Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

2.

 

Ponekad zaspim na posao.

Ponekad znači do tri puta tjedno.

Činim to namjerno kako bih se podsjetila da je prevelika odgovornost teret svakom čovjeku. Loše spavam. Čitavu noć iščekujem zvuk budilice. I da ne postoji budilica, svejedno bih loše spavala jer bih opet iščekivala sat u kojem moram ustati iz kreveta. Zbog pretjerane svjesnosti o ustajanju ne mogu zapasti u dubok san, već noć provodim u drijemežu. Kad konačno svane i kad budilica limeno zariče pet sati, utisnem kažiprst između dva limena brijega i zaustavim nos budilice koji o njih nabija. Tek tada mogu zaspati jer je vrijeme ustajanja upravo prošlo i više ga ne moram iščekivati. Ne podnosim sate. Ne mogu reći da osjećam mržnju prema samim aparatima i njihovim mehaničkim sklopovima, ne osjećam je ni prema digitalnim crvenim brojkama čije se sekunde mijenjaju u dva treptaja oka, ni prema ručnim satovima s kožnim remenjem ili pak metalnim narukvicama, prezirem sate koje aparati otkucavaju – samu mjernu jedinicu vremena. Moja se mržnja prema jedinici vremena mijenja iz sata u sat, paralelno s njezinim protokom. U ponoć ću manje mrziti brojku 12 od brojke 1 do koje se mala i velika kazaljka sata moraju uspentrati, a nakon što je konačno dosegnu, 1 će mi biti manje odbojan od 2 koji tek slijedi.

Nikad ne razmišljam dvije mjerne jedinice unaprijed, sposobna sam prezirati samo onu iduću. Krevet u kojem bdijem dok se ne oglasi budilica strašno je mučilište. Danju izgleda primamljivo, njegovo drveno uzglavlje s ornamentom grožđa dovodi čovjeka u zabludu da se radi o skupocjenom i starinskom ležaju, iako je to zapravo krevet koji smo zatekli kao jedini komad namještaja kad smo se uselili u kuću čija je bivša vlasnica rekla da su grozdovi nastali u vrijeme kad je njezin, sad već pokojni muž slomio nogu i rezbarenjem uzglavlja kratio dane.

Grozd iznad moje glave ima 32 bobe. Ponekad u mraku napipam 30 ili 33, ali najviše sam puta dosad napipala 32, pa vjerujem kako je ta brojka istinita. Poznajem taj krevet bolje i od same kuće, čitavu noć istražujem gdje su mu slabe točke. Znam da podnica zaškripi ako se okrenem na lijevi bok. Znam da jastučnica ima sedam dugmadi i da joj nedostaje predzadnje, navlaka za perinu ima svih 18 dugmadi, madrac je debeo oko 8 ženskih prstiju, od uzdaha do izdaha mog muža obično prođu 4 sekunde, a s lampe na mom noćnom ormariću visi 30 staklenih suza. Sve čemu noću određujem broj nijemo je i nepomično. Pomična su svjetla farova, ali ona su rijetka. Pomična je i kiša, ali ona je, nažalost, nebrojiva.

Kiša je dobra za određivanje ritma koji se razlikuje ovisno o godišnjem dobu.

Proljeće je posve bez ritma.

Snijeg je bešuman i nebrojiv, beskoristan za moje prebrojavanje.

Do 3 sata u noći sve stvari su iznova prebrojene i tada krećem ponavljati raspored: dolazak iz Sunje u 5 sati i 6 minuta, zatim u 5 sati i 42 minute, idući iz Novske u 6 sati i 12 minuta, iz Zagreba prvi jutarnji u 6 sati i 51 minutu… najveća pauza je sat vremena i 37 minuta, a onda opet dolazak iz Zagreba u 14 sati i 55 minuta, pa opet u 15 sati i 53 minute i u 16 sati i 53 minute, a onda opet, s najmanjim razmakom, odmah nakon tri minute dolazak iz Sunje u 16 sati i 56 minuta. Time kvalitetno skratim vrijeme. Ne želim misliti ni o čemu što ne mogu staviti pod skup brojeva.

Ako mi se i potkrade kakva misao, odmah je krenem spuštati niz padeže ili je rimujem.

Rima je dobra za pripitomljivanje opasnih misli, pomoću rime sve opasne misli preoblikujem u bezopasne životinjice dugačkih repova: institut – krut, prut, trut, kut.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.