Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

19.

 

O Bojanovoj majci znala sam iz njegovih priča. O njegovom ocu znala sam od svoje majke. Kad je Bojanu bilo šest godina, oca je pregazio radnički autobus. Moja je majka često prepričavala taj slučaj potaknuta koječime. Ako bismo na Svisvete prošli pored groba Bojanova oca, majka bi rekla: Eto, život se potroši brže od metle, za metlu znaš kad joj dolazi kraj, a čovjeka iznenadi. I metla i čovjek stvoreni su samo za rad, i to je to.

Ponekad bi ponukana nekim nerazumljivim strahom ispraćala oca na posao riječima: Nemoj piti, sjeti se samo kako je Kačić završio pod autobusom, glavu su mu tražili u jarku. Često je koristila priliku da spomene kako se glava čovjeka nastradalog pod kotačima autobusa otkotrljala u žabokrečinu jarka među žablja jaja, kao da su žablja jaja nešto najstrašnije što se može dogoditi glavi odvojenoj od tijela. Dok je to izgovarala, činilo se da su žablja jaja stravičnija i gora od same nesreće, jer su se majčine oči na spomen žabljih jaja toliko raskolačile da sam se i sama mogla utopiti u njihovom strahu. Kad god bih prolazila pokraj jarka, obuzimala me jeza zbog žabljih jaja i majčinih očiju. Pitala sam djevojčicu iz susjedstva znade li za glavu u žabljim jajima. Rekla je da Kinezi jedu žablja jaja, a ja sam jedno vrijeme žablja jaja vidjela u svemu što bi majka servirala pred mene: od zelenog graška do mahuna, kukuruzne krupice, riže…

O glavi njegovog oca u jarku nikad ga nisam pitala. Poželjela sam nekoliko puta, ali o ocu je govorio malo, gotovo ništa. Nesreća, tom je riječju objašnjavao sve što se s ocem dogodilo, pa sam o žabljim jajima šutjela.

Bojanova majka taj je put završila u bolnici zbog napada epilepsije. Kasnije su potvrdili da boluje od lupusa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.