Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

17.

 

Ljubav je velik i težak posao za naša uboga tijela. Da bi ljudsko tijelo osjetilo ugodu ljubavi, potrebna je velika količina endorfina u likvoru, tekućini u kojoj pluta mozak.

Endorfini su polipeptidi, jednostavne bjelančevine, endogeni opioidi, morfij koji proizvodimo sami za sebe. Oni usporavaju akcijski potencijal na neuronima, usporavaju i prijenos elektrona, rad kalij-natrij pumpe, usporavaju impulse i misli i na taj način umanjuju bol bilo koje vrste te istodobno povećavaju osjećaj ugode. Osjećaj ugode dobiva veći prostor. Oni su naš unutarnji opijum, a naš mozak – odnosno hipotalamus koji ih proizvodi – naš osobni, unutarnji diler.

Uzmimo da je ljubav ugoda, pa i ako je u pitanju ona nesretna, ona od koje se možemo razboljeti. Razina je endorfina kod zaljubljenih, kemijski dokazivo, vrlo visoka. Naš se mozak u zaljubljenosti „kupa“ u endorfinima i stvara slapove ugode.

Od endorfina je sve sporije i jednostavnije, misli sporo putuju, bol sporo putuje, tijelo se trudi zadržati trenutak u kojem je zaljubljeno i voli, u kojem je opijeno, drogirano i osjeća ugodu.

Ugodu ne treba brkati sa srećom jer sreća ima svoj osobni hormon. Zaljubljenost, recimo, uopće ne diže razinu serotonina, „hormona sreće“.

Može li se uopće zamisliti tolika količina ugode na koju kemija našeg tijela, koja proizvodi sreću, uopće ne bi reagirala? Je li to pravilo ili tek još jedan u nizu kemijskih paradoksa ljudskog tijela?

Serotonin, taj „hormon sreće“, jest neurotransmiter, kemijski spoj koji kroz sinaptičke pukotine, prostore između dva neurona, dva živca, prenosi informaciju sreće do viših centara u mozgu. Ako nema dovoljno serotonina, informacija o osjećaju sreće ne putuje našim sinapsama i ne dolazi do našeg mozga. U nedostatku serotonina nismo sposobni osjetiti sreću, iako postoje objektivni razlozi za nju.

U tom poslu stvaranja osjećaja sreće pomaže mu i noradrenalin, također neurotransmiter i hormon čiji nedostatak u sinaptičkoj pukotini ne dopušta sreći da „putuje“ našim neuronima. O te dvije male molekule, njihovoj količini i receptorima za njihovo vezivanje, ovisi kompletan osjećaj za neki događaj, za pojedine ljude, misli, svijet – u konačnici za čitav život.

Ako naš mozak, njegova epifiza, ne proizvodi dovoljno serotonina, sreća nam je posve nepoznata u bilo kojem obliku. Ne prepoznajemo je. Je li pravedno dati toliku ulogu jednoj ili pak dvjema molekulama?

Bi li bilo bolje da sav taj osjećaj sreće ovisi možda samo o jednom atomu ili o barem sto molekula koje bi onda mogle lakše pokrivati jedna drugu u poslu stvaranja sreće? Jesmo li oštećeni ili smo nagrađeni time što nam osjećaj sreće ovisi samo o količini serotonina u kojem se kupa naš mozak?

Razina serotonina u mozgu autista je u 30-50% slučajeva izrazito povišena. Mozak polovice autista kupa se u serotoninu, sinapse su pune, a receptori zasićeni. Jesu li oni toliko sretni iznutra, duboko u sebi, da im ne treba nikakav vanjski podražaj? Kemija je doista snažna, a mi joj bespotrebno prkosimo pokušavajući doći do nutrine takvih ljudi, razbiti im oklope kako bismo im zavirili u unutrašnjost. Ili je kemija ljudskog tijela jednostavno kemija paradoksa?

Jesmo li sad zbog otkrivanja tih činjenica postali manje romantični? Možda nagrizamo vjeru u ljubav, taj uzvišeni i neopisivi doživljaj, ako je ovako ogolimo i raslojimo. I ljudsko je tijelo do nekog doba bilo misterij, vagano i rastavljano po mračnim podrumima samoukih patologa. Mislimo li svakodnevno kako nam jetra teže oko kilu i pol, a bubreg do 200 grama? Ljubav je sigurna, iako je objašnjiva.

Kemija barata dokazima da je sreća precijenjena jer se može izazvati kemijskim putem, ne ona prava, ali barem osjećaj da nismo nesretni. Konačno, zar nije najvažnije ne biti nesretan? Zar to nije najveći strah? Dovoljno je uzeti lijek koji podiže razinu serotonina i barem će nestati osjećaj nesreće, a onda sreća sama po sebi osvaja taj prostor.

Hoćemo li se jednom tako moći zasititi endorfinskim tabletama i hodati svijetom s osjećajem ugode koji može izazvati jedino ljubav, a da nemamo objekt na koji ćemo je usmjeriti? Ljubav bez objekta, ljubav isključivo kao osjećaj sam za sebe i sam od sebe.

Ljubav je temeljno anorganska, jednako kao i život, taj kvantni start koji može biti isključivo anorganski. Organsko je uvijek prisutno, ali kao podrška koja nekada stvar može poboljšati, a nekada pogoršati.

Ljubav ne postoji bez organskog kao ni bez anorganskog, ako stvari promatramo na kvantnoj razini. Ne možemo zaboraviti da je sve krenulo od elektrona koji se zaputio duž jednog neurona onog trenutka kad smo nekoga vidjeli ili nešto pomislili.

Ljubav ne postoji bez kvantne fizike i kemije, ali na onoj drugoj razini, koja je iracionalna, ne želimo da naša ljubav bude jednaka tuđoj, posve iracionalno umišljamo da joj mi kao jedinke dajemo jednu posve drugu dimenziju. Čak i ako je tako, ako su ljubavi ekskluzivne, jedinstvene, autentične i svaka svog oblika, vjerojatno je i ta dimenzija kemijska, vjerojatno proizvodimo osobne kemijske procese koji su različiti, modificirani od čovjeka do čovjeka.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.