Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

15.

 

Mislim na Andreja. Sinoć mi se učinilo da mu curi nos. Znam da bi Ivan javio ako bi dobio temperaturu, ali ipak se pitam boli li ga grlo i hoće li mu se začepljen nos razviti u prehladu. Već sad razmišljam hoću li morati čitavu noć probdjeti. Iako ne spavam, ne volim prekidati svoje misli neprestanim ustajanjem. Moja briga oko Andreja ionako je poput robije na koju sam odvedena zabunom i pod krivom optužbom. Nedokazivost mog nedjela nevažna je, ne postoji nitko koga bi zanimala moja nevinost. Na prisilnom radu obavljam sve svoje dužnosti i potajice se odmaram. Moj mozak isključen je iz života djeteta. U djetetov život uključene su moje ruke, noge i moje usne koje ljube pod prisilnim radom. Moje su misli izvan bodljikavih ograda opasanih dječjim plačem i tepanjem.

Andrej se rodio točno u ponoć. Trudničke grčeve imala sam čitavih 48 sati. Ta je dva dana kiša padala bez prestanka i u istom ritmu, a ja sam ih prosjedila na kuhinjskom prozoru gledajući u jumbo-plakat nasuprot naše kuće kraj autobusnog stajališta. Do plakata je rastao grm divljeg šipka. Znam da nekad nije bilo stajališta, ni prometnog znaka, ni reklamnog panoa, ali grma se sjećam oduvijek. Sve ostalo niknulo je odjednom i postalo dio slike u mom prozoru. S reklamnog panoa smiješio mi se bradati drvosječa. Kad bi minuo trudnički grč u mom trbuhu, i ja bih se osmjehnula njemu. U trapericama, žutoj vesti i glomaznim cipelama podignuo je jednu nogu na panj. Nigdje nije pisalo da je drvosječa, ali njegova moderna pila jasno je govorila da je bradati s panoa drvosječa koji debla kolje pilom, uz osmijeh i bez kapi znoja. Njegova je odjeća čista i nova, bez iverja i šumskog blata. Nakon samo jednog dana drvosječa i ja postali smo intimni u mojim mislima. On me bodrio pri svakom novom grču, a ja sam brisala rukavom spavaćice prozor zamagljen od mojih mučeničkih uzdaha. Poželjela sam se uvući u njegov zagrljaj, ugmizati pod njegov pazuh i tamo izdisati bolove dok mi on svojom rukom strpljivo masira leđa. Zamišljala sam kako dijete koje sam rađala pripada drvosječi, kako ga je on napravio, kako 23 kromosoma pripadaju njemu, a ne Ivanu. Zamišljala sam noć u kojoj je začeto naše dijete i budućnost koja je pred nama.

Moraš disati, govorio je Ivan svako malo navirujući se kroz vrata kuhinje. Kad bi njegova glava nestala, bila sam mu beskrajno zahvalna što mene i drvosječu ostavlja na miru da šećemo ulicama vodeći naše dijete pod ruku, da jedemo kolače i pijemo vruć čaj.

Drvosječa našem djetetu rashlađuje čaj, iz naših usta miriše kamilica, a jezici su nam opečeni od nestrpljivog srkanja. Dijete se hihoće jer drvosječi na bradi ostaje komadić kreme od šaumrole koju ja otirem prstima, a zatim ih ližem. Ljubim ga u usne, ono mi uzvraća poljubac. Slastičar misli kako smo sretna obitelj i ispraća nas osmijehom.

Netko mi je mahao s autobusne stanice kroz gustu zavjesu kiše. Zrak koji je vonjao na željezo bio je pretežak da bih ga udahnula.

Moraš u bolnicu, rekao je Ivan i hladnim me dlanovima primio za ruke i odvojio od drvosječe.

Kad sam se probudila, kiša je i dalje bijesno udarala o prozore bolničke sobe. U trbuhu više nisam imala dijete, ono je iz mene preseljeno na mali željezni krevetac.

Sliči tvom ocu, rekla je majka nadsvođena nad djetetom. Bila je u novoj haljini i bez svoje pregače. Otac je nespretno i s nelagodom provirivao iza njezinih leđa u želji da provjeri majčinu tvrdnju. U rukama je imao kutijicu s orhidejom. Jednaku kutijicu imao je i Ivan, svježe ošišan i s ranicom od brijanja na bradi. Majka, otac, Ivan, dijete i ja koja kao da sam tog trenutka izišla iz vlaka u nepoznati grad, sa šavovima na međici i bolnom maternicom, okružena ljudima iz čijih obraza pri poljupcu isparava miris željeza.

Po povratku kući majka je uselila k nama i preuzela kućanske poslove. Andrej je većinu dana spavao, a ona je ribala pećnicu, preslagivala ormare i prala prozore. Na Ivanove košulje prišila je svu dugmad koja je nedostajala, ulaštila obuću i razdvojila zimsku od ljetne, a na radijatore postavila kriške limuna i tanjuriće s vodom.

Prirodna dezinfekcija, ubija bakterije, ponavljala je svako malo.

Koru limuna ugurala je u krajeve perine i pod krevet. Trećeg joj je dana ponestalo ideja kamo da zadjene još jednu krišku limuna, pa je njima svako malo trljala ruke.

Jesi li ti mene odmah zavoljela, pitala sam je.

Ništa se ne zavoli odmah, rekla je trljajući podlaktice limunom i ne dižući pogled. Hoćeš da upalim radio?

Dijete je spavalo na boku poduprto kilom brašna.

Da mu glava bude ljepšeg oblika, rekla je moja majka, kraljica citrusa, i pokušala pronaći stanicu s glazbom na radiju iz kojeg je krčalo kao da ga ožimlje.

Zidni je sat glasno otkucavao sekunde. Pokušavala sam misliti na drvosječu s plakata, na njegovu oštru bradu i meku flanelsku košulju kroz koju osjećam njegovo čvrsto tijelo, ali nisam mogla. Dovukla bih ga s plakata u misli, ali on je ostajao papirnat i zaleđen, s raspadnutim dijelovima od kiše i rose, i s debelim šarama od flomastera koje su nacrtala djeca čekajući školski autobus.

Možda je majka moje misli o njemu zatrla kilama limuna.

Sedmog je dana otac došao po nju i odveo je kući. Na vratima se još jednom okrenula i pogledom prešla preko očišćenog namještaja, namještenog djetetova popluna, oribanog sudopera. U rukama je imala smeće koje će iznijeti pri izlasku i umjesto pozdrava kratko rekla: „To je to“.

To je to rečenica je koju je majka često ponavljala. To je to, nakon što su grobari lopatama poravnali rahlu zemlju na grobu bake koja je umrla u snu. To je to, nakon što je izašla iz ispovjedaonice uoči Uskrsa riješena tereta grijeha. To je to, patka je pečena i poslužena uz prilog od mladog krumpira u tanjurima koje koristimo nedjeljom. To je to, držeći u jednoj ruci četkicu, a na drugom otvorenom dlanu još krvav kutnjak koji je ispao zbog paradentoze. To je to, kad bismo ubrali zadnju jabuku i ubacili je u drvenu bačvu u kojoj su već kipjele napola fermentirane i pobrane jabuke iz našeg voćnjaka. To je to, rekla je ugazivši u pseći izmet pri izlasku iz ambulante. To je to, isprativši me na vlak koji me odvezao na studij u grad. To je to, doprativši me po izlasku iz vlaka i čuvši odluku da prekinem studij. To je to, nakon što je ujak pravomoćno osuđen jer je na nogostupu pregazio dječaka. To je to, kada je željezara kupila novi stroj za valjanje bešavnih cijevi i otvorila novi proizvodni pogon. To je to, ako je jutro osvanulo prekriveno snježnim omotačem i, to je to, čim bi se na voćki u proljeće pojavili špičasti pupovi. To je to, ako je nestalo toaletnog papira. To je to, nakon prvih koraka susjedova unuka i, to je to, godinama poslije, pri prvoj vožnji bicikla niz put uz koji je poredano susjedstvo bodrilo dječaka. To je to, ako je nestalo šibica za potpalu. To je to, vežući ocu kravatu u kvrgav i nelijep čvor za praznik rada. To je to, nakon što su kravatu izjeli moljci, a u nerazvezanom čvoru ostavili jajašca iz kojih su se naočigled, između majčinih prstiju, lijegali novi. To je to, nakon što su poharali ostatak zimske odjeće. To je to, nakon što su preselili u vreće s brašnom u ostavi. To je to, nabrusivši krojačke škare o kremen. To je to, nakon što je presušio potok, a strašan smrad pomiješao se s onim željeznim i, to je to, kad bi ubila žabu koja je zbog presahlog potoka zalutala u dvorišno jezerce za guske i tu kreketala u pauzi guščjeg graktanja. To je to, namela bi žabu na lopaticu i prebacila preko ograde u dnu dvorišta gdje smo istresali pepeo. To je to, ako je otac hrkao u hladovini krošnje, to je to, ako je otac loše spavao, to je to, nakon što bi mu ugrijala mlijeko s lipovim medom protiv nesanice. To je to, ako otac nije spavao već sedam dana i s natečenim kapcima tražio povod za svađu, to je to, nakon što bi svađa započela. To je to, po njezinom svršetku. To je to, gladila bi suknju na bokovima na probi kod krojačice, to je to, zamatala bi je u bijelu plahtu i odlagala na najvišu policu ormara, to je to, presložila bi usput štirkane ručnike. To je to, nakon nastupa dječjeg zbora na proljetnom sajmu uz pljesak dlanova i orošene oči, ganuta djetetom koje se splelo u naklonu i palo pred publiku. To je to, rukujući se s Ivanom pri upoznavanju, to je to, odmah nakon što je Ivan otišao kući, to je to, razmatajući darove koje joj je donio i brižno slažući celofan u korice kuharice da se izravna, a potom odlažući žutu mašnu u kristalnu vazu u staklenoj vitrini. To je to, bila je rečenica kojom je moja majka ispraćala žalost, dočekivala radost, započinjala i svršavala poslove.

To je to, rekla je i sjela s ocem u auto, mislima već daleko od mene.

To je to je poput točke na kraju rečenice.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.