Doppelgänger | Daša Drndić
ARTUR I ISABELLA
Oh. Usrao se.
Običan dan, sunčan. Blago sunčan, zimski. Pogled na prugu. Pogled na carinarnicu, ljudi u uniformama. U daljini malo mora, nema brodova. Pod prozorom velika buka, velika buka, autobusna, ljudska. To se zove vreva. Pod prozorom vreva. Stakla podrhtavaju, to su njegova sobna stakla. Podrhtavaju, kao hladetina, drhte kao da zebu. Njegova se stakla nestrpljivo tresu. ON gleda. ON sluša. Vrlo je miran dok gleda i sluša kako sve to drhti. Na staklo polaže dlan. Provjerava što zapravo drhti, drhti li malo ili mnogo, sitno ili krupno, kako drhti, ne drhti li možda ON? ON promatra što se zbiva tamo vani, tamo ispod. Pod prozorom je živo, njegov prozor oguljen je i hrapav. Žene se zapuštaju, budu hrapave. Pogotovo pete. Pogotovo laktovi. Pogotovo koljena. Muškarci manje. Što manje? Manje se zapuštaju. Održavaju pete. Održavaju pete? Kako održavaju pete?
Ima tri kontejnera pod prozorom. Tu se skuplja siromaštvo, pod njegovim prozorom. Pijane žene se skupljaju i mačke se skupljaju. Život se skuplja dolje pod prozorom. ON je gore. Gleda. Usran. Kit se osušio, osušio se. Kita, osušila se. Landara. Stakla landaraju. Drvo golo i trulo. Među guzovima sklisko. Toplo. Smrdi. Smrdi. Klizi niz nogavicu. Niz obje. Stišće, hoda stisnuto, petits pas. Pere. Stavlja pelene. Gleda kroz prozor. Došao je mrak. Ode dan.
Pelene. Inkontinencija, inkompetencija, inkompatibilnost. Sijede dame pišaju u pelene i smiješe se. Smiješe se sitno i smiju se krupno. Kad se smiju krupno, stare dame podrhtavaju. Stare dame u aspiku. U autobusima, pišaju i smiješe se. U kavanama, u slastičarnicama, po tri, po pet za malim mramornim stolom čavrljaju, ima bezubih, čavrljaju uz kolače, tajno se upišavaju i smiješe se. Veliki, veseli izum. Pelene. Svima toplo među nogama. Kao nekad. U mladosti. U veselosti. Davno.
ON gleda svoju budžu, nabudžila se. Kao veliko umjetno spolovilo. U budži čuči mali piša, njegov piša, smežuran. Visi. Sve je malo. Mali obroci. Mala samoća, samoć-nemoć. Kad dođe osip posipa talkom, treba posipati, maže baby-kremom nježno. Gladi osip među nogama, s unutarnje strane butina, gladi kružno, gladi nježno, piša se digne. Maže svoje upišane sinove na otoku Visu. Male piše. Njegove dlake su se izlizale. Ima malo dlaka. Više nije dlakav. Koža proznjikava, smežurasta. Sav smežuran. Ćelav. To je tvoj portret.
Pogledaj se.
Kakva tišina.
Gusta tišina kao govna među guzovima. Gusta.
Ima crte lica. Ostale su crte lica. Tu su. Gledaj.
ON osjeća sreću.
Sve je tako uredno.
ONA oprezno ulazi u kadu jer je stara. Kada je puna pjene, voda je topla. Rukom prelazi preko mlohave kože, ima višak kože, rukom prelazi preko mlohavog trbuha, sise samo smetaju, kapilare pucaju, neka pucaju, ah, piša u kadu. Voda je topla.
ONA ima kolekciju čepova za uši. Čepovi za uši stoje na rubu kade, uredno, u kutijici. Prebire kažiprstom. Uzima voštane, male okrugle, od upotrebe prošarane žutim, ne, tamnosmeđim ušnim voskom. Fuj. Nije fuj. To je moj ušni vosak, nema fuj, to je moja nutrina. Tako misli ONA. ONA gnječi čepiće palcem i kažiprstom, oblikuje, gura u uho lijevo, u uho desno. Kao kad gura u crijevo, u guzno crijevo. Čepići ovi, čepići oni. Čepići ušni, čepići guzni. ONA je oklop. Ostao je oklop. Naslanja se na kadu, kadni naslon hladan. Zatvara oči. Izvana ne čuje se ništa. Izvana bijela praznina. Rupa. Bijela rupa s točkicom desno. Točkica je prolaz, ulaz u glavu. Tijesan ulaz. Uski ulaz, mali. Kroz njega se provlače njeni dani. U glavi brujanje, tiho brujanje kao Tomosov motor od četiri konja kupljen na kredit prije trideset godina za plastičnu barku kupljenu na kredit prije trideset godina, oh, happy days. U glavi glazba, muzika u glavi.
Lijepo je zvati se Astrid. Astrid je zabavna i dobra, Astrid je snalažljiva i nema puno opakosti.
Ingrid je slična njoj, Astrid.
Lijepo je zvati se Iris. Iris je čudna i ne baš zgodna, ali šarmantna, svakako, da.
Sara je lijepa i pametna. Uvijek se snađe. Može se smatrati lakom ženom.
Lana je niska i bistra. Ima opak jezik. Oštar jezik.
Adrijane su glupe.
Isabelle su dobre i nježne. Isabelle su posebna bića. Isabelle su tužne jer na svijetu postoje strašni ljudi. Isabella, to sam ja, kaže žena.
Isabella voli slikati. Isabella obožava boje. Smeđu ne voli. Bijela je za nju nepostojeća. Isabella ima talenta. Slikarstvo nije dolazilo u obzir kao zvanje.
Isabella voli glumiti. Isabella cijelog života glumi. Pravu sebe čuvam samo za sebe, misli Isabella.
Isabella voli fotografiju. Vjeruje kako je fotografiranje zamrzavanje prošlosti. Isabella se na fotografijama nikada ne smiješi.
Isabella voli trčati. Ona trči kadgod je u nevolji. Trčanje joj daje vremena za razmišljanje. Kad trči ima osjećaj da izmiče problemima. Brzo trči. U posljednje vrijeme, otkad ima sedamdeset sedam godina, nije u formi jer nema toliko problema. Zato u posljednje vrijeme ne trči.
Danas je Isabella crtala. Bilo je tu dosta crne boje. Voda se hladi. Isabella dodaje tople vode. Mora izaći, sva će se smežurati.
Zrcalo je zamagljeno.
Što je to? pita se stara žena. Kakva je to iskrivljena slika? Odsad ću sanjati vrtne patuljke, odsad ću sanjati bajke, odluči Isabella i osuši pete. Isabelline pete meke su i glatke. Isabella je ponosna na svoje glatke pete. Nikada ih ne struže, a one su uvijek glatke. Koža na njima je tanka. Fina.
Isabella nikada nikome nije pričala priče. Isabella je sama.
ON i ONA će se sresti.
Oni to ne znaju, ne znaju da će se sresti dok se spremaju izaći u noć, u novogodišnju noć, oprani i stari i uređeni i sami, dok se spremaju u šetnju ulicama maloga grada, maloga grada s puno pekarnica, ružnog malog grada.
Novogodišnja je noć.
Sad će se sresti, sad.
Njemu je sedamdeset devet a zove se Artur.
IZ POLICIJSKIH DOSJEA
SEKTOR: PRAĆENJE VOJNIH LICA – PRIPADNIKA (BIVŠE) JNA PREDMET: ARTUR BIONDI(Ć), UMIROVLJENI KAPETAN JUGOSLAVENSKE RATNE MORNARICE. BROJ: 29 P-VL IIa/13-01-92 (Izvadak)
Artur Biondi(ć), rođen u Labinu 1921. Izvanbračni sin (pokojne) Violete Biondi(ć) i (pokojnog) Karla Teresina Rankova. Otac Artura Biondi(ć)a, (pokojni) Karlo Teresin Rankov rođen je 1900. na obali rijeke Tanaro, kao nezakoniti sin Terese Borsalino, suvlasnice tvornice šešira iz Alessandrije i srpskog oficira u austrougarskoj vojsci (pokojnog) Ranka Matića.
Artur Biondi(ć) – udovac od 1963. Otac dvojice (zakonitih) punoljetnih sinova. Umirovljeni kapetan bivše Jugoslavenske ratne mornarice. Do 1975. stacioniran na otoku Visu. Državljanin Republike Hrvatske. Neaktivan od 1980. Živi sam. Konstitucija upadljivo astenična. Visok cca 190 cm., težak cca 80 kg. Asocijalan. Boluje od epilepsije. Dijagnoza: grand mal, epilepsia tarda. Ponašanje katkad bizarno. Posjeduje bogatu kolekciju kapa i šešira. Nikada ne izlazi gologlav.
Artur ima crni šešir na glavi. Obod šešira je velik. Artur hoda iza Isabelle. Gleda u Isabellinu kosu otpozadi. To je lijepa kosa, kovrčava. To je crna kosa. Ljulja se. Ta se kosa ljulja lijeno, sneno. On nema kose. Isabella to ne zna, ne zna da se on zove Artur i da nema kose. Saznat će. Artur hoda iza Isabelle. Sustiže je. Zovem se Artur, kaže. Desnom rukom dotiče obod svog crnog šešira kao da će ga skinuti ali neće ga skinuti, samo ga dotiče, tako se to radi. Elegantno. Dotiče ženin savijeni lakat, savijen, jer gurnula je šaku u džep od kaputa, zato je savijen. Dotiče kao kad padne pahuljica. Ali pahuljica nema. Ima samo crno nebo. Sretna Nova godina, kaže Artur.
Ja se zovem Isabella,
IZ POLICIJSKIH DOSJEA
SEKTOR: PRAĆENJE GRAĐANA PREDMET: ISABELLA FISCHER, UD. ROSENCWEIG. BROJ: P-G III/17-5-93 (Izvadak)
Isabella Fischer, rođena 29. siječnja 1923. u Chemnitzu, Njemačka. Imala starijeg brata i stariju sestru (Waller i Christine) – oboje 1941. transportirani u koncentracioni logor Flossenburg. Tu im se gubi trag. Godine 1940. Isabella Fischer s majkom Sonjom Leder, ud. Fischer bježi rodbini u Beograd. Otac, Peter Fischer, suvlasnik tvornice cipela BATA, ostaje u Chemnitzu. U Beogradu Isabella Fischer dobiva lažne dokumente i s prijateljicom arijskog podrijetla (Julijana Vukas) 8. travnja 1941. odlazi na Korčulu. Majka se vraća u Chemnitz. Otac i majka 1943. transportirani u Theresienstadt, potom u Auschwitz. Na Korčuli, Isabella Fischer, zajedno s nekoliko stotina židovskih obitelji, boravi do rujna 1943. U jeku napada na otok, brodom se prebacuje u Bari. Julijana Vukas odlazi u partizane. Gine 1944. U Bariju, o Isabelli Fischer brinu američki vojnici. Isabella Fischer govori njemački, talijanski i engleski. U Bariju upoznaje budućeg muža, Felixa Rosencweiga, suvlasnika tvornice čokolade iz Austrije. Nakon rata, posredstvom Međunarodnog Crvenog križa saznaje da je 36 članova njezine uže i šire obitelji nestalo u nacističkim logorima u Flossenburgu, Auschwitzu i Theresienstadtu. Do muževljeve smrti 1978. živi u Salzburgu, nakon čega se doseljava u Hrvatsku. Nema djece. Po zanimanju fotografkinja. U R. otvara fotografski salon na ime Benjamin Vukas. Godine 1988. dobiva državljanstvo SFRJ i svoju trgovinu prodaje obitelji Strechen. Posjeduje bogatu kolekciju fotografija iz vremena Drugog svjetskog rata. Mirovina nije dostatna za život. Redovito prima rentu iz Austrije – 4.972 ATS mjesečno. Uz svaku novčanu dostavu priložena je kutija čokoladnih bombona, a – kvartalno – i par sezonskih ženskih cipela. Nema rodbine.
Tri puta podnosi zahtjev za stjecanje državljanstva RH. Zahtjev dva puta odbijen. Nakon intervencije švicarske vlade, 1. veljače 1993. molbi Isabelle Fischer ud. Rosencweig, udovoljeno.
zovem se Isabella, kaže Isabella, onda se nasmiješi kako bi on, Artur, vidio sve njene prave zube. Artur odmah pomisli, ona ima vlastite zube, ona nema zubalo, tako pomisli i jezikom pređe preko svog malog usnog mosta lijevo gore odostraga. Isabella se smiješi, smiješi se, vidio je da ona, Isabella, ima svoje zube. Kako to? pita se Artur. Moji su zubi ljepši od njegovih, misli Isabella, jer su pravi. I moja kosa je ljepša. Sva sam ljepša. Tako, bez mnogo riječi, oni šeću, Artur i Isabella, jedno pokraj drugog, hvataju korak, jer ne poznaju se pa im je ritam, hodajući ritam, različit, zato poskakuju, diskretno poskakuju i hodaju zajedno u novogodišnjoj noći koja je pusta jer slavlje je završilo, ulično slavlje. Četiri je ujutro. Prvi januar.
To su vaši zubi? ipak pita Artur. Jesu li to vaši zubi? pita nervozno i ne čekajući odgovor odluči: Ispričat će joj sve o sebi. Uglavnom sve.
Oni koračaju. Praznim ulicama i prljavim od novogodišnje noći. Artur kaže: Ispričat ću vam sve o sebi. Nismo djeca. Noć je prozračna.
Ne morate sve, kaže Isabella.
Artur kaže: Radio sam u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Bio sam stacioniran na Visu. Tamo sam upoznao svoju ženu.
Isabella pita: Bili ste špijun?
Artur misli: To je glupo pitanje, ne kaže ništa.
Obožavam špijunske priče, kaže Isabella i poskoči kao djevojčica.
Žena mi je bila srčani bolesnik. Stalno je ležala. Ja sam uz Jugoslavensku ratnu mornaricu obavljao sve kućne poslove. Postao sam vrlo vješt. Danas odlično obavljam sve kućne poslove.
Kako peglate? pita Isabella.
Imam dva sina, kaže Artur. Žena mi je umrla, također kaže Artur.
Kako kuhate? pita Isabella. Oni još uvijek hodaju. Šeću.
Kuham dobro i brzo. Volim kuhati, kaže Artur. Usporite malo, također kaže. Usporite korak.
Oni koračaju. Artur gleda malo u Isabellu, krišom, sa strane, malo u vrhove svojih cipela. Cipele su stare. Ona gleda malo u njega, malo u vrhove svojih cipela. Ona ima lijepe cipele, ona ima lijepe cipele, nove, njegove su ispucale, stare.
Isabella kaže: Zašto imate tako velike šake? Vi imate neviđeno velike šake.
On doista ima velike šake. Kad je napustio mornaricu dugo je radio kao trgovac.
Reče: Doista imam velike šake. Kad sam napustio mornaricu, dugo sam radio kao trgovac. Slušajte, kaže Artur i stane. Artur ne umije hodati i izgovarati ozbiljnije misli istovremeno. Žena sjedne na kameni prag jedne kamene zgrade, do izloga. Oni su na šetalištu. Na šetalištu ima izloga. Šetalište je zapravo prepuno izloga, sve izlog do izloga. Ima osvijetljenih izloga. Osvijetljenih izloga iz kojih se prosipa svjetlost na kameno šetalište pa šetalište sjaji. Izlozi su osvijetljeni jer novogodišnja je noć, inače izlozi i trgovine uglavnom su noću u mraku, uglavnom zamračeni, jer vlada siromaštvo.
Zamračeni izlozi. Zatvorene trgovine. Očeva trgovina cipela u mraku, Isabella bi nove cipele. Nove cipele, crne cipele od laka, jer Isabella ima dvanaest godina i u školi je ples i mora biti lijepa za taj ples. Otac je uči, otac je danima uči kako se pleše valcer, oni vježbaju uz staru ploču Lijepog plavog Dunava, vrte se, Isabella i otac, Isabella u očevu naručju, sigurno je i toplo. Očeva trgovina zove se BATA, na izlogu očeve trgovine prilijepljen je plakat, veliki plakat. Veliki plakat prekriva izlog. Isabella ne vidi koje bi cipele kupila. Ne vidi. Plakat prekriva cipele. Nema svjetla. Slova na plakatu velika su i crna. Isabella čita i krišom viri ispod plakata, traži crne cipele od laka. Cipele koje neće kupiti.
Na dan 21. prosinca 1935. u ovoj trgovini cipela, od Židova Petera Fischera pazarila je Ilse Johanna Uhlmann, tipkačica u tvrtci AEG.
Na dan 23. prosinca 1935., Arno Lutzner, uposlenik trgovine AGFA, kod Židova Petera Fischera, suvlasnika dućana BATA, kupio je papuče.
Na dan 29. prosinca 1935., Johannes Weichert, šef Odjela za zarazne bolesti Bolnice u Chemnitzu, kupio je tri para cipela.
Sukladno aktu 2, Naredbe o zabrani kupovanja u židovskim dućanima, od 15. rujna 1935., gore navedeni građani imaju se javiti u ispostavu lokalne policije najkasnije do 30. prosinca 1935. u 12:00.
Građanima se daje na znanje da pred svim židovskim dućanima stoje fotografi postavljeni od gradskih vlasti. Tko uđe u židovsku trgovinu bit će slikan i snosit će zakonom određene posljedice. U cilju lakšeg snalaženja građana, svi židovski dućani obilježeni su uočljivim natpisima s velikim slovima na kojima piše: Oprez! Židovska radnja!
W. Schmidt, Gradonačelnik Chemnitza
Isabella sjeda na žutu klupu u parku, preko puta očeve trgovine BATA i pjeva na Lijepom plavom Dunavu. Pjevuši. Klupa je svježe obojena. Ples je odgođen. Ples je odgođen za Židove. Škola je zatvorena. Škola je zatvorena za svu židovsku djecu. Za ostalu nije zatvorena. Klupa je žuta. Isabella više ne ide u školu. Isabella odlazi u očevu trgovinu i tamo sjedi, ne želi sjediti na žutoj klupi, želi sjediti među očevim cipelama. U mračnoj trgovini. U pustoj trgovini. Zima je 1935.
Doktoru Johannesu Weichertu sijeku bradu na centralnom trgu. Ljudi gledaju i šute. Doktor Johannes Weichert na leđima nosi pano. Doktor Weichert sandwich man. Na panou piše:
Ich habe von den Juden gekauft. Slova su velika i crna.
Artur gleda ženu koja sjedi na kamenom pragu kuće na šetalištu s izlozima, žena se zove Isabella, gleda je odozgo. Kaže: Ja sam bogat ali usamljen. Imam kuće, tri komada, imam zemlju, imam novaca. Odrasli smo ljudi, nema smisla okolišati. Mogli bismo nešto pokušati.
U kom smislu? pita Isabella.
Artur se spusti do žene. Oboje sjede na kamenom pragu, gledaju ispred sebe u prljavo šetalište. Ima papira, ima traka u boji, ima konfeta, ima čaša i flaša i limenki. Ima dva visoka bora ukrašena papirnim mašnama jer kugle se kradu. Isabella i Artur sjede oslonjeni na teška drvena vrata. Iza vrata je dugačak mračni hodnik. Iza vrata je mrak. Oni sjede oslonjeni na ulaz u mrak. Sjede ispred mraka. Napolju. Sjede na kamenom pragu, usred šetališta. Ramena im se dotiču. Jedva. Noge su im savijene u koljenima.
Žena položi dlan na Arturovo koljeno, Artur ima koščato koljeno. Isabelli ruka padne među Arturove noge. Nosite pelene, kaže Isabella. Nosite pelene kaže i ispruži svoje noge. Onda raširi svoje noge, raširi svoje ispružene noge, pipnite, veli. Artur pipa. Pelenaši, kaže žena. Zavucite ruku ispod.
Gdje ispod? pita Artur.
Imate lijep šešir, kaže Isabella. Zavucite ispod pelene.
Nema mjeseca kaže Artur i zavuče ruku Isabelli pod suknju, petlja, traži, petlja, ovo je čudan grad, šapne Isabella, srce joj poskoči, ona uzdahne, ah, i diše duboko. Sjedi Isabella u pelenama, raskrečena, sjedi na kamenom pragu i čeka. Artur se preko njenih pelena (ipak nekako) probija do njezine kože a Isabella ima dugi vrat s malom Adamovom jabučicom koja klizi gore-dolje i gleda što Artur radi. Isabella kaže: Uhvatit ću i ja vas, gospodine Arture. Odrasli smo ljudi, nema smisla okolišati. Isabella doda: Ovaj grad pun je dosadnosti.
Starica je suha. Dolje, sva je suha. Suha sam, kaže Isabella. Starac položi dlan na staričin trbuh, prsti podrhtavaju kao da umiru, kao da se trzaju pred smrt. Onda živnu, starcu prsti ožive i pokrenu se, imate debeli prst, kaže starica. Isabellina ruka u Arturovim je hlačama. U šaci Isabella drži Arturov mali penis, mali skvrčeni penis. Pelene su, hvala bogu, također suhe. I njene i njegove pelene čiste su i suhe. Isabella drži penis gospodina Artura u skupljenoj šaci, drži njegov penis i trlja. Dolje – gore
“A”
Abwehr
dolje
Adolf
gore
Anschluss
dolje
Appelplatz
gore
Arbeit Macht Frei
dolje
Aktion
gore
Arijevac
dolje
Aktion Erntefest
Aktion Reinhard
Anschluss
gore
Auf Gut Deutsch
Antisemitizam
Auschwitz
“B”
Isabellu boli ruka. Usporava.
Molio bih malo brže, kaže Artur, malo brže gospođo Isabella.
“B”
Blut und Boden
dolje gore dolje
Krematorij
gore dolje
Einsatzkommandos
Konačno rješenje
“E”
Eugenika
Eutanazija
Eksterminacija
Gestapo.
doljegoredoljegoredoljegoredolje
Genocid
Herrenvolk
Häftlingspersonalbogen
“J”
Jude
Judenfrei
Judengelb – žuto, žuto
Juden raus!
Die Juden – unser Unglück!
Judenrat
gore
Judenrein
gore dolje gore dolje kad će?
“K”
Kapo
Kommando
KPD – Thaelmann.
Kriminalpolizei
Kristallnacht Chemnitz
doljegore
“L”
Lager
Lagersystem
Lebensraum
Lebensunwertes Lebens
Hitler pod “H”
još malo, gore dolje dolje dolje, gore
“M”
Mein Kampf
Muselmänner
Ordenspolizei
Ostiministerium – Rosenberg.
“P”
Pogrom
“R”
Rasizam
Sonderkommando
Tanatologija
Übermenschen
doljegoredoljegoredolje
“Z”
Zyklon B
Gotovo.
Minuta drkanja deset godina povijesti, deset godina Isabellina života. Isabelli je šaka puna mlake razvodnjene Arturove sperme.
Isabella ima male šake. Artur nema puno sperme.
Arturov prst, koji prst pita se Isabella, koji je to prst, srednjak ili kažiprst, gospodin Artur ima velike prste, njegov prst nalazi put, ulazi, i tu unutra vrti se, vrti se, ide malo unutra, malo van, unutra van Niste više suhi, kaže starac, uzbudio sam vas, kaže Artur. Da, veli Isabella, dugo nisam bila uzbuđena. Sad mi se piški.
Tako, na kamenom pragu oni sjede i gledaju preda se staklenim pogledom, mrtvim pogledom, kao ribe, nitko ne prolazi, oni se diraju kao djeca.
Gdje kupujete šešire? pita Isabella.
Imam bogatu kolekciju šešira, kaže Artur. Imam dalekog rođaka, preko njega nabavljam šešire, također kaže Artur. To kaže tiho.
IZ POLICIJSKIH DOSJEA
SPIS: A.B./S-P IVc 31-10-97 INFORMATIVNI RAZGOVOR VOĐEN IZMEĐU ISLJEDNIKA TITA FRANCKA (U DALJNJEM TEKSTU ISLJEDNIK) I KREATORA ŠEŠIRA, THOMASA WOLFA (U DALJNJEM TEKSTU WOLF), NA DAN 31. LISTOPADA, 1997.
Isljednik: Vi ste šeširdžija?
Wolf: Ja sam kreator šešira. Postoji razlika.
Isljednik: Dugo se bavite tim poslom?
Wolf: Šezdeset godina. I trgovinu i radionicu naslijedio sam od oca.
Isljednik: Odakle je vaš otac?
Wolf: Iz Lombardije.
Isljednik: Kreirate šešire i za Predsjednika. Kako se to dogodilo?
Wolf: Pardon, molim. Kreirao sam šešire za oba predsjednika.
Isljednik: Kakvi su to šeširi?
Wolf: Crni. Zovu se “President”. Uvijek se zovu “President” ali nikada nisu isti.
Isljednik: Radili ste šešire isključivo za predsjednike?
Wolf: Ne. Pod pritiskom tržišta odustao sam od te ekskluzive.
Isljednik: Tko sve kupuje vaše šešire?
Wolf: Mi smo uspješna obrtnička obitelj. Kupuju razni. Kupovao je i Krleža?
Isljednik: Pustite Krležu, tko kupuje danas?
Wolf: Krleža je bio posebna mušterija. Rijetko je dolazio osobno. Imao je na raspolaganju automobil, mislim da je to bio “opel”, pa je po šešire slao šofera. Mi smo mu pravili šešire po pravilima struke, a Krleža bi ih prvo izgnječio, pokvario im fazon, i tek onda ih stavljao na glavu. Danas kupuju razni. Političari i obični ljudi.
Isljednik: Kako se političari odnose prema vašim šeširima?
Wolf: Poslušno. Ne pada im na pamet da ih samostalno gnječe i fazoniraju.
Isljednik: Tko još?
Wolf: Što tko još?
Isljednik: Tko još kupuje?
Wolf: Kupovala je Marija Jurić Zagorka. Njen obim bio je veliki: 61 centimetar. Poslije Drugog svjetskog rata žene su glavu pokrivale maramama, pa ovdje nisu zalazile.
Isljednik: Je li točno da ste kreirali prve časničke kape?
Wolf: Koje doba imate na umu? Kad je otvorio obrt, moj otac je kreirao isključivo ženske šešire. Ja sam najbolji klobučar u gradu. I šire.
Isljednik: Bavite se dresiranjem pasa? Jesu li to policijski psi?
Wolf: U mladosti, bio sam i boksač. Trenutno sam član lokalnog planinarskog društva. Penjem se na male planine. Uglavnom nedjeljom.
Isljednik: Bili ste u ratu?
Wolf: Koji rat imate na umu?
Isljednik: Što mislite o našim političarima?
Wolf: Svi su glavonje. Svima je obim glave veći od 60 centimetara. Moji šeširi imaju dušu.
Isljednik: Kreirate li samoinicijativno ili vam mušterije sugeriraju što bi željele nositi?
Wolf: Nekima treba savjet. Predsjednici ne vole mijenjati modele. Nose jedan fazon. Uvijek isti.
Isljednik: Koliko Predsjednik promijeni šešira godišnje?
Wolf: Predsjednik nije veliki potrošač šešira. Ima svega pet-šest komada i to onih koje smo mu poklonili. Nove nije kupovao. Povremeno nam pošalje svoje šešire na četkanje. Uredno ih održava. Momci iz njegove pratnje koji brinu o garderobi, imaju problema: na putovanjima šeširi uvijek stradaju. Zato smo Predsjedniku poslali kutiju za šešire. Sva sreća da Predsjednik ne putuje mnogo.
Isljednik: Plaća li Predsjednik gotovinom ili karticom?
Wolf: Predsjednik ništa ne plaća. Mi to ne bismo dozvolili.
Isljednik: Tko još nosi vaše šešire?
Wolf: Saborski zastupnici. Uglavnom oni iz HDZ-a. Njih je najviše.
Isljednik: Imate li posebno dragu glavu?
Wolf: Napravio sam slavonski šešir za Genschera.
Isljednik: Jednom ste izjavili da su velike glave pametnije od malih glava.
Wolf: Uvijek ima iznimaka.
Isljednik: Razlikuje li se izrada muških šešira od izrade ženskih šešira?
Wolf: Ženski šeširi znatno su podatniji. Za muške šešire ponekad je potrebna fizička snaga da bi se materijal ukrotio. Izrada ženskih šešira odnosi više vremena; ne proizvode se serijski.
Isljednik: Što biste zaključili o građanima Hrvatske na temelju izbora šešira?
Wolf: Ne bih zaključivao.
Isljednik: Poznajete li Artura Biondića?
Wolf: Njemu je prezime Biondi. To je najbolji poznavalac šešira u našoj zemlji. Mi smo u dalekom srodstvu.
Isabella diže lijevu ruku (desna joj je još uvijek u Arturovim hlačama), dotiče šešir, skida starcu šešir s glave, stavlja ga sebi na glavu, vraća ga starcu na glavu, na glavu bez kose, starac se zove Artur.
Zašto? pita starica. Zašto skupljate šešire?
U ovom gradu nema otmjenosti, kaže Artur. Baka mi je bila Talijanka. Iz Alessandrije, još kaže Artur. Zvala se Teresa, doda.
Nekada davno, priča Arturu majka, nekada davno, srpski oficiri u austrougarskoj vojsci služili su u kasarnama po Lombardiji. Alessandrija je u Lombardiji, priča majka. Srpski oficiri odlaze u Alessandriju tražiti žene, jer grad se pročuo po lijepim djevojkama, da. Kasnije, grad se pročuo po šeširima, kaže majka. Ispričat ću ti priču, veli.
Jednom davno bio jedan mladić po imenu Giuseppe. Godine 1857. došao on u Alessandriju, nahvatao puno zečeva i od njihove dlake krenuo praviti šešire. Posao je cvao. Kad je Giuseppe umro, za sobom je ostavio veliku tvornicu šešira. Bilo je to 1900. Njegova tvornica proizvodila je 750.000 šešira godišnje. U njegovoj tvornici radilo je mnogo ljudi. Giuseppe je imao sina i kćer. Sin je preuzeo tvornicu a kćer se zvala Teresa. Prolazile su godine. Posao sa šeširima vrlo se proširio. Šeširi su odlazili u čitav svijet. Dva milijuna ljudi šetalo je svijetom noseći na glavi šešire iz male Alessandrije. Kad je došao fašizam, proizvodnja je pala a ti si Arture bio mali, tako priča majka. Kad dođe fašizam proizvode se preče stvari.
Artur zna, danas u Alessandriji opet se prave šeširi i još uvijek se zovu Borsalino. Prave se kolekcije, razne kolekcije raznih šešira. Prave se slamnati šeširi i prave se filcani šeširi, prave se šeširi od kože. Za muškarce i za žene. Za mlade i za stare. Prave se kravate i ešarpe i mali upotrebni predmeti od kože.
Postoji jelo koje se zove Escalope Borsalino. Servira se u Francuskoj. Artur je bio u Francuskoj, na Loiri, tamo je gledao dvorce kad ga je vodio Yugotours. Zato zna.
U Alessandriji proizvodi se i namještaj. U Alessandriji proizvodi se i hrana. Alessandria napreduje. Artur nije bio u Alessandriji. Htio je poći. Rekli su mu: Bolje nemoj. Kupio je vodič i gledao sačuvane stare palače i gledao je gradsku vijećnicu iz 17. stoljeća, na papiru, u boji. U Alessandriji proizvodi se i papir. Alessandria leži na rijeci. Rijeka se zove Tanaro. Ima obalu obraslu šašem, a šaš šušti na vjetru, šušti kao šapat. Čita Artur vodiče i uči malu povijest Alessandije u kojoj rodio mu se otac, u šašu.
To je kao bajka, kaže Artur Isabelli. Ta Alessandria.
Obožavam bajke, zaključi Isabella, nakon čega nastade tišina.
Artur obožava svoje šešire, ne zna što bi bez njih, kako bi živio. Njegovi šeširi njegova su prošlost. I sadašnjost. Sinovi ga više ne posjećuju. Ovo je model Borsalino Como, kaže Artur.
Lijep je model, kaže Isabella.
To je krzneno pusteni šešir, od zečje dlake, nastavlja Artur. Artur iznenada postaje pričljiv. Kad priča (ili razmišlja, više razmišlja nego što priča), kad priča o šeširima, to je kao da leti. Artur o šeširima mnogo zna. Artur pomno prati trendove i cijene. Ovo je šešir za posljednje, pardon, posebne prilike. Vrlo je skup, kaže Artur.
Koliko? pita Isabella.
Četiristo dvadeset tisuća lira.
Isabella brzo vadi ruku iz Arturovih hlača i briše je o svoje debele smeđe čarape. Na njenim smeđim čarapama ostaje mutnobijeli trag. Nema tako skupih čokoladnih kugli. Nema, šapće Isabella. Ruku prinosi nosu. Miriše. Miriše autentično, kaže. Srednji (ipak) prst svoje desne ruke Artur prinosi ustima. Siše. Artur siše srednji prst svoje desne ruke kao da se porezao.
Isabella iz džepa vadi dvije čokoladne kugle. Čokoladne kugle tvrde su. Ne tope se lako, to su skupe čokoladne kugle. Kompaktne. Treba ih dugo držati u šaci prije nego što postanu meke. Vani je hladno. Isabella obožava čokoladne kugle. Na tržištu ima ih raznih, ima ih raznih vrsta. Isabella je connaisseuse. Isabella poznaje čokoladne kugle punjene komadićima naranče ili maline: orangadu i razz-matazz kugle, savršene kugle, savršene za jutra nakon ružnih snova. Isabella poznaje mrke, gorke kuglice choc-a-lot i loca mocha, čuva ih kad gleda televizijske trilere jer joj osiguravaju napetost i dobar rad mozga. Kuglice od mliječne čokolade Isabella troši kad osjeti da dolazi usamljenost. Kuglice od mliječne čokolade Isabelli služe za razne utjehe, uglavnom male, uglavnom svakodnevne. Ubaci ih u usta i jezikom ih kotrlja lijevo-desno, nježno. Onda, kad omekšaju koliko treba, taman koliko treba, Isabella ih naglim pokretom jezika probije, u njih uđe, provali. Jezikom. Unutra, u njenim čokoladnim kuglama čeka je uvijek drukčija slast. Meka krema, gusta krema, po nepcu, po čitavoj usnoj šupljini, razlijeva se kao sitni poljupci, kao plašt od baršuna. Onda Isabella zatvori oči i cokće. Njena Carmalita, njen Nutropolis, njeni Coco Motion i Butterscot-cha-cha. Njena glazba, da, o da. Čokoladne kuglice Lindor… pakovanje od 48 komada za 50 maraka, jedna kuglica, jedna marka. Kuglice Lindor jedu se promišljeno. Isabella ih troši štedljivo. Kuglice Ferrero Roche dolaze u manjoj ambalaži, samo 30 komada u kutiji. Baci Perugina hrskavi su iznutra, kao nježni ugrizi nervoznog ljubavnika. Isabella najviše voli švicarske Teuscher kuglice, njih najbolje poznaje, u dušu ih poznaje, temeljito. Marcipan, voće, voće razno, orasi, bademi, lješnjaci, crna čokolada, bijela čokolada, mliječna čokolada, grožđice, kava, svakojake vesele izmišljotine Dolfa Teuschera iz malog mjesta u švicarskim Alpama. Stotinu i jedna čokoladna tajna skrivena u čokoladnim kuglicama Dolfa Teuschera. Dolf Teuscher veliki ljubavnik. Kuglice s rumom, kuglice s kokosom, kuglice punjene irskom kavom i kuglice punjene maraskinom u kojem pluta višnjica. To! Kuglice u kojima pluta mala alkoholizirana višnja, ošamućena, mrkocrvena kao kap Isabelline krvi, kao njen klitoris iz mladih dana. Moja višnjica, tako Isabella zove svoj klitoris. Njen klitoris nije više crven, ne pulsira, njen klitoris nije natopljen strašću. Njen klitoris je mlohav i blijedoružičast. Imam anemičan klitoris, kaže Isabella. Artur uzima čokoladnu kuglu. Unutra je badem, kaže Isabella, nema višnjice. Artur mljacka. Čokolada se Arturu lijepi za nepce. Rastopljena čokolada, pomiješana s Arturovom slinom sporo klizi s Arturovih prednjih zuba. Artur se smiješi. Ima smeđi osmijeh, mali smeđi osmijeh jer stiska usne jer čokoladna kugla nije odviše slatka. Gorko je, kaže Artur. I dalje se smiješi. Artur izgleda blesavo. Sad su četiri sata i četrdeset pet minuta. Još ne sviće. Hladno je.
To je nova sorta, kaže Isabella.
Novu sortu lansirali su u Chemnitzu. Od 1953. do 1990. Chemnitz se zvao Karl-Marx-Stadt. Kugle su umotane u crveni staniol s likom Karla Marxa. Na kuglama utisnut je njegov portret, portret Karla Marxa sav od čokolade, uključujući i bradu. U Chemnitzu, još odavno, postavljena je bista Karla Marxa. Bista je postavljena u središte grada. To je logično, logično je da se bista Karla Marxa postavi u središe bivšeg istočnonjemačkog grada koji se zove Karl-Marx-Stadt. Bista teži 42 tone. Karl Marx napisao je Komunistički manifest.
Isabella se slaže: čokoladne kugle s likom Karla Marxa nisu baš ukusne. Staniol je lijep. Ima zvijezdu. U njega se mogu umotati orasi pa objesiti na božićno drvo. Kao u djetinjstvu, kao u mladosti. Isabella poznaje Chemnitz.
Isabella ima trinaest godina. Ravnatelj njezine škole uklanja statue dvaju dječaka, kipovi su na vrhu zgrade. To su ukrasni kipovi. Ima ih osam, ima osam kipova, ravnatelj uklanja gornja dva kipa. Godina je 1936. Ravnatelj naređuje da se kipovi smrskaju. Odrasli ljudi razbijaju kipove, razbijaju kipove dvojice dječaka. Dolje, pred ulazom u školu, kamenim batovima udaraju po dječacima snažno. Isabella gleda. Udarci odjekuju. Djeca gledaju. Moritz. Zove se Moritz. Dječak Moritz bio je model kiparu, Isabella ne zna kako se kipar zove, kipar više nije u Chemnitzu. Moritz je Židov. Dječak Moritz židovski je dječak i njegov model treba ukloniti.
Ljudi napuštaju Chemnitz. Mama kaže, idemo. Tata kaže, čuvat ću trgovinu. Ljudi odlaze. Nevidljivo odlaze. Tata kaže, mi nećemo. Nećemo još. Poslije rata ljudi se vraćaju, vraćaju se u Chemnitz. Vraća se 57 osoba. Poslije rata. Chemnitz je malo mjesto. Malo se ljudi vraća. Sad počinje novo stoljeće. Počinje novi povratak u Chemnitz. Chemnitz ima 300 Židova. Chemnitz dobiva novu sinagogu. Staru sinagogu stanovnici Chemnitza spaljuju, susjedi Isabelle Fischer spaljuju staru sinagogu. Vatra je velika, noć je hladna, studeni je 1938., osmi je studenog 1938., svuda gori. Isabella gleda. Isabella ima petnaest godina, nije više mala.
Chemnitz je bio dio Flossenburga. Dio logora Flossenburg. Chemnitz je postao konc-logor, ali mali.
Isabella uvijek oprezno odmotava svoje čokoladne kugle kako bi sačuvala staniol. Tokom godine listiće slaže u knjigu pokraj kreveta jer najviše čokoladnih kugli pojede u krevetu. Kad završi knjigu, listiće prebacuje u novu knjigu. Trenutno čita uzbudljivu knjigu. Knjiga se zove This Way for the Gas, Ladies and Gentlemen. U nju stavlja nove Karl-Marx listiće. Do kraja godine Isabella sakupi mnogo listića za božićne ukrase za božićna stabla, više za božićne grane jer stabla su skupa, grane se nađu među otpacima, u smeću, moglo bi se reći, u smeću. Ali Isabella više ne umotava orahe. Lista listiće koji se presijavaju. Ima ih raznih. Ima ih plavih sa srebrnim zvjezdicama, ili su možda srebrni s plavim zvjezdicama, Isabella se trenutno ne može sjetiti, svejedno, kao malo nebo su, kao malo nebo koje se može staviti u džep. Isabella ima na desetine malih pravokutnih svemira (Baci Perugina) složenih u knjizi koju trenutno čita: This Way for the Gas, Ladies and Gentlemen. U mladosti, svemiri su veliki, noćna neba poškropljena srebrnim prahom čine se na dohvatu ruke a beskrajna. Sad su mala i ovdje, mogu se dotaći, pogladiti, stanu u džep, stanu u knjigu. Isabella ne zna zašto baš tu knjigu čita, tu knjigu koja se rugalački zove This Way for the Gas, Ladies and Gentlemen. Ima zabavnijih knjiga, ima boljih knjiga. Isabella to zna. Ona čita razne knjige. Isabella se pita, što će mi to, taj Borowsky?
IZ POLICIJSKIH DOSJEA
SEKTOR: PRAĆENJE GRAĐANA PREDMET: ISABELLA FISCHER, UD. ROSENCWEIG. BROJ: P-G III/19-12-99 (Izvadak)
S mjesečnom apanažom za prosinac 1999., Isabelli Fischer, ud. Rosencweig stigla je knjiga kontroverznog komunističkog špijuna i propagatora, Tadeusza Borowskog, rođenog u Ukrajini od roditelja poljskog podrijetla. Iako knjiga govori o iskustvima Borowskog u konc-logorima Auschwitza i Dachaua iz kojih je začudo izvukao živu glavu, moguće je očekivati i ostale knjige Borowskog – one koje zagovaraju komunističku ideologiju i svjetonazor.
Činjenica da Borowsky nije živ, ne umanjuje snagu njegove riječi. Naprotiv.
Borowsky, rođen 1922., izvršio je suicid otrovavši se plinom u svom stanu 1951. godine.
Možda Isabella nešto traži, neki odgovor, neki trag, tračak? Možda je Borowsky upoznao Wallera i Christine, možda je sreo mamu Sonju i tatu Petera, tamo. A? Kad pročita knjigu This Way for the Gas, Ladies and Gentlemen, čitat će drukčije knjige, odlučuje Isabella, svakako, da. Čitat će mekše knjige, toplije. Čitat će knjige o vrtnim patuljcima. One su prikladnije za čuvanje sjajnih, šuškavih listića s mirisom čokolade.
Sačuvajte omot, kaže Isabella.
Isabella oprezno odmotava svoju Karl-Marx kuglu pa na koljenu, vanjskim rubom nokta desnog palca izravnava staniol.
Imao sam psa, kaže Artur.
Ja imam vrtne patuljke, kaže Isabella. I doda: Oni ne umiru.
Artur ne vidi dobro. Artur ne zna da je pojeo čokoladnog Marxa. Gladan je. Hladno mu je. U ustima još uvijek osjeća gorkost.
Kad se Chemnitz zvao Karl-Marx-Stadt stanovnici nisu tražili tog Marxa od 42 tone, sam se pojavio. Sad ne znaju što bi s njim. Nadaju se da će čokoladne kugle proslaviti njihov grad.
Artur je bio u Salzburgu. Tamo je jeo Mozart kugle. U njima ima marcipana. Ukusne su. U Chemnitzu nije bio. Ni u Karl-Marx-Stadtu nije bio. Ove kugle ništa ne valjaju. Evo vam staniol, kaže Artur.
Imam još, kaže Isabella, probajte ovu. I pruža Arturu Strauss kocku, zapravo pralinu marke Droste. Ovo je kocka, kaže Isabella. Nije kugla. Isabella pažljivo odmotava svoju Strauss kocku i skoro za sebe doda: Ovo su skupe kocke, ali vaš šešir je skuplji. To su Strauss kocke. Velika kutija košta dvjesto četrdeset maraka. Više volim Čajkovskog, kaže Isabella. Njegova glazba opušta me kao Mozart kugle. Čajkovski nema svoje kugle.
Čajkovski je bio epileptičar, kaže Artur. I Handel, doda.
I Alfred Nobel bio je epileptičar, kaže Isabella. I Thomas Edison. I apostol Pavle.
Artur se trese. Artur se boji da će dobiti epileptični napad. Artur je epileptičar. Kad dobije napad, napuni pelene. Kad dobije napad obuzima ga osjećaj sreće, on lebdi, on čuje glazbu, ta glazba nešto mu šapće, posebne tajne inače nedohvatne. Njegova epilepsija njegova je prijateljica, njegova je suputnica, njegova mala tajna nepredvidljiva ljubav koja ga muči i koja ga dariva. Pa, bez svoje padavice, bez svoje lošotinje, svoje gore, gorice, goropaštine, bez svoje zavrtanije, bez svoje trepelice, on bi bio posve sam. Ali, sad je gospođa Isabella ovdje, oni jedu Strauss kocke koje su mnogo bolje od Karl-Marx kugli i lijepo im je. Artur moli svoju ljubavnicu da odgodi posjet. Byron, Edward Lear, Dostojevski, Flaubert. Epileptičar do epileptičara. Dickens, Agatha Christie, Truman Capote. Artur proučava poznate epileptičare. Mark Twain. Napoleon. Aleksandar Veliki, Julije Cezar. Petar Veliki, Sokrat, Pitagora, Van Gogh, Leonardo, Michelangelo.
U povijesti ima puno epileptičara. Nije to ništa strašno, kaže Isabella.
Izgleda, Artur i Isabella skladno se dopunjuju.
Mi se skladno dopunjujemo, kaže Artur.
Ja se ne mogu dopunjavati, kaže Isabella. Ja sam prazna.
Isabellin stan pun je patuljaka. Isabella živi u stanu. Ona nema vrt. Njeni patuljci ne mogu se zvati vrtni patuljci. To su kućni patuljci. Dva bijela stoje na ulazu, dočekuju Isabellu kad ona izađe pa se vrati. Ona se uvijek vrati. Imaju kapuljače. Isabellin stan djeluje prostrano, otvoreno, vrtno. Nema vrata. Nema pregradnih zidova. Isabella je dala srušiti sve pregradne zidove. Bijelim patuljcima Isabella priča svoj život. Oni šute i slušaju. Ponekad, Isabella ih dotakne. Patuljci imaju svog vođu. Patuljci Isabellu čuvaju od potresa. Isabella obožava bajke. S patuljcima svuda naokolo, život joj je kao bajka. Da ima vrt, Isabella bi dala iskopati staze, mnogo krivudavih staza i puteljaka. Mnogo staza koje se račvaju. Staze koje se račvaju zbunjuju zle duhove. Isabella hoće kući.
IZ POLICIJSKIH DOSJEA
PRETRES STANA OBAVLJEN PO NALOGU ŠEFA PU GRADA NA DAN 01.01.2000. OD 4:07 DO 4:58. IZVJEŠTAJ. PREDMET: ISABELLA FISCHER, UD. ROSENCWEIG. BROJ: 38 P-G I/01-01-00 (Izvadak)
– Stan uredan i prostran. Samo je kupaonica (s toaletom) u izdvojenom prostoru. Drugih pregradnih zidova nema. Čitav stan obuhvaća cca 70 m².
– Po stanu raspoređeno 36 vrtnih patuljaka. Neki su potpuno bijeli, nekima je odjeća obojena crveno, žuto, zeleno, plavo. Neki patuljci se smiješe. Ima muških i ženskih patuljaka. Neki patuljci izrazito su niski, neki su visoki, gotovo veliki. Svakom patuljku oko vrata visi metalna pločica s imenom. U skladu s prethodno sakupljenim podacima, dade se zaključiti da su to imena preminulih članova obitelji Isabelle Rosencweig, rođene Fischer.
– Po čitavom stambenom prostoru, na podu i na namještaju, leže bombonijere. Pobrojano 77 kutija. Prizor se doima neobično. To su bombonijere svjetski poznatih marki, raznih oblika i veličina. Bombonijere nose oznake: Manner, Lindt, Droste, Suchard, Nestlé, Milka, Neuhaus, Cardullos, La Patisserie, Asbach/Reber, Biffar (jedina bombonijera s kandiranim voćem – ostale su čokoladne), Hacher, Underberg. Neke slastice nose neobična imena. Upadljivo veliki broj čokoladnih kugli s natpisom “Joy of Life” i “Karl Marx Kugeln”. SVE BOMBONIJERE BILE SU OTVORENE.
– Cijene utisnute na bombonijerama govore o njihovoj kvaliteti. Cijene se kreću od 40 do 60 DEM po kutiji. Najskuplje su “Strauss” kugle, zapravo praline kocke, u velikom pakovanju – 180 DEM. U kutiji se nalazi i CD. Vjerojatno sa Straussovom glazbom. Na podu leži upadljivo velika limena kutija na kojoj piše “Constance and Amadeus”. Kugle “Constance and Amadeus” proizvodi firma “Reber”.
– Pokraj kreveta nađena knjiga puna sjajnih listića, predmnijevamo – omota od čokoladnih bombona – kugli. Knjiga ima engleski naslov: This Way for the Gas, Ladies and Gentlemen. Autor je izvjesni Tadeusz Borowsky.
– U kupatilu pronađena veća količina pelena za odrasle. Kada neoprana i vlažna. Na rubu kade kutijica sa 6 pari čepića za uši, raznih oblika i od različitog materijala.
– Kuhinjski dio prostora u neredu. U hladnjaku: četiri Krašove bombonijere griottesa i jedna bajadera, osušena glavica češnjaka, dva jaja i nešto starog povrća. Ostali prostor hladnjaka ispunjen neopranim suđem.
– Kod ulaza, deset pari ženskih cipela. Sve cipele u odličnom stanju. Uočljiva njihova dobra kvaliteta.
– Stan napušten u 4:58 zbog dojave da se stanarka kreće prema svojoj kući.
I Artur hoće kući.
IZ POLICIJSKIH DOSJEA
PRETRES STANA OBAVLJEN PO NALOGU ŠEFA PU GRADA NA DAN 01.01.2000. OD 3:45 DO 5:02. IZVJEŠTAJ. PREDMET: ARTUR BIONDI(Ć), UMIROVLJENI KAPETAN JUGOSLAVENSKE RATNE MORNARICE. BROJ: 37 P-VL I/01-01-00 (Izvadak)
– Stan uredan. Na policama dominiraju knjige o epilepsiji, šeširima i o Italiji.
– U kupaonici pronađena veća količina pelena za odrasle. Kupaonica čista.
– Kuhinja suvremena i ukusno namještena. Frižider pun hrane. Nađeni skupi delikatesni proizvodi, neki u staklenkama (kavijar i marinirane haringe).
– Jedna oveća prostorija pretvorena u garderobu: Odijela: 17 (starijeg kroja), Cipele: 13 pari (iznošene), Košulje: 36, raznih. Sve od prirodnih materijala – pamuka, batista, satena i svile. Iznošene.
– Šeširi i kape: Lijevi bočni zid garderobe, visine 3,75 m., širine 5,5 m., od vrha do dna prekriven policama. Na policama, po markama proizvođača i po nazivu artikala, poslagani šeširi i kape. Svi artikli u besprijekornom stanju.
Uočljiva visoka kvaliteta svih odjevnih predmeta, pogotovo šešira. Ispod pojedinih kapa i šešira navedene njihove cijene. Soba podsjeća na minijaturni muzej. Uz neke artikle stoje kraći informativni tekstovi. Primjerice (tekstovi “skinuti” s fotografija):
BERETKA:
Pojavljuje se u Francuskoj početkom 19. stoljeća. Nose je uglavnom francuski seljaci i baskijski stočari. Kasnije, kao simbol pobune protiv postojećeg društvenog poretka, prihvaćaju je umjetnici i boemi. Pripadnici francuskog Pokreta otpora koriste je tokom Drugog svjetskog rata. Suvremene vojske prihvaćaju je za svakodnevnu upotrebu. Njenoj popularnosti doprinio i Che Guevara. Devedesetih godina dvadesetog stoljeća, još uvijek omiljena kako kod muškaraca, tako i kod žena.
Na polici pronađene:
– Vunene beretke promjera 28 cm., obične, marka nečitljiva. Plave, crne, smeđe, bordo, zelene. Cijena: 18.000 LIT komad. (11 komada)
– Istaknuto mjesto zauzimaju beretke “Borsalino” Opis: Beretke “Borsalino” kreira najčuveniji svjetski proizvođač kapa i šešira. Prave se od čiste runske vune, postavljene su satenom. Postoje veličine: 55, 57, 59, 61 i za iznimno velike glave – 63 cm. Cijena: 70.000 LIT po komadu. Izložene veličine: 59 i 61 cm. Boje: Crna, siva, tamnoplava. (7 komada)
– Beretka “Hoquy”. Opis: Proizvodi se u obiteljskoj radionici “Hoquy”. Tvrtka je konkurentna tvrtci “Borsalino”. Pokrivala za glavu proizvodi već 200 godina. Radionica se nalazi blizu Pirineja. Cijena: 90.000 LIT komad. Na polici: 5 komada – 2 crne, 1 siva i 2 modre.
– Anglobaskijska beretka marke “Kangol”, 100 % vuna. (3 komada) Cijena 58.000 LIT.
– Beretka “Parkhurst”: Pamučna. Nose je i muškarci i žene. Proizvodi se u jednoj, standardnoj veličini. Cijena: 24.000 LIT. Izloženo 5 komada: 2 bordo, 1 crvena, 1 bež, 1 maslinasto zelena.
– Vojnička beretka “Bankroft”, takozvana Zelena Beretka. Proizvođač: istoimena američka tvrtka koja snabdijeva američku vojsku. Proslavio ju je vikont Montgomery, u bitci kog El Alameina. 6 komada istih.
– Šeširi marke “Drover”. Opis: Pružaju odličnu zaštitu od kiše, vjetra i sunca. Cijena: 71.000 LIT. Komada 2 (jedan bež i jedan smeđi).
…
– Šeširi marke “Henschel Aussie”, “Kangol”, “Biltmore” (150.000 LIT), “Akubra” (230.000 LIT), te fedore od mekog pusta marke “Christy’s”, “Stacy Adams”, “Stetson Saxon”, “Rosselini” i “Borsalino”, zauzimaju 6 (šest) polica. Cijena im se kreće od 196.000 do 368.000 LIT po komadu. Ima ih crnih, sivih i smeđih. Slijedi desetak modela mburga, uglavnom crnih. Cijena od 110 do 180 USD.
– Slijedi desetak modela homburga, uglavnom crnih. Cijena od 220.000 do 360.000 LIT.
– Artur Biondi(ć) posjeduje petnaest komada panama šešira, svih poznatijih marki. Najskuplji primjerak je “Monticristi Super Fino” iz ekvadorske provincije Manabi. Biondi(ć) navodi da je šešir ručno tkan od vlakana palme: paja toquilla – Carloduvica palmata. Cijena – 570.000 LIT (2 komada). Biondi(ć) posjeduje i jedan primjerak jeftinijeg modela panama šešira – “Moticristi Fino” (290.000 LIT). Sva tri izložena šešira u prirodnoj su boji (tako piše).
– Na polici, pokraj Monticristi šešira, u malom plastičnom okviru sa stalkom uokviren je kompjutorski ispis Legende o panama šeširu. U stanu A. B. nije pronađen ni kompjutor ni štampač. Legenda glasi:
Po dolasku u Novu zemlju, prvi doseljenici, Španjolci, uočili su da pojedini domoroci nose čudna pokrivala za glavu. “Kape” su bile izrađene od svijetlog i prozirnog materijala. Doseljenici su vjerovali da je to koža oderanih vampira. Ali, u arheološkim iskopinama na ekvadorskoj obali, pronađene su keramičke figure s neobičnim “kapama” na glavi za koje se pretpostavlja da datiraju od 4.000. godine prije Krista. To su prve varijante današnjeg Panama šešira.
– Stetsona – 3 komada, crnih. Jedan s obodom od 9,5 cm i kruništem visine 10 cm, i dva veća (obod – 10 cm, krunište – 12 cm.) Sva tri šešira postavljena srebrnim satenom (tako piše). Cijena 300.000 LIT komad.
– Slamnatih šešira 8 komada, raznih modela. Priložena kratka povijest.
– Polucilindara – 4 komada. Bijeli “Nürnberg” (155.000 LIT), maslinastozeleni “Hamburg” (139.000 LIT), crni “Borsalino” (430.000 LIT) i “Piccadilly” iz 1936. proizveden u radionici Jakše Žuljevića iz Splita – bez cijene.
– Cilindri – komada 2. Jedan crni (460.000 LIT) i jedan sivi (370.000 LIT), oba od satena. Uz crni piše da je “sklopiv”, uz sivi da je “nesklopiv”. Slijedi kratka informacija o sudbini cilindra kroz povijest, preuzeta iz Enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, godina izdanja 1967.
– Na jednoj polici nalazi se zbirka ukrasnih igala. Kao izrazito ženski ukras za šešire, ne uklapa se u mušku kolekciju Artura Biondi(ć)a. Igala ima 23 komada. Smještene su u staklene kutijice, na crnom plišu. Neke veoma stare; očito imaju antiknu vrijednost. Uz svaku iglu stoji opis i porijeklo. Cijene nema. Priložena kratka povijest ukrasnih igala (za šešire), od kraja devetnaestog do kraja dvadesetog stoljeća.
– Osim ukrasnih igala, postoji još jedan artikl koji se ne uklapa u gore opisanu kolekciju šešira i kapa. To je minijaturni ženski šešir označen kao “Lutkin šešir”. U legendi ispod šešira stoji:
Pojavio se 1938. Minijaturni Lutkin šešir, blago iskošen, nosile su odrasle žene s prednje desne strane glave. Čim se pojavio, izazvao je brojne kontroverze. Dvije godine kasnije nestao je s tržišta i iz upotrebe. Lutkin šešir bio je uglavnom zelen ili ljubičast a krasilo ga je veliko nojevo pero. Neupućeni promatrači danas bi zaključili da su žene onog doba imale minijaturne glave u koje se, naravno, mogao smjestiti samo minijaturni mozak. (Tekst “skinut” s uvećane fotografije)
– Pronađeno ukupno 274 kapa i šešira.
– Fotografije u prilogu.
– Pretres prekinut u 5:02 zbog dojave da se Artur Biondi(ć) približava zgradi u kojoj stanuje.
Pogledaj se.
Kakva tišina.
Gusta tišina kao govna među guzovima. Gusta.
Artur ima crte lica. Tu su.
Pogledaj se u prozor. Prozor je crn. Iza njega je noć. Pogledaj kako je jasna tvoja slika u prozoru.
Na površini vode plutaju ljuspe Isabelline mrtve kože. Isabella se peruta. Ne zna zašto joj umire koža. Ima previše kože. Danas je Isabella crtala. Bilo je tu dosta crne boje. Voda se hladi. Isabella dodaje tople vode. Mora izaći, sva će se smežurati. Isabelle su dobre i nježne. Isabelle su posebna bića.
Dnevne novosti
Nedjelja, 2. siječnja 2000.
Iz Crne kronike
Objesila se na tavanu stambene zgrade
Isabella F. (77) počinila samoubojstvo vješanjem.
Prema podacima koje smo dobili u PU, nesretna starica ubila se u subotu, 1. siječnja, u ranim jutarnjim satima. Starica je pronađena obješena na tavanu stambene zgrade u kojoj je živjela. Još uvijek nisu poznate okolnosti koje su navele Isabellu F. da na sebe digne ruku. Očevid na mjestu samoubojstva obavila je ekipa Gradske Policijske uprave. (D. R.)
Ubio se skočivši kroz prozor
Artur B. (79) počinio je samoubojstvo u subotu, 1. siječnja, skočivši kroz prozor svoje dnevne sobe.
Kako smo doznali na konferenciji za novinare, starac je počinio suicid između 5:30 i 6:30 prvog jutra nove godine. Za sada nije poznat motiv koji je naveo Artura B. na takav čin, a policija ne zna je li starac bolovao od kakve ozbiljnije bolesti koja ga je mogla nagnati na suicid. Očevid na mjestu događaja obavili su kriminalistički službenici Policijske uprave Grada. (B.O.)
IZ POLICIJSKIH DOSJEA
PREDMET: ARTUR BIONDI(Ć), UMIROVLJENI KAPETAN JUGOSLAVENSKE RATNE MORNARICE. BROJ: 39 S-G Ia/02-01-00
Artur Biondi(ć) ubio se 1. siječnja 2000. skočivši kroz prozor svog dnevnog boravka na sedmom katu. Pronađen je kako leži nepokretan pokraj kontejnera (3 komada) koji se nalaze ispred zgrade u kojoj živi (je živio). Na obdukciji je zaključeno da je smrt nastupila odmah nakon pada. Vrijeme smrti: između 5:30 i 6:30 sati.
Predmet “Artur Biondi(ć)” stavlja se ad acta.
PREDMET: ISABELLA FISCHER, UD. ROSENCWEIG. BROJ: 40 S-G Ib/02-01-00
Isabella Fischer ud. Rosencweig objesila se na tavanu kuće u kojoj je stanovala. Smrt je nastupila između 5:30 i 6:30 sati na dan 1. siječnja 2000. Za sobom nije ostavila ni pismo ni poruku.
Predmet “Isabella Fischer ud. Rosencweig” stavlja se ad acta.
Je li to šuma? To je veliko i prostrano. Ima drveća i nema drveća. Kad ima drveća, ono je malo. Kad ga ima, to je kržljavo drveće i nisko. Možda je to čarobna šuma. Kroz taj prostor, kroz taj neomeđen prostor nalik na zemaljski svemir oni trče, oni lebde i gube se jer nema kraja. Ne može se stići, nema se kamo stići. Penju se, oni se penju kroz zrak. Oni su zrnevlje, oni su žito i prosipaju se. Na malom stablu čuči Harpija i gleda. Skupljenih krila čuči i gleda. I čupa lišće. Na trbuhu joj perje. To je moje lice, kaže Isabella. To je moje lice kaže Artur. Grana se lomi, to je mala grana, tanka grana, grančica. Malo drvo pocrveni i poteče. Oni su lišće. Mi smo lišće, kažu. Oni sami sebe čupaju i vise i dotiču tlo i otječu. Mi sami sebe čupamo, kažu Artur i Isabella. Oni imaju velike oči, velike oči kao kravlje, smeđe i okrugle kao Mozart kugle. U kojima nema ništa. Nema marcipana, nema badema, nema krvavo crvene višnje. Samo okrugla tamna ljuska, prazna. Oni ne znaju, jer stari su i zaboravni, ne znaju da u njima čuče njihovi Doppelgängeri koji im šapću, dok se oni upišavaju, dok dišu, kratko i isprekidano, dok drhte, dok jedu čokoladu. Njihovi prerušeni Doppelgängeri prijete i dozivaju, zovu i viču, hajde, pridružite se.
