Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

16.

 

U 10.30 stigao je teretni vlak. Strojovođa teretnog vlaka Crvenkapičin je susjed. Teretni vlakovi rijetko se zaustavljaju na kolodvoru, tek uspore kako bi se drugi strojovođa mogao ukrcati. Ponekad se ne ukrca nitko, ali vlak svejedno uspori kako bi vlakovođa predao paket. Paketi pristižu iz raznih krajeva i na njima nema adrese ni poštanske marke. Paket pošiljalac predaje vlakovođi uz zamolbu da preda paket na kolodvoru u Capragu onome tko paket čeka. Paketi zapravo putuju na crno, bez imena pošiljatelja i bez imena primatelja, i najčešće dođu u prave ruke. Paket koji putuje ima poseban tretman i na njega se pazi tijekom čitave vožnje. Vlakovođa je čovjek od povjerenja za pošiljatelja, primatelj mu je pak beskrajno zahvalan, a sam vlakovođa uživa u iskazanom povjerenju jer se podrazumijeva da je sadržaj paketa beskrajno dragocjen.

Ponekad primatelj ne dođe po paket i on stoji danima u mojoj sobi. Čovjek sam i bez posebnih promišljanja može odrediti vremensku granicu u kojoj neće zavirivati u sadržaj paketa, a zatim će jedan dan shvatiti da je proteklo dovoljno vremena i da primatelj nikada neće doći. Crvenkapica, Marina i ja ponekad pregovaramo oko otvaranja paketa. Pričekat ćemo još jedan tjedan, predlaže Crvenkapica, ako dosad nije došao, i neće, Marina požuruje otvaranje paketa, možda do podneva, priklanjam se Marini i danu u kojem smo naumili pogledati sadržaj.

Otvaranje paketa koji nije stigao u ruke primatelja najljepši je dio našeg posla jer će sadržaj paketa u konačnici pripasti nekom od nas poput neočekivanog dara, pa je samo otvaranje paketa nalik na lutriju. Ako je u paketu hrana, paket pripada Crvenkapici. Ukoliko je u paketu odjeća, pripast će Marini, ako je u paketu igračka za nečije dijete ili nekakva stvar namijenjena djeci, paket pripada meni. U trenutku kad sadržaj paketa osvane pred našim očima, više se ne pitamo kome je namijenjen i hoće li itko ikada pitati za njega, paket pripada jednom od nas. Pisma priložena uz paket također pripadnu samo jednom od nas i nikada ne dijelimo njihov sadržaj. Pismo je teret koji moramo nositi na svojoj duši za taj sitni zločin. Jedino što dijelimo bratski, iz paketa po koji nitko nije došao, jest novac. Novac je u paketima prava rijetkost, no ako je tu ipak neka krupnija novčanica, Marina ili ja odmah je razmijenimo i šutke podijelimo s Crvenkapicom.

U samom činu otvaranja paketa ipak postoji neka jeza jer često se zna dogoditi da sadržaj paketa čine lijekovi. Kad u unutrašnjosti paketa pronađemo kutijice lijekova, osjećamo sram čitav dan.

Nećemo to više raditi, odmah predlaže Crvenkapica kao da će zbog njegove izjave svima biti lakše na srcu. I jest, sve troje odahnemo od te nove odluke. Paket s lijekovima je poput malog mačeta ostavljenog u grmlju koje ne vidimo, a čujemo njegov plač. Dok ne vidimo mače, njegov će jauk biti zvuk iz grmlja. Onog trenutka kad popustimo radoznalosti, krenut ćemo u potragu vođeni mačjim jaukom i ubrzo ćemo se susresti s krmeljavim i plačnim očima. Mačkicu najvjerojatnije nećemo ponijeti kući, ali ponijet ćemo spoznaju da smo ostavili sirotu životinju da krepa od gladi u grmlju. Tako o tome misli Marina.

Čovjek ne bi trebao ići ususret mačjem jauku, mislim ja.

Crvenkapičin susjed kroz okno vlaka maše Crvenkapici koji trčećim korakom preuzima bijelu plastičnu vrećicu koju mu dodaje.

U vrećici su ribe. Crvenkapica vadi debelu ribu, kažiprstom joj podiže škrge, a zatim je prinosi nosu. Po izrazu njegovog lica ne mogu dokučiti je li zadovoljan svježinom ribe. Vraća ribu u vrećicu, a zatim uzima drugu i ponavlja radnju. Njuši je kraće nego prvu, a zatim je vraća, no riba mu klizne iz ruku i odskliže pola metra od njegovih nogu pod klupu. Prstima pokušava dohvatiti mrtvu ribu, a ona se sve više udaljava i uskoro mu je izvan dohvata. Uz psovke se sagiba pod klupu i konačno je dohvati, pridiže se, a zatim prilazi peronu. Ljutito pljune, podiže ruku i uz zamah zavitla ribu preko obje trake tračnica u travu. Vrećicu odnosi u gostionicu na uglu kolodvora gdje će mu je spremiti u hladnjak.

Gostionica na uglu ima stolice presvučene u plave navlake s jajastim žutim suncokretima. S ove razdaljine suncokreti izgledaju kao debele krumpirove zlatice izvaljene na leđa na plavom nebu. Latice suncokreta izdaleka podsjećaju na nožice kukca. Petkom je Bojan znao doći prije svršetka moje smjene. Prošao bi pokraj mog okna pozdravljajući me tek očima, produžio do ugla i sjeo za zadnji stol u plavetnilo neba i zagrljaj krumpirovih zlatica. Prekrižio bi noge, naručio kavu i u krilo uzeo novine. Svoj kovčeg stavio bi pod stol i ponekad dlanom prešao po njemu kao po glavi vjernog psa. Promatrao bi me i po dva sata, a ja sam se trudila iza mliječnog stakla izgledati što ljepše. Ponekad bi moj trud uzrokovao strašnu napetost u glavi zbog mojih neprirodno podignutih obrva i smješka koji sam na silu tjerala u obraze. Nisam voljela Bojanove prijevremene dolaske i čekanja na kraj moje radne smjene, od tog bih se toliko umorila da bih kasnije u mračnom sobičku osjećala bol u čeonoj kosti i obrazima. Boljeli su me čak i zubi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.