Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

18.

 

Jednom je umjesto u petak izišao iz vlaka u srijedu i zatekao me bez podignutih obrva, s konjskim repom i u majici s reklamnim natpisom proizvođača guma. Taj je put bio bez kofera, samo s omanjom sportskom torbom prebačenom preko ramena.

Mama je u bolnici, rekao je izgubljeno stojeći pred malim otvorom mojeg radnog mjesta. Mislim da sam tada prvi put jasno uvidjela razliku u našim godinama, odjednom je osvanula gola u riječi mama. Nakon te rečenice uputio se prema velikim drvenim vratima kolodvora. Izgledao je sićušno pred stoljetnom hrastovinom i velikim mjedenim rukohvatima, kao da će se morati dobrano uzverati na prste da dohvati kvaku i zatim sitnim tijelom pogurati vrata. Jedino je njegov maljav zatiljak podsjećao na muškarca, sve ostalo bilo je dječje. Pomislila sam kako Andrej i mene zove „mama“ i između mog sina koji poseže za šnitom kruha s maslacem na kuhinjskom stolu i mog ljubavnika koji poseže za rukohvatom kolodvorskih vrata gotovo da i nije bilo razlike. Obojica sinova krhki su u brizi za svoje majke, preplašeni zbog spoznaje da im nešto ili netko može oduzeti majku, da miris majke može nestati iz njihove odjeće i da majčin obraz možda nikada više neće dodirnuti njihov u rastanku prije odlaska u vrtić ili na Institut u Ljubljanu. Briga i strah od majčina nestanka u dječjem srcu jednako su teški bez obzira na to je li zatiljak djeteta obrastao u gustu crnu dlaku ili je prekriven svilenim dlačicama.

Mama – riječ izgovorena iz Bojanovih usta tako da dva puta spoji usne pri izgovoru glasa M, iz kojeg se pušila vrućina među mojim nogama, i dva puta glas A, izbačen iz grla u kojem se vrtio moj slani jezik. Ta mu je riječ u tom trenutku oduzela spolnost i pretvorila ga u dojenče koje hrli k majci vođeno instinktom sisanja. Njegove usne čeznule su za majčinom bradavicom ili prstom, sasvim svejedno, mali sisavac pred teškim drvenim vratima, jedinom zaprekom iza koje će ga dočekati gladan strah za majčinu sudbinu.

Moje su me misli odvele u muku sličnu želučanim tegobama.

Do kraja dana mučila sam se mislima o čokoladi za majku u njegovom koferu, razlikom u godinama, svojom nevjerom, Bojanovim perspektivnim životom u kojem nečujno rujem kao voluharica koja će se uskoro u dječjim očima iz slatke životinje pretvoriti u ružnog nametnika. Iznova bih si postavljala pitanja nije li moje tijelo previše mekano i primjećuje li moj mlohav trbuh, gade li mu se moji prsti izreckani i tamni od guljenja krumpira za ručak, može li na mojoj koži namirisati Andreja i izgledam li jadno dok popravljam šminku pri rastanku.

Može li namirisati krumpir na mojim prstima?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.