Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

24.

 

Crvenkapica je starici donio čašu vode iz kolodvorskog bifea. Popila je gutljaj-dva iz čaše u njegovoj ruci, a Marina je rekla da će joj srce prepući. Zamišljam kako u Marininim grudima tuče lakirano crveno licitarsko srce s napuklinom. Ostalo je još nekoliko sati do vlaka iz Ljubljane. Za moje srce ne postoji opasnost od napuknuća. Previše je rahlo, pretvorit će se u hrpicu praha.

Mislim na Ivanov rođendan. Pada zadnji četvrtak u mjesecu. Još prošli tjedan kupila sam mu privjesak s četverolisnom djetelinom i papuče. Papuče su mu ionako potrebne, dok je privjesak zasad posve nepotreban. Planiramo kupiti auto do kraja godine, plavu ford fiestu, onda će mu privjesak dobro doći. Čovjek koji prodaje rabljene automobile pristao je na plaćanje u 12 obroka, ali Ivan želi imati sakupljen novac za barem 3 rate. Ako koji mjesec zaškripi s plaćanjem, veli. Prije pet dana uzela sam nešto novaca s te hrpe i to zatajila Ivanu. Tim sam novcem kupila skupocjen žuti kombine s čipkom na porubima. Kombine je u ormariću u mojoj sobici, umotan u neobično šuškav papir i zlatnu kutiju. Barem jednom dnevno otvaram kutiju i razmatam papir koji šušti poput tanke poliesterske vrećice. Nemoguće je odmotati kombine bez sitničave buke papira. Prodavačica je rekla da se svaka žena u svili osjeća dvaput više ženom, a ja sam se u trenutku kupnje osjećala ženom tek jednom polovicom. Nakon kupnje kombinea osjećala sam se jednom polovicom žena, a drugom kradljivica jedne rezervne rate za ford fiestu.

Ford ima izdržljiv motor, rekao je Ivan prošli mjesec, služit će nas godinama bez prevelikih ulaganja. Uščuvan je, zdrav lim i nema truleži oko pragova. Ići ćemo na more, Andrej je kliktao i poskakivao na njegovim kvrgavim koljenima. Poskakivanje je izgledalo bolno za djetetovu stražnjicu, no ipak se smijao. S Bojanom skrivenim u unutrašnjosti moje lubanje nije ostalo mjesta za veselje zbog izdržljivosti motora koji će nas služiti godinama. Da ne poznajem Ivanovu praktičnu narav, pomislila bih da je namjerno upotrijebio riječi „izdržljiv motor“ da me podsjeti na zajedničku budućnost koja predstoji vozaču, suvozačici i djetetu na stražnjem sjedalu forda fieste s izdržljivim motorom. Iako mu to nije bila namjera, osjetila sam kako me nepodnošljivo peče grlo od iznenadne tjeskobe koju su uzrokovale njegove riječi.

Voljela bih da možemo biti sretni kao kad smo se vozili u bijeloj asconi, posve neizdržljivog motora, bolesnog lima i trulih pragova, koju smo naslijedili od mog oca nakon našeg vjenčanja. Ivan tada još nije bio dobar vozač jer njegov je otac mislio da je auto nepotreban luksuz uz tolike vlakove. Zbog toga ga je moj otac morao nagovarati čitavo jedno poslijepodne da prihvati njegov dar. Svakoga dana, nakon što bi oko 16 sati došli s posla, napravila bih četiri sendviča, sjeli bismo u asconu i vozili se okolnim praznim seoskim putovima, poskakujući sa sjedala, zbog rupa na cesti, sve do krova automobila. Mimoilazili bismo se s poljoprivrednim strojevima i traktorima, koscima livada, beračima kukuruza i veselo im trubili, a zatim stali ručati procjenjujući koliko je napredovalo njegovo učenje vožnje. Ozbiljno i s ustima punim kuhane šunke i kukuruznog kruha pričao bi o manevru koji je izveo pred velikom rupom na putu ili o vožnji uz tračnice vlaka koji je paralelno tutnjio i kako je malo nedostajalo da ga preteknemo. Ponekad bih i ja sjela za upravljač, ali više sam voljela sjediti do Ivana i drmusati se u iščekivanju kad će automobil naići na veliku rupu koja će me sa sjedala odbaciti do krova. Za vikend bismo pokupili moju majku i oca. Otac bi sjeo na moje mjesto suvozača, a ja otraga s majkom i vozili bismo se istim poljskim rutama promatrajući krajolik. Naše smo vožnje nazivali izletima, iako smo već napamet znali međe zemljišta, novozasađene usjeve, dobro ili pak loše izorana polja koja je moj otac ocjenjivao svojim stručnim okom, potkivajući nas usput poljoprivrednim znanjem, iako mu se zbog toga divila samo moja majka. Rijetko bi uputio kakvu kritiku Ivanovu načinu vožnje i činio bi to nenametljivo i oprezno.

Možda malo prebrzo otpuštaš kvačilo, ili mi se samo čini, rekao bi.

Bili smo očarani asconom, u našim je očima bila predivna limuzina, sjajnog laka, mekanih i udobnih sjedala, s brzinom dostojnom formule 1. S izleta smo se kasno vraćali kući, pod žutim farovima koji su s dva debela snopa poput oštrih krojačkih škara rezali mrak i krčili puteljke. Po povratku kući, prije nego što bismo pošli na spavanje, Ivan bi razgrnuo zavjesu i bacio pogled na automobil parkiran u dvorištu, zadovoljan napretkom svog vozačkog umijeća. Nakon šest mjeseci odlučio je okušati se na pravoj prometnici, s ostalim automobilima. Čitav smo tjedan razgovarali koji dan izlazimo na cestu.

Ponedjeljkom je najveća gužva.

Onda srijeda.

Rano je mrak, bolja je subota poslijepodne.

Da, subota je dobar dan za to. Bojiš se?

Ne. To je siguran auto, ništa nam se ne može dogoditi.

U subotu smo rano ustali i pospremili kuću. Ivan je pokosio travnjak iza kuće, provjerio gume, ulje i brisače. Jedan brisač nije radio, ali zaključili smo da neće padati kiša i da nas ne treba brinuti. Oko četiri sata poslijepodne sjeli smo u asconu i krenuli prema prometnici. Ivanove ruke položene na volan lagano su podrhtavale, palci su nervozno strugali plastiku i vrtjeli se kao kazaljke na satu. Izgledao je kao da nas vozi ravno u pakao.

Ascona je lagano uklizala na asfalt, mirno kao da nas sama vozi, bez podrhtavanja i skakutanja. Čak se i motor nekako primirio i radio bez brujanja. Iako smo se osjećali kao dva izvanzemaljca na prometnici, nikome od ostalih vozača nismo izgledali sumnjivo ni čudno. Ivanove su ruke popustile stisak volana, jedino mu je još vrat ostao istegnut naprijed kao da ne vidi dobro ispred sebe. Otvorila sam malo prozor kroz koji se odmah ulilo šuštanje ostalih automobila. Oboje smo bili zadovoljni. Razmišljala sam kako nikada neću spomenuti Ivanov strah od vožnje, čak ni djetetu ako ga budemo imali, ostat će to tajna između Ivana, mene i ascone.

Odjednom je ascona zakašljala kao da nas želi ispljunuti iz svojeg želuca, zatim još jednom, znatno jače nego prvi put. Čvrsto sam se primila za samt sjedala spremna dočekati treći, najgori kašalj koji će nas odlijepiti i izbaciti iz jurećeg automobila, ali uslijedio je mali isprekidani kašalj od kojeg je zastajkivala i gubila na brzini. Automobilske sirene pristizale su iz svih smjerova i uskoro sam udarala glavom u strop kao da prelazimo najdublje rupe dotad. Od panike i straha zaboravila sam pogledati Ivana, ali činilo se da je podigao obje ruke u zrak kao da se predaje. Nestalo je ceste i jurili smo kroz polje kukuruza koji je bijesno udarao u lim kao da će ga samljeti. Uskoro smo se zaustavili usred kukuruzišta. Ascona je zadnji put muklo zakašljala i podrignula iz želuca vrući crni dim.

Dobro ste prošli, rekao je otac zureći na koljenima pod jednu stranu ukošene ascone.

Ovjes, ne isplati se popravljati, pljesnuo je dlanom o dlan, gotova je.

Ivanova ramena bila su preuska da bih se u njih zavukla.

Svaki put kad bismo došli k mojima, pravili smo se da ne vidimo bijelu asconu na čijim su sjedalima kokoši nesle jaja, uskačući kroz poluotvorene prozore zametene bijelo-sivim izmetom. Neka od nesilica popela bi se na volan i kljucala crvene kazaljke na upravljačkoj ploči. Promjena svojstva katkad je uzrokovana višim silama i ne možemo je razumjeti.

Privjesak umotan čeka zadnji četvrtak u mjesecu. Uskoro ćemo ga zakačiti za ključeve automobila izdržljivog motora koji će svojim konjskim snagama povući naš život naprijed, iščupati nas iz prošlosti i mučnih misli od kojih nam u glavi bruji toliko da ne čujemo vlastite rečenice.

Odlučim danas vratiti žuti kombine u trgovinu i tražiti povrat novca za rezervnu ratu izdržljivog motora.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.