja sam elektroinženjer, bavim se elektronikom, mikroprocesorima, kompjuterima. Naći ću posao. Kad sam došao, možda sam malo bio deprimiran, ali sada više nisam. Kako da budem deprimiran ako nam je Kanada, nama izbjeglicama, ponudila dom i dala materijalnu potporu za godinu dana, za stan, za odjeću. To je velika stvar kad ništa nemaš. Ja sam joj zahvalan. Uvjeren sam da ću naći posao.

Almina upadica: Ja joj ništa nisam zahvalna. To je zamazivanje očiju. Daju nam milostinju a posla nema.(5)

Vesnina priča: Kad sam ljuta, u glavi mi je vrlo bistro. Ali to nije dobro za obitelj. I djeca osjećaju napetost. Stalno se nekamo žuri, žuri. Nema mira. Sve je kao loš san. Nikad ni u snu nisam pomislila da bi se moglo ovako nešto dogoditi. Nikad. Ovo je egzodus. Iz jedne zemlje u drugu, a male su razlike. Ovdje spavamo s mirom, nema bombardiranja, ali vodimo drugi rat. Rat u duši, rat u glavi. Zašto smo došli? Mislili smo da je Kanada zemlja velikih mogućnosti. Ne znam zašto nam nitko nije rekao istinu.

Sarina pjesma: Sara stalno pjeva. I nakon dvije godine, ona pjeva: Ča se more da bi bilo bolje, ča se, ča se more da bi bilo bolje. Ni-na ne-ena, si travo ze-le-ena, ni-na srce moje, ni-na nina na, haj! Sve na tanko i debelo, po istarsku. Meni to već ide na živce jer odgovoriti joj ne znam a ona i dalje pjeva i pita i u mene gleda.

Milan je otvorio kafić. U njemu se ponekad nađu Boris, Branko, David, Alma i Vesna. I drugi dođu. Svi su u Kanadi između jedne i četiri godine. Boris je svog “jaguara” kupio tako što mu je Hrvatska kreditna zadruga posudila novac, ali zato nema da uplati za kanadsko državljanstvo. Boris od gazde dobiva stare audio kazete klasične glazbe na kojima se hvata prašina, jer nema ih kada slušati. Boris, nakon četiri godine boravka u Kanadi nikamo nije išao na odmor, kupio je aparat za pravljenje kruha (mnogi iz bivše Jugoslavije ovdje kupuju aparate za pravljenje kruha), odijelo na njemu kao da se skupilo. Boris sve više sliči prodavaču i to onom domovinskom. Na njemu ničeg prepoznatljivo kanadskog nema.

Branku je upalilo. Branko je dobio dobro plaćeni posao u struci pa je otvorio poseban račun štednje za sinovljevo školovanje. Sinu je pet godina. Popravio je zube. Kupio je psa koji se zove Haris. Djeca s njim sve više govore engleski.

David se treći put u životu upisao na fakultet. Uskoro će postati ovlašten računovođa pa će na kraju godine Kanađanima obračunavati porez. Za to se čak ne mora imati ni kancelarija. U trgovinskim centrima i marketima može se unajmiti mali prostor, 2×2 metra, ograđen visokim panel pločama. Njemački je zaboravio. Povijest je zaboravio. Turizam je zaboravio. Jedino se nije odrekao svoje dugogodišnje strasti – skupih cipela.

Darko liči tuđe stanove. Darko je akademski slikar.

Saša u nekoj marketinškoj firmi puni kuverte raznim reklamama za raznu robu i svakim danom u tom poslu sve više napreduje.

Hrvoje je pušten s psihijatrije kad su ga uvjerili da baš ne mora biti internist. Kupio je polovni auto i raznosi pizze.

Boško visi na debelim špagama i pere prozore nebodera, poslije pije brufene.

Marko je otišao, jer prodavajući kobasice nije mogao doktorirati. Sada je lektor u Budimpešti.

Ja pišem, jer u stanu je toplo a vani nije i jer nemam kaput i nemam cipele za zimu nego samo jedne svečane lakirane iz Trsta od prije šest godina.

Novinara Kanadskog radija sve ovo, naravno, ne zanima baš mnogo. On obavlja zadatak. Njegov zadatak je predstaviti slušateljstvu novu kategoriju njihovih sugrađana. Slušateljstvo potom ima malih nevolja jer tu novu kategoriju svojih sugrađana u svakodnevnom životu ne prepoznaje lako, jer ta nova kategorija njihovih sugrađana nije ni žuta ni crna ni kosooka, ni zabrađena, niti nosi sarije, niti nosi turbane, niti vuče noge, niti miriše na curry, niti kupuje na vreće riže, nego ti novi, tek prispjeli njihovi sugrađani izgledaju baš kao oni, te im se starosjedioci ne mogu svaki čas smiješiti, ne mogu im pružati moralnu potporu u kojoj je kršćanska poruka: dobro nam došli.

U ovim bilješkama nisam spomenula Gorana (magistra filozofije i bivšeg ministra u Vladi jedne od bivših jugoslavenskih republika, zbog svojih nenacionalističkih stavova, od strane jedne nacionalističke vladajuće stranke, smijenjenog s položaja), koji sada samo kuha za svoju veliku obitelj. Goran (50) pravi odlične pite sa sirom a i engleski govori tečno. Nisam spomenula jednog pjesnika iz Sarajeva koji radi u magazinu čuvene modne kuće na istovaru odijela čije cijene, tih odijela, idu i do dvadeset tisuća dolara. To nisam ni znala. Da postoje odijela od dvadeset tisuća dolara. Ima i jedan kipar ovdje, koji u nekakvoj tvornici pravi gipsane ukrasne odljevke za stropove bogataških kuća. Asji se nešto razbucala štitna žlijezda, vrat joj je skroz nabubrio, vele od ratnog stresa. Onda se potpuno ošišala, pa sad sliči na tifusara. Ta štitna žlijezda dogodila joj se baš kad je našla posao u jednoj knjižari, za tezgom. Sad na engleski prevodi poznate sarajevske pisce koje nitko ne želi objaviti jer mnoge izdavačke kuće više vole laku književnost. (Asja je, inače, sveučilišni profesor, anglist.) Nisam spomenula lijepog zelenookog pilota Faruka, koji u bolnici, odjel gerijatrije, gura invalidska kolica. Nisam spomenula arhitekticu Sanju koja čuva jedno hendikepirano dijete. Tu je čitava mala kolonija tužnih ljudi koji slave Prvi maj. Onda pjevaju svakakve pjesme iz davnih šezdesetih i smiju se. I pričaju kako ih to podsjeća na najteže ratne sarajevske noći, jer tako su pjevali dok su po njima pucali s Pala.

Na platformi podzemne željeznice srela sam Crnkinju koja mi je podrobno opisala svoje minijature. Ta Crnkinja, naime, skuplja minijature. Ona skuplja male violine, male gitare, male novine, male knjige, male ljude, male čajnike, male trube, male kuće, male željeznice, mali namještaj, malo suđe, male glasovire. Ako treba, svoje male stvari (i ljude) naručuje iz Evrope ili po njih odlazi u Ameriku, kad ono što traži u Kanadi nema. Ona pravi čitav jedan novi mali svijet a da ni sama ne zna zbog čega. Taj mali svijet koji ta Crnkinja pravi prepun je sitnih, jedva vidljivih detalja, nalik na one prave velike. Ja sam onda zamišljala kako bi bilo lijepo sve nas okupiti i smanjiti i smjestiti na policu u sobu te Crnkinje. No, kako su mnogi već takve stvari zamišljali, odustala sam od daljnje kontemplacije na tu temu.

 

ŠTO RADE (NEKI DRUGI) EMIGRANTI U KANADI NAKON RASPADA SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE?

1. Kad stignu, devize od prodanih stanova drže kod prijatelja i prijave se na socijalnu pomoć. (Jer, uredi za socijalnu pomoć imaju pravo uvida u bankovne račune i tako dalje.)

2. Svakog petka skupljaju se u jednom irskom pubu koji, taj irski pub, ima terasu na krovu s mnogo zelenila, i tu piju irsko pivo.

3. Kad nešto slave, pozovu puno ljudi i onda ih dobro nahrane. Tu bude svega iz bivše Jugoslavije. Kad je hrana u pitanju, predrasuda nema, nacionalno pitanje ne postoji.

4. Žene mnogo nose bluze pastelnih boja od čiste svile i male kostime i cipele tankih potplata, naravno kožnih.

5. Zimi odlaze na skijanje, ljeti na kanadska jezera. Kanada ima puno savršeno uređenih kanadskih jezera.

6. Odlaze kući u posjet bar jednom godišnje pa kažu kako je tamo sjajno.

7. Kažu kako su došli (o muškarcima je, naravno, riječ) da bi izbjegli mobilizaciju, a imaju mahom preko četrdeset godina. (Oni od dvadeset koji nisu došli, ti su mahom izginuli.)

8. Kažu kako su sve strane u ovome ratu podjednako krive, a kad im se kaže da jesu krive ali nikako podjednako, više te ne pozdravljaju.

9. Odlaze na koncert “Riblje čorbe” kad “Riblja čorba” gostuje u Torontu jer to im je veza s domovinom.

10. Među sobom govore srpski a kad su s tobom kažu da govore srpsko-hrvatski, da se ne uvrijediš. Kad kažeš da govoriš hrvatski ili bosanski, vele, ti jezici ne postoje.

11. Oduševljeni su Handkeom.

12. Oni koji nisu došli, poslali su svoju djecu u Kanadu na studije.

13. Kad dobiju kanadsko državljanstvo, namjeravaju se vratiti i nastaviti tamo gdje su stali.

14. Uvrijede se kad im Bosanac ili Hrvat veli da je napustio Srbiju. Pitaju, pobogu, a što?

15. Uvrijede se kad Bosanac ili Hrvat ne čita Slobodana Selenića, kad ne voli Dobricu Ćosića i ne gleda “Lepa sela lepo gore”.

16. Stalno hoće da se ljube triput, a kad ti nećeš kažu “Boli me k….”.

17. Svojataju Sarajevo i Jadransko more. Kažu, mi smo tamo kod kuće, sve to naša je zemlja.

18. Sretni su što je Mira Marković dobro primljena u Ljubljani, iako, ruku na srce, svaki put naglase kako je ona zapravo grozna, grozna.

19. Ako govoriš ijekavicom pitaju te odakle si da se znaju postaviti.

20. Ako netko od njih napravi kakvu kazališnu predstavu, a uz to je tvoj bivši kolega, njegova ti žena javi telefon na koji se naručuju karte.

21. Kad kažeš da se vraćaš kući, pitaju: “Je l’ u Beograd?”

22. Za njih, ovaj rat kao da nije ni bio.

I,

23. Među njima ima izuzetaka.

 

IZUZECI

a) Ti izuzeci vrlo su drukčiji.

b) Te izuzetke oni su od sebe udaljili jer im se ne uklapaju.

c) Takav izuzetak, primjerice, moj je bivši kolega, ton-majstor, koji prodaje televizore, baterije i žarulje u jednoj robnoj kući.

d) Takav izuzetak je i jedan tridesetogodišnji Dragan koji već peto ljeto pokušava nastaviti postdiplomske studije ali ne može, jer sve što zaradi pošalje svojima kako bi kupili bojler ili drva za zimu.

e) Ti izuzeci nisu u lobiju.

f) Žene u tim izuzecima putuju sat-dva do posla, vraćaju se u osam i onda kuhaju. Ne libe se ni noćnih smjena.

g) S tim izuzecima lokalne etničke novine ne prave intervjue.

h) David je takav izuzetak iako su ga (neki) Hrvati otjerali iz Dubrovnika.

i) Ti izuzeci, kad zarade koji dolar, to proslave u kakvom malom, običnom, kineskom ili libanonskom restoranu.

j) Ti izuzeci imaju sarajevske i ine prijatelje.

k) Ti izuzeci, kao što je Marko, prodaju kobasice na ulici pa onda skoro polude.

l) To su vrlo lijepi izuzeci.

 

VIJETNAMSKI (TRBUŠASTI, PUPASTI ILI KULJASTI) I MINIJATURNI PRASCI U AMERICI

Godine 1985. Kanađanin Keith Connell, inače zaposlen u jednom zoološkom vrtu, u Sjedinjene Države direktno iz Vijetnama uvozi osamnaest trbušastih svinja, četiri krmka i četrnaest krmača. U odnosu na odomaćenu predodžbu o izgledu prasaca, vijetnamske svinje doimaju se egzotično – izrazito su crne dlake, sedlastih leđa i ravnog repa. Imaju zgužvano lice i veliki, viseći trbuh. Iz prvotnog jezgra, za desetak godina u Sjedinjenim Državama nastaje populacija prasaca koja se prema raznim procjenama kreće između dvjesto do petsto tisuća komada, s tendencijom sad već sporijeg rasta.

Ubrzo nakon dolaska na američki kontinent, prasci iz Connellovog krda pojavljuju se na raznoraznim aukcijama egzotičnih životinja gdje ih se reklamira kao novu vrstu kućnih ljubimaca. Uzgajivači i promotori vijetnamskih trbušastih svinja opsjedaju medije pričama o neobičnim “mezimcima” i, val je krenuo. Prasci su napravili boom.

Uzgajivači plaćaju i do trideset tisuća američkih dolara za par rasplodnih vijetnamskih svinja. Rasplod jedva uspijeva zadovoljiti potražnju. Novi potencijalni kupci stavljaju se na liste čekanja koje, to čekanje, zna potrajati i do godinu i pol dana. Da bi se povećala legla, neki uzgajivači križaju vijetnamske prasce s domaćim sortama, proizvodeći “mješance” koje kupcima onda podmeću kao “čiste”, “izvorne”, trbušaste pajceke.

Tržište bješe preplavljeno novim profiterima. Zahvaljujući prascima, uzgajivači svinja kupovali su kuće, automobile i odlazili su na turistička putovanja. Jedna žena, primjerice, na krmači koju je platila četiri tisuće dolara, odnosno na prvom okotu, zaradila je šest puta toliko. Koliko se zna, najviša cijena za jedno prase iznosila je trideset i sedam tisuća dolara.

Potom, ćudi tržišta učiniše svoje. Prasci obaviše posao, na njima se više nije moglo zarađivati, a kao kućni ljubimci postali su nezanimljivi prije svega zbog toga što se pokazalo da nisu baš adaptabilni. Ulicama gradova šetale su odbačene male i velike vijetnamske trbušaste svinje. Bilo ih je u parkovima, dospijevale su do predgrađa, do smetlišta i do – mesnica.

Kako obično biva, mediji jednoga dana objavljuju tragičnu storiju maloga Rufusa, a u vezi s njim inicijativu zasnovanu na apsolutnoj dobrovoljnosti i sveopćoj humanosti: OTVOREN DOM ZA NAPUŠTENE I ODBAČENE VIJETNAMSKE PRASCE. PREPOROD MALOGA RUFUSA.

Rufus je bio kućni ljubimac sedmorice studenata koji poslije izvjesnog vremena ustanoviše kako im je on zapravo veći teret nego što im je zabava. Bio je prebučan, prezahtjevan, ponekad čak i agresivan. Zatvorili su ga u podrum i pozvali medijski glorificirane osnivače prvog pravog doma za napuštene prasce, Jima Browna i Davida Ronsona, da dođu po njega.

Zanimanje za dom za napuštene prasce raste. Organizirane grupe posjetilaca iz Japana, Australije, Njemačke, Engleske i Belgije dolaze vidjeti kako on (dom) funkcionira, ne bi li u svojim sredinama osnovali slične. Novi domovi niču širom Sjedinjenih Država. Mnogi prasci u njima samo su u tranzitu, jer uspostavlja se mreža savjetodavnih službi koje se bave smještanjem napuštenih i zlorabljenih prasaca u usvojiteljske obitelji.

U obiteljima, međutim, vijetnamski (trbušasti) i minijaturni prasci imaju poteškoća u prilagođavanju. Dolazi do promjena u njihovom ponašanju, mahom uslijed toga što žive izolirani od ostalih svinja. Najizrazitiji simptomi takvog neprihvatljivog prasećeg ponašanja su: depresija i povlačenje u sebe, nesigurnost, bijes, strah i – agresivnost.

Oni s iskustvom u liječenju trauma u prasaca – kućnih ljubimaca, vele da se susreću s prascima koji uopće nisu svjesni činjenice da su prasci; asocijalni su i teško prihvaćaju kolektiv (odnosno, ostale napuštene prasce koji se u prihvatilištima međusobno već druže – ne umiju s njima komunicirati, jer njihov praseći jezik, kao sastavni dio njihovog prasećeg identiteta, biva raslojen, čak razoren). Ukratko, njihova socijalizacija spor je i težak proces.

Prasci su teritorijalne životinje i unutar svoje skupine uspostavljaju sasvim određen hijerarhijski red, a u njemu svaka svinja zna gdje joj je mjesto.

U kućnih svinja takav se red remeti, jer ugrožavaju ga ukućani. Ako ukućani zakorače u njegovu, praseću, domenu (pogotovo tamo gdje mu je ležaj), kućni prasac počinje gristi, čak i lajati.

Kućne prasce poželjno je kastrirati, jer spolno rano sazrijevaju pa znaju stvarati probleme. S obzirom na to da broj prasaca-beskućnika raste, aktivisti za zaštitu neželjenih, zapostavljenih i zlorabljenih prasaca u Americi, organiziraju predavanja i tiskaju brošure s uputama o tome kako svinjama osigurati miran i sretan život u novom okruženju. Pritom, upozoravaju da treba već jednom prestati s uvozom tih životinja jer se teško prilagođavaju na sredinu nimalo sukladnu njihovoj prirodi.

Oni, ti dobrovoljni pregaoci nevladinih i neprofitabilnih organizacija, na osnovu osobnog iskustva, otkrili su što sve čini prasca sretnim:

1. Svježa trava, posebno djetelina

2. Rijanje, pogotovo poslije kiše

3. Poslastice kao što su jabuke, dinje, lubenice i svježe povrće

4. Sunčanje

5. Kad ih netko češe i grebe po trbuhu i slabinama

6. Kad se sami češu o drveće, stijene, o ograde ili jedni o druge

7. Druženje s ostalim svinjama

8. Umotavanje u deke ili ukopavanje u slamu ili sijeno kad je hladno

9. Valjanje po kaljužama ili po barama kad je vruće

10. Istraživanje okolnih šuma

Entuzijasti Brown i Ronson uspjeli su svojim štićenicima osigurati sve gore navedeno, pa i više od toga. Na svojoj farmi u Zapadnoj Virginiji, neželjenim, odbačenim, zlorabljenim vijetnamskim prasićima oni pružaju i stručnu veterinarsku njegu i sve uvjete za zdravu socijalizaciju. Mi svaku životinju promatramo osobno, kao posebnu jedinku, jer nijedna dva prasca nisu ista, vele Brown i Ronson za tisak. Neki se lakše i brže uklapaju u novu sredinu, drugima treba više vremena. Mi ih nikamo ne požurujemo. Hoćemo da naša prasad shvati da je željena, da boravi na sigurnom mjestu, gdje joj ni ljudska ni životinjska toplina neće manjkati.

Brown i Ronson obilaze i sveučilišta u Americi na kojima studentima veterine i njihovim profesorima drže predavanja o ponašanju prasaca i o psihološkim problemima kojima se prasci odgajani kao kućni ljubimci suočavaju.

Zajednica prasećih skrbnika raste. Ujedinjeni oko istog cilja, članovi te zajednice tiskaju novine, dopisuju se, razmjenjuju iskustva, jedni drugima daju savjete, organiziraju praseće manifestacije, sve za dobrobit uvezenih a potom zapostavljenih vijetnamskih trbušastih svinja.(6)

Iz čitave ove priče, međutim, najviše se doima upozorenje koje Amerikanci Brown i Ronson preko svih raspoloživih im medija upućuju svojim sunarodnjacima i šire: Uvoz kućnih ljubimaca destruktivan je čin. Uvezene životinje prisiljene su živjeti u za njih neprirodnom okruženju koje ih često košta kako fizičkog, tako i psihičkog zdravlja.(7)