Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

13.

 

Od srama će ti izrasti velika stopala, govorila mi je majka kad bih se zastidjela pred ispruženom rukom odraslih. Najviše bih se sramila čestitati blagdane. Još nekako ako je netko meni pružio ruku, ali ako bih ja morala pružiti ruku i pritom izgovoriti čestitku, spopao bi me ogroman sram i zašio mi usta. Moj otac jedan me Božić odlučio izliječiti od srama. Odluku je donio iznenada i bez najave. Postavio me pred ujaka kojeg sam dotad viđala samo na uvećanim fotografijama na zidu majčine sobe. Majka se ponosila bratom, on nije mirisao na željezo, već na gradske parkove, tramvaje i restorane. Rijetko je dolazio k nama, jednom godišnje, obično na Božić, i otprilike svake dvije godine u pratnji druge žene. Oboje, i ujaka i njegovu pratilju, doživljavali smo poput luksuznog ukrasa u našoj kući i željela sam da svaka od tih žena zauvijek ostane živjeti s nama. S dolaskom ujaka u našu kuću otac je bio raspoloženiji nego inače, majka pričljivija, posuđe ljepše, kuća prostranija. S ujakovim britvicama na polici i naša je kupaonica bila u svečarskom ruhu, a od njegovih je žena blistala čitava majčina kuhinja. Možda i nisu bile toliko lijepe kao stvari koje su ih dopunjavale. Jedna je imala tanak zlatni remen sa zmijskom glavom, druga pak ogromnu pamučastu grivu koja je pod sobnim svjetlom svjetlucala, a treća je imala pune zglobove nakita koji je ludo zveckao i na najmanji pokret. Tog me Božića otac primio za ramena i postavio pred ujaka, bodreći me kao da moram preskočiti provaliju.

Reci mu, protresao bi blago moja ramena i zaglavio opet u mojoj šutnji.

Hajde, ujak čeka, izvlačio se već nesigurnim glasom iz smolaste šutnje koja mu je čvrsto zarobila tijelo, tako da me uskoro nije mogao ni protresti.

Sam ujak nije previše mario za moju neizrečenu čestitku. Već je po stoti put grlio majku u kuhinji i cupkao pored nove družice gorljivo nabrajajući njezine kvalitete, kad me otac između njihovih zapletenih tijela i ruku u prijateljskom dodirivanju iznova postavio pred njega.

Jezik me nije slušao, a očeve su ruke srasle za moja ramena i odjednom smo se svi našli u jezivoj tišini kroz koju se nitko više nije mogao probiti. Iz kuhinje je dopirao samo zvuk igličastih potpetica ujakove djevojke. Jezik se grčio u muci da ispusti tako željenu čestitku, ali sram je bio jači. Zatvorila sam oči da ne vidim tu strašnu tišinu iz koje me konačno izvukao udarac očeva dlana s mirisom korozije po mojem obrazu. Zbog udarca iz mojih je nožnih prstiju odmah proklijao novi sram.

U petak, dvadesetak minuta prije nego što je vlak stigao, odjurila sam u sobicu i iznova izvadila šah. Na pola puta do gostionice gdje sam ga čekala požalila sam zbog toga, a nožni su me prsti nepodnošljivo svrbjeli.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.