Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

28.

 

Ulazna ograda zaječi poput živog stvorenja kojem je nanesen bol, a zatim, nekoliko trenutaka kasnije, iznova uz nešto dublji jecaj. Mačka se u mom krilu uspravi i u hipu skoči pamučasto na travu. I s ove razdaljine mogla sam vidjeti Bojanove tamne podočnjake i blijede obraze na kojima vinova loza, uz koju korača, dubi tamne i oštre sjene prelijevajući se na vrat i bijelu košulju. Dok se približavao, zategnula sam rep i obrisala znoj s čela. Kimne mi glavom, a zatim promijeni smjer prema ulaznim vratima, ostavivši ih širom otvorena namjesto poziva. Tamna, zelena unutrašnjost kuće zijeva poput hladne špilje, ugodne za moje znojno i pregrijano tijelo. Za njim ušetaju obje mačke loveći prednost ispred mojih nogu. Na kuhinjskom sudoperu natočio je čašu vode, otpio dopola, a zatim se prignuo i nad odvrnutom slavinom umivao lice i vrat. Žedna sam, ali ne pomičem se s mjesta. Pamuk košulje žedno upija vodu sa šije. Od pogleda na mokru mrlju koja se širi njegovim leđima jezik mi se od suhoće lijepi za nepce. Prepući će poput suhe grančice, ispljunut ću tri suharka u lokvicu pod njegovim nogama. Trenutak ostaje naslonjen nad sudoperom i izgleda kao da će zaplakati, a zatim prebaci težinu tijela na jednu nogu i gleda me tamnim i mokrim dupljama u kojima se utapam opečenog čela i bolnog jezika.

Bolest je strašna, kaže. Čujem ga mjestimično, uši su mi pune vode. Lovim dah prije nego što ću zaroniti u mrlju vode na njegovoj košulji.

Hoće li umrijeti? progovaram suhih usta iz lokve košulje.

Pravi se da me ne čuje i kažiprstom i palcem stišće kožu čela. Ostaju dva bijela natiska od prstiju koja se odmah potom pune krvlju, mijenjajući boju od blijedoružičaste do crvene. Dobro je što se pravi da me nije čuo jer mene uopće ne zanima hoće li mu majka umrijeti. Imam vremena razmisliti, iako mi je posve svejedno u vezi s tim. Svejedno mi je što svakodnevno umiru ljudi. Voljela bih da ne umre danas, ili bar ne ovoga trena. Osvrćem se po kuhinji u potrazi za telefonom na koji bi mu mogli javiti. Ako upravo umire, javit će mu za najviše pola sata. U kutu kuhinje, na vrhu hladnjaka nalazi se telefon boje kave. Ako upravo umire, onda ću morati kući, ne mogu ostati tu, u njegovoj kući. Zasigurno će željeti otići još jednom u bolnicu da je vidi. Da, posve je glupo i nerazumno da ostajem u njegovoj kući i čekam da se vrati. Što ću reći Ivanu, gdje sam izgubila nekoliko sati od dolaska na posao i povratka kući zbog trbobolje. Mogla bih reći da sam svratila k majci, ali za to bih odmah trebala obavijestiti majku. Ne mogu joj javljati odavde, trebala bih joj sve podrobno objasniti, a za to svakako nije trenutak. Majka će imati pitanja pa odustajem od te nakane. Reći ću da sam bila kod liječnice. Možda je već umrla dok je bio na putu ovamo. Ako je umrla, onda bi mu dosad već netko trebao javiti. Možda je telefon zvonio dok sam ga čekala. Ako se nitko nije javljao, sad bi trebali pokušati nazvati iznova. Kako će to primiti? Hoće li plakati? Što bih mu trebala reći? Jesu li mu rekli da neće preživjeti noć ili dočekati kraj dana? Može li se to uopće prognozirati sa stopostotnom sigurnošću? U filmovima liječnici uvijek daju točne prognoze. Ostalo vam je još tri tjedna. Imate još pola godine. Pacijent-glumac dostojanstveno prihvati prognozu, ode kući i zatim otputuje umrijeti na mjesto s razglednice kamo je oduvijek želio ići. Trebam li ga upitati? Ne znam ništa o njegovoj majci, moje bi ga pitanje moglo rastužiti. Ipak, glupo je da uopće ne pitam, izgledam kao da mi nije stalo. Iako mi zapravo i nije stalo, trebala bih postaviti pitanje, jer to sasvim sigurno očekuje. Ako ga upitam, vjerojatno će se rastužiti, izgleda kao da je na korak do puknuća, ali onda ću ga teško utješiti. Ništa o njoj ne znam, ne mogu ništa smisleno reći u takvoj situaciji. Ako ne umre danas, sutra ću se drugačije organizirati. Doći ću ovamo nakon posla i reći Ivanu da moram svratiti k mojima, a mojima ću reći da moram obaviti kupnju za Andreja. To dolazi u obzir samo ako umre sutra. Ako ne umre u naredna dva dana, nikako neću moći doći ovamo. Andrej mora primiti cjepivo. Ivan nikako ne može odvesti Andreja na cijepljenje, Andrej je nemiran i vrišti, stoga liječnica odustane i pošalje nas kući da se dijete smiri i da porazgovaramo s njim. Možda Andreja mogu cijepiti idući tjedan i izostati s posla dva dana za slučaj da dobije temperaturu od cjepiva. Hoće li Andreju nešto biti ako ga ne cijepim u zadanom terminu? Trebam li riskirati? Možda je najbolje da umre noću. Ali ako umre noću, neću uopće znati da je umrla sve dok ne navratim ovamo. Može se lako dogoditi da Bojana nema jer sređuje ukop. Da je barem već mrtva ili barem otputovala na mjesto s razglednice. Prognoza najavljuje jednako paklenu vrućinu kao i danas, ne mogu hodati ovamo i naći zatvorena vrata. Ako dođem autobusom, netko bi me mogao vidjeti. Na liniji 12 putuje nekoliko poznanika. Primjerice majčina sestra. Vozika se neprestano autobusom, tegli goleme košare s mlijekom i sirevima i odnosi ih na tržnicu. Uspinje se sa svojom šepavom nogom uz tri stepenice autobusa i puše kao jež dok se ne uzvere sa svojim košarama na sigurno. Poznaje sve vozače, oslovljava ih sa sine, prijateljuje s njima kako bi joj pomogli pridići košaru. U ovom dijelu grada živi Kemal, očev prijatelj. Stari umirovljenik i njegova supruga Davorka vozikaju se autobusom iz čiste dosade jer svaki mjesec dobivaju besplatnu autobusnu kartu. Kemal često govori ocu kako je besplatan autobusni prijevoz najbolje što mu je donijela mirovina. Promatra obnovljene fasade zgrožen odabirom boja. Žuto kao pseći drek, tko može živjeti u kući boje psećeg dreka, govori ocu. On me možda i ne bi zamijetio, ali njegova žena ne promatra pročelja kuća, već ljude u autobusu. Njezinim očima ispod vunene frizure teško da bih mogla promaknuti. Kemalova supruga žene u autobusu naziva frustriranim babama. Ta je frustrirana baba prigovarala djetetu od Nazorove do trga, govori mojoj majci te joj podrobno opisuje dubok izrez na njezinim prsima u koji se sramotno zadjenuo razapeti Isus s njezine ogrlice. Pritišće koščatim rukama suhe grudi. Kemalova žena misli da je puno prikladnije razapetog Isusa nositi oko zapešća, što dalje od grudi. Užasno je glupo da putujem autobusom. Možda će se naći s nekim od rodbine i razgovarati o majci. Rođaci uvijek posluže u takvim prigodama, stoje na usluzi, tješitelji puni razumijevanja i slobodnog vremena. S rođacima može razgovarati kakva je bila, prepričavati zajedničke zgode i prisjećati se majke, čuti ponešto iz usta rođaka što o njoj dosad nije znao. Ako javi nekom od rodbine, na mene neće misliti sve do poslije ukopa. Ako ne dođem sutra, možda propustim priliku da mu budem blizu u najtežem trenutku. Uživat će dijeliti svoju bol s onima koji su joj bili bliski za života. Nekako se moram organizirati, ne mogu ne doći. Nekada ljudi uopće nisu cijepili svoju djecu, živjeli su dulje i bilo je manje bolesti, što se može dogoditi ako prebacim cijepljenje za idući tjedan? Isus je omiljen muškarac većinskom broju grudi na ovome svijetu.

Na prozorima treperi jarka podnevna svjetlost i pokušava dograbiti naše spojene obraze. Od njegovog jezika popušta grč mojeg. Vršak njegovog još uvijek je hladan od vode. Vratovi su nam ukrštene udice. Zahvalna sam mirnom telefonu boje kave na frižideru. U njegovoj je slušalici već možda mrtva Bojanova majka. Leži mrtva i čeka da telefon zazvoni. Sviđam se kavenom telefonu. Na prvu i bez posebnog razloga. Moje simpatično lice jedini je razlog što ne želi zvoniti u trenutku dok se trbusi bespoštedno biju. Zvuk nalik na šamaranje mesnatog obraza. Okrutno i bez milosti.

Ostani, rekao je.

Ostani, bila je riječ kojoj sam se nadala, a sad, tako izgovorena, izgleda smiješno, gotovo nakaradno i cirkusantski izložena među golotinjom prepletenih udova. Čak se i okrugli brojčanik telefona cerekao mojoj naivnosti da će ostani zvučati sasvim drugačije. I limena kutija sa suhim keksima zazvečala je podrugljivo kad god bi Bojan bez razloga noktom kvrcnuo po njoj iščekujući moj odgovor.

Ostala sam tri mjeseca, iako to te večeri nisam izgovorila. Niti je te večeri zazvonio telefon iz čije je slušalice trebala iscuriti vijest o smrti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.