Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

26.

 

Te noći nisam spavala. Prebrojila sam na stotine puta 32 bobe grožđa na drvenom uzglavlju kreveta, sva puceta jastučnice i prekrivača, Ivan je udisao svakih 5 sekundi, a žarulja ulične rasvjete zatreperila svake 2 minute. Ujutro sam ustala na vrijeme, zategnula kosu u konjski rep i otišla na posao. U 8.30 slagala sam Marini da imam groznu trbobolju i uvjerila Crvenkapicu da me ne treba voziti kući i da će mi usprkos trbobolji pješačenje do kuće dobro doći. U 8.50 stajala sam na Bojanovu kućnom pragu i zajedno s dvije mačke čekala da otvori vrata. Nije ga bilo. Sjela sam na zatvoreni bunar u stražnjem dijelu dvorišta i uzela u krilo jednu mačku. U susjednoj kući netko je strašno kašljao. Mačka u mom krilu svaki se put na jednak način trznula na zvuk kašlja i pogledala u smjeru iz kojeg je dolazio. Druga je mačka spavala bezbrižno pod nogama betonskog vrtnog patuljka. Odnekud iz vrta mirisao je komorač. Miris je dolazio u valovima, iako nije bilo ni daška vjetra. U vrtu Bojanove majke prepoznajem cvijeće. Neke su biljke poduprte drškama starih metli i običnim željeznim šipkama. U dnu vrta odbačena je automobilska guma iznad koje je roj komaraca. Jednak je roj i iznad kante za zalijevanje, zgušnjava se i razilazi kao da ga cijede nevidljive ruke. Jako jutarnje sunce žari moje tjeme i uspavljuje me. Zamišljam Bojanovu majku kako prignuta plijevi gredice povrća, potom zamišljam sebe kako u istom vrtu čupam korov. Misli su mi pomiješane, usitnjene u nepovezane slike, projiciraju se same od sebe na mojim zatvorenim kapcima. Plitko udišem komorač i pazim da udisaj ne bude predubok da s njime ne udahnem miris željeza kojim je zasićen vruć jutarnji zrak. Ljeti je miris željeza živa napast. Lijepi se na znojnu kožu i tjeme, zavlači u pregibe i prste i možeš ga noktima strugati sa sebe. Uvlači se u raspukline suhe zemlje, hrani korijen i utječe u plodove, uvlači se u tamne kutove kuća i vlažne podrume. Miris željeza najviše voli tamu podruma. Pritaji se u trulim kredencima i klupama, šupljim emajliranim loncima, staroj obući i ostalim odbačenim stvarima. Posebno voli gajbe krumpira i mrkve, u njima se još jače zgusne i ojača. Tu ne pomaže ni dugotrajno kuhanje. Najgore je ipak s konzerviranim povrćem, miris željeza posebno se osjeti u ukiseljenim krastavcima. Krastavaca ima svaka kuća, oni najbolje uspijevaju od sveg povrća. Narastu do veličine podlaktice, tvrdi i tamne zelene boje. Ništa na svijetu nije tako tamno zeleno kao što su krastavci u vrtovima moga grada. Nikad ne jedem ukiseljene krastavce, kao da žvačete mekane čavle. Miris željeza i okus krastavaca kao da su stvoreni jedno za drugo, poput djeteta i mlijeka, alge i pastrve, jelke i cimeta, tople kuhinje i hrastova panja koji izgara u žutom plamenu peći, mekog brašna i mjehurića kvasca, vlažne šumske mahovine i gljive koja je pod njom iznikla. Ne radi se tu o ljubavi između mirisa i okusa, jer ni jedno ni drugo nije nešto što biste trebali pamtiti, već o nekakvoj logičnoj kompoziciji, savršeno pogođenom sastavu u kojem jedan drugome ugađa da bude odbojan i neukusan, i posve ga prirodno prihvaćate, iako zbog njih dišete na usta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.