Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

25.

 

Treba dodati još šećera, rekla je moja majka ukuhavajući želatinu u veliki lonac s uzavrelim voćem. Otac sjedi u kutu kuhinje i lista novine, ljut zbog voća koje pred njegovim nosom nestaje i mijenja svojstvo u džem. Za rakiju će ostati malo ili ništa, promrmlja. Treba nam džem.

Ne budi takav škrtac. Tvoj unuk obožava džem. Uostalom, ako se rakije dosad nisi nauživao, i nećeš, rekla je strogo i prevrnula kuhačom brdo od šljiva.

Čistim šljive pogledavajući Andreja koji promatra špicu flomastera nadomak odluke da je strpa u usta. Uvijek to čini. Slini flomaster prije crtanja, ne mogu mu tu naviku izbiti iz glave.

Kačićka je na umoru, čujem majku između grgota voća u loncu.

Kako znaš, pitam je kao oparena.

Srela sam joj sina jutros. Kaže, neće dugo.

Hoće li u ovoj kući danas biti ručka, nedjelja je, nervozan je otac.

Što je još rekao?

To. Neće još dugo, još jednim snažnim zamahom prevrne kuhačom grudu voća.

Ne mogu jesti suho nedjeljom.

Tvoj je otac neizdrživ, Julijana, što je stariji, to je gori, govori mi kao da se riječ otac tiče samo mene.

Mama, je li još nešto rekao?

Tko?

Pa Bojan.

Andrej žvače ljubičastu špicu.

Ništa nije rekao. Majka mu je na umoru, što bi više rekao?

Zadnji put sam jeo prije četiri sata, bilo bi normalno da je sad vrijeme objeda.

Majka ispuhne kao kit, pomakne lonac s plinskog štednjaka u stranu i odloži kuhaču na jednu njegovu ručku, u dva koraka iščupa ljubičastu špicu između Andrejevih zuba i snažnim pritiskom kažiprsta otare obojenu slinu s njegove brade.

Opet jede boju.

Trznem se u pola riječi boja kao da me netko šakom udario u trbuh.

Majka lupa tanjurima i loncima, otac pobjednički mljacka i miluje Andreja po glavi tepajući njegovo ime. Ispod kuhinjskog stola razvlačim nožne prste do bola kao da ću ih iščašiti. Isto činim i s prstima na rukama. Kosti mi kvrcaju od razvlačenja, same bježe iz kuhinje mojih roditelja, meso je čvrsto usidreno na mjestu, zakovano u nedjeljni ručak koji priprema majka. Ostavljajući svoje meso, izlazim s parom džema kroz prozor kuhinje i putujem preko ograđenih pravokutnih dvorišta, psećih kućica, četiri široke ulice, dva semafora, užarenih šina što se ljeskaju na suncu kao koža jegulje, iznad tornja crkve u kojem odzvanja podne i glava vjernika raspršenih u crno-bijelim rojevima nedjeljnih odijela i valjkastih dimnjaka iz kojih vijuga dim tanak poput konca, tek da podsjeti da je tvornica u nedjeljnom drijemežu. Više nisam u kuhinji moje majke, ona više nije moja majka, niti je moj gladni otac moj otac, Andrej je nepoznato dijete koje vreba idući flomaster, njegov je otac u šupi gdje brusi škare majke koja nije moja majka, očekujući poziv na ručak. Ne pripadam nikome od njih, ja sam koncentrat čiste ljubavi koji je napustio kosti i meso tijela.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.