Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

20.

 

Pojavio se nakon nekoliko dana pred mliječnim staklom moje blagajne i rekao da će ostati dok majka ne ozdravi. Pokušavao je ispod glasa dogovoriti susret, povremeno ometan zveketom Marininih narukvica. Nekoliko puta zaustio je istu rečenicu. Još uvijek sam pred sobom vidjela dječaka koji se propinje do kvake velikih drvenih vrata, ustrašena zbog majčine bolesti, mada je preda mnom stajao mirisan, svježe obrijan, očiju otečenih od spavanja i pun mirisa nepoznatoga grada, dalek i više nalik na nekog rođaka nego ljubavnika. Na tren mi se učinio i odbojnim. Lagala sam da je Andrej bolestan. Nije pitao što mu je, kimnuo je pomireno glavom, a voluharica u meni osjećala se važno zato što je zatrpala rov. Čak mi je i laknulo što nikada više neće vidjeti moje prste tamne od krumpirovih lupina i iste sam ih večeri gurala u usta i kosu svom suprugu. Od njega ih nikada nisam skrivala. Bojan se činio kao glupa i nepromišljena nepodopština zbog koje ću sutradan iskupljenje potražiti u jutarnjem milovanju usnulog muža, izmoždenog od strastvene noći. Činilo se kao da je nestalo infekcije iz mog tijela, kao da sam odjednom ozdravila.

Trajalo je do idućeg dana. Infekcija se vratila do poslijepodneva. Prije nego što sam izašla iz kuće, poljubila sam Ivana nekoliko puta u gola leđa i otišla poljubiti Andreja. U ljubljenju muškarca i djeteta prije odlaska na posao još uvijek sam jasno vidjela našu obitelj. Izlazeći iz kuće, pod kaputom i u dlanovima nosila sam miris našeg doma. Pomirisala sam nekoliko puta i bila sam sigurna da je to moj miris. Izdisala sam ga i iz svojih pluća u prohladno jutro, u obliku toplog magličastog oblaka. Taj sam miris donijela sa sobom na posao, objesila ga zajedno s kaputom na vješalicu, posjela u poznatu stolicu, rasprostrla u maloj čajnoj kuhinji pred Marinom i Crvenkapicom, povješala ga u atomima kisika koje ćemo sve troje udahnuti između rečenica o svojim životima od jučer do danas. Nije postojalo ni jedno zrno Bojana, putnika poput nekoliko desetaka ljudi koji će toga dana proći kolodvorom na putu da se vrate u svoje živote ili privremeno od njih otputuju. Čak sam bila sretna što opet pripadam Marininu glasnom otpuhivanju dima cigarete, zelenoj vesti sa zlatnim brošem, njezinim prekriženim nogama i Crvenkapičinu cvokotanju između snenih rečenica, kao da mu je komadić oraha zapeo među zubima, majci koja u ovo doba jutra ustaje da očisti ocu cipele prije nego on krene na posao, gradu uz čije je ime na karti crni pravokutnik s tri valjka namjesto tvorničkih dimnjaka i njegovim ćelavim ulicama, čak toliko širokim da se ljeti ni sjena ne usudi njima protegnuti, okatim žabljim jajima, spomeniku partizanu s uzdignutom šakom iz koje probija hrđa u tankim mlazovima nalik na krvožilni sustav i opleće čitavu desnu polovicu tijela pretvarajući se pri dnu u mrlju u koju je zagazilo njegovo stopalo, golubovima koji u bolnoj gladi brste bobice otrovnog raslinja od kojih im je izmet vodenast i ljubičast, a crijeva nerijetko izlaze na stražnjicu, dvojici pijanaca koji pod trošnom strehom drvarnice dobacuju neumjesne komentare ženama i uče psovkama krezubu djecu sjedeći na velikim kladama koje neće posložiti do početka zime, bešavnim cijevima izvaljanim u velikim kotlovima tvornice, sjajnim šinama i išaranim vagonima koji su na njima pristizali; opet sam bila dio svega, pravedno raspodijeljena i bez stida, sretna što je sve moje i poznato, oslobođena od tereta želja i svih nastojanja, uklopljena u besmislen mehanizam, razumjela sam čak i majku čija je svakodnevna potraga za špenom na očevim hlačama imala važnost jednaku rođenju djeteta.

Uza sve to ipak je nešto pošlo po zlu. Iznenada. Istog sam se dana vraćala kući s mislima o sutrašnjem ručku i o urodu kupusa koji je napala nekakva boleština i od koje je bio kržljav, a svi su mu listovi trulili do srčike, o čemu su zadnjih dana pričali gotovo svi ljudi, kao da je bolest kupusa nešto što nije od ovoga svijeta, nešto što nas je zadesilo i čemu je potrebno pronaći uzrok, ali na raskrižju sam popravila konjski rep u izlogu trgovine i promatrajući vrhove svojih cipela, nenadano promijenila smjer hoda. Moje me tijelo nije slušalo, a moja je svijest kasnila za koracima, hroma i spora zaostajala je daleko za stopalima koja su grabila niz ulice i pješačke prijelaze, preko gradskih cvjetnjaka i željezničkih šina.

Kad je Bojan otvorio vrata, bilo je već kasno da se okrenem i pobjegnem. Šutke se odmaknuo i napravio mjesta dovoljno da se provučem. Oko njegovih nogu uvijale su se dvije mačke gotovo identične boje krzna. Pomislila sam kako su i te dvije sirotice ostale same baš kao i Bojan. Mislila sam još i na kupus i na djecu koja su rođena deformirana tijela jednako kao i kupus.

Onda, kako je ona? pitala sam ga brzinski kako bismo preskočili činjenicu da usred bijela dana stojim na pragu njegove kuće, iako ništa manje glupo nije bilo pitati za zdravlje njegove majke.

Ne baš sjajno, pitanje je hoće li se oporaviti. Tako kažu liječnici, a ja ne znam što da mislim. Bila je zdrava. Posve zdrava. I sad odjednom ovo…

Nije pokazao ni najmanji znak veselja što me vidi i na tren mi se učinilo da je požalio što me pustio u kuću. Za nama su škljocnula vrata i ostali smo u zelenoj unutrašnjosti kuće. Kao da nas je progutala zajedno s gipkim mačjim kralježnicama oko njegovih nogu. Na štednjaku u kuhinji poklopac je plesao nad zakipjelom juhom koja je ludovala u loncu i svako malo izlijetala na plamenik koji je od nje postajao plavičast.

Proces kuhanja juhe je kompliciran, ne mogu pogoditi pravu temperaturu, ulovio je moj pogled.

Čekala sam da me upita za Andreja, ali nije pitao. Andrej je bolje, opravdala sam svoj dolazak i odmah požalila što se tako bezočno koristim vlastitim djetetom.

Sjeo je za stol i nožem pokazao na stolicu. Na drvenoj dasci rezao je mrkvu i celer.

Kasnije ću joj odnijeti juhu, ako uopće uspije. Odmjeravao je nožem gdje će zasjeći mrkvu.

Ustala sam, uzela mu iz ruku nož i u tren nasjekla pred njegovim očima mrkvu na kolutiće, a celer na kvadratiće. Rukom je dodirnuo moj bok.

Glupo je što si došla, netko te mogao vidjeti, znaš kako to ide sa susjedima, Julijana.

Bilo je to prvi put da me je nazvao imenom. Prvi put da me je i prekorio. Ne znam što mi je više od toga godilo. Bilo je, doduše, i prvi put da kuham juhu u kuhinji njegove majke, ali ovo prvo me usrećilo puno više od drugoga koje sam pokušala smetnuti s uma odmah nakon što su mrkva i celer završili u kipućem loncu.

Znaš li da kupus ove godine boluje od nekakve bolesti i da ni jedna glavica ne može dozreti, a da ne sagnjili i ne pocrni?

Jučer sam pomislio kako više ne želiš da se viđamo.

Navodno je od tvornice, nekakva kiselina ili nešto.

Neobično je što si ovdje.

Lani je bilo slično i s rajčicama, narasle su do veličine šake i tada otpale sa stabljika.

Istog sam se trena osjetila glupom, iako je već toplim prstima dodirivao moj vrat, a odmah zatim jezikom rub kose. Nimalo nije sličio dječaku od jučer. Dječak je u trenutku promijenio svojstvo i prometnuo se iz sina u ljubavnika, nad loncem juhe s kolutima mrkve koju sam izrezala i koja sad ispušta svoja vitaminska svojstva što će ih u sebe unijeti majka, vlasnica djeteta, mačaka i kuće u kojoj na vezenom i štirkanom pokrivaču ječim pod prstima njezina sina i težinom njegova tijela. Mačke su se uskomešale. Jedna oštri nokte na samtenoj fotelji, druga pospano tu i tamo izvija glavu u našem smjeru i kad je već blizu repa, jezikom usputno gladi dlaku. Prašina koju su podigla naša tijela svjetlucala je u zraku na danjem svjetlu i padala po našoj koži. Moji prsti mirisali su na celer.

Jesam li ja jedina gola žena u ovoj kući ikada, a da nije tvoja majka? postavljam strahovito glupo pitanje. Gluplje i od kupusa.

Bojan se smije i njegov smijeh bubnja o zelene zidove kuće, a tamna i dlakava prsa poskakuju od grčevitog trzanja. Oboje se smijemo, moje grudi se tresu kao puding pa hitro navlačim prekrivač preko njih da ih zaštitim od dnevnog svjetla i njegovog pogleda. Prekrivač lijepo miriše, u tom mirisu mogu naslutiti i dio Bojanova mirisa, vlasnicu prekrivača ne osjećam, ali o njoj govore sve stvari oko nas. Mali kaktus posađen u šalici za kavu, toliko malen da se čovjek mora zapitati o njegovoj svrsishodnosti. Jednakih malenih kaktusa pune su prozorske daske, starinska komoda u čijoj unutrašnjosti blista jednak jedaći pribor kakav posjeduje i moja majka, svijećnjak koji svojim leđima podupire maleni keramički kerubin na čijem se licu ne vidi teret voštane svijeće i koji se nagnute glave blaženo smiješi, iako mu je jedan obraz prekriven voskom. Tu je i stolac za ljuljanje kakav se može vidjeti u američkim vesternima na čijem je sjedalu jastuk s izvezenim gladiolama, isti onakav kakav krasi kutnu garnituru moje majke. Pod nogama drvenog stola mačje su posudice i sitne pileće kosti. Pitam se jesu li pileće kosti razbacane kraj zdjelica nemar vlasnice ili njezina sina. Zidovi su puni kalendara starih gotovo desetljeće i slika svetaca. Onaj iznad kreveta na kojem smo ležali Bojan i ja drži na prsima uzdignute ruke ispruženih i razmaknutih dlanova kao da pokazuje veličinu nečega ili kao da mu je iz dlanova ispao neki predmet. Ništa na slici ne govori da se radi o svecu, ali naslućuje se upravo zbog dlanova i halje koja zapravo nalikuje na smeđu mrlju bez nabora i ukrasa, iako bi to mogao biti bilo tko, ja ipak znam da je lik na zidnoj slici svetac. Sveci očito nikada ne mogu promijeniti svojstvo. Možda je i to jedan od razloga njihove svetosti.

Bojan nemirno tare nogama o prečku kreveta. Pravim se da ne vidim najezdu nemira u njegovim nogama. Gornji dio tijela posve je miran i oči zagledane u moj dlan koji drži u svom. Juha na štednjaku miruje. Miruju i mačke na tepihu pod krevetom. Mirna je i ulica pod prozorom. Mirne su i moje misli, sve je u Bojanovim nogama: moj muž i moje dijete, to što kasnim kući i što vani pada mrak, što nisam skuhala ručak, pa čak ni od nevaljalog kupusa, i što ležim gola s ljepljivim trbuhom u krevetu starice koja možda ovoga trena umire u bolnici i u kući mrtvog vlasnika čija je glava plutala u grabi punoj žabljih jaja.

Oko ponoći Bojan je ustao i otvorio prozore da uđe svjež zrak. Sa svježinom su ušle sve spoznaje i u tren smo se rastrčali kućom u potrazi za donjim rubljem, cipelama, gumicom za kosu. Svake sekunde navirala je jedna nova spoznaja i sjedala nam za vrat poput vrućeg voska, od čega je naše spremanje postajalo sve žustrije i nervoznije. Pretrčala sam čitavu Bojanovu ulicu u nekoliko minuta želeći se što prije dokopati autobusnog stajališta. Srce mi se od trčanja popelo u uši i tamo bubnjalo kao ludo, a sa svakim sam udarcem postajala svjesnija doba noći u kojem se vraćam kući. Ulovio me paničan strah kako će se od udaraca mojih potpetica razbuditi ulica, popaliti svjetla u stanovima i kućama i da će snene glave potražiti razlog svojeg rasanjivanja pogledom kroz prozor i da će moći vidjeti kako se iz moje kože puše ljubavnički poljupci, a iz uzlova moje kose ispadaju ljuskice kože. S čela se slijevao hladan znoj, iako je pod kožom kuljala krv i stupale kolone nervoznih mravaca, a miris željeza bio toliko težak za moje tijelo u bijegu da je zaostajao u grlu i nosnicama.

Govno! viknuo je neki čovjek kroz noć drugom s one strane ulice. Drugi se škiljeći kroz tminu njihao poput zipke i nešto mumljao.

Prvi je još jednom viknuo „go-vno“ i činilo se kao da će ta riječ udariti u prsa drugog i konačno ga oboriti na pod.

Govno.

Govno.

Govno.

Govno.

Govno, odbrojavala sam u sebi svoje trčeće korake namjesto brojeva.

Go-vno iznosi jedan korak.

Ivan i Andrej su spavali u klupku u dnevnom boravku pred upaljenim televizorom. Ivan je nakratko podigao glavu i otvorio oči, a zatim zarinuo glavu sebi u prsa, ostavljajući me tišini i spikerici koja je nijemo otvarala usta, a iza čijih se leđa upravo rušio veliki toranj i nestajao u oblaku prašine i dima.

Govno.

Govno.

Govno.

Govno, brojala sam poteze četkicom po svojim zubima. Uvijek ribam zube do 50 govana.

Riječi mogu promijeniti svojstvo lakše nego što biste pomislili.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.