Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

27.

 

Jednom je susjeda rekla majci da je dobro staviti u podrum novinskog papira jer da će on upiti željezo. Ubrzo je naš podrum postao spremište zakrčeno visokim tornjevima novinskog papira. Nabavljali smo ga odasvud, od poznanika iz drugih gradova do obitelji koja bi došla u posjet i uz uobičajeni poklon donijela i svežanj starih novina. Primati stare novine nije bilo ni najmanje čudno, podrazumijevalo se da usput, pod miškom ili u gepeku automobila, dovezete nešto starih novina. Ako je netko od rođaka doputovao vlakom, ispričao bi se zbog male količine novina koju je donio jer ga način putovanja ometa da ponese znatno veću i korisniju količinu. Mali svežanj novina kao znak da je na nas mislio, a idući će put donijeti puno veću hrpu od koje ćemo imati koristi. Otac se ponekad zavlačio u podrum i tamo ostajao polovicu dana. Njemu je najmanje smetao miris, valjda zbog željezare u koju je svakodnevno odlazio raditi. Sjeo bi na staru klupu i iz nekog od tornjeva nasumce izvukao novine, raširio ih u krilu i stao čitati vijesti stare i po nekoliko godina. Čitanje starih novina uskoro je postalo očev svakodnevni ritual. Nakon što bi došao s posla i ručao, malo bi prilegao na klupu u kuhinji, a zatim bi mu majka skuhala šalicu kave koju je odnosio sa sobom u podrum. Zimi je u podrumu hladno kao u grobu, tada je navlačio dodatnu vestu i vunenu kapu preko ušiju, a na ruke rukavice bez prstiju da može listati žute stranice. Za izuzetno hladnih dana sa sobom je još nosio i staru deku koju bi prebacio preko koljena. Nakon nekoliko sati vraćao se s posve neupotrebljivim informacijama koje bi s majkom do sitna trijebio.

Šezdeset i prve imali smo 4 159 696 stanovnika, rekao bi grijući promrzle ruke na kuhinjskoj peći.

Čak toliko, pitala bi iskreno začuđena majka, iako nisu imali podatak s kojim bi usporedili je li to zapravo pad ili porast stanovništva u odnosu na neku drugu godinu.

Petog travnja 1955. Winston Churchill dao je ostavku, kazao je s 10 godina zakašnjenja s jednako važnim tonom u glasu kao da se radi o nečem aktualnom, a majka je podigla obrvu.

Otac je među hrpama starog novinskog papira natopljenog mirisom željeza provodio toliko vremena da je uskoro postao prava riznica zakašnjelih i neupotrebljivih informacija, što mu je kasnije u životu priskrbilo nadimak „Povjesničar“. Iako otad više nije govorio da odlazi u podrum čitati novine, već proučavati ih, nitko se nije pitao kakvog smisla ima proučavati stare novine niti je itko, što je daleko važnije, njegov hobi smatrao budalaštinom. S vremenom je nabavio i povećalo. Slova u starim novinama znala su posve izblijedjeti ili bi se tanki listovi rastopili od vlage, pa je rastopljena i raspadnuta slova lovio povećalom. Kasnije su iz podruma iselili gajbe s povrćem i stare kredence. Oko staklenih tegla zimnice majka i otac nikako se nisu mogli dogovoriti, pa je na kraju dogovoreno da postave staru zavjesu iza koje će majka i dalje moći držati teglice zimnice, od kojih su neke bile stare kao najstarije novine u podrumu. Otac je podrum počeo stidljivo nazivati radnom sobom, u kojoj je ponekad primao susjeda Nikolu s kojim je volio igrati šah, iako su obojica bili poprilično slabi šahisti. Nikola je bio umirovljeni učitelj, čovjek s kojim je moj otac odjednom mogao razgovarati o godinama i događajima pohranjenima u tornjevima novina natopljenih vlagom i mirisom željeza. Očevo i Nikolino prijateljstvo dovedeno je nekoliko puta u pitanje zbog latinskog koji moj otac nije poznavao ni u osnovama, a Nikola se pak vrlo često upravo njime razmetao.

Acta est fabula, rekao bi teatralno Nikola u zatrpanom i prohladnom podrumu, važno porušio preostale drvene figure na šahovskoj ploči i tako označio svoju pobjedu. Ocu nikada nije smetala Nikolina pobjeda i vječita blaga premoć u igri, već upravo rečenice koje je izgovarao. Od njih se osjećao kao smiješan čovjek u podrumu zatrpanom novinama, sa zavjesom koja je skrivala majčine ukiseljene krastavce, kompote od dunje i želatinaste pudinge s kožicom od plijesni kao najveću sramotu u kući, i penjao se u kuhinju poguren i neraspoložen. Njegovo se neraspoloženje ponekad zataknulo i u džepove pidžame i od njega nije mogao zaspati. Dizao se rano ujutro šutljiv, navlačio svoju tvorničku uniformu, očišćenu od špena, ali jednako dupkom punih džepova neraspoloženja, pokušavajući se prisjetiti Nikoline rečenice i odgonetnuti njezino značenje na putu do tvornice koja je već zavijala kao vučica što priziva mladunčad.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.