Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

10.

 

U noći dok uz pratnju sata nabrajam šezdeset sekundi koje čine minutu, moram šest puta kažiprstom dodirnuti svaku jagodicu prsta. Ponekad je minuta toliko duga da se u vremenu od dodira prve jagodice pa do šezdesete niz prozorsku dasku u moju sobu ulije čitavo svitanje. Ponekad je pak toliko kratka da za njezina trajanja nabrojim svega petnaest Ivanovih izdisaja s mirisom korozije. Ako kasni vlak, minuta je duga. Duga je i ako moram ugurati stopalo kroz usko grlo čizme ili udjenuti konac kroz ušicu igle. Ako ne stižem prekipjeti i ohladiti mlijeko prije nego što Andrej zaspi, minuta je kratka.

Čovjeku koji kopa po novčaniku u potrazi za kovanicom koja mu nedostaje da kupi kartu pred sam zvižduk vlaka minuta je kratka. Često putuje. Najmanje jednom tjedno. Uvjeravam ga da će mi idući put dati kovanicu više i pružam mu kartu. Osjeća nelagodu i njegovo tijelo žurno kreće, no pogled mu je još uvijek zalijepljen za moj mutni lik. Rasplinuta i bez obrisa tek se nazirem kroz staklo, kao da su me isprale kiše. Ispraćam ga sfumato osmijehom koji nije stigao vidjeti.

Sad je 9 sati i 17 minuta. U 9 sati i 40 minuta dolazi vlak iz Sunje. U to vrijeme uvijek pristiže najstariji vlak zelene boje s drvenim vratima i prozorskim okvirima. Na njegova tri vagona netko je crnim sprejem napisao: JE ŽUĆO MRTAV. Taj natpis stoji na vlaku već dvije godine. Isprva je pisalo „ŽUĆO JE MRTAV“, ali zbog zamjene kompozicije u zadnje vrijeme piše naopako. Kako god pisalo, Žućo je mrtav već dvije godine. Bojan i ja često smo razmišljali tko bi mogao biti Žućo. Možda je kakvo dijete koje je imalo psa odlučilo obavijestiti svijet o njegovoj tragičnoj pogibiji. Ili se pak radi o čovjeku čiji je nadimak Žućo. Možda zbog boje kose, ili boje zuba, ili je posve neopravdano nosio nadimak Žućo. Možda je sa Žućom, ipak, sve u redu pa je natpis na vagonima posve osobne prirode, Žućo je mrtav samo za osobu koja je to napisala. Ili je to bila prijetnja upućena samom Žući. Ako je prijetnja, možda je Žućo već doista mrtav. Jednom je Bojan rekao da postoji mogućnost da je isprva na vagonima pisalo MRTAV JE ŽUĆO i da su ih zatim ispremiješali. U tom slučaju Žućo je mrtav i ne postoji nikakva šansa da je ipak negdje živ. Nisam voljela misliti da se radi o čovjeku. Bojan se šalio na moj račun, govorio je da je ipak najsigurnije tumačenje da se radi o psu nekog djeteta.

I nas dvoje planirali smo imati psa. Nazvali bismo ga Žućo. Nikada nismo razgovarali kakav bi to pas trebao biti, hoćemo li ga držati u kući ili dvorištu, samo o njegovu imenu. Jednako smo činili i s ostalim planovima, ostavljali ih nedovršene, razbacane u neodredivoj budućnosti, nejasnih kontura, tek naznačene skice, bez jasnih kota i mjerila.

Jednom ćemo živjeti zajedno, rekao bi.

U kući, dodala bih.

U kući, potvrdio je.

Imat ćemo psa.

Da, psa.

Žućo, tako će se zvati.

Žućo.

I vrt.

I cvjetnjak.

Blizu dućana.

I šume.

I jezera.

I planine.

I mora.

Svi naši planovi završavali su nasukani na oštre hridi nemogućnosti kojima su bili okruženi naši dotadašnji životi. Dovlačili bismo ih i namjerno razbijali o stijenje naših svakodnevica do sitnih, neprepoznatljivih komadića. Sve iverje naših planova zabolo se u moje tijelo i pretvorilo ga u gnojnu ranu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.