Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

1.

 

Poznajem tako mnogo ljudi. Različitih ljudi. Ti si slična svim tim ljudima, pripadnicima vrste, ali posve si jedinstvena na čitavom svijetu. Tvoj je fenotip poseban. Čini te posebnom i drugačijom od svih koje poznajem, onih koje ću upoznati i onih za koje nikada neću ni čuti. Čudesno jedinstvena! Jedinstven odraz genotipa uz blag utjecaj faktora okoliša. Mogla si se s tim istim genima, primjerice, roditi u Skandinaviji i tvoja bi koža bila svjetlija nego što je sada ili što bi bila da te grije sunce Bliskog istoka. Faktor okoliša.

Genotip je skupina svih gena koje nosimo u svojim stanicama. Sposobnost je to živog organizma da stvori točno određeni fenotip: izgled, pojavnost, a možda i sudbinu. Vjerujem u to, iako možda trenuci odluke i nemaju pretjerane veze s našom sudbinom, možda je ona zapisana u nama.

U tom slučaju postoji mogućnost da naš karakter nije u vezi sa sudbinom.

U tom slučaju našom sudbinom ne upravlja puki slučaj.

Vidiš li kako su nam vezane ruke?

Šifrirane poruke, geni, dijelovi su najveće molekule ljudskog organizma, DNK-a. Smiješno je kad kažemo najveće, a okom je ne možeš vidjeti i možda nikada nećeš biti u prilici vidjeti taj sićušni, ali najvažniji dio sebe.

DNK je molekula sastavljena od dvije zavojnice koje su međusobno povezane. U kombinaciji s bjelančevinama DNK izgrađuje kromosome.

Od majke dobivamo 23 kromosoma, od oca isto 23, ali s drugom genskom šifrom. Stanična jezgra nositeljica je formule života, u njoj je 46 kromosoma izgrađenih od kilometara i kilometara DNK-a, od stotine tisuća šifri-gena.

Oni određuju da su tvoje oči plave kao akvarelni potok. Bez te odredbe nema života ni upravljanja životom. Ništa ne postoji do tog trenutka. Vidiš, životima ipak upravlja netko nevidljiv, ali to nije Bog. Ili upravo tako izgleda Bog. U svakom slučaju, Bog ostaje nevidljiv.

U nadmetanju šifri za boju očiju jednom će pobijediti majčina plava, a jednom očeva smeđa, jer neki su geni dominantni, a neki su recesivni, „slabiji“. Na ta 23 kromosoma nalaze se svi potrebni geni u jednostrukom lancu DNK-a, majke ili oca, u ovom trenutku nevažno, a u isti mah potrebno. Ali da bi došlo do rekombinacije gena i da bi oni postali aktivni, potreban im je drugi lanac DNK-a s kojim će se spojiti i onda stvoriti gen koji će upravljati nekom osobinom budućeg živog bića.

Krenuli smo od tvojih plavih očiju; gen za plavu boju očiju je recesivan, slabiji, recimo tako. Da bi dijete imalo plave oči, na oba lanca DNK-a, i onog majke i oca, mora pisati uputa za plavu boju, poput upute za kolač, dok je gen za smeđu boju očiju dominantan i njemu je dovoljno da samo na jednom roditeljskom lancu DNK-a piše uputa za smeđe, i tad na drugom, od drugog roditelja, može pisati i uputa za plavo, ali takvo će dijete imati smeđe oči. Eto, tvoje plave oči ne govore samo o tvojim genima, već i o genima tvojih roditelja, tvoji su geni povijesni trag tvojih roditelja. Tvoja majka ima plave oči, ona na oba lanca svog DNK-a nosi uputu za plavo i kad se njezini lanci razdvoje da bi napravili spolnu stanicu, kad se njezinih 46 kromosoma podijeli na dva dijela, 23 kromosoma s njezinom uputom za buduće dijete – tebe koju nitko ne može ni naslutiti u ovom obliku – ona će i u jednoj i u drugoj spolnoj stanici na svojim kromosomima poslati uputu za plavo. Tvoj otac ima smeđe oči, to može značiti da ima uputu na oba lanca DNK-a za smeđe i da će njegovih dva puta 23 nositi uputu za smeđe, ali da je tako, njegovo dijete ne bi moglo imati plave oči, jer uputa za smeđe je dominantna i „pobjeđuje“ uputu za plavo. To znači da on u svom izvornom genotipu ima i uputu za plavo koja je kod njega osobno pobijeđena od upute za smeđe, ali ne znači da je nema. Razumiješ li kakva je to borba? Ali u toj borbi savršen je red, nema kaosa, časno se odstupa i prepušta teritorij osvajaču. Kad se 46 kromosoma tvoga oca podijeli u dva puta 23, jedna spolna stanica nosi uputu za smeđe, a jedna uputu za plavo. Kada su se njegove upute spojile s uputama majke, koje su obje za plavo, u jednoj kombinaciji plavo-plavo dijete je imalo plave oči, a to si ti, u drugoj kombinaciji igrom slučaja, stjecajem okolnosti, nečim, njegova 23 donijela bi uputu za smeđe, a majčini za plavo, smeđe je dominantno i tada bi, da kojim slučajem imaš sestru, ona imala smeđe oči. Sve je jasno kad postoje točne upute i pravila, a opet je sve igra slučajnosti. Tvoji su roditelji mogli imati desetero djece s plavim očima ili desetero sa smeđim ili petero s plavim i petero sa smeđim ili 3 – 7, 6 – 4 i tko zna koliko kombinacija. Tvoje plave oči samo su dokaz da je tvoj smeđooki otac imao negdje pretka s plavim očima koji mu je ostavio uputu za plavo koju je on u kombinaciji s tvojom majkom i igrom slučaja prenio tebi. O tome, najvjerojatnije, nema pojma, iako misli da posve jasno poznaje sebe.

Posebno je čudo da ta najvažnija molekula koja sve određuje ima poprilično jednostavnu građu. Građena je od fosforne kiseline, vrste šećera koji se zove deoksiriboza i četiri dušične baze, dvije purinske, adenina i guanina, i dvije pirimidinske, timina i citozina.

Za kemiju naša nositeljica životne poruke nije ništa spektakularno i osobito, ali bez nje mi smo ništavilo.

Kiselina i šećer napravit će čvrsto uporište budućoj molekuli. Bez obzira na njezinu duljinu, „pucanja“ su skoro nemoguća. Zamisli, kao flaks, najlonska struna koju ribič namata na štap kad počne sezona štuka na Kupi. Dva će čvrsta ribarska flaksa povezati četiri baze, one se na jednom lancu vežu određenim redom, a da bi se spojile s drugim lancem i napravile molekulu DNK-a, na drugom lancu mora biti točno određena baza za spajanje, jer adenin se veže isključivo s timinom, kao i timin s njim, dok se citozin veže isključivo s guaninom, kao i guanin s njim.

Zamisli tu ribarsku strunu na koju sitne ručice moraju nanizati gotovo nevidljive perlice! Neka je adenin narančasta perlica, ona će se kao magnet spojiti na plavu perlu timina na drugoj niti strune, ako je s druge strane crvena perla citozina, narančasta perla za nju nema magnetnu privlačnost i s njom se nikada neće spojiti, crvenoj perlici citozina treba s druge strane zelena perlica guanina za spoj koji će u konačnici povezati dvije niti u čvrstu vezu. Kao komplementarne boje koje se nadopunjuju, njihovim se miješanjem ne dobiva ništa, ali spojene jedna uz drugu čine savršen par kakav ne mogu činiti ni s jednom drugom bojom.

Redoslijed baza čini gensku šifru, uputu po kojoj geni reguliraju sintezu ostalih tvari u organizmu, prvenstveno bjelančevina. Jedna šifrirana riječ sastoji se od „tripleta“ baza, odnosno tri uzastopne baze čine jednu riječ genske upute. Redoslijed šifriranih riječi u nekom genu određuje slijed aminokiselina u molekuli bjelančevine čijom sintezom upravlja taj gen.

Recimo, genska šifra glasi GGC (guanin, guanin, citozin), AGA (adenin, guanin, adenin), CTT (citozin, timin, timin), to znači da na drugoj strani molekule DNK-a, da bi poruka bila potpuna, da bi prenosila uputu za sintezu, recimo, hormona štitnjače ili oblika tvog lica dok se smiješ, baze moraju stajati točno ovim redoslijedom: CCT (citozin, citozin, timin), TCT (timin, citozin, timin), GAA (guanin, adenin, adenin).

Tako je jednostavno, greške se ne bi smjele događati, ali ipak se događaju, no u zanemarivom broju, pa čitav proces možemo nazvati nepogrešivim. Ili zamalo savršenim.

Možda je jedan triplet baza, zamisli to kao malu kutijicu šibica u kojoj su se skrile tri perlice, malu, malu, minijaturnu, u koju su neke nevidljive ruke stavile dvije narančaste perlice adenina i jednu zelenu guanina i tako napisale riječ AAG na tvojoj molekuli DNK-a, možda je ta jedna riječ, ta minijaturna kutijica šibica s tri perlice u sebi odgovorna što si ono jutro nakon što si mi dotaknula ruku u bakrenoj zdjeli predavajući kartu i uzimajući novčanicu pomislila da bi me mogla voljeti.

Možda je ta riječ, ta mala kutijica šibica, oduvijek bila ispisana u tvojim genima, a možda je bila slučajna pogreška u sinoćnjoj diobi tvog DNK-a. U toj igri pravila i slučajnosti malo je sigurnosti. Ako je greška u sinoćnjoj diobi – DNK ne voli greške, kao što ni život ne voli greške – svojim skrivenim mehanizmima on će pokušati grešku ispraviti i u tu kutiju šibica ugurati one perlice koje tamo pripadaju i ti više nećeš na tom mjestu imati riječ AAG! Znači li to da ćeš me tad prestati voljeti? Je li naša ljubav zapravo započela kao mutacija i je li sve ovo greška? Možda ćeš reći: A što ako nije greška, ako je ta kutijica šibica tamo oduvijek, a ja ću reći da sigurnosti nema, greške se ne smiju događati! Ali događaju se, u jednom trenutku tvoja kutijica šibica, koja je tu oduvijek u grešci nevidljivih prstića, mogla bi dobiti umjesto narančaste plavu perlicu i naša rođenjem zapisana ljubav mogla bi nestati u novoj mutaciji.

Vratimo se sada genima. Geni se nalaze u jezgri stanice, a „proizvodnja“ svih tvari odvija se u staničnim organelama koje se nalaze u citoplazmi. Istovremeno malena molekula DNK-a prevelika je da bi lako izašla iz jezgre u citoplazmu i prenijela svoju poruku na mjesto na kojem se odvija proizvodnja bjelančevina, stoga postoje manje molekule koje služe kao prepisivači i prijenosnici šifre na mjesto proizvodnje. To su molekule RNK-a.

U jezgri, u trenutku potrebe za prijenosom genske šifre kako bi započeo neki proces u kojem ćemo dobiti neko fenotipsko obilježje, molekula DNK-a se rastvori i na svakom njezinu lancu počne proizvodnja RNK-a, molekule koja joj je jako slična, ali je jednostruka i kraća jer prepisuje samo određenu šifru, a ne cijeli genski kôd. Na takav način sintetizira se glasnički RNK, molekula koja prenosi točno određenu šifru, koja je manja i koja nesmetano prelazi iz jezgre u citoplazmu i odlazi na mjesto proizvodnje bjelančevina – na ribosome.

Ribosome izgrađuju bjelančevine i ribosomski RNK, koji je zadužen za translaciju, prijevod šifre koju nosi glasnički RNK. Glasnički RNK putuje kroz ribosom, a ribosomski RNK prevodi njegovu šifru, automatski prijenosni RNK po prevedenoj šifri prenosi točno određene aminokiseline koje se međusobno povezuju i stvaraju buduću bjelančevinu koja će, recimo, izgraditi našu ušnu školjku tako da će je cijela rodbina prepoznati kao djedovu. Imaš uši na djeda, reći će, ali gotovo nitko neće pomisliti kako je čitava stvar savršeno složena.

Glasnički RNK donese prijepis originalne šifre s gena, ribosomski je prevede na jezik bjelančevina, a prijenosni donese aminokiselinu koja odgovara prijevodu šifre, za GGC prolin, za AGA serin, za CTT glutaminsku kiselinu.

Te jednostavne upute, puno jednostavnije od šifriranih poruka Indijanaca Navaho u Drugom svjetskom ratu, zapisuju sve što naš organizam treba da bi ostvario svoj fenotip, svoju pojavnu bit, da bi obrazi bili debeli ili upali, usne mesnate ili tanke, da bi srce radilo, da bi se kisik mogao iskoristiti u plućima i da bi život postojao kao fakt i na neki način bio predodređen, imao svoju sudbinu.

Čitava naša pojava, naš rast, figura, karakter, naši izbori, kompliciran proces disanja, probave, govora, memorije, naš sluh, vid i njuh, sve je to zapisano u bezbrojnim kombinacijama samo 4 slova – ATGC. Svaka mala greška u prepisivanju, prijevodu ili transportu aminokiselina može nas učiniti drugačijima. Ružnijima, ljepšima, bolesnima.

Sretnijima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.