Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

33.

 

Vikendom bismo Bojan i ja spavali do podneva, a zatim bismo u dvorištu stražnjeg dijela kuće, u visokoj travi i uz podnevno čeketanje zrikavaca, dugo pijuckali kavu sunčajući se ispruženi na drvenom pokrovu cisterne za vodu. Ponekad mi je bilo toliko vruće da mi se činilo kako ću izgubiti svijest. Kroz pukotine drvenog poklopca strujao je hladan zrak iz utrobe cisterne, bilo ga je premalo da me osvježi. Zato bih ponekad porinula nos u pukotinu ili prionula ustima i sisala zrak iz cisterne koji je osim na željezo zaudarao i na trulež. Koža mi se gulila u krpicama od opeklina. Bojanu sunce nije škodilo, maslinasta put upijala je zahvalno zrake i postajala sve ljepšom. Ležao je licem okrenut prema podnevnom suncu i blagovao ugodu koju mu je pružalo. Tek nekoliko kapi znoja ljeskalo se na nausnici i glatkom čelu. Omekšala od sunca, ispržene kose i tabana odlazila bih spravljati ručak za Majku, koji će joj odnijeti poslijepodne. Pod sprženim čelom kuhao je mozak, jedva opipljiv puls na sljepoočnici najavljivao je glavobolju koja se tek rađala u zatiljku. On bi nastavljao ležati ili čitati. Zrikavci su razgovarali umjesto nas. Kad bi otišao, glavobolju sam liječila Majčinim tabletama i hladnom vodom u koju sam zaranjala glavu. Zaokupljenost migrenom bila je poput zaokupljenosti djetetom para koji je tek odnedavna u braku. Okupirana boli, pokušavala sam ne misliti o pogreškama, ali čim je bol prestala, spremno me dočekalo tisuću stvari koje su me tjerale misliti.

Kad god mi se pojavi Andrejev lik, ispuže iz nekoga girusa kao da je u igri skrivača, hitro počinjem misliti o nečem drugom. Znam da ga ne smijem pustiti u misli. Ako se ušulja, grist će svojim mliječnim zubićima dio po dio sve dok me ne nestane. Zatvaram prozore da ne čujem žamor susjedove djece. Cika ponekad probije staklo i poput strelice me probada u donji dio trbuha. Svako malo provjeravam nije li mjesečnica uranila. Dlan mi je čist nakon što ga izvadim iz gaćica. Rukama prekrivam uši da ih ne čujem. Treba dobro pritisnuti i stvoriti vakuum. Skoro do puknuća bubnjića. Najbolje je upaliti radio. U glazbi otapam djetetov lik koji savija ruke oko vrata moje majke, i on iščezava, a bokovi lelujaju u ritmu.

 

Vrtuljče, stari druže moj,
Prekini pjesmu svoju.
I stani sada, stani, stoj!
Vrati mi ljubav moju.

Vrati mi dane što su prošli,
Pusta je zemlja, pusto nebo.

Ako su ruke moje prazne,
Prazno srce, san što mre…

 

Ponekad obuhvaćam prazninu u grudnom košu i na onome mjestu gdje doseže njegova glava poljubim zrak. Pokušavala sam se sjetiti koliki je otprilike obujam njegova tijela. Sad je manji i mršaviji nego prije. Lagan je, ne boli me kičma dok ga podižem, mogu ga zavrtjeti oko svoje osi, a da ne osjećam bol u rukama.

Zrak se smije i guguće od zadovoljstva, pazim da ga ne stegnem previše, da ne izgubim mjeru njegova tijela u praznini s kojom se milujem. Moram se neprestano podsjećati dokle sežu njegovi tabani dok ga tako lakog držim na boku. Ponekad, tako nevidljiv, puže po podu i zavlači se pod stol k mačkama. Ruke su mu blistave, na njima nema prašine i olinjalih kupova dlaka koje su mačke povratile u kuglicama slijepljenim njihovom žuči, zavara i mačja čula, one strižu ušima i kostriješe leđa, love vlastite repove. Prevrće se po tepihu, vješa se na kvaku drvenih vrata koja se od njegove lakoće i ne pomiču. Može doskočiti s naslona kauča na stolicu pod prozorom nečujno, vještije i od samih mačaka. Zavlači se pod poplun i privija uz moju kožu, tako usko da ga Bojan ne može osjetiti pod dlanovima. Moje se dijete sakriva u staklenoj vitrini iza svijećnjaka ili pod ukrasnim jastučićem na fotelji. Škakljam mu tabane, ječi tiše i od tišine, nitko ga ne može čuti osim mene.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.