Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

31.

 

Ti si moja, rekao je jedne subote Bojan držeći moju glavu u krilu u vlaku koji se upravo zaustavljao na jednoj od stanica. Tog smo dana sjeli na vlak za Veneciju. U našoj je sobici bilo hladno, deke i kauč bili su promočeni od studeni koja je pritjecala kroz šuplje prozorske daske, ključanicu i prorez drvenih vrata, a zavojnice male peći na struju cvrčale su od vlage kao kad u zagrijano ulje dospije kap vode. Iz tog položaja mogla sam vidjeti kako ispred prozorskog stakla promiču ledeni zimski ukrasi. Gledanje ukrasa kad vlak ubrzava može izazvati vrtoglavicu.

Na početku tog tjedna Ivan je saznao za Bojana. Dok je Bojan boravio na Institutu u Ljubljani, poslala bih mu pismo odmah u ponedjeljak. Pismo bih napisala u nedjelju kad bi otišao. Pisala bih kad bi Ivan i Andrej otišli na spavanje. U kutu kuhinje uz stolnu lampu slagala sam ljubavne riječi prvi put u životu. U početku veze s Ivanom razmjenjivali smo pisma za vrijeme mog studiranja. Njegova pisma uvijek su bila u žutim omotnicama. Čekala su me u drvenoj kutiji na porti studentskog doma i odmah sam po boji mogla razlikovati Ivanovo pismo od pisama ostalih. Bila su to topla ljubavna pisma, nalik na stihove. Često je pisao o mojim očima i mojoj koži. Kasnije je ispisivao sanje o zajedničkom životu, isprva stidljivo, a zatim sve hrabrije. Uskoro je u pismima zidao prizemnicu, sadio lješnjake, ljubio naše troje djece u meke fontanele, toplim dahom ježio moje dlake na zatiljku, postavljao kapu dimnjaka i pijetla na sljeme crvenog ciglenog krova, okopavao vrt, tapecirao majčinu fotelju, a zatim je postavljao kraj prozora blagovaonice, kuhao je u svojim pismima kruškovaču od krušaka koje je sadio u prošlom pismu, radio bijele ljestve za penjačicu na trijemu, postavljao mesingane kvake na hrastova vrata, u dnu dvorišta podizao drvarnicu, istresao naše vunene tepihe preko dječje ljuljačke koja je sigurna jer su njezine prečke ukopane pola metra u zemlju, a noseće kuke od čvrstog željeza, iskopao jezerce u kojem zlatni karasi debeli poput zapešća mogu bez problema prezimiti ako se jezerce prekrije trstikom, ljubio moj vrat prije spavanja, kosio travnjak kosilicom marke Viking, ukuhavao sirup od maslačka protiv kašlja po bakinu receptu, meko jezikom milovao moju ušnu školjku, dodavao još šaku soli na ukiseljeni kupus, milovao sapunom moja leđa. Uživala sam u njegovim pismima, od silnog čitanja gotovo sam ih znala napamet.

Moji su odgovori bile šture rečenice o vremenu, nekom događaju ili o hrani koju sam jela. Na kraju bih dodala uvijek jednako: voli te Julijana. Prije nego što bih sjela za prazan list papira, željela sam napisati jednako ljubavno pismo, ali čim bih uzela olovku u ruke, kao da mi je vjetar ispuhao tijelo i u njemu je ostala praznina jednaka listu papira preda mnom. Stavila sam na papir ljubavne riječi. Stršile su kao očeve sive gaće između redova bijelog iskuhanog veša, mirisnog i svježeg, razapetog na konopu iza naše kuće. Majka se uvijek trudila skriti dotrajali veš velikim plahtama, no vjetar ih je pomicao, lijevo-desno, a gaće bi se promaljale kao glumac kad se podiže kazališna zavjesa, mirne, a da ih vjetar ne zaleluja, u svojoj ponosnoj ružnoći čas skrite čas otkrite pogledu susjeda. Moje su ljubavne riječi prijevremeno mijenjale svojstvo i postajale glupa i sramotna stvar. Ivan nikada nije spominjao izostanak ljubavnog tona u mojim pismima, zbog toga nije prestajao pisati svoja. Dapače, činilo se kao da ga moja nemoć potiče da piše još zanosnije ljubavne retke. Djevojka s kojom sam stanovala često bi me molila da čitam naglas. Izmorene od učenja i pripite, obje bismo jedva dočekale večer kada ćemo čitati ljubavna pisma. Imala je sladak, šuškav glas, izvrnule bismo se na leđa i ona bi započinjala smijehom, no ubrzo bi nestalo smijeha i ostao bi samo taj divni, šuškavi glas i predivne ljubavne rečenice koje su u njezinim ustima poskakivale slatko poput malenih vodopada. Jednom me upitala zašto ne čitamo moje odgovore i ja sam joj pročitala pripremljeno pismo.

Tvoje je pismo poput recepta za ljekarnički pripravak, rekla je.

Ne znam drugačije, pokušavam, ali ne ide mi.

Lako je, samo se opustiš i pustiš srce da samo ispiše riječi, položila je oba dlana na srce.

Još iste sam večeri pokušala. Bio je to jelovnik studentske menze za taj dan.

S Bojanom je moje srce moglo ispisivati svakojake ljubavne izraze. Ušuškala bih Andreja, poljubila muža i sjela za kuhinjski stol. Ponekad sam morala dugo čekati da zaspe i već napola snena prihvaćala se pisanja. Riječi su same navirale, slagale se, pretvarale se u najljepše rečenice što sam ih ikad napisala. Kao da imam čarobnu olovku koja rukovodi mojom rukom i ispisuje uglata slova. Na kraju retka sva uglata slova bila su ljubav. Nikada mu nisam pisala o događajima. Na kraju bih nekoliko puta poljubila omotnicu kao da je živa i strpala je nježno u pretinac torbe. Po dolasku na posao izvadila bih je, još jednom poljubila i ubacila u poštanski sandučić. Tog ponedjeljka pretinac moje torbe bio je prazan, kao da je njezina utroba progutala pismo u jednom zalogaju. Istog trena tijelo mi je počelo drhturiti kao u groznici. Kroz ispremiješane misli uspjela sam razabrati omotnicu koja leži ostavljena na kuhinjskom stolu i sebe koja izlazim zatvarajući vrata za sobom. Iduće što pamtim vrhovi su mojih cipela koji nesmiljeno udaraju u zamrznut asfalt, dah koji lovim i ruke što se strahovitom silinom kreću uz moje tijelo u trku. Bubanj u grudima ritmički je nabijao s koracima u trku, praćen ljubavnim riječima iz mog pisma. Kad sam kročila u kuću, Ivan je sjedio za stolom nadvijen nad list papira. Nije podigao glavu, spustio ju je još niže, gotovo je zabio u prsa. Andrej je sjedio nasuprot njemu i glasno srkao kakao mašući nožicama po zraku. Nježno ga je podigao, uzeo drugom rukom čašu s kakaom i posjeo ga na trosjed u dnevnom boravku, a zatim zatvorio vrata. Zabila sam tijelo u drveni naslon stolca i čekala da sjedne. Pismo je bilo položeno na stol. Nisam se usudila dotaći ga, ležalo je otvoreno, kao rasporena utroba sa svim organima izložena zimskom jutarnjem svjetlu koje je naviralo kroz prozor i od koje se papir sedefasto ljeskao. Šetao je uzduž kuhinje s povijenom glavom i ništa ne govoreći. Brojila sam pahulje rijetkog snijega. Tek se spremao padati. Čula sam tresak svake pahulje, pa sve brže kako je snijeg sve više padao, buka koju je proizvodio postajala je sve nesnosnija. A onda je rekao da mu sve ispričam. Toplim glasom koji je prekinuo buku vani. Stajao je naslonjen na stakleni ormarić iz kojeg se pomaljalo grlo keramičkog čajnika s dvije suze okačene na bradi koje su drhturile od njegovih glasnih izdisaja. Nisam mogla prozboriti ni riječi, sve riječi koje poznajem bile su na papiru koji je stajao na stolu kao nijemi promatrač. Jedino je taj papir znao istinu. Slijegala sam nemoćno ramenima i otvarala prazna usta. Činilo se da će riječi prije krenuti iz uha nego niz jezik. Izlazio je samo izdisaj jednak Ivanovu, kao da smo oboje zarobljeni u nijemom filmu, s blijedim licima, upalim očima i iskrivljenim usnama čije pomicanje ništa ne znači bez dopisanih rečenica. Uzeo je moje dlanove i u njih zario lice. Mislim da je plakao ili su mi ruke bile znojne od muke i trka kući. Zatim je presavio pismo nekoliko puta, pažljivo prstima poravnao njegove krajeve i odložio ga kraj pekmezom namazane šnite kruha koju Andrej nije ni taknuo. Srkao je kakao u zatvorenoj sobi i gledao jutarnji dječji program. Vjeverica Mira, zvala se njegova omiljena emisija. Tog smo dana ostali kod kuće. Čak ni Andreja nismo odvezli u vrtić. U tišini smo izmjenjivali duge zagrljaje i tople dahove. Snijeg je sve više padao, zatrpao dvorište, dosegnuo do prozora kuće, izmijenio je oblik drveća, pretvorio krošnje u pamučne lopte, stepenice u meke pamučne nabore, čemprese u visoke piramide, tanke strujne kabele u vunene niti koje povezuju meka klupka u kojima žive naši susjedi. Sve je izgubilo oblik i pretvorilo se u nepoznat krajolik, nestalo je ulice i travnjaka, rubovi šume spojili su se s bjelinom neba, čak je i dim koji je sukljao iz tvorničkog dimnjaka izgubio sive tonove i pretvorio se u bijelu pjenu što se vere k nebu poput kvasca.

Ručali smo juhu od graška i kokoš s krumpirima. Dan je sličio jučerašnjoj nedjelji. Pismo nismo spominjali, ležalo je uredno presavijeno, oštrih rubova ispod lupina krumpira i kokošjih kostiju na dnu kante za smeće. Nakon ručka snijeg je već toliko zapadao da se činilo kako ćemo zauvijek ostati zatrpani pod bijelim pokrivačem. I ja sam željela da tako ostane, da nikad više ne izađem iz kuće, da ostanemo okovani ledom nas troje, daleko od svih ostalih ljudi, od tvornice i željeznih špena, od kolodvora i škrgutastog stroja koji podriguje beskrajne trake karata, od moje majke, djeteta iz Andrejeva vrtića koje ga je ugrizlo do krvi, od Marinina mravljeg smijeha, radničkog autobusa s probušenim platoom, grabe prepune žabljih jaja, od Bojanova kofera i njega samoga, i da zauvijek ostanemo u nedjelji, danu kad je Bojan daleko od grada. Čitav sam dan željela da ostanemo u polumračnom snježnom danu, da u njemu zaspimo i da se iznova u njemu probudimo. Predvečer je Ivan obukao jaknu i debele rukavice i uzeo lopatu da raskrči prilaz kući. Molila sam ga neka ne ide van, neka ostane u kući i on se prvi put taj dan nasmijao i odustao od nauma. Nije pitao zašto, nije ništa pitao, poljubio me u čelo kao što ljubi Andreja i pomilovao me po obrazu. Andrej ponekad protegne vrat i okrene obraz spreman za poljubac. Željela sam ga poljubiti u usne, ali okrenuo je glavu i izbjegao poljubac.

Kad riješiš, rekao je, izmigoljio iz zagrljaja i otišao podgrijati mlijeko za dijete. Ruke su mi ostale visjeti u zraku, kao dvije prazne vješalice. Držala sam ih tako dok me nisu zaboljele, a zatim sam ih već gotovo utrnule pustila da padnu i udare o bedra.

Snijeg je posustajao i uskoro prestao.

Do jutra meki se pokrivač pretvorio u tvrdu koru koja je zarobila čitav grad. Nevina bjelina naočigled je nestajala pod vrućim crnim pepelom koji su bacali niz cestu. Bijeli grad prepun crnih zagnojenih rana, izmrcvaren potplatima, tragovima guma i lopatama. Bjelina je ostala jedino iznad naših glava, na drveću i krovovima, u zašiljenim kristalnim ukrasima na žljebovima, zaboravljenom vešu pretvorenom u staklene krpe, u svemu onome što je izvan dometa ljudskih ruku.

Moja želja za Ivanom minula je do idućeg dana, od nje nije ostao ni najmanji trag. Mislila sam samo o pismu na dnu kante za smeće. Ivan je to znao, vidio je to u mojim naporima da svaki dan pretvorim u nedjeljni. Mislila sam samo o Ivanu, sjećala se koliko je mirisan njegov trbuh, kako uživam u njegovom jutarnje napuklom glasu i u dlakavim podlakticama koje uvis podižu Andreja. Mislila sam na novotapeciranu sjedeću garnituru i lončanice koje će u proljeće pustiti slapove tubastih petunija, na Andrejeve papuče-krokodile po koje se zavlačim pod krevet i sladunjav miris mokraće u malenom krevetu. Mislila sam o svom ocu koji u debeloj hladovini podruma doziva majku pred ručak i pita nije li svinjski but već pečen, sjeda za stol štipajući Andreja za obraz i nudeći mu komad mesa bez masti. U Čileu se 12. 6. 1978. urušilo rudarsko okno, kaže. Ako me je tu ikada i bilo, sad sam netragom nestala. Pretvorila sam se u zrak koji okružuje, ulazi u nosnice, zapinje o dlake, vrtloži se u kanalima sinusa, cijepa u dušniku i plućima i putuje njihovim tijelima. Umorna od osmjehivanja i blagih tonova, jedva sam dočekala petak. Stropoštala sam se u Bojanov zagrljaj i udisala miris Ljubljane. Nosio ga je u naboru kože pod vratom.

Ti si moja, strujalo je u mojoj glavi i činilo se da putujem nekamo daleko. Ne kao turist, odlazim u svoju domovinu, na mjesto koje mi pripada, od kojeg sam odvojena greškom, ili od kojeg su me, još kao dušu na nebu u redu čekanja da se rodi, odvojili moja majka i moj otac kojima sam pripala nekom zabunom. Sve se otada događa posve krivim tijekom, kao šteta koju je bolje ne popravljati jer uzrokuje još veću štetu. Ostavljena od nepoznatih roditelja koji me nikada nisu rodili, s bračnim drugom koji je namijenjen nekoj drugoj, djetetom koje je jednako tako greškom dospjelo u moju maternicu, a zatim osvanulo u mom naručju. Umetnuta u život koji je namijenjen nekom drugom. Promijenjena svojstva, konačno putujem ususret sebi i ispravljam pogreške.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.