Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

14.

 

Kroz velika vrata kolodvora ulazi dječji žamor. Predvodi ga strog glas učiteljice koja ih pokušava utišati, ali dječji glasovi neobično su gipki i začas su se razlili kolodvorskim holom kao deseci brzaca od čijeg brzog i pjenušavog toka čovjek bude mokar do kože. Djeca vole jeku, poput šećerne je vune, ne možeš je se nasititi. Poskakuje preko stropnih štukatura, koprca se u kutovima i njiše debele krpe prašine. Učiteljica otvara usta poput nijeme pastrve.

Crvenkapica koji vuče šipku ubrzanim korakom prilazi djeci i pastrva se sklanja iza njega kao iza bijelog riječnog kamena, gdje će se odmoriti prije novog uzvodnog plivanja. Popravlja svoju željezničarsku kapu i osovi se na šipku kao na gospodski štap. Dječji žamor postupno popušta i uskoro posve utihne. Krpe prašine još uvijek lelujaju u kutovima, ali sada se čuje samo Crvenkapičin glas. Šipkom pokazuje veliki kolodvorski sat. U smjeru sata osim dječjih pogleda zalutalo je i nekoliko pogleda putnika.

Prilikom svakog posjeta đaka kolodvoru Crvenkapica započinje njegovo razgledavanje kolodvorskim satom. Počet ćemo sa satom jer vrijeme je važno i za putnike i za vlakove, dirigira jednima i drugima, kaže. Na satu su rimske brojke i neko dijete upita kakav je to sat. Učiteljica već zausti objašnjenje, no prije nego što jeka dohvati njezin glas i ulije ga u dječje uši, Crvenkapica je pretekne. Ne čini to namjerno, priča kojom popraćuje razgledavanje kolodvora uvijek je ista, ne razlikuje se nimalo od one koju je ispričao školskoj skupini prošli tjedan. Kakav je to štap, prekine ga isti dječji glas. Katkad, kao danas, neko mu dijete poremeti raspored rečenica pa se tako priča o metalnom štapu zna zateći u sredini umjesto na početku, ili parne lokomotive završe na samom kraju razgledavanja, iako Crvenkapica želi da priča o današnjim modernim vlakovima započinje s ložačima kotla i grotlom kipuće vode. Tu će priču završiti onom o svom djedu koji je zadobio strašne opekline po licu od vodene pare. Usne su mu se od vrućine rastalile i svatko je do kraja njegova života mogao vidjeti kako mu izgleda čeljust, kaže Crvenkapica koji je taj dio pričao s posebnom živopisnošću te razvlačio i sam prstima usne pred raskolačenim dječjim očima i učiteljicama koje od te male strave nisu imale snage prekinuti ga na vrijeme, već su ga puštale da pokazuje svoje zubno meso unoseći se tu i tamo kojem djetetu u lice. Na kraju bi jednostavno izvadio prste iz usta, obrisao ih o uniformu i razvukao djedovski osmijeh. Zatim bi poveo đačku družinu pred kartu na kojoj su ucrtane sve željezničke trase diljem zemlje i prstom prelazio po njima, ponosan kao da ih je sâm polagao. Djeca iza njegovih leđa nekada ne mogu odoljeti da sami ne utrpaju prste u usta. Ponekad je i učiteljica izgledala kao da će to učiniti. Možda i jest, kod kuće pred ogledalom, ne treba odolijevati takvim bezazlenim napastima.

Zbog poremećenog rasporeda, nakon što djeca odu, Crvenkapica će se čitav dan pitati je li što zaboravio ispričati.

Jesi li sigurna da sam rekao ono o ložačima, pita me katkad, a zatim vukući svoju šipku po praznom holu barem tri kruga, prilazi Marini i ponovo postavlja isto pitanje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.