Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

11.

 

Sada je 8 sati i 23 minute i Bojan pakira putnu torbu u Ljubljani. U nju će složiti prljave čarape i gaće, majice kratkih rukava koje nosi namjesto potkošulja, pamučne hlače koje nosi kad je kod kuće, barem tri košulje, bočicu mirisa i poklon za majku.

Znam kako izgleda unutrašnjost Bojanova kofera. Podstavljen je svilom boje leda na kojoj su izvezene male grančice masline. Bočni džepovi kofera nalik su na one na cigovanoj suknjici za lutku i u njima je paket kondoma. Kliknuo bi prstom zub zlatne kopče i kofer bi jedva primjetno poskočio, kao da mu je na sekundu udahnuo život, a zatim pažljivo, da ne podiže njegovu prednjicu, rovario rukom po džepovima u potrazi za kondomima, skrivajući od mog pogleda bombonijeru i kavu za majku. Ne znam zašto se stidio toga, nikad ga nisam pitala, ali pri zatvaranju kofera bilo ga je manje stid nego pri otvaranju. Možda je taj stid pri zatvaranju zamijenio stidom zbog naše golotinje, nagnječenih bokova, izlizanih međunožja i skorene sline na našim pregibima.

Svaki je petak dolazio vlakom iz Ljubljane. Tamo radi na Institutu Jožef Stefan, na odjelu molekularnih i biokemijskih znanosti. Trebalo mi je gotovo mjesec dana da te riječi uspješno i na pravi način posložim. Često bih se, perući suđe ili igrajući se s Andrejem, zatekla kako se pokušavam prisjetiti njihovog pravilnog poretka: biomolekularne kemijske znanosti ili znanosti kemijskih molekula, ili možda molekularna biologija i kemijske znanosti, kako god da sam ih redala, činilo mi se da je sve prihvatljivo i moguće, a zatim sam ih prepolovila i dodijelila im asocijativna svojstva:

Mole – M kao majka, Kularnih – K kao kolodvor, Bio – B kao basna, Kemijskih – K kao kuća, Znanosti – Z kao zmija. Bilo je potrebno upamtiti ih ovim redom: MAJKA – KOLODVOR – BASNA – KUĆA – ZMIJA.

Izlazio je iz vlaka u 5 sati i 20 minuta donoseći na šiji miris MAJKA – KOLODVOR – BASNA – KUĆA – ZMIJA, sakriveni darak za svoju majku u koferu s izvezenim maslinama i moj vlastiti smisao u svojim porama koji sam nešto kasnije isisavala jezikom iz njegove kože u Crvenkapičinoj sobici za noćnu smjenu.

Grozna je ova soba, rekao je prilikom prvog susreta stojeći raskopčane košulje u prostoriji bez prozora i s koferom kao vjernim psom pored svojih nogu. Viseća žarulja sa stropa ugnijezdila se poput staklenog ptića u uvojke kose na vrhu njegove glave. Bila je to više konstatacija nego iskreno razočaranje. Ružnoća sa zidova sobe lijepila se i na moje polugolo tijelo, ostavljajući Bojana nedodirnutog. Na malom rešou pristavila sam vodu za čaj. Dok je voda zakipjela, bila sam posve zaražena ružnoćom sobice u koju sam ga dovela kroz stražnji ulaz s dječjeg igrališta. I moje ruke kojima sam mrvila stvrdnuti šećer izgledale su ružno, kao dvije sive peraje u kojima se izgubila mala staklena posuda. Bojan je sjeo na rub kreveta i poput djeteta koje se dosađuje ispružio noge s uspravljenim stopalima. Još uvijek je pogledom pretraživao centimetar po centimetar sobička, a lice mu je bilo nešto vedrije. Možda zato što sam ja do tog trenutka upila svu bijedu sobička.

Kolodvori su neobična mjesta, rekao je. Imaju nešto zajedničko s hotelima i ljetovalištima. Sigurno je požalio zbog svoje primjedbe o sobici, pomislila sam.

Ne putujem često.

Nema u putovanjima ništa lijepo. Kad malo razmisliš, sva ljepota putovanja je u planiranju putovanja. Kamo god da putuješ, uvijek u glavi imaš misao o povratku. Dosađuje ti pa ne možeš uživati kako bi trebala. Dosadna je kao uš, pije ti krv kad god počneš uživati u svom putovanju.

Svejedno, rado bih putovala. Bilo kamo.

Možemo se pretvarati.

Nije to isto, smijala sam se smetena prijedlogom.

Isto je. Možda čak i bolje! Ako putuješ, moraš neprestano misliti o povratku, ovako misliš o putovanju i možeš neometano uživati u svemu što zamisliš – smijao se kao blesav.

Kako ću putovati u Irsku kad tamo nikada nisam bila. Premalo znam o Irskoj da bih si vjerovala.

To ti je tek prednost! Možeš izmisliti savršenu destinaciju bez sirotinjskih četvrti, političkih nemira, štrajka nezaposlenih, skupih suvenira i lopova koji vrebaju tvoju putovnicu na svakom ćošku. Bio je sve više oduševljen svojom idejom.

Srkali smo vrući čaj sjedeći na krevetu i izmjenjujući pokoji poljubac. Mislim da nam je oboma u tom trenutku bilo žao što smo se nepoznati i polugoli našli u dva kvadratna metra bez prozora, s alatom u sva četiri kuta i jednim pisaćim strojem koji se pod svjetlom žarulje caklio od ulja kojim su ga premazali. Odjednom nije preostalo drugo nego da obavimo to do kraja i dokažemo jedno drugom kako nismo glupi što smo se doveli u ovakav idiotski položaj na koji su nas podsjećale sve te lopate, kose, drvene kutije s alatom i jedan ogroman zupčanik. Uzdišući pod njegovim tijelom, mislila sam na Marinine nokte.

Ljudi koji su na putovanjima daleko od svojih domova često misle na poznanike i mirise njihovih kuća. To im pomaže da se prisjete sebe, rekao je kasnije.

Možda bih mogla zauvijek otputovati nekamo u svojoj glavi i nikada se ne vratiti, pomislila sam.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.