Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

23.

 

Imaš isti nos i narav kao Tajtu, znali bi mi reći i ja sam se nadala da pritom misle na Tajtua-konjanika, uniforme pošpricane arterijskom krvlju, hrabrog i neustrašivog jahača. Kad bih upitala majku da mi ispriča kakvu priču s njegova ratnog pohoda, kratko bi rekla: To te ne treba zanimati, nisu to priče za djevojčicu. Tako da ja ustvari nisam ni mogla naslutiti kakva je moja narav, a jedino s čim bih je mogla usporediti bilo je plastično tijelo koje tvrdoglavo izbacuje kašu iz usta koju je majka kupila žlicom s krpe pod podbratkom i još je tvrdoglavije ponovo uguravala u usta. Na kraju hranjenja majka je uvijek pobijedila pa sam mislila da se kod mene i Tajtua zapravo radi o nedostatku hrabrosti i slaboj borbenosti. Ponekad bi i mene dopalo da ga nahranim. Držao je čvrsto stisnute usne pa bismo on i ja, ljudi iste naravi i identičnog nosa, jednostavno promatrali jedno drugoga i ne pokušavajući stupiti u borbu oko hranjenja. Tajtu je uskoro počeo i smrdjeti, i to toliko jako da se taj smrad provlačio čitavom kućom, od podruma do tavana. Budući da smo već imali jedan miris koji nas je sve bespoštedno davio, miris željeza, ovaj je dodatno pogoršao stvari. Nije postojao način da se starac okupa, činilo se kao da će mu se sve kosti raspasti i sasuti na hrpu ako bismo ga samo pridigli, a kamoli pokušali podići, majka ga je brisala dvaput dnevno vodom i limunom. Jednom, negdje oko Badnjaka, ušla sam u sobu i vidjela njegovo golo tijelo, kožu zalijepljenu za kosti i spletove plavičastih krvnih žila koje su mjestimično bile povezane debelim čvorovima. Tajtu je izgledao kao da ga je netko ubacio u veliku mrežicu kakvu je majka imala za trgovinu. Hajde, pomozi mi, rekla je majka i prekinula moju zgroženost, to je starost, tako ćemo i nas dvije, govorila je kao da je krajnje vrijeme da se pripremim na vlastitu starost. Podizala sam lake kosti s kreveta i brisala ih spužvicom, plavičasta koža s bedara mogla se navući skoro do koljena, pod njom sam pipala glatke i tanke kosti. Jedino su Tajtuova stopala sadržavala nešto više mesa i u odnosu na mršavo tijelo izgledala su poput velikih pjegavih čamaca zakucanih u potkoljenice i bila tek nešto toplija od ostatka tijela. Sav se starčev život slio u ta dva stopala.

Od kupanja nije ništa bolje mirisao. Navukle smo mu čistu pidžamu u čije je džepove majka nagurala sušene kore limuna. Kasnije je otac u Tajtuovu sobu donio veliku jelku koju smo okitili božićnim nakitom i korama limuna nanizanima na konac. Tajtu nije ni trepnuo kad smo svi troje zapljeskali i na taj način zaključili kićenje jelke. Kasnije smo pod nju stavili poklone, izostavljajući Tajtua jer on nije imao svojih stvari pa je bilo glupo i nerazumno trošiti na njega. Jednako glupo i nerazumno bilo je čestitati mu Božić jer on je još jedino pamtio disanje koje ga je držalo na životu, sve ostalo je, vjerujem, zaboravio da postoji. Kasnije smo zatvorili vrata njegove sobe i večerali u blagovaonici, ja bih samo koji put otišla prisjetiti se ljepote naše jelke koja je privremeno svojim mirisom rastjerala dva smrada koja su se do te mjere nastanila u našem nosu da je trebalo snažno udisati kako bi se išta drugo osjetilo. Jelka je ostala u sobi do veljače kada ju je otac, već gotovo ćelavu, otpalih iglica i dvaput manju, iznio iz sobe i bacio. Nedugo nakon jelke na jednak je način i zamalo bez napora iznio i mrtvog Tajtua te ga položio na bračni krevet gdje ga je majka obukla, ovaj put bez kupanja, u očevo odijelo u kojem će ga ukopati nakon što je kroz njihovu sobu prodefilirao čitav grad da oda posljednju počast Tajtuu, kojeg su još jučer smatrali spomenikom života s njegove 103 godine, a danas izražavali žaljenje mojoj majci što je starca morala imati na brizi. Tajtu nije izgledao mrtvo, izgledao je uobičajeno, samo su rekli da je mrtav.

Nakon ukopa majka se primila za glavu i zaprepašteno ciknula gledajući u sablju na zidu: Zaboravili smo s njim ukopati sablju!

Još je neko vrijeme stajala na zidu, a onda je jednoga proljeća promijenila svojstvo i poslužila kao potporanj za paradajz u majčinu vrtu. Ponekad bi sjedila na klupi u povrtnjaku i rekla bez prevelike tuge u glasu: Da smo barem pokopali tu glupu sablju s Francom. Prije nego što je tupa sablja počela loviti hrđu u gredicama paradajza, majka se svojski trudila pronaći nekoga tko bi je želio.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.