Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

34.

 

Ni nakon tri mjeseca provedena u kući Bojanove majke nismo primili obavijest o njezinoj smrti. Samo vijesti o oporavku, svakim danom sve vidljivijem. Tako je govorio liječnik. I još je govorio da joj se u lice vratila boja i da jede redovito, a po njezinoj stolici mogu namještati satove. Bojan se neizmjerno radovao svakoj dobroj vijesti. Ja sam se potiho nadala da će ipak ostati zaglavljena između života i smrti. Ponekad sam se u mislima obraćala svecu na zidu s razmaknutim dlanovima i molila da učini da sve ostane ovako. Činilo mi se da svaka promjena može narušiti moj odnos s Bojanom, probiti sigurne zidove kuće u kojoj smo živjeli. Ujutro bih ustajala i odlazila na posao. On je ustajao nakon mene i odlazio k majci u bolnicu. Majka o meni nije ništa znala, raspitivala se o mačkama i povrtnjaku. Ja sam se o njoj raspitivala zapravo i ne hajući kako je, s glumljenom brigom. Moje raspitivanje prema vlastitoj procjeni trebalo je trajati barem desetak minuta. Sve manje izgledalo bi da me nije briga, a sve više moglo bi mu se učiniti sumnjivim.

I kako je danas? Je li pojela varivo? Je li rekla da joj je ukusno?

Volim te jer se brineš o njoj iako je ne poznaješ, rekao je jednog dana odmarajući se u mom golom krilu. Pečat te izjave bio je poljubac u lakat. Bilo je to prvi put da je izjavio ljubav, iako se i ona našla u rečenici koja je trebala biti samo moja. Tog sam trenutka bila sretna, ali do jutra prisutnost majke u njegovoj izjavi ljubavi sasvim me izgurala u stranu. Čučala sam usamljena iza točke njegove rečenice, kao nezgrapna kreatura. Izvadio je iz plastične vrećice majčin veš. Ružičaste spavaćice s obrubima od čipke, posve nespojive sa staricom koju sam poznavala samo s njezinih zidnih fotografija uokvirenih u sirovi hrast, crno-bijelih, tek naknadno narumenjenih obraza i obojenih očiju u nebeskoplavu boju, vrlo nalik na onu kakvu je imao svetac, kao da ih je izradio isti umjetnik. Željela sam to istjerati na čistac, tu pred njezinim spavaćicama, što je tog trenutka izgledalo kao pred njom samom.

Voliš li me, pitala sam ga iznad hrpe pamučnih spavaćica iz kojih je isparavao miris bolnice. Na jednoj je bilo nekoliko kapi skorene smeđe krvi.

Naravno da te volim, odgovorio je milujući krzno mačke koja je drijemala na njegovoj papuči.

Zašto mi ne kažeš da me voliš bez ovog „naravno“?

Zašto navaljuješ?

Jer želim čuti da me voliš. Mene.

Dobro, volim te.

Ali gladiš mačku, bila sam odlučna.

Kakve veze ima mačka?

Ne možeš milovati mačji trbuh i govoriti mi da me voliš.

Ali ti želiš ovoga trena čuti da te volim.

Da, ovoga trena. Možeš li mi ovoga trena reći da me voliš?

Ti nisi normalna. Naravno da te volim.

Opet si rekao naravno. Jučer si rekao da me voliš zato što perem robu tvojoj majci i kuham bistre juhe. Hoćeš li me voljeti ako tvoje majke ne bude?

Zašto to govoriš? Njoj je bolje, vratit će se kući.

Jer ne razumiješ da mi je nakon svega važno čuti da me voliš.

Uvijek možeš otići, Julijana, kratko je odrezao. Ozlovoljilo ga je moje inzistiranje, nije se ni najmanje trudio to prikriti.

Srce mi je bilo negdje na pola jednjaka, kao da sam ga upravo progutala u jednom zalogaju. Tutnjalo je, glasno nabijalo o stijenke želuca. Istog sam se trena pokajala zbog svog pitanja. Pogriješila sam. Ishitrenost kojoj nisam odoljela koštala me svađe koja je bila na pomolu.

Samo sam željela znati voliš li me, razjareno sam rekla.

Pridigao se i otišao u kupaonicu.

Pustio je vodu u WC-u. Zatim sam čula kako premeće stvari po staklenom etažeru. Sa zida se smiješila njegova majka s nebeskoplavim očima, rumenim obrazima i kiticom papirnatog cvijeća zataknutom u visoku punđu na vrhu glave.

Voliš li me, zaurlala sam polomljenih živaca.

Kasnije te noći ležala sam izmučena kraj njegova tijela. Prsni koš mu se mirno podizao i spuštao. Spavao je s rukama prekriženim na prsima. Tako spavaju spokojni ljudi. Bez tereta krivnje.

Krivnja je poput vampira. Živi noću, a danju spava u našem najmračnijem kutu. Tu i tamo se pomakne, premjesti na bok i mljacne jezikom, ali dnevni san joj je čvrst i neprobojan. Dolaskom večeri otpočinje njezino buđenje i u večernjim satima još je snena i nejaka te je gotovo i ne osjećamo. Što više kročimo prema ponoći, u želucu krivnje sve je veća praznina, kruli i huči, grči se od pomisli na obilnu večeru koja je čeka čim čovjek, stol za blagovanje pun delicija, sklopi oči i krene na počinak. Danju krivnja sneno prezalogaji, ali noću je gozba. Krivnja se godinama može hraniti samo jednom vrstom jela, ponekad čitav život jede jednolično, a u drugim slučajevima jelovnik je raznovrstan i često se mijenja. Ponekad mala povampirena krivnja sisa poput dojenčeta, a s vremenom se pristojno ugoji. Želudac joj je rastezljiv do neslućenih granica, u njega mogu stati raznorazni grijesi, probavljeni neočišćeni, s kostima i utrobom. Neki ljudi mogu otvoreno pričati čime hrane krivnju, neki pak o tome šute kao zaliveni. Štoviše, skrivaju svojeg ružnog ljubimca.

Tako, recimo, Marinina krivnja također dolazi po obrok noću. Za svog ljubimca ona ima kaloričan obrok. Abortirana djeca visokokaloričan su obrok. Marina je majka četvoro abortirane djece i jednog rođenog sina. Nerođeni nisu djeca, kazala je jednom, samo plod. Mislila sam na plodove jabuka ispred roditeljske kuće, zakržljali i trpki otpadnu sa stabla prije nego što dozru, a zatim ih kljucaju majčine kokoši. Marina ne priča o noćnim gozbama, nisu poput mojih, one su tajne, vidi joj se to po kapcima koji ujutro izgledaju kao da su joj dva broja preveliki i razdražljivosti s kojom se bori skoro do podneva.

Crvenkapičina je krivnja mršava, uskog struka i lakih kostiju. Mislim da je loše hrani, njezina konstitucija posve je oprečna njegovoj. Zalogaji-sitnice poput onih da zataji ženi i djeci dio novca koji zaradi svirajući harmoniku i sadržaj paketa koji ponekad prisvajamo.

Krivnja mog oca je pretila. Ponekad posrće od debljine, iako moj otac taji da je tako izdašno hrani. Hrani se propalim snovima u kojima nema mirisa željeza, već velik i prostran stan, nadomak trga, s pomičnim staklenim prozorima koje majka svakodnevno čisti da bi što bolje vidio grane lipe i nedjeljne šetače koji pod njima traže hlad. Lepršavim suknjama za majku, s cvjetnim dezenima u izlozima na plastičnim lutkama s velikim, gustim trepavicama i nepomičnim frizurama, lakiranim torbicama u kojima se možeš ogledati i popraviti frizuru, i izletima u Italiju, u grad zataknut kao razglednica u našoj kuhinji iznad štednjaka, mastan i mjestimično izblijedio od kuhinjskih para, ali još uvijek se jasno nazire fontana pred kojom stoje mladić i djevojka, oboje s ukrasnim maramama oko vrata. Ormarom od hrastovine u kojem su abecednim redom nanizane razne enciklopedije i masivni sekreter stol. Podovima prekrivenim debelim vunenim tepisima po kojima se hoda bez bojazni da će se zalutala špena zabiti u tkivo tabana. Krivnje mog oca sitne su, ali bezbrojne i debele, zbog njih nikada ne spava s rukama na trbuhu, već se nemirno trza i rukom se udara po licu kao da tjera kukce. Mislim da uopće ne spava, već se odmara zatvorenih očiju, uvijek na oprezu da mu se ne prikrade neka nova i gladna krivnja.

Mojoj krivnji zbog masnih naslaga uopće ne možeš razaznati lice. Čudovište ispremiješanih crta, sastavljeno od dječjih šaka i dlakavog Ivanova obraza, s trbuščićem hrčka kojem sam slomila vrat naslonom stolice, a zatim ga položila u kutiju od očevih cipela i zakopala u vrtu kad mi je bilo dvanaest godina.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.