Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

30.

 

Nakon što sam prenoćila u Bojanovoj kući, telefon boje kave nije prestajao zvoniti. Iako nije javljao o smrti njegove majke, javljao je o koječemu. Prvo je javio da me se moj otac odrekao i da nikada više neću prijeći prag njegove kuće. Zatim je umuknuo na čitavih pola sata. Nakon toga javljao je uglavnom nepovezane i ljutnjom do neprepoznatljivosti iskasapljene očeve rečenice. Nakon što je moj otac iscrpio sve uvrede kojih se mogao dosjetiti do podneva, nazvala je majka. Njezin je glas miran. Redovi gustih i masnih rečenica koje su se jedva ulijevale u moje uho. Kao da me uči držati nož i vilicu ili pozdravljati starije. Čvrsto priljubim slušalicu na uho u nadi da će majka osjetiti moj od ljubavi prokrvljen obraz. Tiho je uzdahnula nekoliko puta. Promisli još malo, rekla je, to što činiš nije dobro. U njezin se glas ulila srdžba oca koji je stajao u njezinoj blizini, a zatim tresak slušalicom o nešto tvrdo. Zvonjava telefona bila je svaki put jednaka, iz nje se nije moglo naslutiti što me očekuje nakon podizanja slušalice. Zazvonio je jednolično prije nego što će iz njegove slušalice zagrmjeti očevo: Obitelj je svetinja, kurvo jedna!

Bojan je sjedio na krevetu ispod slike sveca s rukama koje su izgledale kao da je upravo nešto ispustio iz njih. Veličina njegove glave odgovarala je veličini razmaknutih dlanova na slici. Promatrao je nijemu dramu iz telefonske slušalice, iako su mu misli bile negdje drugdje.

U podne smo izašli u vrt kuće. Kašalj u susjedstvu podsjetio me da sam tek dan prije došla ovamo i da se nisam vratila onamo odakle sam krenula. Prisilila sam svoj izmučeni mozak da ne razmišlja o tome. Isprepleo je naše prste u čvor i poljubio me u čelo. U kući telefon nije prestajao zvoniti. Poskakivao je na frižideru, drmusao se i podrigivao čas kratke čas duge tonove. Ponekad bi zazvonio tek jednom, a zatim zamuknuo. Jedna od mačaka valjala se u travi izlažući svoj trbuh našim pogledima. Njezino valjanje podsjeti me na Andreja koji se na sličan način valja na tepihu i o kojem nisam mislila od jučer. I cijepljenje koje mora obaviti! Mislim o ceduljici podsjetniku, selotejpom zalijepljenoj na vratašcima staklenog ormarića u kuhinji. Sigurna sam da sam je ostavila. Ivan i ja lijepimo selotejpom neuredno iskidane komadiće papira na koje zapisujemo što sve treba učiniti. Kad nam ponestane selotejpa, pažljivo ga skidamo sa starih papirića s nevažećim obavijestima i lijepimo na nove. Ponekad se selotejp odlijepi i obavijest odleprša pod donji kuhinjski ormarić. Ne mogu se sjetiti jesam li novom ili starom trakom nalijepila obavijest o cijepljenju i jesam li noktom tražila početak ljepljive trake kao što to inače činim. Ivan s vremena na vrijeme nacrta srce kemijskom olovkom i zalijepi ga na ormarić. Njegovo srce ponekad probada strijela s četiri pera. Tome doda i dvije ili tri kapi plave kemijske krvi na mjestu uboda.

Razmišljam o Ivanovu srcu koje krvari kemijsko plavu krv i pitam se koja od zvonjave telefona pripada njemu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.