Canzone di guerra : nove davorije | Daša Drndić

STAKLENCI I BRABONJCI

 

I.

Moj djed pisao je pisma Titu.

 

Druže Predsjedniče,

oprostite mi što sam tako slobodan da Vam se obraćam ovim pismom. Ali, činim to zato što smatram da je potrebno i korisno da sa njegovim sadržajem budete i Vi upoznati.

Kada je 15. XI. 1953., na predizbornom skupu u Poreču nastupio drug Karlo Mrazović, na tom istom zboru, kao najavljeni govornik, trebao je nastupiti i moj sin, Boris Radan, da, kao poslanički kandidat grupe građana koji ga poznaju još od 1941. kao prvoborca, održi svoj predizborni govor.

 

Pišući pisma Titu, mislio je da može ispraviti neke nepravde, političke nepravde, koje su se događale njegovom sinu, mome ocu, pa i njemu samom. Moj djed imao je dva sina. I drugom djedovom sinu događale su se političke nepravde ali one su bile malo manje od političkih nepravdi koje su se događale prvome sinu, mome ocu, jer drugi sin bio je mudriji i tiši i odmah poslije rata radio je za UDBU, dok je prvi sin bio novinar a to je 1945. bila razlika od značaja.

 

Međutim, čim je moj sin Boris ustao da govori, digla se paklena larma među jednim dijelom organizirane publike, iz koje su kao kiša padali povici protiv moga sina: “Dolje fašista! Dolje bandit! Dolje nametnik! Dolje izdajica! Ne dajte izdajici da govori!” i slično, tako da se od te paklene dernjave i od zviždanja dugo nije mogla čuti niti jedna riječ moga sina.

 

Sumnjam da danas itko pametan piše pisma Predsjedniku. Predsjednik nije Tito, a i vremena su nešto drukčija, mada među današnjim političkim nepravdama i “monadama” ima zapanjujućih sličnosti s onima iz doba takozvane komunističke Jugoslavije.(8)

 

Možete pretpostaviti, druže Predsjedniče, kako mi je bilo pri duši kad sam na svoje oči gledao i slušao kakav se izborni teror vrši nad mojim sinom i kako ga vrijeđa razularena masa, zavedena i predvođena od raznih partijskih funkcionara u Poreču; kako sam se osjećao kad sam se osobno uvjerio kakove se laži i klevete siju među neupućen narod u kotaru porečko-buzetskom, a protiv moga sina i mene; te kako su u tom cilju spomenuti funkcionari zloupotrijebili ne samo dnevnu štampu, nego i riječki Radio, preko kojega je moj sin Boris pozvan da se kandidira za mjesto predsjednika talijanske vlade, Pellea.

 

I moja baka pisala je pisma Titu. Ta baka nije bila supruga djeda koji je pisao pisma Titu, i njena pisma (pisana starim perom “Pelikan”, a nikako uredno istipkana kao ona djedova, uz to s obiljem gramatičkih grešaka, jer moja nona Ana talijanske je škole učila i ni u jednom njenom iskazu slova “h” uopće nije bilo, pa je umjesto “kuhinja”, govorila “kukinja”, umjesto “kruh” – “kruk”, umjesto “hotel” – “kotel”, umjesto “hvala” – “kuala”), njena pisma u Maršalat putovala su spakirana u ružne plave omotnice.

 

Ne branim čast svoga sina ni svoje obitelji, nego branim istinu, a preko istine demokraciju i slobodu. Osjećam svojom građanskom dužnošću da povodom ovog nečuvenog terora i skandala navedem sljedeće:

 

Ta baka nije bila majka moga oca, nego majka moje majke. O njoj znam mnoge stvari, dok o svom istarskom djedu znam malo, uglavnom onoliko koliko je u njegova pisma stalo:

 

1. Sa svoja dva sina, Borisom i Nikšom, i s bolesnom ženom, pobjegao sam iz Istre u staru Jugoslaviju pred fašističkim terorom, još 1921. godine.

2. Od malih nogu svoja dva sina odgajao sam u slobodarskom, demokratskom i naprednom duhu, tako da su obojica u staroj Jugoslaviji bili skojevci.

3. Za vrijeme njihova školovanja na Univerzitetu u Beogradu, oba sina bila su gonjena i tučena od policije, kao komunisti.(9)

4. Obojica su još 1941. pošli u borbu i obojica su nosioci Spomenice.

5. Obojica su bili članovi Oblasnog komiteta KPH za Istru i od samog početka (1941.) rukovodili pokretom otpora u Istri, a ja sam im se pridružio u šumi, kad sam 1943. pušten iz fašističkog zatvora.

6. Poslije oslobođenja, moj sin Nikša postao je …, a moj sin Boris… (nebitno)

7. Najzad, ja sam odmah po oslobođenju, 1945. bio predsjednik Oblasnog narodnog odbora za Istru (na kom položaju sam imao čast upoznati se s Vama, druže Predsjedniče, prilikom prijema poljskih rukovodilaca u Opatiji, 1946.), i na toj dužnosti ostao sam sve do mog umirovljenja u srpnju 1947. Tada sam odlikovan Ordenom II. reda za zasluge za narod.

 

Moja splitska baka bila je konvertirani ateist, jer u vrijeme njezine mladosti, od početka do sredine stoljeća, u Splitu je bilo zgodnije živjeti kao vjernik. Moja bučna nona Ana predomislila se poslije rata: prestala je biti vjernica, prestala je ići u crkvu, premda nikada nije postala komunist(ica). Djeda Vjekoslava tada više nije bilo jer je umro čim su se iz Splita preselili u Zagreb kad su moju mamu, tada studenticu medicine, izgladnjelu i s otvorenim kavernama na plućima (pojavljivanje kojih, tih kaverni, sam ja uvijek povezivala s njenim skojevskim radom), kad su, dakle, moju mamu ustaše odvele u zatvor. Imala je dvadeset godina.

 

Zagreb, 23. lipnja 1943.

S Lalom se više nisam viđala… Ostali su samo Britva i Joža. Jednoga dana, umjesto Jože dočekao me je Britva. Ispričao mi je da je na moslavačkom kanalu došlo do provale. Bilo je pucnjave, uhvaćen je kurir, a pali su i neki od onih koji su odlazili u partizane…

Oko četiri sata ujutro, 18. svibnja 1943., zazvonilo je zvono i nekoliko ustaških agenata, lupajući nogama o vrata, ušlo je u stan. Dospjela sam karakteristike ugurati u pidžamu dok su ih majka i dva brata uvodili. Ustaški agenti razmiljeli su se po sobama a jedan od njih krenuo je prema meni tražeći da mu odmah predam registar “partizanskih bandita”. Shvatila sam da je došlo do provale. Agent koji je pretraživao moju sobu nije se naročito trudio; izgledao je već umoran od vjerojatno sličnih premetačina te noći. Dopustili su mi da odem u kupaonicu. Tu sam listove s karakteristikama gurnula u zahodsku školjku…

Odveli su me na prvo saslušanje. Čekala sam do osam ujutro u praznoj kancelariji. Tek tada je došao isljednik Kamber. Uz kraće prekide čitav dan i čitavu noć ispitivao me je, uz prijetnje, batine i maltretiranje. Nudili su me čokoladom, a odmah poslije toga tukli… Onda su me uveli u neku drugu sobu u kojoj je bilo mnogo oružja, bombi i dosta partizanske odjeće. Rekli su mi da je Joža sve priznao i da je bolje da to učinim i ja. Onda su iza mojih leđa uveli bosonogog Jožu. Bio je potpuno iznakažen. Rekla sam da ga ne poznajem. Onda su uveli kurira za Moslavinu. Rekla sam da ni njega ne poznajem.

Joža, načisto izbezumljen, više nije bio onaj Joža iz Španjolskog rata. Nalik na automat, rekao je: Deklica, kaj ne buš rekla, tak i tak nas buju svu trojicu strijeljali. Nastavili su me tući i duže sam vrijeme bila u nesvijesti… U ćeliju su često svraćali ustaški agenti, psovali su i prijetili. Tražili su da potpišem da ću biti “lojalni građanin NDH” i da ću “raditi za njihovu službu”… Spasio me je jedan od ustaških agenata koji je radio za nas…

 

Djed Vjekoslav već je dvadesetih godina počeo pričati o socijalnim i političkim nepravdama, pogotovo kad bi se vraćao iz Beča gdje se družio s komunistima.

Zapravo ovako:

Odrasla sam poznavajući jednu baku i jednog djeda; majčinu majku i očevog oca. Naravno oboje su umrli, a umrla je i moja mama. Moja mama umrla je prilično mlada, vjerojatno zbog onih skojevskih kaverni na plućima od kojih je, premda su bile zaliječene, kasnije nastao rak koji ju je ugušio. A možda su njenoj smrti doprinijele i batine u onom zagrebačkom ustaškom zatvoru, a možda i to što je dobila upalu uha kad je ’48. trčala po liječničku pomoć jer sam ja bila bolesna. To se nikada neće saznati.

Imam dvije grane svoje obitelji: splitsku, s majčine strane i istarsku, s očeve. Obje su hrvatske, pa kad je izbio ovaj novi rat, 1990., kad se raspala socijalistička Jugoslavija i kad su se počela brojati krvna zrnca, ja nisam imala problema. Neki su me mogli čak i zavoljeti zbog čistote moje hrvatske krvi. Čistota moje hrvatske krvi neke je smirivala a mene pokrivala pri traženju zaposlenja. S druge strane, moje dugogodišnje izbivanje iz tada Socijalističke Republike Hrvatske, moje bezboštvo, zatim neke lijepe riječi turskog i uopće orijentalnog porijekla, posebnog mirisa, kao što su “kaldrma”, “bakalin” – “bakalisati” – “bakaluk”, “provodadžija” – “provodadžisati”, “tufahije”, “darmar” koje bi iskrsavale u mom govoru i pisanju, znale su zbunjivati one na položaju i one koji su imali moć da mi pomognu.

Imala sam četrnaest godina kad sam u nona Aninom malom nekomfornom stanu u Medvedgradskoj našla Schillera i Goethea na gotici koje je čitao moj splitski djed Vjekoslav, tad već pokojni. Našla sam i jednog Hamsuna u bijelom kožnom povezu na kojem je u zlatotisku pisalo GLAD. Danas se opet o Hamsunu piše, ovako ili onako, kao što se o Mili Budaku piše ovako ili onako. Tog Hamsuna odmah sam pročitala i tog Hamsuna dobro sam upamtila, premda se to od mene sa četrnaest godina nije očekivalo. Danas neki, kad pišu o Hamsunu, spominju one njegove cipele i Dubrovnik, kao da su te cipele važne. (O detaljima iz intimnog života Mila Budaka ne znam ništa, premda vjerujem da će se i o njima u dogledno vrijeme također pisati. Znam, međutim, da kad Artuković i Pavelić pobjegli su iz Hrvatske, pobjegao je i Budak, a Hamsun iz svoje Norveške nikuda nije otišao. Znam da Budak kao književnik spram Hamsuna, vrlo je mali, o usporedbi s Ezrom Poundom da ne govorimo.)

Nemam kopije pisama koje je moja splitska a kasnije zagrebačka baka pisala Titu. Nisam čak ni sigurna s čim u vezi su ta pisma slana u Maršalat, na Dedinje, u Beograd. Neko maglovito sjećanje izranja, nešto u vezi s platnima izvjesnog Paška Vučetića, slikara i kipara, inače strica moje bake Ane, inače oženjenog izvjesnom Marijom, Srpkinjom, inače Hrvata. Slike tog Paška Vučetića izložene su u Narodnom muzeju grada Beograda, neki njegovi kipovi dječaka sa Čukur česme i danas krase ulice beogradske, a jedan je na grobu u kojem leže Marija i Paško i moja mama, jer moja mama umrla je u Beogradu, jer u Beogradu smo tada živjeli. Paško i Marija leže u velikim drvenim sanducima od orahovog drveta, vidjela sam kad su raku otvorili, a moju mamu položili su pored njih u maloj, crnoj, u jeftinoj urni od late, što je bilo neprijatno za gledanje: to, kako moju mamu, tako naprasno smanjenu, tako rastresitu (ostadoše li bar njene zlatne plombe i, gore li zubi? gore li zubi?), kako moju mamu spuštaju u veliku betoniranu grobnicu u kojoj je vrlo hladno. Mislim da je nona Ana zapravo htjela Paškovu ostavštinu prenijeti u Split i da je zato pisala pisma Maršalu.

Nikada nisam čula svoju nona Anu da govori strasno o Hrvatstvu, ali danas, kad se sjetim Paškovih slika i njenih pisama, vjerujem da je u tim naizgled smiješnim i u krajnju ruku bespredmetnim naporima da Paška makar i mrtvog, kroz njegova ulja, vrati tamo odakle je rodom, bilo prigušene, zatomljene, nagonske potrebe za definiranjem vlastite pripadnosti. Tek danas, desetljećima kasnije, našla sam đačku knjižicu svoje majke (a nje nema, pa detalje ne znam), knjižicu malu platnenu plavu, izblijedjelu, iz osnovne škole u Splitu. Bilo je to 1937., kad je moja mama imala četrnaest godina, pletenice oko glave i savršeno skrojenu haljinu od cvjetnog pamuka. Te njene savršeno skrojene haljine na svim fotografijama koje mi je ostavila, bile su modni unikati, rijetki u garderobama obrtničkih obitelji u Splitu tridesetih. Na fotografijama to se ne vidi, ali pričala mi je nona Ana, jer ona bješe švelja i držala je četrnaest radnica i uvijek se time hvalila i šila je za splitsku gospodu čija su djeca imala glasovire u tinelima u koje je, te tinele, moja mama odlazila vježbati, jer moja mama imala je stopostotno čisti sluh i da nije postala psihijatar, postala bi slavnija od Zinke Kunz. Unikatne modele koje je nosila moja majka, kreirala je nona Ana od restlova materijala koje su donosile dame splitskog jet-seta za svoje kostime, bluze, haljine i suknje od svile, žoržeta, ripsa, vune ili tila. Zato je moja mama na svim fotografijama iz mladosti elegantna i nasmijana ali odjevena u dvobojne, čak i višebojne kombinacije raznih tkanina. Kasnije, kad je postala psihijatar, kad je i otac pristojno zarađivao, nona Ana šila je majci i meni i to opet sve u kombinacijama, vrteći tkaninu lijevo-desno, okrećući je bezbroj puta prije nego što bi je skrojila, kako bi iz nje što više izvukla. Odlazila je nona Ana između dva rata vlakom iz Splita u Beograd, jer u Beogradu je tada bilo modnih žurnala iz Pariza a u Splitu valjda nije, u Splitu je bio fašizam. Da je živjela u drugim okolnostima, u drugom vremenu, moja nona Ana, u to sam uvjerena, postala bi neka naša Coco Chanel, možda čak poznatija, možda čak i bolja. No, bilo je kako je bilo, nepravedno i tužno.

Moja mama zvala se Timea a po nekakvom katoličkom kalendaru trebala je biti krštena Katicom.

 

U SKOJ sam primljena u lipnju 1941. godine u splitskoj organizaciji. U Zagrebu sam imala konspirativno ime Katica. U cipelarskom dućanu na malom trgu ispod Pantovčaka, dobila sam polugojzerice “kako bih lakše obilazila Zagreb”… U dalmatinskoj torbici preko mog ramena, šetale su sa mnom karakteristike ljudi koji su odlazili u partizane i završavale u Medvedgradskoj 24, gdje sam ih upisivala u teku-registar. Morala sam izgledati elegantno i neupadljivo, pa sam polugojzerice zamijenila bijelim salonkama. Frizuru sam promijenila i splela pletenice oko glave…

U dvorani za sekciju Anatomskog instituta naoružani studenti ustaše, koji su prividno studirali, pratili su naša kretanja…

 

Nona Ani Katica se nikako nije svidjelo, pa je bog te pitaj otkuda iskopala Timea. Ja sam godinama mislila da Timea dolazi od latinskog timeo, timere i da bi se moglo prevesti s Bojana. Onda sam u jednom madžarskom selu, na nekakvom sajmu, na bukaletama za vino našla to ime ispisano. Zaključila sam, stoga, da bi ono moglo biti mađarsko, da bi zapravo moglo biti jedno obično seljačko mađarsko ime, a ne ime tajnovitog latinskog porijekla, premda moja obitelj s Mađarskom ama baš nikakve veze nema.

Kad izgubiš mamu a još nisi baš jako velik, godinama poslije čeprkaš po onome što ta mama za sobom ostavi, po onome što se pri selidbama, udajama, razvodima, rađanjima razvuče i zagubi, jer tako to biva, stvari se razvlače, gube i bacaju. Tražiš odgovore na pitanja koja uvijek iskrsavaju prekasno. Prekasno. Tako i ta đačka knjižica iz ’37. Izronila je dvadeset godina poslije smrti moje majke. Rat je još trajao (ovaj novi), Sara i ja već smo napustile Beograd, a knjižica je s nama došla u Rijeku. Tek tada sam vidjela da u njoj napomene i pravila tiskana su ćirilički, a sve ostalo, kao, trojezično. Svuda je pisalo “hemija” i “istorija”, pečat je bio pola latinički, pola ćirilički, a jezik koji se učio zvao se srpskohrvatskoslovenski. Ocjene su, naravno, bile ispisane latiničkim krasopisom, perom, na tanke i debele crte kako su i nas učili pisati u socijalizmu odmah poslije rata, samo što je tada krasopis na tanko i debelo bio teško izvodljiv jer smo pisali kredom na malim crnim pločama jer teka nije bilo. Nije bilo ni šarenih, lakiranih lopti nego samo krpenjača, ni staklenaca, onih divnih špekula od kojih svaka sliči najljepšem mogućem umjetnom oku. Bilo je samo glinenih franja, neobrađenih, nezaobljenih, nekako uglatih, a ja sam bila majstor, najbolji klikeraš u susjedstvu jer sam gađala bez greške stojećke, s visine.

Sad bih ja nekoga pitala: je li to bio prekršaj, ispisivati ocjene latinicom ako je knjižica tiskana ćirilicom? Knjižica moje majke nalazi se u Rijeci a ja sam u Torontu, pa opet ne mogu detalje iz nje provjeriti: grb, pečat, popis predmeta, ocjene. Kad sam otkrila knjižicu, tokom i poslije ovog rata, s tavana mojih prijatelja počele su na svjetlost dana izlaziti svjedodžbe i sveučilišne diplome njihovih roditelja, pojavljivali su se rodni i vjenčani listovi, neki iz Zagreba, neki iz Splita, a sve iz vremena Kraljevine SHS i, sve na ćirilici. Tad sam se zamislila. Uopće, sve vrijeme trajanja ovog posljednjeg rata, ja sam zamišljena. Kako sam mogla takve stvari ranije znati, ja rođena i odgojena u novoj Jugoslaviji, kad se o njima nije govorilo, kad je bilo važnijeg posla: trebalo je postati pionir, pa omladinac, pa ići na radne akcije, pa čitati prvo Maksima Gorkog, onda Dobricu Ćosića (kao pisac nije nas oduševljavao, ali tad se to nije smjelo ni pomisliti, a kamoli reći), trebalo je učiti marksizam, onda nabaviti šuškavac i baletanke i set od vunenog buklea i plisiranu suknju koja se ne gužva i, trebalo se zaljubljivati. Otac je također bio zauzet, gradio je zemlju i socijalizam (često na svoj način, što se Partiji i Rankoviću znalo ne dopadati do te mjere da je otac s vremena na vrijeme ostajao bez članstva, bez posla i bez plaće). Majka je dovršavala svoju medicinu sa specijalizacijama, ličila je sobe, lakirala parkete, šila zavjese, plela je džempere i išla na roditeljske sastanke. Nije bilo vremena za gledanje unatrag. Doba je bilo prožeto kolektivnim optimizmom, svi smo gledali u bolje sutra tamo na obzorju.

Glavna ulica u Rovinju dugo se zvala “Beogradska” i jedino malo kino u Rovinju dugo se zvalo “Kino Beograd”, a ja se nisam uzbuđivala jer mnogo toga u Jugoslaviji izvan Beograda zvalo se “Beograd”. Tek kasnije (bilo je to prije rata, Tito jos bješe živ), kad su glavnoj rovinjskoj ulici vratili njezino staro ime, “Carera”, i kad su se neki vikendaši zbog toga glasno pobunili, tek kada sam čula kako službenik na šalteru u pošti stranci umjesto “hvala” kaže “grazie”, a stranka se uskopistila: Nemoj ti meni grazie, ovo nije Italija, ovo je Jugoslavija! tek tada sam počela misliti. Svakojake naizgled male stvari primjećivati.(10)

Između ’45. i ’75. nije bilo neobično da takozvani mali ljudi pišu pisma Titu, vjerujući kako će im on osobno odgovoriti. Kao da Tito nije imao važnija posla. Mali ljudi zovu se građani. U ono poslijeratno doba građani su još i vjerovali u svoja građanska prava. Zato su pisali pisma Titu.

 

Eto, to sam smatrao svojom dužnošću navesti istinu za volju, pa ocijenite, druže Predsjedniče, do koje su mjere zaglibili oni partijski rukovodioci u kotaru Poreč-Buzet, koji su u nedavnoj izbornoj borbi bacili ljagu izdajnika i fašista na mene i moja dva sina, samo zato što se moj sin Boris odazvao želji i traženju izvjesnog broja svojih starih znanaca i prijatelja da se, pored službenog kandidata za poslanika Savezne skupštine, Josipa Šestana, i on kandidira.

Zbog blaćenja i gonjenja ispravnih građana od strane raznih partijskih rukovodilaca, u periodu od oslobođenja do 1948. godine, mnogi ispravni Istrani bili su raspoloženi da optiraju za Italiju, zbog čega je Centralni komitet KPH bio primoran intervenirati. Ja ne tvrdim da su Istrani danas raspoloženi za Italiju, ali tvrdim da postupak spomenutih partijskih funkcionara u Poreču i Buzetu, tu, na granici, zabrinjava i da neće donijeti ničega dobrog ni Savezu komunista ni demokraciji, pa bi trebalo o njihovom postupku povesti računa, za što Vas, druže Predsjedniče, iskreno molim.

 

Danas građani na području bivše Jugoslavije slabo vjeruju u snagu građanskih prava a ipak svojim predsjednicima pisma pišu. Što manje vjeruju u snagu svojih građanskih prava, građani na području bivše Jugoslavije sve više vjeruju u Boga. Građanstvo nam se u proteklih pedeset godina skupljalo i stiskalo i na koncu se skvrčilo. Danas imamo isprdak od građanstva.

U protekle četiri godine, Sara i ja pretrpjele smo tri migracije. O migracijama, o iseljeništvu, o egzilu, mnoge su knjige napisane, neke vrlo glupe i propagandne, neke vrlo pametne. No, u svim tim knjigama jasno se kaže da je migracija i umiranje i rađanje, da je ona pojava vrlo složena, teško shvatljiva onome tko kroz nju ne prođe. Naš dolazak u Rijeku iz Beograda, u kojem sam provela četrdeset godina života, a Sara gotovo svih svojih devet, u suštini nije se razlikovao od našeg dolaska u Toronto. U neku ruku, dolazak u Toronto bio je bezbolniji bar što se jezika tiče. Sara je naučila da se smeće kaže garbage a ne smjeće, da se meso kaže meat, a ne mijeso. Ja sam odavno već znala da se kaže one’s own ili vlastiti, a nikako sopstveni, da se kaže week ili tjedan, a ne sedmica, da se kaže to print ili tiskati, a ne štampati, zatim football, a ne fudbal nego nogomet. I tako redom. U Torontu, moj akcent bio je šarmantan, jer moj engleski akcent nije onaj prepoznatljivo tvrdi, balkanski, pa su me pitali nisam li možda Francuskinja ili, nedajbože, Njujorčanka. U Rijeci, bila sam sumnjiva čim bih usta otvorila. U početku bar. Dok su drugi ćaskali, ja sam upijala intonaciju, izraze, nove riječi, stare riječi, kod kuće sve to na glas ponavljala i tako učila jezik koji će moje prisustvo u vlastitoj zemlji učiniti legitimnim. Jednom sam od silne napetosti izlanula hvalja, umjesto hvala.

Ali zato sad znam hrvatski odlično, kao što sam odlično naučila srpski, dok sam živjela tamo, u Beogradu. Znam pisati i korienski ako treba. Znam dijalekte, znam čakavski, a to ne znaju ni mnogi veliki Hrvati. Sara je nakon nepune godine dana boravka u Rijeci postala najbolja iz hrvatskog jezika u razredu. Mi smo adaptabilne, nas dvije.

Svakim ponovnim dolaskom u Hrvatsku, vidim da to nije Hrvatska koju sam ostavila, da to nisam ja koja je otišla. Danas, svaki dulji odlazak iz Hrvatske nagovješćuje sve teži povratak, postojanje sve manje mogućnosti za uspostavljanje čvrstog, iole sigurnog životnog uporišta. Danas, kad odem, više ne znam koga ću zateći živog kada se vratim.

Primjerice otac. Otac se posljednjih godina smekšao. Očeva pitomost zatekla me je nespremnom, jer sad, kad bih neke važne stvari iz prošlosti mogla s njim razriješiti, on se smanjio. Tu očevu mekoću, taj očev strah pred konačni oproštaj, shvaćam kao izdaju. Kao zajeb.

Otac pred svaki naš rastanak na prostrani kuhinjski stol iznosi stara pisma, fotografije, isječke iz novina, političke traktate. Iznosi i pokazuje ono što sam bezbroj puta vidjela, ono što dobro pamtim, jer to što otac preda me iznosi zapravo memento je jednog prohujalog života koji je cijelu našu obitelj obilježio. Iznosi, gegajući se tamo-amo od stare škrinje, u kojoj sve to drži gotovo zaključano, kroz polumračan hodnik, do kuhinjskog stola. Vadi i daje mi. Daje mi fotografije moje majke. Daje mi moja pisma njemu. Daje mi tiskane članke, kritike, priče s njegovim ili mojim potpisom na dnu. Zatečena sam, zbunjena i ljuta. Otac bješe jedan politički jako angažiran čovjek, s relativno malo vremena za brata, sestru i mene. Zamišljam ga kako u nekim samo njemu znanim samoćama, izrezuje i lijepi moje članke i možda tako biva sa mnom. Sad sve to vraća.

Nekad je u starim škrinjama otac držao čokolade, privjeske za ključeve, značke, bilježnice, male ukrasne figure od bjelokosti, minijature znanih slikara, po koju zlatnu narukvicu ili prsten, nojeva jaja, svoju kolekciju maraka. Nema više ničega. Sve je darovano. Marke, u pristojno određenim vremenskim razmacima, poklanja Sari. Sara se trudi ući u svijet sakupljača. Otac se oprašta. Za sobom čisti.

Dana 31. kolovoza 1996., još jedno “čišćenje”, još jedan korak k nestajanju. Otac donosi pismo moga djeda Titu. Pismo završava:

 

Smrt fašizmu – sloboda narodu
Edo Radan

Drugu Josipu Brozu Titu,
Maršalu Jugoslavije i Predsjedniku Republike,
Beograd

Opatija, 5. XII. 1953.
Ulica maršala Tita 95.

 

Naravno da mom djedu Tito nije odgovorio. Odgovorila je Partija mome ocu tako što ga je kaznila.

Četrdeset godina kasnije, stojim u Ulici maršala Tita u Opatiji i čudim se da ulica još postoji. Stojim pred kućom broj 95; i ona postoji. Ruševna je velika crvena vila a pod njom vrt u kojem sam ’53. brala zrele pomidore i krišom ih trpala u usta jer su ih čuvali za salsu. Vrt je zarastao u korov. Pod vrtom je bilo more, ne mogu otići provjeriti, tu žive neki nepoznati ljudi. Pokazujem Sari i pričam, njoj je sve to daleko i nezanimljivo. Ja zapravo svodim račune, ona svoje još nije ni napravila. Stan u toj vili mome djedu ni Partija ni naša borba nisu dali, nego prodana imovina moje pokojne bake. U tu kupljenu imovinu od prodane imovine moje pokojne bake, a majke moga oca, Borisa Radana, djed je doveo jednu novu, od njega mnogo mlađu ženu i njezino dvoje djece. Sin je bio dobar i umro je, kćerka nije bila dobra. Nova žena moga djeda poslije je zamijenila taj stan za jedan drugi koji je dala svojoj zločestoj kćeri a mog djeda poslala je na drugu, seosku imovinu njegove pokojne žene a koja, ta imovina, nije imala ni vode ni zahoda. Tu je djed živio mahom sam i u vrtu zakopavao zagorjele padele u kojima je kuhao svoje male obroke, jer se bojao da se nova mlada žena ne ljuti kad mu dođe u kratak posjet. Na toj imovini moj djed gajio je pčele (poslije su i one nestale), jagode i grožđe (ni toga više nema), grožđe za litricu malvazije koju je svakodnevno miješao s medom i pio. Brat, sestra i ja dolazili smo ljeti gledati kako se taj med vrca i kako djed čuva pršute za svoje sinove a nama ne da ni blizu (pršutima). Kad je djed umro, otac i njegov brat tu kuću su prodali. I u njoj, toj seoskoj istarskoj kući, sada žive nepoznati ljudi. Bila je još jedna kuća u Pazinu. U noj su rođeni moj otac i moj stric. Danas je tu administrativna zgrada “Pazinke”. Mi više ništa nemamo. Nikakvih kuća. Nama ništa nije oduzeto, nama ništa nije nacionalizirano. Nama nitko nema što vratiti. Moja obitelj prodavala je svoju imovinu za smiješne novce jer se sramila imati imovinu. Imati imovinu nije bilo socijalistički. Nije bilo u duhu Partije. Trebalo je biti jednak. Trebalo je biti siromašan, jer to je značilo biti pošten. Brat, sestra i ja rasli smo kao pravi proleteri. Na petama, sokne su nam bile pune rupa a guma oko gležnjeva istopljena, pa su se čarape zavlačile pod tabane. To zna vrlo ići na živce a stvara i žuljeve. Kao pravi proleteri, dobili smo i male procese na plućima, moj brat, moja sestra i ja. Kasnije se od nas očekivalo da time budemo ponosni. “Pas”, lijek protiv tuberkuloze, prodavao se u golemim tamnosmeđim staklenkama. Nismo se smjeli družiti s djecom Amerikanaca koji su živjeli preko puta i koji su u vrtu imali pravi mali bazen, a vrućine su bile velike i mi smo već tada znali engleski i mnoge američke dječje pjesmice i razbrajalice napamet. Njihova djeca bila su kapitalisti (a mi proleteri), njihov bazen i njihove čokolade, kapitalistička propaganda, i naš odlazak tamo izazvao bi tešku sumnju kapetana I. klase koji je živio iznad nas i smrdio na kiseli kupus. Petnaest godina kasnije, krajem šezdesetih, to pravilo još je važilo: ne ići u Američku čitaonicu, ne odlaziti u British Council, oni vrbuju našu omladinu za svoj kapitalistički Zapad. Ovo spominjem tek toliko da se ne zaboravi. Danas su mnogi postali zaboravni. Ovo su samo pabirci, ima još dosta toga.

U stvari, moj otac nije bio pogodan za Partiju. Stalno se s njom, tom partijom svađao, kao što se stalno svađao sa mnom, samo što sam ja bila mala i nisam imala moć, a Partija je bila velika i stroga i opasno jaka. Zatim, ta partija mog oca više puta je izdala, a ja (nadam se) nisam nikada. Ta partija mog oca je kažnjavala, izbacivala ga iz svojih redova, poslije čega je on pisao žalbe Kontrolnim komisijama CK SK Hrvatske i Jugoslavije, Verifikacionim komisijama Savezne Narodne skupštine(11), komitetima, pa i Titu (otac se, kao i djed, u zamku dao uhvatiti!), a mi se hranili od prodanog obiteljskog nakita, ponekad konjetinom, no to bi već bila fešta. Nosili smo rabljenu staru odjeću koju su nam emigranti slali iz Amerike(12), svu umazanu marmeladom kako je carinici ne bi zaplijenili. Danas u Torontu, moja kći i ja opet nosimo polovnu odjeću koju za dolar-dva kupujemo u prodavaonicama Armije spasa. Krug je apsolutno zatvoren. Za pedeset godina, moja obitelj nije naročito uznapredovala.

Mi smo jedna pismena porodica. I moja mama pisala je ali ne pisma, nego sjećanja i dnevnike.

 

Split, 11. travnja 1941.

Strogo je zabranjeno slušanje neprijateljskih radiostanica. Donesena je odredba o zamračenju prozora. Podvornik Mate je klerikalac i veliki pristaša borbe protiv komunizma.

Split, 12. travnja 1941.

Boris(13) iz Zagreba piše da tramvaji ne rade. Na uglu Ljubljanske i Ilice naletio je na njemačke tenkove. Gledao je kako iz Jurišićeve na Jelačićev trg dolazi stari “ford” krcat frankovcima. Kaže, Savska je puna. Kaže, gledao je kako na Trg dolaze i Nijemci, kako im neke dobro odjevene djevojke bacaju cvijeće i naranče oko kola.

Split, 13. travnja 1941.

Večeras smo slušali Moskvu. Cijelu emisiju na hrvatskom jeziku ispunila je priča o djevojci Mariji Demčenko koja je uzgojila repu veličine lubenice.

Split, 15. travnja 1941.

Boris piše: “Na telefonskoj centrali u tiskari, osvanuo je Nijemac, student kemije. Obožava slastičarnice u Zagrebu i o njima stalno govori. Kaže, za male novce mogu se kupiti brda kolača. On najviše voli kremšnite sa šlagom.

Objavljeno je naređenje da se svi koji su nosili odore moraju javiti u sabirni logor za zarobljenike. Došli smo na ideju da odemo do Nijemaca i da garantiramo, mi koji smo u to vrijeme imali sreću biti ‘čistokrvnim’ Hrvatima, za kolege u uniformama.

Antun mi je rekao: ‘Treba sve Srbe potući, a ne spašavati’. Vijeko je bio još ljući. Kolegama na rastanku nije htio pružiti ruku. Rekao je da ‘serbische Untermensch’ treba da crkne. Vidio sam ga kako u tramvaju diže stare Židove vičući da dok i jedan Arijevac stoji, židovsko đubre mora mu prepustiti mjesto.”

Split, 26. lipnja 1941.

Boris piše kako se nisu dugo kupali na Jarunu jer su se oko njih muvali agenti. U Karlovcu, gradsko redarstvo 22. lipnja donijelo odluku po kojoj je Židovima ograničeno kretanje po gradu i po kojoj im je određeno gdje mogu stanovati. Prema toj odluci najkasnije do 1. srpnja imaju se Židovi iseliti iz središta grada. Spremam se za Zagreb. Upisi na Sveučilište počinju.

 

Moja majka ipak nije se dala zavarati. Imala je trbuh do zuba (ja sam bila unutra) kad joj je Partija rekla da bi trebala graditi prugu Šamac-Sarajevo. Ona je Partiji rekla da njoj Partija može biti (eventualno) tek na četvrtom a nikako na prvom mjestu, poslije njezine djece, njezinog muža, njezine domovine. Moja mama danas ne može vidjeti kako je pametna bila što nije išla graditi prugu Šamac-Sarajevo, jer ni nje ni pruge više nema a ja ne mogu odavde utvrditi tko ju je u ovome novome ratu razbucao, tko će se njome u budućnosti voziti i na čijem je teritoriju.

Danas su mnogi iz onog vremena mrtvi ali njihova djeca su još živa. Danas zajedno sjede potomci ustaša i potomci partizana i razgovaraju. I to je u redu. I prepiru se. I pravdaju se u ime svojih očeva. Netko ovako, netko onako. Nezgodno je što su ranije iz Hrvatske odlazili potomci ustaša (i ustaše) a danas odlaze potomci partizana. (Samih partizana gotovo da više i nema; oni preostali, stari su da bi bilo kuda išli, pa sjede između četiri zida ili ih kao mečke na vašaru vodaju po godišnjicama kojima se obilježavaju pobjede nad fašizmom, ili ih imenuju u “Odbore za obilježavanje 50. obljetnice pobjede antifašističke koalicije u Europi i u svijetu”, u kojima, tim odborima, sjede i neki koji se nisu uopće borili protiv fašizma, naprotiv.)

 

II.

“Ellipsis” café. Odličan espresso. Za stolom do mog sjedi gospodin s umjetnim zubalom. Svi zubi u tom umjetnom zubalu jednako su zaobljeni. Izgledaju drveno, izgledaju mrtvo. Mrtvi zubi. Blijede desni. Dok priča, umjetni zubi gospodina koji sjedi za stolom do mog, pretjerano se vide. Gospodin izgleda kao da reži. Taj gospodin sijed je i ima slušni aparat. Ima i štap, premda ne šepa. Gospodin s umjetnim zubalom, sa slušnim aparatom i sa štapom (štap je skup i sjajan), odjeven je u beige odijelo savršenog kroja. Preko ramena prebacio je kaput od kamelhaara. Gospodin govori (reži) glasno. Gospodin govori hrvatski i akcentira slogove vrlo pogrešno. Budući da prisluškujem, shvaćam da je gospodin uspješan businessman u Torontu. Svom sugovorniku veli:

Osuđujem svakog tko je poslije ’91. napustio Hrvatsku.

Osjetim se osobno pogođenom.

Kada ste vi napustili Hrvatsku? pita sugovornik u trapericama i tenisicama.

Ima tomu trideset godina.

Zašto se niste vratili, gospodine? Zašto se ’91. niste vratili?

Sugovornik ima lijepo lice. Volim lijepa lica. Sugovornik ima kovrčavu crnu kosu. Volim kovrčaste crne kose.

Vas ovdje neće prihvatiti hrvatska zajednica, to morate shvatiti, škljocnu gospodin.

Ja ovdje nisam došao zbog hrvatske zajednice, kaže sugovornik.

Morate shvatiti, naši ljudi ovdje vrlo su osjetljivi.

I ljudi u Hrvatskoj vrlo su osjetljivi.

A vi imate srpski akcent.

A vi govorite sasvim neknjiževno.

Businessman je doista govorio neknjiževno, nekim bastardnim hrvatskim jezikom, nekom karikaturalnom mješavinom kajkavskog, štokavskog i engleskog, prilično zastarjelom(14). Sugovornik, pak, uopće nije imao srpski naglasak, to bih ja valjda odlično morala znati, sugovornik je govorio tečno i živo, sasvim suvremeno, sasvim, akcentirajući riječi pravilno. Jedino, pjevušio je kao kakav Španjolac ili Talijan. Moje uho, po tom jezičnom pitanju, nepogrešivo jest.

Još nešto, nastavi “Španjolac”. Oduvijek sam bio opozicija. I onom režimu i ovome.

Eto! odobrovolji se gospodin s vrlo diskretnim, gotovo prozirnim slušnim aparatom u uhu. Po tomu se vidi da ste pravi Hrvat.

Ja sam Konrad Koše.

Onda su se rastali. Kanadski Hrvat s kamelhaar kaputom ležerno prebačenim preko ramena pokazao je Konradu Košeu dva reda svojih skupih zuba, a Konrad Koše njemu ništa.

U Torontu nije teško naletjeti na takvu emigraciju: zločestu, zatucanu, krutu. Na emigraciju koja se ne zna smijati ako nije među svojim kloniranim kopijama, na paranoičnu emigraciju, na policijsku, na opasnu emigraciju. Ta emigracija svakog došljaka iz Hrvatske provjerava, ta emigracija ima mrežu konspirativnih kanala, ta emigracija gora je od pokojne UDBE.(15)

Konrad Koše rođen je u Zagrebu, u istoj bolnici u kojoj sam rođena i ja sedam godina kasnije. Konrad Koše rođen je 1939., pred rat. Otac Konrada Košea bio je odličan šahist i osrednji ustaša, a Konrad Koše bio je osrednji košarkaš i dobar je slikar. Moja obitelj imala je šahiste također. Nakon pedeset i kusur godina, možda više nije bitno to da je otac Konrada Košea, Albert Koše, kao šahist i tajnik, bio podređen izvjesnom Mirku Magdiću, ustaškom povjereniku “za cjelokupno šahovsko ustrojstvo” u NDH. Pored toga što su proganjali, ubijali i klali Židove, Srbe, Cigane, antifašiste i komuniste, ustaše su (kao, uostalom, i ostali građani) igrali šah i, uopće, vodili raznovrstan društveni i kulturni život.(16) Pretpostavljam da ima znanstveno utemeljenih tipologija ljudskih karaktera u kojima je bar malo mjesta posvećeno “tipu šahista”, i u kojima se, bar površno, analiziraju psihofizička svojstva tih “sportaša” koji niti trče, niti skaču, koji ne plivaju, koji ne lete, koji ne koriste nikakvu rekvizitu, ni loptu, ni motku, ni reket, koji samo sjede i bulje preda se, savršeno koncentrirani na smišljanje taktika napada i obrane, koji zapravo ratuju a to se izvana ne vidi. Mogla bih u sveučilišnoj knjižnici Robarts pronaći najmanje pedeset knjiga na tu temu, ali nemam vremena. Moj otac, na primjer, bio je odličan šahist. Danas, kad više nema nikakav društveni status, nikakvu političku moć, on igra znatno rjeđe a mnogo češće rješava križaljke. Moj djed (onaj koji je pisao pisma Titu), također je igrao šah. I moj stric je igrao šah. I moj brat. I moj bratić. I jedan (samo jedan) moj ljubavnik . Mene su svi oni, i otac i brat i djed i stric i bratić i ljubavnik, pokušavali uvući u tu konspirativnu igru, u tu igru bez zamaha, bez radosti, bez glasnosti, ali nije išlo.

Kad se Mirko Magdić, ustaški povjerenik “za cjelokupno šahovsko ustrojstvo” u NDH (po sjećanjima nekih, veoma ambiciozan čovjek koji je težio za karijerom bez ikakvih skrupula), kad se dakle Mirko Magdić popišmanio, pa natjerao sve šahiste u Zagrebu da biraju: ili će nastupati na natjecanjima ili će biti otpremljeni u koncentracione logore, u Albertu Košeu nešto se pobunilo. Na međunarodnom takmičenju u Slovačkoj, sredinom 1941., otkazao je poslušnost svome nadređenome Mirku Magdiću i, uz pomoć jednog slovačkog oficira (osrednjeg šahiste), uspio se prebaciti preko Francuske u Englesku, a odatle, 1945. u Brazil.

 

Zagreb, 7. srpnja 1941.

U Crvenom križu spremili su doček Slovenaca koje iseljavaju Nijemci. Došao je prvi transport. U njemu je i staro i mlado, i muško i žensko. Dijelili smo čaj i cigarete. Ljudi iz vagona izlaze pod bajunetama Nijemaca.

U Vončinoj sam srela stolara Ćelavog. Vodili su ga agenti, okrvavljenog. Namignuo mi je.

 

U Zagrebu je ostala gospođa Koše, rođena Weiss, s dvoje malodobne djece, Irmom (5) i Konradom (2). Gospođa Koše, rođena Weiss, nije bila ni u kakvom rodu s Denešom Vajsom, u čijem su se stanu u Solovljevoj 10 održavali ilegalni sastanci KP Hrvatske, a čije dvije kćeri već više od dvadeset godina žive u SAD.(17) Jer, da je imala bilo kakve veze s Denešom Vajsom, gospođa Koše možda ne bi bila prisiljena učiniti ono što je učinila, jer možda bi joj Deneš Vajs pomogao.

 

Zagreb, 10. srpnja 1941.

Desetorica. Odmazda za ubijenog Tiljka(18). Plakati posvuda:

Dr. Božidar Adžija
Prof. Ognjen Prica
Dr. Ivo Kuhn
Ing. prof. Zvonimir Richtman
Alfred Bergman, apsolvent agronomije
Sigismund Kraus, bankovni činovnik
Otokar Keršovani, novinar
Ing. Ivan Korski
Crnogorac, radnik(19)

Domar iz Crvenog križa nabavlja nam deke, plahte, ručnike. Hapšenja su svakodnevna.

 

Irmu i Konrada čuvala je baka, a Zlata Koše odlazila je svakog jutra u Državnu hipotekarsku banku, 1941. prekrštenu u Državni vjeresijski zavod, gdje je kao šalterska službenica radila na uplati i isplati novca.

 

Zagreb, 13. srpnja 1941.

Izmjena novca u kune. Na šalterima mnogo blagajni.

Zabrana isplate novca Židovima, Srbima i bivšim ministrima. Daju samo 500 kuna na tjedan.

Sestre Rosenberger pretipkavaju historiju SKPB. Imaju pisaći stroj marke “Underwood”. Nose žute trake.

Agenti u banci uhapsili Miciku Glasenhard.

Zubobolja. U ordinaciji doktora Hiršla zatekla sam zubaricu ustaškog povjerenstva.

 

Kad su počele provale poslije kojih je uhićena, a potom ubijena njezina kolegica Nada Hajligštajn(20), gospođa Koše se, onako sama i nezaštićena, jednog sunčanog srpanjskog jutra godine 1941. prošetala do Zvonimirove ulice broj 4 u kojoj se tada nalazila Ustaška nadzorna služba, takozvani UNS. Pošto je potpisala lojalnost Nezavisnoj državi Hrvatskoj, izrazila je želju da se zaposli kao obična mala tajnica u toj istoj nadzornoj službi ili, možda, u kakvom uredu pri policiji u Petrinjskoj ili Đorđićevoj ili, ako ni tu ne bude mjesta, možda u zatvoru u Ulici Račkoga 9, možda pri bolnici na Svetom Duhu, možda pri Ratnom sudu u Novoj vesi, bilo gdje, samo da napusti banku.

Konrad Koše nikada neće saznati je li se njegova majka na taj očajnički korak odlučila postupajući prema vlastitom nahođenju ili, pak, prema savjetima koje joj je tada još iz Pariza, preko pisama upućivao suprug Albert. Nikada neće saznati je li njegova majka, Zlata Koše, rođena Weiss, bila odani službenik ustaške policije (u kojoj su joj, ipak, našli mjesto u Odjelu pismohrane), pa je, denunciranjem svojih poznanika i prijatelja još iz školskih klupa, uspjela (zahvaljujući malim nagradama u čokoladi, narančama, te povremenim povišicama) tokom četiri teške ratne godine prehraniti njega, njegovu sestru i njihovu baku Ilzu. Pitat će se Konrad Koše nije li njegova majka, možda, radila za komuniste tako što im je tajnim kanalima, iz te naizgled beznačajne podrumske pismohrane, dostavljala povjerljive podatke. Nikada Konrad Koše neće saznati zbog čega su se njegovi roditelji zapravo razišli, je li kod Alberta u pitanju doista bio šah, je li kod Zlate bilo možda presudno njezino djevojačko prezime Weiss. Što je najgore, neću saznati ni ja. Nikada neću znati je li Zlata Koše umiješala prste pri hapšenju moje majke, Timee-Katice, tada studentice medicine; je li imala ikakve veze s ustaškom agenticom Marijom Osek, činovnicom ZET-a, zahvaljujući kojoj četrnaest omladinaca biva uhićeno, od kojih je dvanaest mučeno i ubijeno, jer ni Marije Osek već odavno nema – likvidirali su je komunisti nakon oslobođenja. Neću znati je li Zlata Koše u “svoju” kartoteku u policiji u Petrinjskoj kao ad acta odložila predmet sestara Baković.

 

Zagreb, 3. listopada 1941.

Svratila u trafiku Zdenke i Rajke Baković u Nikolićevoj ulici. (Javka za kurire.)

Zagreb, 7. prosinca 1941.

Sestre Rosenberger otpuštene s posla. Neće u partizane. Ne mogu ostaviti mamu.

Zagreb, 21. prosinca 1941.

Bila u kinu: “Bagdadski lopov”. Stari film iz 1924., s Douglasom Fairbanksom u glavnoj ulozi. Svratila u trafiku. Nešto se desilo. Pored Zdenke, za pultom je stajao muškarac s crnim brčićima. Umjesto “zdravo”, rekla sam “dobra večer”. Zdenka je rekla “moj naklon”. Imala je natečene ruke. Na ulici sam srela Huperta. On je već znao da je u trafici agent. Znači, provala.

Zagreb, 1. siječnja 1942.

U novinama notica o smrti Zdenke i Rajke Baković. Ana mi priča da su ih noću tukli a danju vodili u trafiku ne bi li nekoga izdale. Zdenka se bacila s trećeg kata ustaškog redarstva. Uhapšeni Hupert i Cincipinka “govore”.

Zagreb, 9. siječnja 1942.

Dugo sam zvonila kod sestara Rosenberger. Nitko nije otvarao. Poslužila sam se ključem koji su mi dale. Stan je bio prazan. Kreveti nenamješteni. Kao da su pokupljene usred noći.

Zagreb, 13. siječnja 1942.

Uhapšene sve četiri sestre Filipović.

Zagreb, 15. siječnja 1942.

Prozori zamrznuti. Mama kuha prežganu juhu. S kartama za kruh, otišla sam u mljekarstvo.

 

Neću, dakle, nikada saznati je li Zlata Koše u “svoju” kartoteku u policiji u Petrinjskoj kao ad acta odložila predmet sestara Baković, predmet sestara Rosenberger, predmet moje majke. A pitat ću se, to ću se pitati i još mnogo toga pitat ću se dok mi Konrad Koše, njezin sin, u Torontu, gotovo pedeset godina kasnije, bude pričao o Modiglianiju, o Lautrecu, o Parizu nekad i danas, dok mi njezin sin, Konrad Koše, u hladnim kanadskim noćima bude pravio male pjenaste palačinke prelivene “amarettom di sarono”.

 

Zagreb, 27. kolovoza 1942.

Za postolarom Ivom raspisana tjeralica po cijelom Zagrebu.(21)

U vlaku srela grupu zagrebačkih studenata koji idu svojim kućama u Osijek. Židovi su.

Zagreb, 3. rujna 1942.

Vojo(22) nije došao na vezu. Navečer sam saznala da su ga uhvatili pred Sveučilišnom knjižnicom i da je već mrtav. Kažu, zabijali su mu čavle u zglobove.

Zagreb, 21. rujna 1942.

Na vezu je došao Vlado – Nos. Trebaju mu cipele a ima veliku nogu. Odvela ga postolaru Mlacoviću (Istranin i antifašist) koji mu je popravio stare onoliko koliko se moglo. Uslugu nije naplatio.

Zagreb, 30. listopada 1942.

“Plug – Sveučilištarac za hrvatsko tlo i čovjeka”, sve agresivniji.(23) U posljednjem broju, uvodničar piše: “Hrvati smiju biti samo hrvatofili. Svako drugo filstvo, koje prelazi granice interesnog opredjeljenja, nije samo podpuni bezsmisao nego i apsolutno štetno. Sve dakle suprotnosti mogu se kretati samo unutar granica naših narodnih i državnih probitaka. Te granice kretanja bolje da budu uzke nego široke, bolje da u postavljanju tih granica budemo uzkogrudni, nego da si dopuštamo prevelike slobode.”

 

Zlatu Koše poslije oslobođenja nitko nije dirao. Vratila se na mjesto bankarske šalterske službenice, radila je na Trešnjevci a živjela u Dubravi i pola dana provodila po tramvajima tegleći najlon vrećice u kojima su uvijek bile male veze celera, mrkve i peršina za juhu. Njena kći Irma, diplomirala je kemiju, udala se i, eno je, još uvijek u Zagrebu, u Heinzelovoj, čuva unuke. Konrad je, po završetku likovne akademije, sredinom šezdesetih otišao posjetiti oca u Rio. Godine 1990., vratio se u Hrvatsku, pokopao majku Zlatu te u njezinom stanu osnovao nekakav ogranak HDZ-a i napravio tri samostalne izložbe. Onda je, shvativši svoju pogrešnu procjenu političke situacije, valjda, pomalo posramljen doputovao u Toronto, otprilike kada i ja. U café-u “Ellipsis”, poslije razgovora s gospodinom businessmanom, pogledi nam se sretoše, kao u hertz romanima jedno drugom se nasmiješismo i naša ljubavna veza, opterećena ideološko-političkim, psihološko-filozofskim, intelektualno i fizički sadomazohističkim disputima i obračunima, obračunima samovoljno nametnutim i pokatkad besmislenim, opterećena preprekama u mnoštvu varijacija – mogla je započeti.

Naporne su nove ljubavne veze u kasnim srednjim godinama života. Partneri žele jedan o drugome svašta saznati, što se sve zbilo prije nego su se sreli. A toga obično bude mnogo. Partneri pitaju, stalno pitaju, pričaju o prošlosti, oslikavaju, klasificiraju, uspoređuju, u povijesne, osobne, profesionalne, emotivne pretince slažu svoj i život svog novog suputnika. Kako to zamara, kako to malo čemu vodi.

Uhvatila sam se u klopku. Mene je prošlost Konrada Košea i njegove obitelji do te mjere počela opsjedati da sam zaboravila na Konrada. A on je pravio divne slike, pričao je Sari bajke, smijao se glasno, on nas je vodio na jezera. Pitala sam se, doduše, kako to da smo se baš nas dvoje sreli na meridijanima tako udaljenim od jezgre naših obaju života. Kako to da se život Konrada Košea, u pojedinim epizodama, pretvorio u repliku života njegovog oca, Alberta Košea, s kojim se on tako davno rastao, za kojim je trideset godina čeznuo, kojemu je otišao, da bi ga zbog zova krvi i tla nakon dvadeset godina napustio. U Brazilu, Konrad Koše ostavio je vjenčanu ženu i dvoje već odrasle djece, vjerujući da, kad oslika svoju novu i samostalnu Hrvatsku, onako kako ju je sanjao, da će oni za njim doći. Oni su Brazilci, što će oni u Hrvatskoj? Ali, tražila sam i odgovore na pitanja koje mi nitko nije mogao dati. Je li njegova majka imala udjela u hapšenju moje? Što je, zapravo, bila njegova majka? Zašto je Albert Koše pobjegao 1941? Moja opsesija vodila me je u drugo vrijeme, među druge ljude, s druge strane razuma. Proučila sam sve što Robarts ima na temu NDH, SKOJ-a, Komunističke partije, ilegale u Zagrebu od 1941. do 1945. U mašti, pitajući se je li to sad samo mašta, koračala sam ulicama svog rodnog grada u vremenu u kome mene u njemu uopće nije bilo. Upoznala sam obavještajce, domobranske satnike, policijske “stručnjake” Šopreka i Šapinca, ustaškog policijskog pristava Ivana Škuncu, onda Ivana Sertića, koji je pripremao hapšenja omladinaca i komunista. Pratila sam kretanje Lojzike Praviček koja je radila u tvornici “Gaon”, da bih saznala kako je postala denuncijant. Išla sam za kurirom i činovnikom na željeznici, Matom Rendulićem, kojeg ustaše hapse i koji svoje prijatelje “provaljuje”, kojemu se poslije rata gubi trag. Zamišljam Uvanovića, šefa obavještajne službe NDH, kako izdaje naredbe Cividiniju, koji batina još u vrijeme Bedekovića, pa nastavlja u Jasenovcu. Gledam ustaškog koljača Škelina u krevetu s ljubavnicom i kako poslije u naručju drži neko dijete i pjeva mu. Kakve mu pjesmice pjeva? Gledam agenta i policajca Kambera kako tuče moju majku, a njoj se pletenice rasule; kako je po glavi i licu udara, a nju uho boli i poslije u životu strahuje da će dobiti parezu facijalisa i da će se ugušiti i na koncu to joj se i događa, i pareza, koja je njeno lijepo lice nepopravljivo iskrivila i gušenje, koje ju je usmrtilo.

Proučila sam i u mašti posjetila stanove u kojima su se krili ilegalci, neki od njih još djeca, obilazila skladišta za sortiranje propagandnog, antifašističkog materijala (radnička pekara u Maksimirskoj 69, Higijenski zavod, Tvornica tjestenine u Preradovićevoj 34, dječji vrtić u Krajiškoj…), saznala sve što se odavde saznati dalo o organizacijama postolara, brijača (Pavišić iz Mesničke, Muharem Grozdanić, Ivan Mesner, Ivo Bogdan), naročito brijača, jer moj djed, onaj komunist, rodom Zagorac koji je obožavao Goethea, bio je brijač i pravio je vlasulje za splitsko kazalište. Onda, tramvajci: veseli planinar i raspjevani gitarist Buterin, pa Živko Kovačević, pa Stjepan Bubanić. Onda, krojači, naročito krojači, zbog moje nona Ane, iskusne švelje: Tomo Bahun, gospodin Grah iz Krapinske 17. Obilazila sam tvornice u endehazijskom Zagrebu: tvornica čepova “Higiea”; tvornica olovaka “Hardtmuth”; tvornica papirnatih proizvoda “Derop” (je li pravila šarene čaše i tanjure za dječja rođendanska slavlja u NDH?); tvornica čarapa “Silk”; AEG; “Singer”; “Ventilator”; “Braća Fussmann” (Ilica 11, draguljari i urari, upoznala Hildu Fussmann, udanu Krušić i gledala kako je ganja ustaški oficir Godina); tvornica ulja; krznarija “Tigar”; pletionica vesta “Zvono”; tvornica baterija “Vako”; pletionica čipaka “Zenit”; tvornice i tkaonice tekstila (njih je bilo najviše): “Grivičić”, “Hahn i Nettel”, “Roltex”, “Ivančica”; tvornica pokućstva (vlasnik Josip Volarić); zadruga “Bor”; tvornica farmaceutskih proizvoda “Kaštel”; “Minerva” – Radio Zagreb, obratiti se Romanu Drausingeru u Petrinjskoj 28-a; “Rheinmetall” – najbolji računski strojevi, Notter i Drug, Gundilićeva 5; tvornica limenih kutija “Lim” (u njih smo, u te limene kutije, godinama poslije rata za svaki izlet slagali pite i pohanu piletinu, da se ne osuše); najveći zubni laboratorij Milana Čorka u Tkalčićevoj 4/I, za izradbu moderne zubne protetike i mostića s najmodernijim aparatima; tvornica laboratorijskih aparata “Inko” (tu je Kazimnir Biloh izrađivao upaljače za dizanje Glavne pošte u zrak); Privilegirana agrarna banka PAB; kino “Luxor” (Wasser für Canitoga sa Hansom Albersom i Romanze in Moll, režija Helmut Kautner); Posmrtna zadruga, Gajeva 29 – brzoglas 84-44, nudi bezplatan pogreb, “Zašto bi svoje drage – u najtežem času – obteretili težkim brigama i troškovima. Mislite za vremena na posljednje stvari!”

Onda sam krenula u proučavanje literature o Paveliću, o Stepincu, o Vatikanu. Metri i metri papira, plahte naslova izlazile su iz kompjuteriziranog kataloga u knjižnici Robarts: Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb, 1994; Odmetnička zvierstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života Hrvatske, Zagreb, Hrvatska demokratska stranka, 1991; Vladimir Dedijer, The Yugoslav Auschwitz and the Vatican, Buffalo, New York, 1992; Vladimir Žerjavić, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb, 1992; Egon Berger, Četrdesetčetiri mjeseca u Jasenovcu, Zagreb, 1966; Stella Alexander, The Triple Myth: A Life of Archbishop Stepinac, New York, 1987; Milan Bulajić, Misija Vatikana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd, 1994; Ivan Cvitković, Ko je bio Alojzije Stepinac, Sarajevo, 1986; Annemarie Grunfelder, Beitrage zur Biographie von Kardinal Stepinac, Wien, 1982; Neki Istranin, Stepinac, un innocente condannato, Vicenza, 1982; Otac M. Raymond, The Man For This Moment, New York, 1971; Ivan Mužić, Pavelić i Stepinac, Split, 1991; Ivo Rojnica, Susreti i doživljaji, München: Knjižnica hrvatske revije, 1969-1983; Stella Alexander, Church and State in Yugoslavia Since 1945, Cambrigde University Press, 1979; Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978; Marija Kovačić, Od Radića do Pavelića; Hrvatska u borbi za svoju samostalnost, München, 1970; Petar Džadzić, Nova ustaška država? Od Ante Starčevića do Pavelića i Tuđmana, Beograd, 1991. (ubrzo nakon objavljivanja knjige Džadžić je umro); Jakov Blažević(24), Mač a ne mir, Zagreb, 1980; Vinko Nikolić (umro 1997.), Stepinac mu je ime /zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, Zagreb, 1991; Ivan Krtalić, Sukob s desnicom, Zagreb, 1989; Otac Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac hrvatski Kardinal, Rim, 1975; Vjekoslav Cvrlje, Vatikan u suvremenom svijetu, Zagreb, 1980; Vjekoslav Cvrlje, Vatikanska diplomacija, Zagreb, 1992. (sa zanimanjem i naivnim čuđenjem uspoređujem stavove autora u prvoj sa stavovima autora u drugoj njegovoj knjizi, pri čemu zaključujem da su oni mjestimično potpuno oprečni, što – s obzirom na to da je 1980. postojala SFRJ a 1992. Republika Hrvatska, i ne mora biti za čuđenje); Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške NDH, Zagreb, 1952. Nije bilo kraja. Onda, dnevne, tjedne i dvotjedne novine, pa časopisi, pa dnevnici. Vukla sam sve to kući i čitala, gledala, uspoređivala, učila i – ludila. U “Hrvatskom narodu” našla sam pjesme nadbiskupa sarajevskog Šarića, posvećene Poglavniku; čitala sam Stepinčeva pisma iz 1925. upućena zaručnici Mariji Horvat; izvode iz izvješća američke obavještajne službe (CIA) iz 1950. o svećeniku Krunoslavu Draganoviću, zatim odlomke iz njegovog dnevnika. Saznala sam kako se, unatoč tome što je proglašen za ratnog zločinca, 1967. pojavio u Sarajevu (da nije bio kidnapiran?) te počeo predavati na Teološkom fakultetu, kako je i umro u Sarajevu 1982. Što sam više čitala, to sam manje znala. Nitko nije bio posve nevin, nitko nije bio posve kriv: ni kardinali, ni biskupi, ni pape, ni crkve, ni Vatikan. Ni komunisti. Što se tiče ustaških “istina”, i njih sam čitala, ali nisam im vjerovala. Svi su imali svoju verziju povijesti. Oni koji su preživjeli. CIA je imala svoju istinu također. Amerika i Velika Britanija svoju.

Našla sam puno tajni, puno kombinacija, mračnih, političkih, vjerskih, ideoloških, osobnih, šahovskih; špijunaže, dvostruki, trostruki tajni agenti iz svih tabora, tajne policije upletene u prljave poslove. Bio je fašizam, bio je komunizam, pa bauk komunizma. Sad toga više, kao, nema, a prljavština onog vremena pometena je pod tepih. Tu je, sve je tu, prikriveno, preobraćeno u demokraciju koja to nije. Jer, ovo što se danas, primjerice, prodaje kao demokracija, zapravo je uravnilovka, zapravo je restrikcija, jedna velika restrikcija koja svakome tko joj se ne povinuje, prijeti mnogim malim restrikcijama policijskoga tipa. Treba samo krenuti u nabavku obične ulične mačke u Kanadi, pa stvari postanu jasne. Treba samo pokušati oboriti besmisao kakvog, i najmanje važnog zakona, ući u raspru s knjižničarkom, recimo, (pri kojoj ona nikako ne može biti u pravu, nikako), pa navući čitav sistem sebi za vrat. Pa ući u kartoteke iz kojih se više nikada ne izlazi. Ovaj suvremeni svijet, njegova tehnologija, njegova radnička klasa, deklasirana, njeni ljudi podjednako čisti, podjednako uhranjeni, podjednako jeftino odjeveni, podjednako zdravi (nepušači i sportaši), podjednako kronično umorni i prazni, s podjednako “visokom kvalitetom življenja” (?!), podjednako (za druge zemlje i ljude) (ne)zainteresirani jer, oni su velika obitelj, globalno selo (pun mi je kufer globalnih sela, globalnih ljudi, globala uopće), s podjednakim (lažnim) pravima, sve to veze nema s demokracijom. Teksas platno najveći je neprijatelj demokracije. Kao što su to, uostalom, bicikli u Kini. “Stambena naselja”, naselja sunca, naselja mladosti, učiteljska naselja, radnička naselja, naselja za stare, neboderi, i – kibuci i, kolhozi. Dostići savršenstvo u organizaciji života. To propovijeda Bog, to propovijeda demokracija. A Veliki Brat još je tu. On se multiplicira u bezbroj Male Braće koja se kriju u nevidljivim bazama informacija odakle nadziru sve što činimo. Mala Braća svuda nas prate. Dok stojimo pred kasom u samoposluzi, čak, skeniraju naša lica i na osnovu onoga što kupujemo, zaključuju kakvi smo: jedemo li skupu ili jeftinu hranu, masnu ili nemasnu, jesmo li dijabetičari, imamo li ljubimce, koliko nas ljudi okružuje, pozivamo li goste, idemo li u goste, koliko često, kakve filmove gledamo, s kim (karte se sve češće kupuju preko kompjutera), koliki su nam prihodi, kamo nam idu rashodi. Orwell je danas naivno štivo.

Prebacila sam se, potom, na knjige o ratnim zločincima, na knjige o traganju za ratnim zločincima koje, to traganje, do danas nije okončano, a ratni zločinci ili su već poumirali, ili imaju preko osamdeset godina, bolesne prostate, sklerozu, Parkinsona i mnogo unuka. Saznala sam da Kanada, primjerice, tek 1985. počinje poduzimati konkretne korake za njihovo privođenje pred sud, a oni, ratni zločinci, u njoj već četiri desetljeća kupuju zemlju, kuće, restorane, ponekad rade za tajnu ili federalnu policiju, i pate od teške amnezije. Dnevne novine The Globe and Mail i The Toronto Star gotovo svakodnevno donose po koju “pričicu” o ratnim zločincima među nama. Deborah Lipstadt, 1993. piše knjigu Denying the Holocaust: The Growing Assault on Truth and Memory; James E. McKenzie, 1995. knjigu: War Criminals in Canada; godine 1994. objavljena je knjiga Warrena Kinselle: Web of Hate; Robert Brym, 1993: Jews in Canada. Pedeset godina je prošlo, na Zapadu nije bilo komunističke cenzure i strahovlade, a pravda o tim pitanjima još nije sasvim ostvarena. I dalje se dokazuje “istina”. Kako to?

Kurt Meyer, 1945. optužen za ubojstvo četrdeset i jednog kanadskog vojnika počinjeno u njemačkom gradiću Aurichu u lipnju 1944. Siječnja 1946. osuđen na doživotnu robiju. Preko Engleske, prebačen u kanadski zatvor. Godine 1951, kako bi bio bliže obitelji, iz kanadskog, prebačen u njemački zatvor. Godine 1954. pušten na slobodu. Umro 21. prosinca 1961., na svoj pedeset i prvi rođendan.

Wilhelm Mohnke, optužen da je godine 1940. u blizini Dunkirka, naredio strijeljanje devedeset britanskih ratnih zarobljenika. Komandirao trupama koje su u njemačkoj ofenzivi u Ardenima, 1945., pobile sedamdeset i dvojicu američkih ratnih zarobljenika. Odgovoran za ubojstvo trideset i petorice kanadskih zarobljenika u Normandiji. Zadnjih godina rata promoviran u SS Brigadeführera (generalmajora). Kanađani za njim tragaju, on deset godina sjedi u Moskvi, u Lubjanki. U Hamburg se, bez pompe, vraća 1955. Postaje prosperitetan businessman. U vrijeme proslave pedesetgodišnjice Dana D, u lipnju 1994, Mohnkeu su osamdeset i tri godine, posljednji je živi SS general, okopava vrt oko svoje kućice u predgrađu Hamburga i odlazi u male šetnje.

Jacques de Bernonville bio je ravnatelj za javni red okruga lyonskog i neposredni suradnik Klausa Barbiea. Prije pada režima u Vichyu, bježi u jedan benediktinski samostan, potom se prebacuje u SAD, a 1947, preobučen u svećenika i s lažnom putovnicom, dolazi u Quebec. Iste godine, Vrhovni sud Francuske osuđuje ga, in absentia, na smrt. U to vrijeme de Bernonville radi u tvrtki koja prodaje mlijeko u prahu; štiti ga kvebeška nacionalistička desnica. U Brazil odlazi 1951. Nakon dvadeset godina, nađen je vezanih ruku i nogu, mrtav u svom stanu u Rio de Janierou. (Pitati Košea zna li nešto više o tome.)

Početkom pedesetih, oko dvije tisuće Ukrajinaca, bivših vojnika Galicijske divizije, iznimno fanatične organizacije nacističkog režima, pušteno je u Kanadu. Kanadska poljoprivredna industrija, energetika, šumarstvo, u punom su procvatu. Kanadi treba radna snaga. Haralds Puntulis napušta Latviju prije dolaska komunista na vlast. Iz izbjegličkog logora u Švedskoj, 1948. imigrira u Toronto. Suđeno mu je, in absentia, 1965. u Rigi. Optužen da je, kao šef policije Četvrtog okruga, u Rezekneu, s petoricom svojih suradnika odgovoran za smrt 5.128 Židova i 311 Cigana, te za deportaciju oko 5.000 osoba nežidovskog porijekla u njemačke logore, osuđen je na smrt strijeljanjem. Umire 1982. u Torontu prirodnom smrću, na rukama svoje žene Anne, u svojoj lijepoj kući od crvenih cigli. Imao je sedamdeset i tri godine.

Devetog svibnja 1939. iz Hamburga isplovljava brod St. Louis. Destinacija – Kuba. Na njemu je 937 ljudi, mahom Židova od kojih je većina prije Kristalne noći već boravila u koncentracionim logorima. St. Louis čeka u luci ne bi li kubanske vlasti njenim putnicima odobrile ulazak u zemlju. Kuba odbija. Brod St. Louis kreće za Floridu s istim ciljem. Florida ne prihvaća putnike. Zatim, destinacija Kanada. Tadašnji ministar za imigraciona pitanja, Frederic Blair(25), putnicima broda St. Louis mahom Židovima, također odbija molbu za ulazak u zemlju. Pet tjedana nakon isplovljavanja, St. Louis se vraća u Njemačku. U međuvremenu, Belgija, Nizozemska, Francuska i Engleska pružaju azil Židovima iz Njemačke. Mnogi s ukletog broda zvanog još i Lutajući Židov, u svoje nove domovine tad putuju vlakovima. U Engleskoj se nastanjuje 287 osoba. Od 937 izbezumljenih i izmučenih ljudi koji su krenuli na put preko oceana, vratilo ih se 907. Ostali su poumirali od dizenterije i drugih boleština, ili su u lukama privremenog boravka skakali s palube u nadi da će ih, kad uplivaju u novu zemlju, ta zemlja i primiti. Bilanca: tri četvrtine onih koji su 9. svibnja 1939. krenuli u bolju budućnost kasnije je nestalo u logorima.

Početkom pedesetih, u Kanadu masovno pristižu i Slovaci. Među tisuću i petstotinjak tadašnjih doseljenika, nalazi se nekoliko visokih dužnosnika zloglasnog režima Jospeha Tisoa koji, taj režim, po ciljevima i metodama vlasti, po okrutnosti i ideologiji, neodoljivo podsjeća na onaj Pavelićev. Za neovisnu Slovačku, naprijed! (Suverena Slovačka proglašena je 14. ožujka 1939.) Joseph Tiso bio je katolički svećenik, a bilanca njegovog režima iznosi istrebljenje 70.000 od postojećih 90.000 slovačkih Židova. Pedesetih godina kanadske vlasti tu činjenicu naprosto smeću s uma. Pojedini Slovaci u Kanadu ulaze uz pomoć Savezničke tajne službe, drugi uz blagoslov katoličke crkve kao, primjerice, Karol Sidor.

Karol Sidor bio je osnivač i prvi zapovjednik Hlinkine garde, paravojne formacije Hlinkine partije. Andrej Hlinka umire 1938. a na njegovo mjesto dolazi Joseph Tiso. Sidor postaje jednim od Tisoovih najviših dužnosnika. Nevoljko se podčinjava nacističkim vlastima, te ga Tiso šalje u Rim kao Slovačkog veleposlanika pri Vatikanu. Tu ostaje do konca rata. Krajem četrdesetih, papa Pije XII. moli Kanadu da prihvati Sidora, a tadašnji premijer, Louis St. Laurent, njegovoj molbi udovoljava. Sidor umire 1953.

Karol Murin, Tisoov tajnik za politička pitanja, uselio se u Kanadu; Matus Cermak, slovački ambasador u nacističkoj Njemačkoj, također. Zatim, Konstantin Culen, Tisoov ministar za propagandu, te Ferdinand Durcansky, ministar vanjskih poslova. Ni protiv jednog od njih nikada nije podignuta optužnica.

Joseph Kirschbaum, kao suradnik nacističkog režima osuđen je u Čehoslovačkoj 1948., in absentia, na dvadeset godina zatvora. Rođen 1913., studira pravo u Bratislavi. Piše za fašističke novine u Slovačkoj. Žestoki slovački nacionalist. (Kasnije piše knjigu o povijesti Slovačke.) U studenom 1938. u Berlinu učestvuje u pregovorima s Goeringom tražeći nacističku potporu pri proglašenju samostalne Slovačke. Četiri mjeseca poslije, Tiso i Hitler potpisuju deklaraciju o Slovačkoj “neovisnosti”. Godine 1942. Kirchbaum gubi položaj generalnog tajnika Partije. Premješten je u Švicarsku na dužnost Slovačkog otpravnika poslova. Tu ostaje do kraja rata, potom odlazi u Rim gdje predano pomaže Slovačkim egzilantima u nabavljanju viza za mirne i sigurne demokratske zemlje. Pomaže i sebi. S papirima koje mu izdaje Vatikan, kuca na vrata Sjedinjenih Država. Sjedinjene Države kažu, niste dobrodošli, ali Kanada veli, izvolite. Slijeće u Halifax 1949. Tokom godina, tu i tamo novine lansiraju priče o Kirchbaumovoj prošlosti, no sve to ne diže veliku prašinu. Krajem 1992., Kirschbaum nakon pet desetljeća odlazi u posjet svojoj domovini, svojoj novorođenoj neovisnoj Slovačkoj. Bilo mu je osamdeset.

Ne računajući “internirce”, mlade njemačke Židove, njih oko 2.500, koje je Velika Britanija uputila u Kanadu a koji su u vrijeme rata držani u logorima često zajedno s nacističkim zatvorenicima, Kanada je između 1939. i 1945. preko svojih granica propustila ukupno petstotinjak Židova. Od svih zapadnih demokracija, Kanada ima najsramniju povijest kad je u pitanju pružanje utočišta onima koji su bježali pred bezumljem nacizma. Mnoge male latinoameričke zemlje prihvatile su tada na desetine tisuća Židova; Sjedinjene države, čak i sićušna Palestina, preko sto hiljada. Šangai, jedino mjesto u svijetu koje Židovima tada ne traži ulaznu vizu, prima oko 20.000 europskih Židova, mahom njemačkog porijekla. Bugarska je, primjerice, u vrijeme Drugog svjetskog rata, zaštitila svoje Židove tako što je predsjednik parlamenta, kada je saznao da se sprema deportacija Židova, otišao patrijarhu i molio ga da nešto poduzme. Patrijarh je otišao caru, a car je pozvao njemačkog veleposlanika i tako su bugarski Židovi ostali u svojoj zemlji. I Danska je spasila svoje Židove. Kad je osvanula SS naredba da svi Židovi u Danskoj moraju nositi žute trake, žutu zvijezdu na prsa prikačila je većina Danaca. I kralj, vozeći se na biciklu. Filip priča da je do sredine pedesetih u Kanadi za Židove postojala kvota za upise na sveučilišta. Tako, sada ovdje ima Židova s po dva i više fakulteta, nimalo srodnih, jer upisivali su se tamo gdje je za njih bilo mjesta a ne na znanosti koje su ih privlačile. Dr. Simson, internist u Torontu, veli da do sedamdesetih u bolnicama nije uopće bilo Židova psihijatara i kirurga. Kanada se danas pere, no čini to stidljivo i postupno. Čine to uglavnom pojedinci i udruge. S državne razine još nema službene isprike.

Tako je u subotu, 19. listopada 1996. u Torontu premijerno izvedena dječja opera Brundibar, kompozitora i dirigenta Hansa Krase (“plinificaran” u komorama nacističke Njemačke) i libretista Adolfa Hoffmeistera. U predstavi, osim nekolicine odraslih, učestvuje i četrdeset troje djece u dobi između osam i trinaest godina. Zbog čega baš dječja opera Brundibar?

Četrdesetak kilometara sjeverno od Praga nalazi se gradić s oko pet tisuća stanovnika i s tvornicom lijekova. Gradić ima i dvije kamene utvrde i zatvor. I četiri male peći, ali ne krušne, nego plinske, smještene unutar zidina nekadašnjeg intimnog, gotovo komornog krematorija koji danas, hvala bogu, služi samo za gledanje. Gradić je podigao car Jozef II. 1780. godine kako bi obranio Prag od osvajača sa sjevera i u čast svoje majke Marije Terezije, dao mu ime Terezin. Bio je to potpuno vojnički, garnizonski gradić, pa je osim dvije utvrde i zatvora, imao malo kuća a puno baraka.

Godine 1941. Hitler je odlučio Židovima pokloniti grad od kojeg bi napravio “uzoran geto”. Bacio je oko na Terezin, prekrstio ga u Theresienstadt i pretvorio u nešto drukčiju utvrdu od one prethodne – u utvrdu okruženu bodljikavom žicom. Tu utvrdu nacisti su nazvali “Paradeisghetto”, iliti rajski geto. U nju su smjestili židovsku intelektualnu elitu centralne Evrope. U manjoj tvrđavi, utvrdio se policijski zatvor praškog Gestapa koji je svojim novopridošlim stanovnicima osiguravao miran san i sretnu budućnost. Nacistička propaganda u vezi s naseljavanjem Theresienstadta bila je ravna današnjoj turističkoj. Tiskale su se brošure i pljuštali su pozivi u “prekrasno lječilište” na obalama Ohre i Labe s kazalištima, galerijama i čajanama, a okruženo bogatim voćnjacima i pitomim brežuljcima. Na stotine Židova nasjelo i uplatilo “apartmane s lijepim pogledom”. Prvi stanovnici pristižu 24. studenog 1941., a posljednji su izneseni, što mrtvi, što poluživi, u travnju 1945.

U Terezinu je bilo slikara, pa su oni slikali i izlagali, pa su tako organizirali umjetničke izložbe. Pa su i djecu u Theresienstadtu učili slikati, pa su te slike sakrili i danas 6.000 njihovih djela vise u Terezinu i pričaju strahotne priče. Bilo je liječnika i filozofa pa su se održavala predavanja. Bilo je novinara, pa su se tiskale novine. Bilo je pisaca koji su djeci pričali bajke u koje ona nisu vjerovala jer da jesu, ne bi crtala one užase.

Najviše je bilo muzičara. Bilo ih je toliko da su mogli sastaviti dva kompletna simfonijska orkestra koja su bila u stanju istovremeno i svakodnevno nastupati. Bilo je glazbenika u sastavu nekoliko komornih orkestara. Izvođen je Verdijev “Requiem” kojem je, uz mnoge SS dužnosnike, prisustvovao i Eichmann. Izvođena je Smetanina “Prodana nevjesta”. Mendelssohnov “Elijah” bio je, doduše, otkazan jer je čitav zbor naprasno otpremljen u plinske komore.

Bilo je uglednih dirigenata i kompozitora u Theresienstadtu. Oni su, dakako, dirigirali i komponirali. Tako je u tom “lječilištu”, u tom “rajskom getu”, nastala i opereta za djecu – “Brundibar”. I “Mala Floramye” je opereta, iako nije nastala u nekom od ustaških logora i, za razliku od pojedinih sitnica po kojima je Theresienstadt bio “mila majka” prema Jasenovcu, pa za našu priču nisu trenutačno relevantne (te sitnice), “Mala Floramye” – jest.

U posljednje tri-četiri godine, glazba komponirana u Theresienstadtu, a s njom i “Brundibar” (“Bumbar”), kao kakav hommage žrtvama naci-fašizma, prvi put se nakon rata počinje izvoditi širom svijeta, te je izveden i u susjedstvu, u Sloveniji. (U Hrvatskoj za tako što još uvijek nema šanse – u Hrvatskoj, svira se u diple i u gusle, oživljavaju se – na državnoj i parlamentarnoj razini – “Jure i Boban”, ruke podignute u fašistički pozdrav i politički i ini mrtvaci tipa Rojnice, Šakića i kompanije što ovdje, što ondje. )

Posljednja od 55 predstava, koliko ih je izvedeno u Theresienstadtu, odigrana je u rujnu 1944. (prvi put postavljena je 1942. u jednom praškom sirotištu), jer čitava glumačka ekipa morala je pod hitno vlakom na istok, u Poljsku, u Auschwitz. Većina ih je tamo i umrla. Preživio je John Freund, tada trinaestogodišnjak. On se u svom torontskom stanu prisjeća:

 

Terezin nije bio običan grad. Terezin je bio tranzitni logor u vrijeme holokausta; za njegove žitelje, mjesto na pola puta prema konačnom odredištu – plinskoj komori. Zgrade u logoru bile su zapravo trokatne barake od kojih je svaka imala i tavan. Monstruozne građevine. Sve je bilo popunjeno i tijesno – na jednom kvadratnom kilometru živjelo je 50.000 ljudi.

Između 1941. i 1945., kroz Terezin je prošlo oko 140.000 deportiranih Židova od kojih je preko 90.000 ubijeno u drugim logorima. Neki su u Theresienstadtu ostajali par tjedana, neki više mjeseci ili čak godina. Uslijed nepodnošljivo loših uvjeta života, u njemu je umrlo više od 35.000 ljudi. Theresienstadt je preživjelo oko 16.000 osoba, od toga samo sto trideset dvoje od 15.000 djece.

Predstava je izvedena na jednom od tih brojnih tavana, gotovo u mraku. Od dvjesto-tristo prisutnih, mnogi su stajali.

 

Prvo se 1944. u Theresienstadtu krenulo u veliku obnovu. Logoraši su čistili i popravljali ulice, uklanjali smeće i smrad. Barake su ličili raznobojno, pastelno, kako bi se doimale blago i čedno. Sadili su cvijeće, okopavali neke nazovi vrtove. Nacisti su otvorili trgovine a police i izloge napunili svakojakim finim malim stvarima za gledanje. Iz pekara dopirao je miris toplog kruha, za mirisanje. Logoraši su sagradili glazbeni paviljon i nekoliko novih kavana u kojima su muzicirali do kasno u noć. Bolnice su opremljene novim kutama, novom posteljinom i novim pacijentima. Oni doista bolesni, kako u duši tako i u tijelu, smješteni su u plinske komore Auschwitza. Dopremljeni su bomboni. Onda su dopremljena svježa, nova, zdrava djeca (koja su ubrzo potom zauvijek otpremljena), a ona nikakva, prljava i potrošena, oprana su pod tuševima s Ciklonom B. I, naravno, sve to odvijalo se poletno, uz pjesmu. Stvoren je mali raj.

Onda je početkom lipnja 1944. snimljen film. Film se zvao Führer Židovima poklanja grad i u njemu se jasno vidjelo kako je u Theresienstadtu rajski lijepo.

Onda je, 23. lipnja 1944. Hitler u Theresienstadt pripustio dužnosnike Međunarodnog Crvenog križa i odredio Eichmanna za njihovog vodiča. Dužnosnici su bili oduševljeni. U svom izvještaju napisali su kako unatoč ratnim okolnostima, Židovi u Theresienstadtu žive dobro. Kako je odnos prema njima human. I otkazali su već zakazan posjet Buchenwaldu.

Theresienstadt je bio jedini nacistički koncentracioni logor koji su dužnosnici Međunarodnog Crvenog križa ikada posjetili.

Hajmo sad malo do Jasenovca.

I Jasenovac su posjećivale neke komisije, neki dužnosnici Međunarodnog Crvenog križa i neki novinari. Njihov vodič bio je Luburić, a posjete je organizirao Pavelić. Novinari su bili povjerljivi suradnici i urednici nacističkih i ustaških redakcija. Pisali su, primjerice, za “Deutsche Zeitung in Kroatien”, za ustašku “Spremnost”, za časopis “Za dom”, za “Hrvatski narod” i za “Hrvatskog vojnika”.

Herman Pröbst, osim ljepotom samog logora, oduševljen je radom i redom u njemu, te raznim proizvodima koje logoraši prave. Pa kaže:

 

Pokazali su nam visoke čizme, pripasne remene, razne kožne i kovinske predmete, opeke i crijep. Jedan komunist je neprispodobivom brzinom sastavljao užarene karike jednu u drugu. U jednoj radionici za finu električnu mehaniku izrađivali su se fini predmeti. U ciglani nam je jedan Židov koji je na sebi imao zavidno lijepi, krznom postavljeni kaput, održao predavanje o svojim pećima… Tamo ima i keramički odio, u kojem neki umjetnici…

 

To je taj članak koji je početkom 1942. prenijela ustaška “Spremnost” pod naslovom “Jasenovac nije lječilište ni mučilište” i koji danas u Hrvatskoj citiraju neki tamo mihanovići, ne bi li održali kontinuitet fašističke, ustaške propagande. Nakon pedeset i kusur godina, dok dio svijeta (onaj koji je tada zakazao) sa sebe briše ljagu, traži oprost, priznaje svoje zablude (a u taj svijet spadaju i katolička crkva i Međunarodni Crveni križ), hrvatski mihanovići tule jedan te isti mrtav refren i od povijesti prave svoju sluškinju.

Da, već od veljače 1942. Ustaška obrana, baš kao i Wehrmacht, organizira izložbe o životu u logorima. U NDH se, baš kao i u Trećem Reichu, na specijalnim, zatvorenim projekcijama, prikazuju filmovi o logorskoj idili fašističke Hrvatske. Blizu je pameti tvrdnja mihanovića i vjerovanje Co. da su u tim endehaškim logorima zatočenici doista uvježbavali i izvodili raspjevanu operetu “Malu Floramye”, kao što su u Terezinu djeca izvodla “Brundibara”. Barka Antić se sjeća:

 

U prvom velikom transportu iz Stare Gradiške u Lepoglavu bilo je 450-500 logoraša. Zapjevale smo “Pjesmom sad kroz život kreni” zbog čega smo od upravitelja Ljube Miloša bile kažnjene s tri dana bez jela.

 

Za vjerovati je mihanovićima kad tvrde da su se logoraši u NDH kulturno uzidali, da su pjevali i bavili se glumom. Jer to su radili logoraši u svim logorima svijeta, oduvijek. Zaslijepljeni, u svom primordijalnom snu, u transu, mihanovići jedino “zaboravljaju” napomenuti što bi nakon tih logoraških operetnih i inih izvedbi gotovo po pravilu uslijedilo.

Uostalom, nacisti su logorašima i naređivali: “Lied!” (“Pjesma!”) i “Singen!” (“Pjevaj!”), a onima koji su pri pokušaju bijega bivali uhvaćeni, oko vrata bi objesili ploču s natpisom “Hurra, hurra, ich bin wieder da!” (“Hura, hura, opet sam se vratio!”) Nema razloga za sumnju da je u logorima NDH bilo drugačije.

Zvali su je Kobila iz Majdaneka. Nosila je visoke ulaštene čizme. Bila je poznata po šutu koji je, uz fijuke biča, prakticirala na izgladnjelim logorašicama Ravensbrücka. Znala je s djecom. Prije nego što bi ih odvela u smrt, nudila ih je slatkišima. Kad bi je djeca naljutila, pucala im je pravo u glavu. Hermine Braunsteiner rođena je u Beču 1919. i odgojena u strogoj katoličkoj obitelji. Esesovcima se priključuje 1939; otada radi kao stražarka u koncentracionim logorima u Poljskoj. Istražni sud za ratne zločine u Austriji osuđuje Herminu Braunsteiner 1948. na tri godine zatvora. Oslobođena je devet mjeseci kasnije. Do 1957. radi kao prodavačica po turističkim gradićima Austrije, onda upoznaje svog budućeg muža, Amerikanca Russella Ryana i s njim odlazi u Halifax, Kanada. Odatle se oboje ubrzo sele za Sjedinjene Države. Hermine Braunsteiner-Ryan mirna je do 1968. Pod pritiskom vlasti i javnog mnjenja, svojevoljno se odriče američkog državljanstva. Ekstradicija u Zapadnu Njemačku izvršena je 1973. S još šesnaest optuženih, suđeno joj je za ubojstvo “najmanje 1.181 logoraša” te za suučesništvo u ubojstvu još 705 osoba. Presuda je donesena 1981., kad je Hermine imala 61 godinu. Dobila je doživotnu robiju. Ako je živa, još je u Düsseldorfskom zatvoru.

Joseph Kisielatis bio je krojač u nacističkom policijskom bataljunu koji je, vjeruje se, taj bataljun, u smrt poslao 130.000 Židova, Cigana i “ostalih” iz istočne Evrope. U litvanskom gradu Kaunasu, taj isti bataljun znao je strijeljati i do 9.200 ljudi u jednome danu. Po završetku rata Kisielaitis se obreo u logoru za raseljena i prognana lica. U taj logor jednoga dana stiže sindikalna delegacija kanadskih krojača tražeći radnu snagu za svoju zemlju. Kisielatis udovoljava kriterijima. Deset godina živi u Kanadi, potom dvadeset i jednu u Sjedinjenim Državama, potom opet u Kanadi. I u ovom slučaju, tokom godina dižu se male prašine vezane za ratnu prošlost Josepha Kisielaitisa, no on i njegova obitelj stoički i šutke podnose svaku medijsku halabuku, svaku intervenciju suda. Ukoliko je živ, pretpostavlja se da je u Montrealu.

Alexander Laak, pedesetogodišnjak porijeklom iz Estonije, objesio se u svojoj garaži u Winnipegu, Kanada, sedam dana nakon što su ga Sovjeti proglasili ratnim zločincem. Tass je optužio Kanadu da štiti bivšeg upravitelja koncentracionog logora odgovornog za smrt više od tri tisuće ljudi samo tokom 1942. i 1943.

Čitava ova priča veoma je duga. Kroz Kanadu protrčavaju ili u njoj u relativnom miru žive i Albert Helmut Rauca(26) i Imre Finta(27). Zatim, Michael Pawlowski, Jacob Luitjens, Stephen Reistetter, Radisav Grujičić, “Felix”, Arthur Rudolph, Erichs Tobiass, Joseph Nemsila. Nijedan u Kanadi nije osuđen. Oni koji su izručeni i kojima je u Evropi suđeno, ili su oslobođeni ili su svoje kazne odležali simbolično. (Nije, stoga, za očekivati da će nekadašnji zapovjednik jasenovačkog logora, Dinko Šakić, po izručenju iz Argentine, u Hrvatskoj nešto lošije proći.)

Zašto nisam krenula u istraživanje životnih priča ratnih zločinaca iz vremena NDH? Zato što je to rukavica ista. Ante Pavelić, endehaški “Poglavnik”, bio je svjestan svoje povijesne uloge. Znao je dobro da je vođa jednog ekstremističkog pokreta i državne tvorevine koja je nastala voljom Ducea i Fuehrera, a ne “ustaškom revolucijom”. Naravno, trubilo se i dokazivalo suprotno, ali je teško povjerovati da je ovaj sposobni politički lisac (krvnik u svom kokošinjcu) vjerovao u ono što je javno govorio, slaveći, primjerice, uskrsnuće “hrvatske kraljevine” (1941.) a bubnjajući zatim o “himbenom savezniku” (1943.). … Često mi se nameće misao da je Pavelić zapravo imao samo jednu jedinu fiksnu ideju. S ovom se idejom može mjeriti tek ono Hitlerovo “konačno rješenje”. Ta ideja, naravno, nije bila likvidacija Cigana i Židova. Prvi su bili “quantite negligeable” za čistoću nacionalnog sastava NDH. Drugi su bili najuže povezani s ustaškom sadašnjošću i prošlošću: Josip Frank bio je Židov, Pavelićeva žena Mara imala je židovske krvi, majka Dida Kvaternika trebala je, po propisima svog vlastitog sina, nositi žutu značku pa je više voljela otići na Mirogoj itd. Osim toga, veliki broj Židova postali su Hrvati i smatrali se Hrvatima. Pavelićeva židovska (jasenovačka) politika bila je koncesija nacizmu, a ne dio ustaške strategije.(28)

Pavelić je svoju misiju vidio samo u jednom: očistiti od Srba hrvatski etnički i povijesni prostor odnosno NDH onako kako je ona izgledala nakon rujna 1943., dodavši joj Istru i Međimurje (koje Pavelić nije nikada mogao pripojiti svojoj državi). … /Pavelić/ je svoju veličinu i poziv vidio u tome što će Hrvate zauvijek osloboditi hrvatske “rak rane” ili “srpskog pitanja”, jer će poslije njega Hrvatska ostati nacionalno “čista” na cijelom svom “državno-pravnom” teritoriju: budući hrvatski režimi (padne li moj) imat će raznih briga, ali više nikada neće imati brigu o Srbima!(29) Nisam istraživala dalje jer, sav taj fašizam, taj nacionalizam, ta ksenofobija, sve te desnice, jučer i danas, sve to ista je kaca govana. Bila i ostat će.

 

III.

S balkona vidim omanju stambenu zgradu. U njoj živi mlada žena koja povremeno izlazi na svoju terasu i viče: Ja sam Bog! Bože, čuješ li me? Ja sam Bog! Ponekad premaže lice smeđom bojom i veže kožnu traku preko čela, pa sliči Indijancu, pa opet viče: Ja sam Bog! Ima dana kad je vrlo ljuta. Tada na ulicu baca stvari: knjige, smeće, odjeću. Ima dana kad se često presvlači, svakih pola sata: iz večernje toalete s rukavicama do lakata uskače u kratke hlače i ljetne majice bez rukava, onda obuče zimski kaput i sandale a ispod je gola, onda elegantni kostim i cipele s vrlo visokim potpeticama ali bez čarapa. Ima dana kad odlazi do raskrižja u blizini i pod vrlo pravim kutovima tim raskrižjem kruži, koracima iscrtavajući ogromne imaginarne pravokutnike. U ustima tad često drži dugački usnik s upaljenom cigaretom i zabačene glave rukama maše, pri svakom koraku savija koljena i poskakuje, kao da radi gimnastiku ili kao da namjerava poletjeti.

Njezini prozori stalno su osvijetljeni. Ogradu terase okitila je malim raznobojnim gljivama, nekakvim kapicama s cik-cak rubovima, plavim, žutim, zelenim i ružičastim. I te gljivice svijetle. Zavjese su joj cvjetne. Kod nje sve je tako šareno i veselo.

Tu ženu ja pratim svakodnevno. Gledam u njene prozore i kad je na terasi nema, kad je na raskrižju nema, čekam. Kako vrijeme prolazi, sve manje sam sigurna je li ta žena samo jedna nepoznata susjeda s druge strane ulice, ili je ta žena možda ja.

Znam da je susret s Konradom Košeom i suočavanje s njegovom prošlošću, s prošlošću njegovih roditelja, događaj sasvim običan, pojava sasvim moguća kod mnogih iz moje generacije i to širom svijeta. Kakve li se male drame i obiteljske povijesne stranice otvaraju u, recimo, Njemačkoj? Pa, u Japanu. Pa, u Americi Južnoj, pa u Americi Sjevernoj. Predsjednik Hrvatske bi da miješa kosti žrtava fašizma i njihovih egzekutora. Predsjednik Hrvatske bi da miri, ako ne baš žrtve i njihove egzekutore, onda njihovu djecu bar. Kakva naivnost! Kakva besmislica! Kosti su već dobrano izmiješane i to širom svijeta. Ne misleći, ne znajući, ne tragajući, ne želeći tragati, djeca i jednih i drugih, i žrtava i egzekutora, zaljubljuju se, prave novu djecu, a djedovi te nove djece (žrtve i egzekutori, oni koji su još živi), na koljenima cupkaju svoje unuke s osjećajem dubokog povijesnog i osobnog poraza.

Ali za mene bilo je to previše. Postajući sve sličnija ženi s druge strane ulice, bivala sam sve manje dobra za Konrada. Ostale smo opet samo Sara i ja.

 

IV.

Sara je znala, kad je još bila mala i sretna, znala je pričati ujutro bez prestanka. Pamtim vlastita ustajanja, uvijek laka i vedra. I isto toliko brbljava.

Sara bi pričala, ja ne bih slušala. Moja ustajanja sada su teška, bezvoljna, a buđenja duga. Moj tlak je nizak.

Sara bi pričala, veoma brzo bi pričala, za moj ukus suviše visokim i tankim glasom (u poslijepodnevnim satima Sarin glas uopće ne bi bivao cvrkutav), i povremeno bi provjeravala (činilo mi se uvijek u redovnim vremenskim razmacima) slušam li je dovoljno pažljivo, jer Sara je bistra pa svaki put primijeti kad mi misli odlutaju. I svaki put naredi, sasvim strogo:

Ponovi što sam sada rekla!

Ja se onda trgnem. Što sam starija, sve više se Sare plašim jer, što sam starija, to je starija i veća i jača moja Sara.

Sara sa satova biologije iz škole donosi kondome pa ih napuhava. Napuhavamo ih zajedno. Sara s blagim, veoma blagim uzbuđenjem, kao kad se radi o zanimljivim ali poznatim nam stvarima, priča kako na modelu penisa sačinjenog od drveta boje bjelokosti, vježbaju navlačenje prezervativa. Donald, njen vršnjak, na satu demonstrira istiskivanje viška zraka iz kurtona, kako bi se napravilo mjesta za spermu. Mene tomu nitko nije učio: kako preparirati kondom, kako ga pripremiti za uporabu. U moje vrijeme kurtoni su se navlačili krišom, ispod plahti.

Po stanu posvuda leže ispuhani prezervativi.

Ivana i ja svojevremeno smo ih punile vodom i bacale sa šestog kata Ivaninog stana u vlasništvu. Bilo je to jako davno, kada stanovi u vlasništvu bjehu rijetkost, a nas dvije već studentice i teoretski spolno gotovo savršeno potkovane a tjelesno i mentalno zabrinjavajuće nevine. Prasak od napuhanih kondoma bio je čudesno glasan, kao kakav izrugujući smijeh; umirovljene udovice iz zgrade preko puta, oslonjene na prozore s rascvjetanim muškatlama, zgranuto i s prijekorom kimale su glavama. (Svi su prozori sijedih, umirovljenih i bezubih udovica izgledali isto, kao što su jedna drugoj slične bile same umirovljene udovice preko puta Ivaninog stana.) Tada se nije govorilo o sidi. Ivana je skupljala kondome krišom, jer joj je majka bila stroga profesorica povijesti u najstrožoj gimnaziji u gradu. Ivana je svirala na koncertima srednje muzičke i kod najskuplje švelje šila male kostime a la Chanel. Dlanovi su joj bili modrocrveni, često vlažni, što joj je stvaralo neprijatnosti pri muziciranju (prsti bi neposlušno i nepredviđeno klizili sa dirki), pa se nije upisala na Akademiju nego na pravo. Kad bi u školi odgovarala (pogotovo povijest), s dlanova joj je kapao znoj, pri susretu s kakvim momkom, također. To se kasnije sredilo kad je rodila Bojana.(30)

Kad se Sara zasitila igranja s kondomima, počela je očekivati menstruaciju. Otišle smo u nabavku finih malih tankih uložaka, kakvih u Kanadi ima napretek, onda smo čekale a menstruacije niotkuda. Onda je, jedne noći menstruacija došla, a Sara nije imala pojma da je menstruacija došla. Onda smo otišle to proslaviti princes uštipcima kupljenim u danskoj slastičarnici gdje sve miriše na Božić.

I ja imam ‘straciju, operaciju

stoji dvogodišnja Sara nasred sobe, spuštenih gaćica s čitavom rolnom toalet papira među nogama. Pa,

Upomoć judi, mama se kupa a ima ‘straciju, viče trogodišnja Sara konsterniranim turistima na plaži.

Idemo kupiti gaćice, nema više pelena, dovikuje mala mala Sara prolaznicima, a usput izmišlja pjesme i pjeva

da se rodim kao leptir i dušu iznutra da vidim hoću ja…

Prebrzo je prošlo.

Onda je bio

Vrlo značajan tehnički pregled

u prvom razredu osnovne,

treba donijeti zdravstvene legitimacije i biti okupan i opran iza ušiju jer to je za tehničke preglede najvažnije

pa 29. novembra 1989. svečani prijem u Organizaciju malih pionira s titovkama na čelu i s uštirkanim crvenim maramama oko vrata. (U Domu armije još su se pjevale takozvane pjesme borbe i izgradnje – podignimo uvis čela…, naša bit’ će zemlja cijela… da nam živi, živi rad.) Fotografi su to ovjekovječivali za deset maraka po fotki.

Kad sam na roditeljskim sastancima predlagala da djecu toga dana, tog i budućih dvadeset devetih novembara vode na izlete, u prirodu, umjesto u domove s vojskama, izbacili su me iz roditeljskog vijeća. Prerano sam se oglasila, i nepotrebno, jer niti dvije godine poslije pioniri maleni vi ste vojska prava, svakim danom rastete k’o zelena trava, počeli su je’n, dva, padati pokošeni granatama i bombama i sve se raspalo, čitava pozornica (poroznica, govorila je mala Sara) odletjela je u zrak. Odvela sam Saru u Rim, tog 29. novembra 1989., jer tada sam još imala novaca i tri slobodna dana, a “Yugotours” primamljive i povoljne aranžmane.

Traumiraš dijete, govorili su mi najbliži. Dan Republike pamtit će cijeloga života, oduzimaš joj uspomene, kao da se Rim ne pamti cijeloga života, budale jedne. Dan pionira Sara nikada više nije spomenula. I fotografija se nekuda zametnula, a Rim je i dalje tamo gdje stoljećima stoji. I slike Rima u našim sjećanjima: mačke na Piazza Campo dei Fiori koje Sara želi ponijeti u hotel (vječito muke s mačkama), na Piazza Campo dei Fiori (Cvjetni trg? Ima li to svaki grad svoj Cvjetni trg?) gdje su se nekada davno odvijala javna smaknuća a gdje je danas sve šareno, čisto i vrlo pitoreskno. Sladoled koji u bijelim stazicama klizi Sari podlakticom sve do pod pazuho u Via delle Vacche, pa Sara miriše na mlijeko kao kad je bila mala, mala, a ja i ne sanjam da ću samo tri godine poslije redovito prolaziti meni danas omiljenim, minijaturnim Mljekarskim trgom u Rijeci, da bih prizivala slike s tog veselog rimskog izleta. Želje, tajne male molitve gotovo krišom i sa stidom izgovorene u sebi, pod plaštom slapova fontana u parkovima Ville d’Este, a objema nam ruke mokre od pokušaja da te želje, te male snove uhvatimo, a oni bježe jer su obične kapljice.

Prebrzo je prošlo.

Kad su me odveli u bolnicu, imala sam tek vremena Sari dati par telefona u Rijeci, Rovinju i Zagrebu, reći joj gdje pasoši stoje i kod koga su novci za povratak. Onda sam se sedam dana gombala s jednom ružnom ženom koja mi je s kosom u ruci puhala za vratom, vičući joj, bjež’! Ja sam umorna a Sara je još mala.

Sara u snu govori engleski u Torontu, I’m so happy, going to China Town to buy a turtle, going swimming, going to the school dance when I feed my cat, a ja je odozgo promatram, prozori su otvoreni, tiha kanadska ljetna noć više nimalo prijeteći plazi po zidovima kao da se umiljava. Odozgo gledam Saru, Sara se u snu smiješi

sliči mojoj majci, kako strašno sliči mojoj majci, kad bih je uzela u naručje da li bi to bilo isto, moja majka nije tako mala i plava i meka i mirisna, obrazi moje majke sivi su od zračenja kobaltom, čitava koža moje majke siva je, tanka, tako je tanka koža moje majke, s onim ožiljkom od opekotine na listu desne noge kada je s trinaest godina pjevala pjesmice na francuskom a krpena lutka
za koju je moj djed
nikada nisam vidjela tog djeda vlasuljara iz Zagorja,
za koju je moj djed vlasuljar i bečki komunist
napravio pravu kosu
a krpena lutka zapalila se i gorjela u naručju moje majke od trinaest godina
Sara ima trinaest godina i krasne plave lasi
majci je kosa opala od citostatika, nije više bilo uvojaka, kosa spaljena, šaka pepela moja mama, šaka pepela u limenoj urni u grobnici pod zaštitom države (Srbije) u kojoj leže Paško Vučetić iz Splita i žena mu Marija, slikar i kipar Paško Vučetić
nismo uspjeli napraviti popis njegovih djela u Muzeju grada Beograda, nona Ana toliko je gnjavila, idi u muzej, idi, ja sam pisala dnevnik o pomorcu iz Kotora,
u grobnici nad kojom stoji Paškov “Dječak sa Čukur česme” i drži nekakav razbijeni vrč,
razbijeni vrč,
varijanta “B”, možda varijanta “C”, nije imao djece Paško iz Splita

Šapatom recitiram pjesmice koje je tog jutra Sara dovršila i naslovila sa Žito, zbirka pjesama a o žitu nigdje ni riječi.

Danas je smrt bila u mom džepu,
skrivala se u mojoj sjeni,
zatim je skliznula u moju kosu,
danas je smrt bila u meni.

Moje je more samo moje.
Malo,
skriveno u mome džepu,
ono priča,
vrpolji se
i šumi.
Na papiru
ono pravi sliku u sjeni.
Moje malo more
živi
pjeva
i miriše
u meni.

Džepovi su Sari veoma bitni.

Toronto se polako urušava. Pitam se, primjećuju li to i drugi i što o tome misle. To urušavanje me veseli. Toronto se tako približava nekim tamo sad dalekim mi gradovima, a s tim približavanjem raste i nada da ću ovdje moći živjeti.

U hodnicima podzemne pojavili su se miševi. Ima ih na svim postajama. Za sada, to su mali miševi, niti pet centimetara dugi, mali i vrlo brzi. Prvo su trčkarali tračnicama, dobro je što su brzi, neće ih pregaziti, vidi, piju vodu iz čađu zagađenih barica onda su se okuražili i preselili se na platforme. Vrte se kao navijeni među nogama putnika. Ima ih najviše noću, tada su gužve manje i vlakovi rjeđe saobraćaju.

Na ulicama svakim je danom sve više mladeži koja za dvadeset pet centi na semaforima briše automobilska okna. Toga ranije nije bilo, nipošto toga nije bilo u vrijeme naglog procvata države Kanade.

Jednog jutra oglasili su se kamioni koji prazne kontejnere sa smećem. Ta buka ranije bješe nezamisliva, premda meni dobro poznata, jer u Rijeci bih čekala ponoć (dolazili su uvijek u ponoć, točno pod naše prozore) da buka prođe pa da legnem.

Onda sam na nekim neboderima opazila pokidane rolete. Isto onako pokidane kao u zapuštenom nekomfornom stanu moje nona Ane u Zagrebu, davnih šezdesetih. Toronto je postajao bliži, domaćiji.

Možda sam mogla naći kakav posao u Torontu. Kakav mali posao kao što ga je našla Zdravka u telemarketinškoj firmi gospodina Goldfarba. Trideset i sedam stanovnika zgrade broj 187 u ulici Hardy tamo radi. Dvadeset pet ih je iz bivše Jugoslavije. Gospodin Goldfarb prodaje aparate za fotokopiranje, a Zdravka je profesorica francuskog jezika pa može telefonirati bilingvalno. Gospodin Goldfarb plaća minimalnu zakonom određenu satnicu od 7,80 dolara. Boksovi su mali, prozori zatvoreni, kako buka s ulice ne bi ometala razgovore s potencijalnim kupcima, a radno vrijeme je klizno – od 9 do 22. Ankete su jako duge, s tridesetak pitanja; neki se ispitanici odmah iznerviraju pa spuste slušalicu, neki se upecaju i naruče aparat za fotokopiranje, ponekad čak i dva, onda je Goldfarb sretan. Zdravka je sve umornija, sve manje čita a sve više obilazi garage sales na kojima kupuje hrpe iznošene odjeće vrhunske kvalitete jer cirkulira po židovskim četvrtima. Onda to okolo poklanja (meni je dala novi šešir od sivog filca), jer nema gdje smjestiti. Inače, Zdravka je vrlo načitana. I pametna je Zdravka, samo ovdje to nema tko vidjeti. Goldfarba baš briga.

Napravila sam nekoliko dokumentarnih emisija za državni radio, ali od toga se nije dalo živjeti. Državni radio u šest mjeseci otpustio je 2.400 radnika širom zemlje. Pred državnim radiom u Torontu, na intenzivno-zelenom travnatom platou stoji grupna skulptura od bronce: stado ovaca (ili, možda janjadi?) kao da pase. Kad god tamo odem, dugo gledam u te ovce pred državnim radiom u Torontu, potpuno opčinjena. Kad god u tom državnom radiju nešto radim (a to biva sve rjeđe), dođem rano, odem u kafić, i promatram i slušam njegovu produktivnu radnu snagu (ovdje se to zove labour force). Ona, ta radna snaga, pred svaki početak novog radnog dana prepričava svoju intimu, dijeli svoje strahove i radosti; ona je kompaktna, ona je jedno čvrsto, homogeno tijelo.

Ja sam otišla na socijalnu pomoć.

U uredima za socijalnu skrb u Kanadi, dodjeljuju savjetnice kao i u Vladinom uredu za doseljenike. U uredima za socijalnu skrb, međutim, te savjetnice imaju brojeve umjesto imena. Dobila sam savjetnicu broj 91. 91 pismeno me je obavijestila kojeg dana i u koliko sati moram doći na prvi, informativni, razgovor.

To je lijepa nova građevina u kojoj se nalazi Općinski ured za socijalnu skrb. Pomalo strši, jer okružena je drvenim kućercima, jako oronulim, iz kojih kulja bijeda. U tom uredu još je i dječji vrtić pa prolaznici ne moraju baš znati tko ide po pomoć a tko po dijete. Kraj je problematičan. U njemu žive uglavnom rubni građani: prostitutke, transvestiti, narkomani i alkoholičari. Mnoge žene i muškarci imaju tatouages na svakakvim vidljivim mjestima (na licu, na vratu, na gležnjevima, duž potkoljenica) i nose srebrene alke na probušenim usnicama, na jeziku, na nozdrvama, na obrvama (one duž ušnih školjki već su trivijalnost). Ima dugačak hodnik s puno plavih vrata, taj Ured, a iza vrata nalaze se mali, nevjerojatno mali boksovi (ovo kao da je zemlja boksova), svaki okomito presječen debelom staklenom plohom s uskim prorezom u sredini, kako bi se savjetnica i štićenik vidjeli i čuli ali nedajbože dotakli. Sa svake strane stakla nalazi se po jedna stolica presvučena bijelom plastikom. I zidovi su bijeli, sve je jako bijelo, gotovo snovito. Vodoravno, prostorijicu u visini pasa siječe ploča od iverice (plastificirana) – takve plastificirane površine lako je, prije svakog novog intervjua prebrisati kakvim dezinfekcijskim sredstvom s mirisom borovih iglica – na koju savjetnice rasprostiru tiskanice sa zakonskim regulativama, povjerljivim informacijama, vladinim ovlastima, štićenikovim obvezama i njegovim ili njezinim konačnim potpisom. Sve to cirkulira kroz onaj uski okomiti prorez u pregradnom zidu od debelog stakla.

U Rijeci, Marieta nije imala nikakav broj. Marieta je imala svoje ime na vratima. U radnom sobičku s pogledom na austrougarske zgrade boje okera a okružene starim borovima, Marieta je imala niski Kaffeetisch iz pedesetih, od punog drveta, naravno, i sa svake strane tog stolića po jednu glomaznu fotelju presvučenu ispucalom tamnozelenom kožom. Imala je radni stol pretrpan “predmetima”, ali kad sam prvi put kod nje došla, odmah je taj stol napustila i sjela na široku fotelju naspram mene. Iz vrećice sam izvadila tek kupljene breskve, hladne i sočne (od srama nisam znala sa sobom što bih; kasnije ti sramovi nestanu), obje smo jele i srkale i nadlanicom brisale ulijepljene brade i tako se upoznavale. Našavši rupu u zakonu, Marieta mi je dala jednokratnu pomoć, dok se predmet ne riješi, a to zna potrajati i do mjesec dana, tako je rekla. Znam da su to mali novci, no više od ovoga ne mogu, također je rekla. Onda sam ja kazala, Hajdete s nama na kolače; od jednog davnog Rima, Sara i ja nismo jele fine kolače u vrtu kakve fine slastičarnice. Tako smo se, zahvaljujući toj maloj privremenoj skrbi Republike Hrvatske, Marieta i njena tada sedmogodišnja Eva i ja i moja tada devetogodišnja Sara, baš u blizini Mliječnog trga, u čuvenoj riječkoj “Simoni”, gušili u slatkišima s puno kreme i šlaga a povjetarac s mora pirkao je blago. Kasnije, tijekom našeg trogodišnjeg boravka u Rijeci, Marieta i ja znale smo dugo, u večernjim satima, kad bi kamioni sa smećem već odavno otišli, razgovarati preko telefona, znale smo otići u kino ili u kazalište zajedno i jedna drugoj praviti male poklone. Ni dio svega toga, shvatila sam, nikada neće biti moguće postići s brojem 91.

Tia Rejdan (tako se u ovoj priči zovem i tako se na engleskom izgovara moje ime – Tea Radan), vrata 11! čulo se preko razglasa.

Popunjavanje tiskanica teklo je glatko, rutinski i uljudno, dok nismo stigle do Sare:

Ime oca, pita 91 ne podižući glavu.

Nema oca.

Dijete mora imati oca, moramo popuniti rubriku.

U njezinom rodnom listu umjesto oca stoji križić.

Ne smijemo koristiti križiće, odlučno će 91. Takve su upute.

Upišite, otac nepoznat.

Ne može. Mi imamo tragalačku službu koja će oca pronaći. Mi moramo znati prima li ona od oca kakvu novčanu pomoć.

Ne prima, velim. Otac ne postoji.

Osjetih kako mi srce jače tuče. Takoreći prepala sam se, jer ne volim detektivske i prislušne i ostale tajne službe koje sam upoznala u vrijeme političkog rada moga oca. Mislim, vrlo koncentrirano mislim, i ne znam što bih.

Idemo dalje, veli 91 popustljivo. Vratit ćemo se na ime kasnije. Boja očiju?

Boja očiju? Nema oči.

Slijep je?

Recimo. On ne postoji.

Visina? Težina? Mjesto stanovanja? 91 opet je nestrpljiva. Ja još mislim. Morate surađivati. Vaš dosje odlazi broju 53. Ja sam samo posrednica. Broj 53 vaša je stalna savjetnica i nju ste dužni redovno obavješćivati o detaljima i eventualnim promjenama u vašem životu, pogotovo o promjenama vezanim za oca djeteta. Boja kose?

Boja kose? Nema kose, kažem.

Mjesto stanovanja? vraća se 91 na početak.

Dvori! To su jedni dvori, uzviknuh s olakšanjem. (A ime, a ime, kako s imenom?! Opet će pitati.)

Ali nije. Ime je došlo tek na kraju.

Visina?

Metar šezdeset.

Koliko je to u stopama, mi ovdje govorimo u stopama.

Malo.

To je, znači, mali čovjek.

Mali.

Osjetih prigušenu radost, fino škakljivo veselje kako mi se iz želuca penje prema grlu. Ćelavi mali gospodin, još ne sasvim jasnih obrisa, tajanstveno je izranjao preda me.

Težina? službeno nastavi 91.

Sto tri.

Sto tri čega?

Kilograma.

Koliko je to u funtama? Mi ovdje koristimo funte.

230.

Znači, težak čovjek, nezainteresirano će 91 i zapisa. Ime?

Croaticus Magnus! izvalih.

Spelujte mi to, mi ovdje sve spelujemo, slovo po slovo, uljudno ali strogo naredi Devedestjedinica.

Spelovala sam, slovo po slovo. Croaticus Magnus.

Dobro, promrmlja 91. Potom, radosna što je ipak nekako obavila posao, gotovo prijateljski doda: Vidite da nije bilo ni strašno ni teško. Vidite da dijete ima oca.

Ima, složila sam se.

Još jedna sitnica: koliko je trajala vaša veza?

?!

Devedesetjedinica htjela je doista pomoći. Gotovo konspirativno predloži:

Da stavimo: kratak susret?

Stavite, oduševih se. To tako lijepo i filmski zvuči.

U znak male zahvalnosti na moralnoj potpori tokom tek obavljenog informativnog razgovora, htjedoh Devedesetjedinici pružiti ruku, ali kroz uski prosjek u debelom staklu uspjeh provući tek kažiprst, kojeg zato u znak pozdrava silovito zamigoljih. Devedestjedinica svojim mi kažiprstom odmigolji otpozdrav.

Dan bješe sunčan. Odlučila sam vratiti se pješice, što je značilo da će mi do kuće trebati dva sata brzog, ujednačenog hoda. No, dugu šetnju planirala sam prekinuti svraćanjem u magacin-trgovinu živežnih namirnica u kojoj je hrana često na rasprodaji. I u njoj, toj mamut trgovini, kupiti dvolitarsku staklenku majoneze i kantu sladoleda jer, to smiruje.

Kod kuće me je čekala Sara, kod kuće me uvijek čeka Sara, a kad Sara ode na školski ples, na košarkašku utakmicu ili kod prijateljica, imam svoj kompjuter. Moj kompjuter i ja predstavljamo kanadski labour force. Nas dvoje smo integrirani. Zajedno kružimo svijetom. Zajedno ulazimo u knjižnice, gledamo što u njima ima, biramo, onda ja ponekad skoknem brzo to donijeti kući. Moj kompjuter i ja dopisujemo se sa svima koji su nam dragi. Ukoliko nam treba kakva posebna informacija, javljamo se i nepoznatim ljudima ili tvrtkama. To, što moj kompjuter i ja ne možemo vidjeti kako su ljudi s kojima pričamo odjeveni, kakva im je kosa, kakvi su im zubi, kakav im je osmijeh, jesu li im glasovi duboki ili kreštavi, kako mirišu, kako se rukuju, kako hodaju, to što nikoga ne možemo dotaknuti, vrlo važno. Ima i gorih stvari. Ratovi, na primjer.

 

V.

Imala sam i jednog pradjeda s očeve strane o kojem nešto znam. Bio je to otac očeve majke. Živio je u onoj seoskoj kući u kojoj je kasnije njegov zet a moj djed (onaj koji je pisao pisma Titu), ostao sam i u čijem je vrtu gajio jagode i grožđe, ne za svoje unuke (mog brata i mene) nego za svoje sinove i za prodaju. U vrtu te kuće u srcu Istre još stoji kameni zdenac s inicijalima mog pradjeda P.U. uklesanim u nekakav obiteljski grb. Znači li to da su moji preci bili seoska vlastela, ne znam, premda je pomisao na takvu mogućnost zabavna.

U kući se, tijekom rata, održavaju ilegalni sastanci istarskih antifašista a povjerljivi dokumenti i jedan stari fotoaparat (kod mene je) zakopavaju se u zidove. Poslije rata, partijske i državne vlasti na kuću postavljaju dvije mramorne ploče kao spomen na herojske dane rata. Onda , tijekom ovog novog rata i u samostalnoj Republici Hrvatskoj, te ploče čekićima smrskavaju, to jest razvaljuju. Spomenice su ukinute, mramornih ploča na kući pradjeda P. U. ionako više nije bilo, zavladao je blaženi zaborav. Kuću su prije raspada socijalističke Jugoslavije kupili neki iz Leskovca (Srbija), lozu su posjekli, pčele pobili, jagode prekopali, ali nikada nisu saznali što se iza njenih tavanskih zidova krije. Onda, 1992. otac prodaje zadnji komad obiteljske nekretnine, derutnu kuću u Rovinju, sad više ne iz idealističkih razloga, nego da bi imao što jesti jer, Jugoslavija se raspala a njegova mirovina ostala je u Beogradu.(31)

Godine 1943. fašisti raspisuju potjernicu za mojim ocem i njegovim bratom. U to vrijeme moj otac i njegov brat dižu ustanak u Istri i kriju se po istarskim šumama. Moja baka, a njihova mati, i kći pradjeda P.U., umire u strašnim bolovima od neke tada neidentificirane bolesti. Fašisti se nadaju da će braća Radan bar krišom doći majku posjetiti, a u najgorem slučaju na njezin sprovod ako umre, te kuću opkoljavaju i svuda postavljaju dobro naoružane straže. Djed (onaj koji je pisao pisma Titu) već pije ricinus u talijanskom zatvoru. Prabaka je mrtva, te ostaje stari P.U. da njeguje bolesnu kćer. Onda bolesna kći, moja baka, umire, sinovi ne dolaze, pradjed je pokopava i seli se na tavan. Tu od vlastitog izmeta pravi loptice, moglo bi se reći – špekule ili franje, a moglo bi se reći i – brabonjke. Ne bi se, međutim, nikako moglo reći da je pravio staklence. Staklenci imaju ono šareno oko izliveno u središtu, koje neslomljivo jest. Najprije bi se moglo reći da je pravio brabonjke, iako brabonjke iseravaju koze i ovce a ne ljudi. Tu, na tom tavanu, moj pradjed 1944. igra solo partiju minijaturnog boćanja vlastitim govnima. (Možda otuda moja ljubav prema franjama; možda u genetski kod mi je utisnuta.) Tu, na tom tavanu, moj pradjed i seoski vlastelin P. U. ostavlja svoju oporuku, ispisuje svoj credo od vlastitog izmeta sačinjen i u amanet ga ostavlja meni.

Onog djeda koji je pisao pisma Titu, očevog oca, htjeli su oženiti majčinom majkom, mojom nona Anom. Tako su smislili kako bi obitelj bila na okupu, bliska i kompaktna. Nije uspjelo jer nona Ana nije htjela. Da je pristala, ne bih ja morala da lutam po Hrvatskoj, od Zagorja, Splita i Zagreba, do Karojbe i Istre općenito. Svi moji rođaci, bili bi tu. Ovako, skupljam njihova i svoja govna (i po koju špekulicu), sve to kao hrčak slažem u mala skrovišta, nek’ se pod stare dane nađe. Pa ću vaditi, pa ću gledati.

Inače, pisci su (i pisice) najveće moguće tračare. Stalno traže nešto od čega bi kakvu pitu mogli složiti. Saznaju, recimo, da Danska nema rijeka, to s Hamletom povežu pa čitateljstvu serviraju. Uoče da Kanada, recimo, niti jednog kioska nema ali da zato znanstvena literatura o kioscima obilna je i ozbiljna, pa u kakvu priču to ubace. Tako i ja. Kao ona mlada žena u mom susjedstvu, ona s raznobojnim svjetlećim gljivicama na balkonu što viče Bože, čuješ li me? što često lik svoj i govor svoj mijenja, što po prometnim kanadskim raskrižjima pleše, tako i ja, igram se.