Canzone di guerra : nove davorije | Daša Drndić

O, DONA CLARA

 

Tiskanica se uzme s hrpice na ulazu. Ispred ulaza stoji čuvar koji nad tiskanicama bdije i, da bi se do tiskanice došlo, čuvaru treba platiti dolar. Kanada je zemlja papira, odnosno zemlja gustih i bogatih šuma koje se sijeku da bi se od njih pravio papir. Kanada je i zemlja voda, pa je pored papira u njoj jeftina i struja, ali to ne spada u ovu priču. No, Kanada je i zemlja vrlo štedljivih ljudi. Iako se hrana, primjerice, naveliko baca, a baca se unatoč tome što postoje mnoge kuharice posebno osmišljene za recikliranje svega što od obroka i jela ostane, (jer Kanada u svakakvim reciklažama danas u svijetu među prvim zemljama jest), papir se čuva (da bi se reciklirao). Kuharice za recikliranje jestivih ostataka do te mjere su luksuzno opremljene da su skuplje od jednog Dostojevskog, primjerice, a to je između ostalog i stoga što je Dostojevski stari a kuharice su nove. Dostojevskog ovdje malo tko čita, pa mu je tržišna cijena niska. Kuharice uglavnom kupuje elita, premda ne baš one za pripremanje jela od ostataka, jer elita ne jede ostatke nego francusku kuhinju. Sirotinja, crna, žuta i bijela, domicilna i imigrantska, nema novaca ni za kakve kuharice pa, ako se zadesi da joj se, toj sirotinji, na stolu katkad kakvi ostaci i zateknu, ona ih baca. Puno se hrane ovdje baca. Ali papir se čuva.

S papirom u bivšim zemljama komunističkog bloka, naročito u onima koje su svoje revolucije potkraj dvadesetog stoljeća izvele nimalo baršunasto nego vrlo krvavo, pa su te krvave povijesne preokrete iskoristili neki nazovi magnati, bivši skladištari, vozači, seoski učitelji, upravnici domova kulture, oni što vrte čačkalicu među zubima i nose male crne plastične češljeve u gornjem džepu sakoa (pa na sastancima čačkalice ne koriste samo za čačkanje zuba nego i za čišćenje masnoće skupljene između zubaca svojih priručnih češljeva i za otklanjanje crnila ispod noktiju), a porijeklom iz blatnih ili krševitih pripizdina Like i Hercegovine, s papirom u rukama takvih magnata, vječite muke. Uvoz papira iz Kanade unosna je rabota, pa ako neki samostalni mali privrednik iz kakve samostalne male zemlje iz bivšeg evropskog komunističkog bloka u kakvu samostalnu malu poslovnu avanturu vezanu za takav uvoz (papira) želi se upustiti, ta želja može ga doći glave. U poslovima s uvozom i izvozom papira veliki novci šušte. Zato Kanađani svoj papir čuvaju. Da bi ga mogli izvoziti. Otuda na ulazima raznih ustanova stražari paze da se tiskanice ekonomično i smisleno raspačavaju.

Elem, pošto se Sarina prijateljica Anja iz Toronta preselila u Ottawu, mi smo istog dana krenule u nabavku mačke. To je bio dogovor na koji sam pristala. Da mačka Sari zamijeni Anju. Mačka će se zvati Tina, tako je odlučila Sara.

Ustanova u kojoj čuvar nad tiskanicama bdije zove se Humano društvo Toronta, a tiskanice su masnim zelenim slovima naslovljene ovako: Profil mačaka i ljudi i imaju tri kopije svaka, što će reći po četiri lista. Hodnici su puni humanih ljudi koji dolaze usvojiti psa ili mačku. Duž hodnika smješteni su i mali boksovi, svaki sa stolom i dvije-tri stolice, gdje nakon što sa razglasa čuju svoj broj (jer, brojevi se dijele kao u velikim mesnicama, na primjer), potencijalni usvojitelji (mačaka ili pasa) i članovi njihovih obitelji dolaze na psihološko-emocionalno-materijalno-moralni screening, to jest na trijažu. Socijalna radnica provjerava podatke iz tiskanice, a dogodi joj se da se toliko zanese, mašti pusti na volju, pa osim što usvojitelje oštrim okom (ali i ispod oka) sve vrijeme odmjerava, ona i mimo podataka u tiskanicama navedenim ispituje, mnogo pita, o svakakvim osobnim stvarima pita, pa muškarac (ili žena) ako je iole pri zdravoj pameti, mora pomisliti Što se to nje tiče? i, mora pomisliti, Pohranjuju li se sve te informacije preko neke nevidljive kamere u jedan veliki osobni dosje? pa sve to, taj službeni interview, izgleda kao da u kakvoj policijskoj ispostavi čovjek (ili žena) sjedi, kao kad nešto zgriješi a oni ga privedu. Tiskanice su, inače, vrlo detaljne. Tiskanice žele znati:

* Ime i prezime;

* broj telefona – privatni, službeni;

* živite li u kući, u stanu (na kojem katu?);

* vlasnik ste ili sustanar (kuće, stana);

* na sadašnjoj adresi boravite od ___ (navesti datum i godinu);

* broj osobne iskaznice;

* broj vozačke dozvole;

* broj putovnice (oni nemaju domovnice);

* ostale brojeve ostalih identifikacijskih dokumenata.

Potom, (tiskanice) pitaju:

* Što vas je navelo da danas posjetite naš dom za napuštene mačke? (Molimo detaljan odgovor: naš renome, savjet prijatelja, prethodno posvojena mačka, oglas u Toronto Star-u, u Toronto Sun-u, u lokalnim novinama, na kablovskoj televiziji, na Internetu, nešto drugo.)

Slijede tri stupca:

stupac a) povijest vašeg kućnog ljubimca

stupac b) vi i vaše domaćinstvo

stupac c) vi i vaš novi ljubimac – nade i očekivanja

Popunjavanje zna potrajati, ali Sara i ja neke smo rubrike preskakale a u neke upisivale sasvim neodređene odgovore. Tako, primjerice, na pitanje Koji su vas razlozi naveli na posvajanje mačke? stavile smo – osobni. Poslije nas je ona tamo debela i stroga žena pitala:

Koji su vam to osobni razlozi?

Ja sam rekla:

Oni su osobni.

Moj odgovor uzrujao je mačju i pseću socijalnu radnicu, pa se brecnula:

Surađujte, molim.

Pomislila sam:

Ovo neće dobro završiti, a Sara mi je šapnula:

Kaži joj bilo što, zeznut će nas.

Ja sam se zainatila i ponovila sam, jer ona je čekala a izraz lica bio joj je vrlo miran, vrlo tvrd i vrlo hladan, ponovila sam:

Osobni razlozi nisu za javnost.

Sara je opet šapnula:

Pomislit će da s tom mačkom nešto seksualno i perverzno smišljamo. Oni seksualno i perverzno stalno imaju na umu. Reci nešto.

Rekla sam:

S tom mačkom ništa seksualno ni perverzno ne smišljamo.

Onda nam je dopustila da pogledamo mačke kako bismo jednu izabrale, a ona je svojoj šefici u poseban ured s debelim vratima odnijela četiri primjerka naše tiskanice gdje je bila podvrgnuta (tiskanica) detaljnoj analizi.

Dok smo razgledale mačke, pred očima su mi titrala zelena slova upitnika.(36)

Mačke u Humanom društvu Toronta borave u dvije, možda i tri velike prostorije ispunjene kavezima na više katova. Mačke u kavezima sjede ili kunjaju, jer kavezi su prilično mali. Ima raznoraznih mačaka, što kratkodlakih, što dugodlakih, ima ih sivih, crnih, žutih i kombiniranih. Uglavnom su debele i stare, ali njegovane. S prednje strane svakog kaveza visi identifikacijski karton dotične mačke. U njega se unose podaci o naravi mačke u kavezu, je li i kada dotična mačka cijepljena i/ili sterilizirana, kakvo su joj ime dali i gdje je pronađena ili tko ju je donio (vratio). I ti su kartoni (kao što su tiskanice) zeleni. Kad smo ugledale jedan vrlo iscijepan karton kako se gotovo u rezancima jedva drži za kavez, odlučile smo se za mačku u tom kavezu jer smo zaključile da je takva mačka nesumnjivo živahna, da takva mačka ne pristaje na kob koja ju je zadesila, da takva mačka želi van. Inače, ti kavezi podsjećaju na male zatvorske ćeliije a ja sam se sjetila kako su u vrijeme fašističke Italije u Puli 1923. Gortanovce uveli u sudnicu u vrlo sličnim kavezima, samo velikim, za ljude, a omladinci su u električnoj centrali izvršili diverziju te je u sudnici nestalo struje a publika je počela paliti žigice (povijesno zabilježen znak građanskog otpora), pa sam čekala da se i ovdje tako što dogodi, da se sve smrači, da Sara i ja nasilno otvorimo kavez, da ukrademo mačku i da brzo pobjegnemo iz tog humanog društva na svjetlost dana, na ulicu, ali to je bilo nemoguće jer u Kanadi ima toliko struje da nikada ne nestaje.

Tina je sivo-bijela tigrasta mačka vrlo slična Lari, samo što ne priča koliko Lara. Kako socijalna radnica još nije bila izišla iz ureda svoje šefice, a proteklo je više od sata, Sara i ja otišle smo pogledati pse.

Joj, ja bih i jednoga psa! zavapila je Sara čim smo zakoračile u gigantsku štenaru. I tu su držali već odrasle životinje (pse), malih breka niotkuda.

Za razliku od mačaka koje su bile apsolutno nečujne, psi su cvilili i lajali čas energično, čas molećivo. Tada mi se sve vratilo.

Moju sestru Lenu i mene, u Nazorovoj, u domu za siročad, uvode u spavaonicu, a tridesetoro djece između jedne i šest godina gleda nas ukočeno u strašnoj tišini. Onda, kao kakva dobro uvježbana družina, oni, tako mali, slinavi, tako sami, u istom trenutku prema nama dižu ruke i cvile:

Mama, uzmi mene.

Lena dijeli bombone i čokolade, soba zaudara na “jekoderm”, na mokraću, na usrane pelene, kreveti su dječji, s rešetkama, poredani gusto jedan do drugog, soba je puna kreveta, a oko nas u obruču treperi nada i steže. Mama, uzmi mene.

Socijalna radnica prozvala je preko megafona Sarin i moj broj. Ušle smo u boks, ona je tamo već čekala, ne bi se moglo reći nasmijana, što bješe čudno jer ovdje se uglavnom svak svakome smiješi. Razgovor koji će odlučiti daljnju sudbinu sive mačke Tine mogao je konačno započeti. Protjecao je treći sat našeg boravka u Humanom društvu Toronta.

Napisali ste da ne želite sterilizirati ovu mačku, reče velika žena u hlačama limun žute boje. Zašto?

Nije prirodno, nesigurno i bojažljivo odgovori Sara.

Napisali ste da namjeravate mačku puštati na balkon.

Da, rekoh ja.

Može pasti, veli isljednica.

Lara nikada nije pala. Ni Ivo nije pao, opet će Sara.

Stroga žena u limun žutim hlačama i u ružičastoj majici kratkih rukava naglo ustade i naglo nestade iza onih tajanstvenih vrata. Sara i ja razmijenismo poglede pune zebnje. Onda smo se počele znojiti jer u Humanom društvu Toronta vrlo je toplo.

Lena je prošla kroz sito i rešeto dok nije došla do Nine. U pitanju je, ipak, bila mala plava Nina iz doma za napuštenu djecu u Nazorovoj a ne kanadska mačka Tina. Moja sestra Lena mogla je imati djece koliko je htjela ali izgleda da nije htjela. To ja odlično znam, jer prije svakog već ugovorenog pobačaja ona se konzultirala s čitavom našom obitelji, svi smo u tome učestvovali. Jednom sam je ja pratila do bolnice, jednom je otac otišao po nju, jednom je majka s njom provela noć na odjelu, jednom joj je brat kupio sladoled-tortu. Mi smo, inače, bili jedna kompaktna obitelj. Svoje nevolje (ali i radosti, bogme) znali smo lijepo dijeliti. Na tome se radilo, zapravo otac je na tome počeo raditi kad je uveo obiteljske sastanke nedjeljom koji su, valjda, imali zamijeniti mise i ispovijedi. Okupili bismo se oko stola i pretresali što se kome proteklog tjedna dogodilo. Svi smo bili podložni kritici ostalih, a od svakog ponaosob očekivala se i određena doza samokritičnosti. Nisu to bili nikakvi partijski sastanci, premda su na njih podsjećali, pogotovo na one odmah poslije rata. Zapravo, više i ne znam jesu li ti naši obiteljski sastanci odisali ekumenizmom ili kolektivizmom, je li im podloga bila Biblija ili Komunistički manifest, je li nad njima lebdio oreol katoličanstva ili Internacionale. A nije ni bitno.

Majka je bila više individualni tip, ne tako kolektivni (tip) kao otac. Ona je s bratom, sa sestrom i sa mnom vodila male intimne razgovore u četiri oka, šćućurena u velikoj smeđoj fotelji koja se od ‘45. vukla po svijetu za nama. Njena “platforma” bila je više duhovna, tajnovita, i na nju je pripuštala jednog po jednog od svojih najdražih kako bi mu se u potpunosti mogla posvetiti, sva. Ali ona je umrla. Majka. A “plaforma” sad zvrji prazna. Sad smo sve sličniji ovim ovdje Sjevernoamerikancima, jedni prema drugima pristojni, jedni drugima daleki.

Moja sestra Lena htjela je zapravo imati djece samo s Davidom a David djecu praviti nije mogao jer su mu svi spermatozoidi bili mrtvi. Tako se ustanovilo na jednom pregledu. Onda je David umro a moja sestra Lena jedna je vrlo tvrdoglava žena. Ona je, naravno, bila užasno tužna što Davida više nema, ali bila je i vrlo ljuta. Bila je ljuta na muškarce, pa je odlučila ne gledati ih više, a mogućnost da s kojim od njih ostvari kakvu ljubavnu vezu, nije dolazila u obzir. Bila je ljuta na smrt, pa je nijedna i ničija smrt više nisu mogle rasplakati. Bila je ljuta na život, na svoj život i na moj život, na bratovljev i na očev život, pa je od nas otišla. Jedino na djecu nije bila ljuta. Otišla je u Sloveniju nešto prije nego što se Jugoslavija raspala i u Murskoj Soboti kreirala modele. U robnoj kući “Beograd” na Terazijama kupila je mašinu za pranje rublja marke “Gorenje” upola cijene jer su mnogi Srbi tada u znak protesta što nikome više nije bilo do njihove Jugoslavije masovno bojkotirali slovensku robu pa su joj (slovenskoj robi) trgovci obarali cijenu. Kupila je i jedan otmjeni crni baloner s toplom postavom perlin plave boje(37) a unutra je pisalo Mura design, i šetala je u njemu uvijek raskopčana ne bi li prolaznici uočili da ona nosi Mura design i ne bi li se nervirali. U ono doba bilo je mnogo nervoznih prolaznika koji su s tri podignuta prsta šetali ulicama Beograda. Otac je dugo već živio u Hrvatskoj, brat je imao svoju obitelj, ja sam podizala Saru i sve rjeđe pravila emisije na Radiju, a majka je kremirana ležala na Novom groblju umjesto da teče vodama jadranskim, sve okolo naokolo njezinog Splita, kako je tražila i kako je mi nismo poslušali jer nam to tada nije bilo zgodno a mislim da nas je bilo i sram.

Sara: Tvoja je mama umrela?

Ja: Umrla.

Sara: Nema je.

Ja: Nema.

Sara: Neće više doći?

Ja: Neće.

Sara: Ne brini, kupit ću ti drugu mamu.

Ja: Ne može se kupiti druga mama.

Sara: Dobro. Onda ću ti je nacrtati.

Tako je moja ljuta sestra Lena 1990. otišla u Sloveniju i u Sloveniji se odljutila. Njezinoj Nini bilo je već deset a mojoj Sari osam i obje smo bez muževa, bez baka i djedova, bez ikakve pomoći sa strane, najteže već prošle (tako nam se tada činilo) – operacije krajnika, šetnje po beogradskim parkovima u sva četiri godišnja doba dva puta na dan, nestašica pelena – obnavljanje veza s prijateljima u inozemstvu, preuzimanje pelena na aerodromu, nestašica struje, znači i grijanja, a one obje male i vječito usrane (Sara: Mama, piškila sam goono), nestašica ulja i šećera i deterdženata, upale pluća, razgovori o kakicama i papicama s mamama u tim velikim i malim beogradskim parkovima, virusni meningitisi, dječje kazališne predstave odgledane sve odreda i po više puta (Sara: Gunci, dođite! Gunci! Gasi seko!), samoće (Sara: Mama, jesi sama? Ja: Jesam. Sara: Nisi sama. Tu sam ja.), besparica, dramske sekcije, muzičke sekcije, satovi engleskog, dovezi – bazaj 45 minuta kao “gluva kučka” po gradu, sve u krug – odvezi; cikla, blitva, borovnice, teleća jetrica – zbog željeza, biftek – potplaćivanje mesara, juhice guste, juhice rijetke, domaća jaja s narančastim žumanjcima, Černobil – izolacija, strah, svaka dva mjeseca nove cipele (maloj djeci noge najbrže rastu), odlazak na more s kištrama voća, povrća, zaleđenog mesa, da bude jeftinije, s kahlicom pod miškom, s biciklama i mačkama (ja), s pticama i ribama (Lena), nestašica vitamina – vitamini stignu iz Amerike pa se flaša usput razbije, proteze za zube, ambulante ove, ambulante one i u njima beskrajno duga čekanja a Sara stalno nešto pita:

Sara: Kakav je plan za danas?
Što ćemo sad?
Hajde da češljamo nokte.
Helikopter ima nogavice. Zašto ima nogavice?
Što ćemo sad?

Ja: Čekati doktora.

Sara: Neće Sara čekati. Što si to tu stavila?

Ja: Nisam stavila. Izrasle su. Sike.

Sara: A meni? Meni nema. Moje su sike male.

Ja: Narast će.

Sara: Kad će narasti?

Ja: Kad budeš velika.

Sara: Hoću sada. Velike. Stavi meni.

Sara stalno nešto pita, a majke i očevi i babe i djedovi okolo slušaju i blentavo se smiješe pa moraš paziti da odgovaraš pedagoški pravilno, pedagoški strpljivo; mali ključevi za stezanje proteza koji se vječito gube, naočale, liječničke kontrole, ortopedi – ružne duboke cipele “Rudo”, dnevnici (Alergija na Pentraxil, dobro spava, loše spava, temperatura visoka, temperatura niska, pirjane tikvice voli, jabuke voli, kiselo ne voli, trešnje podnosi, naranče ne, špinat hoće, paradižet pojela, odijeva se sama, vezuje cipele, dešnjak – ljevak, crta krugove, razlikuje boje, ne razlikuje boje, narasla 2 centimetra, dobila 300 grama, “Ivicu i Maricu” ne voli, “Priču o ružnom pačetu” – voli: “Kad narastem i ja ću postati lijepi bijeli labud”, stolica tvrda, stolica meka, bris grla sterilan, novi zub, nove kovanice: “Ne mogu se mrći!”: dignuti – dići, mrdnuti – mrći). Bile su tu i ruke raširene za zagrljaj, pjevanje (Sara: Kad si negdje sama, daleko u cvijetu…!) smijeh, puno smijeha koji se u bujicama oslobađa, crteži dječji uokvireni, pa, u zamahu inspiracije – zidovi izravno oslikani,

Sara: Vidi, konj ima rep!

Ja: Ima.

Sara: Sara nema rep.

Ja: Nema.

Sara: Pupit će mama.

priče stare, priče izmišljene, kratki (i dugi) mudri razgovori,

Ja: Nina, dobit ćeš rodicu.

Nina: Ne volim rodice.

Ja: Trebat će mi tvoja pomoć.

Nina: Ne volim pomagati kad su u pitanju rodice.

Ja: Neću moći sama.

Nina: Ne volim ljude koji ne mogu sami. Nađi muža.

Ja: Možeš se igrati s njom.

Nina: Ne volim se igrati s njom. Ja sam još mala i sad ću biti još manja, još manja od te rodice koja je vrlo mala kad stigne i koja, uostalom, ne zna ni govoriti. Imaju li bebe jezik? poljupci meki od kojih srce zatreperi, pa se od tih isprva blagih treptaja (srce) zagrcne pa počne da tone, mala ruka u tvojoj (i pitanje – Sara: Zašto imamo prste?), Sarin smijeh, Ninin smijeh, toplota dječjeg tijela (Sara: Ti si moja mala mama, nisi decina mama.), nezamjenjivi, bez cijene.

Na jednoj sjedjeljci ovdje, u Torontu, saznala sam od žena iz Sarajeva da Kanada kupuje jajašca. Svako zdravo, oplodivo jajašce – dvije tisuće dolara. Kanada ima problema s natalitetom. Zapravo ne s natalitetom općenito, jer neke njezine manjine rađaju na gomile obilje djece, nego, zaključila sam, s natalitetom bijelih, anglosaksonskih žena. Kako je ravnoteža između rođene bijele anglosaksonske djece i one manjinske, žute, smeđe ili kosooke, poljuljana, postoji opasnost da ova druga, u ne tako dalekoj budućnosti, prevladaju. Ako se to desi, tko bi upravljao bankama, tko bi držao kapital, tko bi živio u palačama na imanjima oko velikih gradova? Crnci? Kinezi? Ni govora.

Utoliko me je više iznenadio oglas u novinama The Newspaper od 15. siječnja 1997.:

 

Traži se donator jajašca. Moj muž i ja posjedujemo sve što se poželjeti može, osim mogućnosti da imamo djecu. Tražimo osobu između 20 i 28 godina starosti da nam ta vrata otvori. Ako ste bijelkinja (ipak!), talijanskog, latinoameričkog, portugalskog ili španjolskog podrijetla (?!), tjelesno i mentalno stabilna, molim vas javite se. Fotografija i osnovni podaci poželjni.

Diskrecija zajamčena.

 

S obzirom na to da je oglas bio tiskan u rubrici Razno, ispod njega je stajao još jedan oglas, sljedećeg sadržaja:

Prodaja

roštilj, air-conditioner, vrtna garnitura. Pripremite se za ljeto! Michael 573-8966

 

Od prodaje vlastitih jajašca, moglo bi se, zaključujem, ovdje pristojno živjeti. Jedan ovum svakih dvadeset osam dana. Dokle?

Kakve kuverte, kakvi Sikhi. Addio slastičarnice, addio instrukcije(38). Tehničar na državnom radiju nikada me više ne bi uvjeravao kako se Mostar kaže Mastar a ne Mostar. Debela Grace, koja je uz dnevnicu od petsto dolara, plus sto na dan za prevoditelja, za dva tjedna upoznala Bosnu – Sarajevo, Tuzlu, Mostar, Srebrenicu, Goražde i Banja Luku, te sad pravi male petnaestominutne “reportaže” kroz koje Kanađanima predočava mračnu povijest još mračnijeg Balkana, ne bi mi satima tumačila razliku između zapadnog i istočnog Mostara, ne bi mi sa žarom u očima pričala “o jednom piscu”, tamo vrlo poznatom, za kojeg misli da se zvao Ajvo (Ivo) i koji je pisao o nekakvom mostu na rijeci Drajni (Drini) a bio je i Hrvat i Srbin istovremeno. Ne bih morala gledati zabezeknuta lica etabliranih i manje etabliranih Kanađana kada im kažem da se meni njihova velika obećana zemlja uopće ne sviđa, jer u njoj ja ne mogu niti u Operu, niti na koncerte, niti na skijanje niti na more, čak ni u kakav restoran u kojem se koriste platneni ubrusi ne mogu, jer u njoj nemam prijatelja, jer smo mi još prije dvadeset godina odgledali mahom sve Fassbinderove filmove a oni zbog cenzure nisu, pa mi sad pričaju kako je on, Fassbinder, pravio sjajne filmove, pa mi citiraju Hansa Magnusa Enzensbergera, kojeg su 1996. otkrili, pa mi donose knjige Hanne Arendt a meni dođe da se izbljujem.

Kako ne sviđa, zar je u vašoj zemlji bolje? pitaju.

Ima malo rasprodaja i hrana je skuplja, i zemlju su pokrali, ali bolje je, odgovaram.

Zar u vašoj zemlji ne ratuju? pitaju još.

“Moja zemlja samo je jedna tužna, zatucana i zaostala pokrajina civilizacije, europske, koja je ionako na izmaku”, navedem im riječi jednog našeg velikog i slavnog pisca, ali oni to, naravno, ne znaju.

Zar u vašoj zemlji nije nesigurno?

U mojoj zemlji ne čekaju na kusur od jedne lipe. U mojoj zemlji ipak je bolje.

Onda se sjetim Poljaka i Čeha na zidiću pored rovinjskoga mola koji su godinama za redom ljeti prodavali male konzerve sardina, lokote, baterijske lampe, muške čarape i košulje od sintetike, sve za sitne pare, sve da bi pod šatorima u kampovima izvan grada koji dan više mogli ostati, a ruke im bijele, njegovane, a lica im otmjena, a oči tužne. I pomislim, koliko se tek njima bljuvalo nad nama. Kako smo im bili gadni u restoranima Budimpešte, Praga i Varšave kad smo za vrećicu “vegete” i paketić guma za žvakanje ždrali njihove gulaše, slušali njihove Cigane kako nam na uho violinama tiho gude, kupovali (i još kupujemo) njihove salame, njihove sireve, bahato, na kištre.

Ništa oni ne shvaćaju ovdje u ovoj Kanadi. Koliko povijesti u jednom kratkom iskazu jednog kanadskog studenta, primjerice, jednog odrođenog Srbina iz Hrvatske, kad mi kaže:

Ako se vratite, slikajte mi moju Glinu.

Svim ovim mislima bila sam toliko našpanovana da sam jedva čekala da debela službenica iz šefičinog ureda izađe kako bih se s njom posvađala. Ali, ona je bila brža:

Ne možemo vam povjeriti našu mačku, ispalila je stojećke.

Ostala sam bez teksta. Sara je odmah zabauljala.

Ne možete dobiti Ninu, niste udati, nema potpunog posvojenja, rekli su Leni u centru za socijalni rad i u Zagrebu i u Beogradu. Iz velike torbe izvadila je tada sve zakonike o porodičnom pravu, republičke i pokrajinske (osam komada), plus savezni. Onda su odstupili.

Nego, ovako, nastavila je službenica. Pročitajte ove materijale. Podvukla sam sve što je bitno. Imate 48 sati da to naučite. Ako tada shvatite zbog čega vašu mačku treba sterilizirati, dobit ćete je.

Odmah sam zatražila razgovor s najnadležnijim (om) za posvajanje mačaka u Torontu. Čekale smo dva sata da se najnadležniji (a) za usvajanje mačaka u Torontu pojavi.

U Australiji imaju novu hit zabavu. Ubijaju kućne mačke. Razbojničke skupine, naoružane pištoljima i palicama za golf, kreću u pohode. Pored toga, mačke polijevaju benzinom i žive ih spaljuju.

U Australiji ima preko osamnaest milijuna mačaka, na svakog stanovnika po jedna. Te mačke ugrožavaju živote raznih korisnih glodara i rijetkih ptica. Pokatkad jedu i male koale.

Kampanju je 1996. godine pokrenuo izvjesni Richard Evans. Cilj mu je “totalno istrijebljenje mačaka u Australiji”. Taj cilj namjerava ostvariti do godine 2020., a uz pomoć Državnog/Nacionalnog programa za sterilizaciju mačaka. No, mnogi Australci nestrpljivi su. Ne žele čekati do 2020. Zato uzimaju stvar u svoje ruke.

John Walmsley, član Državnog/Nacionalnog programa za sterilizaciju mačaka, umjesto šešira, na glavi nosi mrtvu mačku. On kaže, Mačke su kao pušači. Treba ih likvidirati, potpuno eliminirati. Samo mrtva mačka je dobra mačka. (Moj sarajevski prijatelj s inovjernim imenom predlaže: Mogli bi koristiti i Ciklon B.)

John Walmsley ubio je prvu mačku – susjedovu – kad mu je bilo deset godina.

Društva za zaštitu životinja u Australiji nemoćna su.

A što se Mađarske tiče, u Budimpešti živi Arpad Nick, prvak svijeta u rvanju. Dok John Walmsley tamani mačke po Australiji, Arpad Nick zubima pomiče avione. Avion od sedamnaest tona vukao je jedanaest metara po pisti. Pred svako povlačenje zagrijava se najmanje jedan sat. Uskoro planira, također zubima, katamaran od 234 tone vući duž nekog tamo kanala. Odlučila sam pod hitno kontaktirati gospodina Arpada Nicka iz Budimpešte, Mađarska, i zamoliti ga za pomoć. Neke situacije ipak samo zubima (to jest, šakama) vrijedi rješavati.

Sara je plakala i mljela:

Ja ću biti veterinar i glumica. Za životinje i za dušu. Za životinje moram biti uredna i imati stalno čiste ruke, za dušu mogu biti neuredna i odijevati se u razne šarene i viseće stvari. Za veterinara moram rano ustajati i ranije lijegati, što meni uopće nije teško, a za glumicu mogu obratno, što mi također nije teško. Ako dođemo za 48 sati, te mačke više neće biti. Pitaj možemo li tu mačku rezervirati.

Pitala sam:

Možemo li tu mačku rezervirati?

Službenica se pravila da ne čuje.

Dok smo živjele u Rijeci, u hotelu “Admiral” (Opatija) odsjedali su UNPROFORci kad bi im dali par dana dopusta. U hotelu “Admiral” postoje dva bazena, unutarnji i vanjski. Nisu naročito veliki. Tu je jednom moj otac Saru vodio na kupanje. Ja sam bila vrlo sretna. Jednom su na Lungomare hranili galebove. Jednom su zajedno išli na pizzu. Kad je Sara bila mala, dva puta gledali su u globus i “putovali” oko svijeta. Dao joj je marke (serije s cvijećem i životinjama); poslije je ona to donijela u Kanadu. Kad ju je prvi put vidio poklonio joj je veliku lutku, veću od nje same, koja kao da je došla iz Rumunjske ili s Ponte rossa. Sara se te lutke plašila pa sam je morala sakriti. Gledala ga je kako se brije, poslije je to oponašala. To bi otprilike bilo sve za njenih četrnaest godina života.

UNPROFORci u hotelu “Admiral” (Opatija) sjede svuda naokolo. Bilo je to 1993. Foajei opatijskog hotela “Admiral” prijatno su zamračeni. UNPROFORci imaju bakrenosmeđu boju kože, što s terena, što s bazena. UNPROFORci su jedan drugome slični. Oni nose tamne naočale i tijesno pripijene bijele pamučne majice kratkih rukava u zamračenim foajeima hotela “Admiral”. Na svakoj majici nešto piše. Dvije majice naročito su privlačile pozornost. Na jednoj je stajalo: I SURVIVED SARAJEVO ‘92 (Preživio sam Sarajevo ’92.), na drugoj: SAVE THE RHINOCERES OF ZIMBABWE (Spasite nosoroge Zimbabvea). UNPROFORci ne prave razliku između poruka. Majica je majica.

Civilizirani svijet vrlo je angažiran u borbi za spašavanje ugroženih vrsta. Ministarstva za okoliš raznih zemalja pučanstvu odašilju alarmantne poruke o ugroženosti, primjerice, male žutoglave ptice pjevačice is porodice Sylvidae. U šumovitim močvarama jugozapadnog Ontarija, Kanada, ostalo je manje od 13 parova takvih ptica. Samo u Kanadi ima preko 280 ugroženih vrsta. U te ugrožene vrste ne ubrajaju se samo dvonošci i četveronošci, nego i razni mekušci i svakakvo bilje. I ribe.

Kljunastih kitova na sjeveru Kanade ima svega 213 komada. Tuljani, kornjače, djetlići, medvjedi, sove, labudovi, krtice, svi su oni ugroženi. Ministar za okoliš zemlje Kanade, gospodin Sergio Marchi, primjerice, izjavio je kako u borbi za očuvanje vrsta prioritetna zadaća mora biti zaštita prirodnog habitata svake vrste. Van okoline koja im je inherentna, životinje odumiru. Ministri za okoliš ostalih naprednih zemalja svijeta s gospodinom Marchijem u potpunoj su suglasnosti. Ugroženih vrsta svakim je danom sve više.

Broj gladne djece u zemljama razvijenog zapada također raste. Osnivaju se programi školske ishrane, jer ustanovljeno je da u tim razvijenim zemljama zapada svako četvrto dijete u školu dolazi gladno pa ne može pamtiti ono čemu ga uče, jer pada u nesvijest. Također je ustanovljeno da dramatično raste i broj siromašnih. Pukla je bruka u jednoj bogatoj zemlji kad je utvrđeno da roditelji svoju djecu nude na posvojenje jer ih više ne mogu hraniti. Ministri za okoliš i ministri za socijalnu skrb našli su se na sličnom zadatku očuvanja vrsta. Ministri oba ministarstva podjednako su zbunjeni i, reklo bi se, nemoćni.

Najnadležnija za usvajanje mačaka u Torontu imala je maksimum dvadeset pet godina. Mogla mi je biti kći.

Slušajte, rekla sam, ne treba mi nitko podvlačiti što ću čitati. Ne pada mi na pamet da dolazim još jednom. Spakujte mi tu mačku.

U ovoj zemlji postoje pravila, odgovorila je. Ništa na licu nije joj se pomaklo. Sara je i dalje ridala.

Stavit ću vas u novine, podigla sam glas.

To je vaše pravo, rekla je ledeno.

Vama su mačke važnije od djece, stavit ću vas na radio i televiziju.

Nama su mačke važne koliko i djeca. Podjednako su nam važne. Pri tom jako je naglasila ono “podjednako”.

Izvukla sam radio-televizijsku propusnicu kanadske nacionalne postaje. Nadležna se jedva primjetno trgnula:

Objasnite mi još jednom zbog čega ste napisali da ovu mačku ne želite sterilizirati.

Postat će debela i troma.

To ne mora biti. Ja imam četiri mačke i sve su vrlo živahne.

Dobro, rekla sam, onda ćemo je sterilizirati.

U redu, rekla je nadležna. Donijet ću vam mačku.

Onda smo se jedna drugoj nasmiješile a Sara je naglo prestala plakati. Tako je Tina došla u naš dom.

Dolazak male plave Nine u dom moje sestre Lene također nije išao glatko. Lenu su rešetali psiholozi i psihijatri u Beogradu i psiholozi i psihijatri u Zagrebu. Lena je putovala gore-dolje s dva različita porodična prava pod miškom, diskretno našminkana i uredno počešljana. Na kraju se obratila čuvenim sveučilišnim profesorima s pravnih fakulteta u Zagrebu i Beogradu koji su joj rekli što joj je činiti. Rekli su joj kako usuglasiti dva različita porodična prava, hrvatsko i srpsko.

Mačka Tina prilagodila se za pet dana. U početku mnogo je kihala, onda je prestala. Lijevo oko joj se zatvorilo, a i suzilo je, pa sam je liječila “chloramphenicol” mašću od jedan posto. Umjesto da se umiljava i mazi, ona je grizla.

Nina je također grizla. Lena bi je držala na krilu a Nina bi je ugrizla za ruku ili za obraz. Lena nije obraćala pažnju. U početku, Nina je slabo spavala. Budila se na svaki šum i to uz strašan vrisak: Nemoj se obući, noć! Pavaj, noć! Nina neće pava! Lena bi je stavila na prsa i s njom legla, s Ninom na svojim prsima. Nina bi onda zaspala.

Pusti je nek’ plače, zaspat će, savjetovali su je jedni koji su se pravili pametni.

Držite je uza se, rekla je dječji psihijatar i kolegica naše majke. Neka sluša vaše srce.

Mačka Tina bila je jako mršava kad je došla u naš dom, ali se brzo oporavila. S Ninom je išlo nešto sporije.

Ovo vam je dijete pothranjeno, rekao je Leni pedijatar. Onda je izvadio nekakva kliješta slična “papagajkama” i njima Nini stisnuo kožu. Na kliještama su bili utisnuti milimetri. Vidite, uopće nema sala. Sramota!

Nina je u domu bolovala od perniciozne anemije. Imala je velike modre podočnjake i jedva je hodala. Lena je pravila male bombe od jela, sve bi smiješala u kašicu: jetricu, mrkvicu, blitvu, borovnice, ciklu, breskve, i time bi hranila Ninu. Nina se oporavila. Jednog dana kašicu je izbljuvala. Rekla je Leni:

Nemoj više nikada da mi meješ!

Lena ju je poslušala.

Mačka Tina brzo je živnula. Pocijepala je zavjesu na prozoru i onu nad kadom. Na namještaju i tepisima oštrila je kandže. Skakala je na slike pa su slike padale. Gurala je kandže u utičnice dok ju nije stresla struja. Spavala je gdje je htjela.

Nini su u otpusnoj listi napisali da je autodestruktivna. Puzala bi, onda bi se počela klatiti i udarati glavom o zid. Lena bi je uzela u naručje, prebacila bi je sebi na bok, jednom rukom bi je zagrlila i pričala joj. Nikada nisam čula Lenu da toliko govori. Lena je u životu uglavnom crtala. Tad je odjednom mnogo govorila. Sve ostale poslove radila je onom drugom, preostalom rukom. Lena i Nina postale su kao sijamski blizanci. Tako je Nina prestala biti autodestruktivna i počela se smijati. Onda je počela i govoriti i pjevati. Onda je počela naglo rasti.

Prije toga, Nina se jako bojala tramvaja, jer dok je bila u domu izgleda da je nisu izvodili izvan ograđenog vrta doma. A možda je nisu izvodili ni iz one sobe s obzirom na to da je bila onako blijeda. Ona i Lena prilazile bi tramvajima kad su stajali i gladili ih. Tako se Nina prestala bojati tramvaja. Pasa i mačaka nikada se nije bojala, što je meni bilo čudno, jer u domovima za napuštenu djecu sigurno ne drže kućne ljubimce. Nina se jako plašila i usisivača. Lena bi istresla vrećicu svakakvog smeća izravno na pod, ili na tepih, pa bi ona i Nina gledale kako mašina “papa”. Tako se Nina prestala bojati usisivača. Nina se bojala i vode, naročito kad bi je bilo puno, u kadi primjerice. Jer, tamo, u domovima, izgleda djecu ne kupaju tako da bude veselo, s patkicama i u puno pjene, nego im samo stražnjice gurnu pod ručni tuš da se govna speru. Jednoga dana Lena je napunila kadu pa su ona i Nina zajedno uskočile (a Nina je bila mala, jako mala) i brčkale se i prskale se a ja sam sjedila na zahodskoj školjki i pjevala im, praveći se da uživam. Poslije se Nina kupala sama. Kad je napunila sedam godina, Nina je postala najbolji biciklist u susjedstvu. Najbolje je recitirala pjesmice i najbolje je crtala. To, taj smisao za crtanje kao da je “uhvatila” od Lene. To mi je bilo nevjerojatno. Plivala je bolje od svih svojih prijateljica.

Jednoga dana Nina je pitala:

Jesam li ja bila u tvom trbuhu?

Lena je rekla:

Nisi.

Gdje sam, onda, bila? pitala je dalje Nina.

Bila si svuda okolo u meni, tu i tu i tu, pokazala je Lena.

Kako sam izašla? Kako sam izašla! Moram imam prolaz! Je l’ kroz nos, kao slina? već izbezumljena pitala je Nina.

Ne, rekla je Lena.

Znam, na guzu sam izašla! pokušala je Nina pomoći.

Nisi na guzu.

Na usta sam izašla! Moram imam prolaz!

Da. Na usta, kao smijeh, rekla je Lena.

Kasnije, kad je Nina pitala dalje, Lena joj je rekla:

Rodila te je jedna teta.

Onda je Nina potvrdila:

Znam. Kad sam bila u njezinom trbuhu, čula sam kako se sa svojim mužem dogovara. Rekla je: Ja sad moram u Australiju. A on je rekao: Ja moram u Trst. Tako su se rastali. Ta teta je sigurno umrla.

Jeste, rekla je Lena, jer doista, “ta teta” je bila umrla. Kako znaš?

Da nije umrla, sigurno bi došla vidjeti kako sam ja sada lijepa i pametna curica, što misliš?

Mislim da si u pravu, odgovorila je Lena.

Bi li je pustila da uđe? htjela je Nina znati.

Bih, rekla je Lena. Mogla bi ovdje i prespavati. Pogotovo ako dolazi iz Australije.

Nemoj zezati, rekla je Nina.

Prije nego što se rodila Sara, Nina je Leni rekla:

Nemoj umrijeti dok sam ja još mala.

Lena je rekla:

Ne dolazi u obzir.

Onda se doista rodila Sara, pa nisam više imala vremena sve to pratiti. Onda su Lena i Nina otišle u Sloveniju, onda su JNA i Srbija napale Hrvatsku i Bosnu, a Sara i ja preselile smo se u Rijeku, pa u Kanadu.

Kasno jedne noći, u Kanadu nam je telefonirala Nina:

Umrla je mama Lena.

Tako smo napustile Kanadu. Da bismo pokopale moju sestru Lenu. Napustile smo Kanadu s dva kovčega (a došle smo s četiri) i s mačkom Tinom.

Davno, kad su Nina i Sara bile male, moja sestra Lena i ja čekale smo jednu Novu godinu zajedno. Napravile smo brdo ruske salate i zdjelu tatarskog bifteka. Pile smo crno vino iz finih čaša naše bake. Zagrljene, pjevale smo O, dona Clara i plakale smo od smijeha. Poslije toga, jedna drugu tako smo zvale kad god bi zagustilo – O, dona Clara.

Sad nas je tri: Nina, Sara i ja. I mačka Tina. Guramo.

 

nije kraj