Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

21.

 

U 11.45 stigao je vlak iz Siska. Crvenkapica potrči pomoći starici da izađe iz vlaka. Dohvaća njezine dvije torbe i pruža joj ruku. Starica nesigurno nogom opipava stepenicu, a drugom rukom hvata zrak pred sobom.

Past će, govori Marina, ne znam što je s tim starim ljudima da se usude ovako putovati. To je tako rizično. Tko im uopće dopušta putovanje vlakom? Ne mogu zamisliti da moja majka putuje vlakom sama samcata, zveckale su uzrujano narukvice. Pogledaj je, kao slijepi miš.

Starica nije izgledala poput slijepog miša, više kao osušena ptičica s nosom savijenim kao kljun i suhim ustima jedva vidljivim na naboranoj koži lica. Zijevala je čas desno, čas lijevo kao da je ispala iz gnijezda i očekuje majku koja će je zaštititi te ponovo položiti u sigurno gnijezdo i ubaciti joj cvrčka u kljun.

Koga čekate? pitao ju je Crvenkapica i sam nekako ganut njezinom sićušnom prilikom.

Nijemo je zatreptala suhonjavim kapcima, zatim razvukla suhe usne u poluosmijeh i obrisala dlanove o suknju.

Boga, ali On je na mene zaboravio, odgovorila mu je hihotom. Dobar si ti dečko, nisu svi muškarci krmci, kimala je glavom i tapšala ga po ruci kao da nekoga želi uvjeriti u to, iako je Crvenkapica bio odveć daleko od dečka. Još dalje od krmka, ali kako bi to nepoznata starica mogla znati.

Sjela je na sjedalo u hodniku, a on joj je pod noge položio prtljagu. Spustila je glavu i izgledalo je kao da je odjednom zadrijemala. Tu i tamo bi se prenula na zvuk i pogledala uokolo, a zatim opet spustila glavu kao da je iz nje upravo istekao život koji bi se potom, za nekoliko minuta, opet vraćao i na jednak način otjecao iz tog suharka sijede kose, izgužvanog i pregaženog, pomalo nalik na dijete koje se tek rodilo. Nekoliko puta žmirnula je u mom smjeru i kimala glavom kao da me pozdravlja.

Netko će valjda doći, ne može ovdje sjediti do navečer, kaže Crvenkapica.

Možda je pogrešno izišla, nagađala je Marina iza panoa, pitaj je opet. Uostalom, gdje bi išla. Ovdje se ne dolazi u posjet, već se odlazi, a i prestara je za posjete. Ne mogu zamisliti svoju majku da putuje u posjete dalje od susjedstva.

Bako, koga čekate? odvaži se Crvenkapica.

Dobar si ti dečko, znaš, odvrati s osmijehom i zakima kljunom i opet iz nje nestane života na nekoliko trenutaka.

Nevjerojatno, zatrepere narukvice s onu stranu panoa i uskovitla se nervozno ispuhan dim cigarete.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.