Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

3.

 

I jutros sam namjerno zaspala na posao. To je treći put ovaj tjedan i znam da se do nedjelje više ni jednom ne smije ponoviti. Obično radni tjedan raspodijelim na tri dijela, tako da je moje kašnjenje razrijeđeno. Pažljivo isplanirano i podijeljeno manje je uočljivo od kašnjenja tri dana uzastopno. Zbog ta tri uzastopna dana početkom idućeg tjedna neću moći kasniti. Namjerno zaspati jutros bila je ludost.

Marina je već podigla staklo, u prolazu mi je rekao Crvenkapica i odjurio vukući željeznu šipku. Zovemo ga tako jer je crvena kapa dio njegove uniforme. Ne čini to samo u holu jer tamo njegova željezna šipka ostavlja šare na keramičkim pločicama. Po šarama u holu lako mu je ući u trag. Svi znademo da onaj drugi Crvenkapica ne nosi šipku sa sobom, ona stoji odložena u stalku za kišobrane na peronu. Stalak za kišobrane odavno nije stalak za kišobrane, već pepeljara. Stvari ponekad jednostavno promijene svojstva neovisno o potrebama ljudi. Ljudi ponekad promijene svojstva neovisno o potrebama drugih ljudi. Ni jednima ni drugima ne zna se točno vrijeme promjene svojstva, bilježi se ugrubo. Po zvuku šipke uvijek znam odakle dolazi ili u kojem smjeru ide Crvenkapica. Djelovao je zabrinuto što je staklo već podignuto. Ujutro najviše volim sresti Crvenkapicu koji vuče šipku. Ima tako lijepu i sjajnu kožu da ga ponekad poželim polizati po obrazu. Ispod raskopčane uniforme ima i lijepu flanelsku košulju u koju poželim zarinuti nos i ugrijati dah. Zimi pak često želim pod njegovim pazuhom ugrijati ruke. Ništa od toga ne činim. S njim je ista stvar kao i s mojim ocem: Marina je već podigla staklo – majka je već servirala ručak. Kako god uzmemo, ja sam uvijek u zaostatku za nekim ili nečim. Iako Crvenkapica kaže da je Marina podigla staklo, riječ je o mliječnom komadiću plastike, o stvari koja je promijenila svojstvo.

Marina Jankovich radi na šalteru do mojeg. Njezini su dugi narančasti nokti već zauzeti prebrojavanjem papirnatih novčanica. Gdje god da se sretnem sa stoticom, odmah pomislim na Marinine narančaste nokte koji vješto razdvajaju slijepljene novčanice i na okato prstenje koje krasi njezine pjegave prste. Nove cipele stoje tri pokreta Marinina nokta, za ratu struje potrebno ih je čak šest, a ako odlučim kupiti novi servis prije Božića, to će me stajati dvanaest vještih nokata. Ponekad moram čvrsto stisnuti kapke da se u njih ne ulije sivilo perona. Tad mislim na Marinine narančaste nokte i na uskrsna jaja. Nikad ne mislim na Marinin pogled. Njime se ništa ne može brojiti, od njega čovjek zaboravi na udisaj. O mom kašnjenju Marina ne misli ništa. Ni njezini nokti ne misle ništa, oni jednakom brzinom prebrojavaju kao da me nema i podižu staklo prije nego što sjednem za svoj šalter.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.