Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

35.

 

Bojan i ja nikamo nismo izlazili. Odnosno, izlazili smo zasebno, odlazili svojim poslom i vraćali se poslijepodne. Tek tu, u njegovoj kući, postajali smo kao par. Nadomak ceste, kod prvog prometnog znaka, postajali smo dva neznanca, muškarac i žena s različitim smjerovima kretanja, pokretima tijela, jezicima i mirisima, kao da smo oboje upravo pristigli iz drugog kraja svijeta. Kad bismo se razišli, on k majci, ja na posao, ostajala sam sama na svijetu. Ivan je bio poput tuđeg sjećanja, nešto što ne pripada mojoj memoriji, činilo se kao da sam zaboravila crte njegova lica i boju glasa, nisam se mogla prisjetiti ni naše kuće. U tom mutežu nazirali su se moj sin, moja majka i moj otac. Svi daleki i strani, magloviti i jedva vidljivi, miljama daleko od mene. Pri skretanju na glavnu ulicu na putu do posla zastala bih pred izlogom frizerskog salona i zagledala se u svoje lice. I s njega je nestalo očevih crta, kao da je očev gen podivljao i izmijenio oblik mojih obraza, duljinu vrata, koji se sad činio puno kraćim, i ramena posve strana, kao da ne pripadaju mojem tijelu. Iz smeđih očiju koje su me gledale iz izloga nestalo je lica Julijane, postala je neznanka, s jedva vidljivim osmijehom na licu, slična ostalim ženama s kojima će se mimoići u idućih desetak minuta. Neznana, ali živa, sastavljena od kostiju i mesa, premrežena žilama, za razliku od mene punjene slamom, sasušene utrobe i s krpenim srcem koje se objesilo zbog slabog punjenja. Željela sam biti Ja, ona Ja koja živi u ogledalu frizerskog salona, bez mučnih utega krivnje, grižnje savjesti, nesigurnosti u ljubav. Razlika između nas dvije bila je u tome što je Ja u ogledalu izgledala kao da zna kamo je krenula, sigurna u sebe stajala je nasred ceste u izlogu salona, s rukama uz tijelo, s pogledom iznad moje glave koji se rastakao negdje u daljinu. Pomislila sam kako toj Ja u ogledalu prilazi dijete ili netko koga jako voli. Ja u ogledalu nije dopustila da vidim čemu se osmjehuje, možda je doviknula na drugu stranu da joj ne prilaze kako ih ne bi mogla vidjeti ova Ja, slamnata lutka u čijem košmaru žive lica obitelji u plinovitu i nejasnom stanju. Željela sam joj pokazati, naučiti je pameti, odvaliti joj pljusku zato što mi ne dopušta vidjeti tko joj dolazi ususret, i što ne želi reći svojoj drugoj Ja kamo je krenula i što me pokušava prevariti da sam odraz nekog drugog. Zatim sam krenula kroz staklo salona, k onoj koja mi pripada. I ona je pridigla ruke spremne na borbu. Začudo, krv koja je potekla niz moje razrezano čelo bila je slana poput morske vode.

Zašili su mi čelo i podlaktice i dali sredstvo za smirenje. Tog trenutka nisam mogla objasniti ni samoj sebi kako sam završila u izlogu frizeraja. Kao da me netko tamo namjerno gurnuo. Kad sam otvorila oči, iznad bolničkog kreveta stajao je moj otac i gledao, čini mi se, u moje tabane koji su provirivali ispod prekrivača. Lice mu je bilo znojno ili mokro od suza.

Ne sjećam se da sam ikada vidjela oca kako plače. Ali sumnja da se radi o suzama bila je zbog njegovih natečenih kapaka. Ponekad sam zamišljala kako bi mu moglo izgledati lice savijeno od plača, ali nikada, čak ni kad mu je umrla majka, njegovo lice nije ni sekunde podleglo grču tuge ili nečem sličnom. Za razliku od oca majka je često plakala. Najčešće kad bi joj dolazio brat u posjet. Nekoliko dana prije, čim bi najavio dolazak, majčine bi se oči orosile i punile suzama. Ponekad bi joj same curile niz lice, a ponekad bi ih istisnula palcem i kažiprstom tako što bi ih zarinula duboko u očne duplje dok se u kutovima očiju ne bi iscijedila barem jedna suza. Ako je i plakao, nisam vidjela kako u tom trenutku izgleda očevo lice. Samo debele vjeđe koje je s mukom podizao.

Željela sam nešto reći, ali grlo mi je bilo toliko suho da sam proizvodila samo škripave zvukove.

Razgovarao sam s Ivanom i rekao je da se možeš vratiti kući. To bi bilo najbolje za sve nas. Spremni smo zaboraviti znaš-već-što ako sad odlučiš doći kući. Nije to ništa strašno. Svakom se moglo dogoditi. Majka veli da te Andrej stalno zaziva. Ne znamo što da radimo. Tja, život ti je divlji gustiš pa se lako izgubiš.

Buljio je i dalje u moje tabane kao da će oni progovoriti. Pokušala sam nešto reći, ili upravo tako zvuči kad čovjek nema što za reći; prazan škripaj iz grla.

Možda si nezadovoljna. Čovjek ne može biti uvijek zadovoljan, to je jasno, ali mislimo da je sve ovo popravljivo. Treba se potruditi oko-ovoga-tu, ako se ne potrudimo oko-svega-toga, svi ćemo požaliti. Moraš biti zadovoljna. Moraš. Na trenutak me grčevito uhvatio za taban.

Oči su mu bile čvrsto stisnute, a obrve nakostriješene, poput izvrnutih gusjenica s ispruženim nogama. U majčinu vrtu žive tisuće gusjenica, ispadaju u sudoper pod mlazom hladne vode, metljikavim nogama traže tvrdo tlo, a zatim se usuču na pola duljine i skupe u prsten. Izgledaju poput ukrasnog dugmeta, čovjek ih poželi prišiti na jaknu. Andrej misli da su gusjenice pametne životinje i da se samo prave mrtve. Misli i da je zelena boja krvi ljepša od crvene. Ponekad iz sudopera sakupi punu šaku ukrasne dugmadi, položi na list salate i odnese u dvorište. On ne jede salatu kao i većina djece, iako moja majka sadi sve vrste salate zbog unuka. Puterica, kristalka, endivija, lollo bionda, majka niže nazive salata kao naslove starih šansona i uopće je ne uznemirava to što su pune gusjenica; jezero i pastrva, dimnjak i roda, humak i krtica, salata i gusjenica. Prstima ih gnječi o rub sudopera kao opuške i tu i tamo podiže list salate kako bi provjerila nije li se negdje sakrila još koja.

Znala sam da je otac obliven sramom dok stoji iznad mog kreveta i da će odmah po izlasku iz bolnice zastati u kafiću na uglu da okrijepi hrabrost prije nego što se pojavi pred majkom koja ga nestrpljivo čeka da podnese izvještaj, da zapravo ne želi izgovarati sve te riječi i da je majka ta koja ga je poslala s pripremljenim govorom za moje tabane. Na odlasku se slabašno nasmiješio i jedva vidljivo slegnuo ramenima. Dok sam ga kroz prozor promatrala kako hoda u smjeru kafića, pitala sam se je li ikad, uza sav majčin trud, pojeo gusjenicu.

Bojan je došao predvečer. Donio je grožđe u papirnatoj vrećici i poljubio me u čelo. Cijena na papirnatoj vrećici nije odgovarala količini grožđa. To je značilo da je pola odnio majci.

To je ujedno značilo da je već bio kod majke.

To je ujedno značilo da je briga o majci ispred brige o meni.

Moja majka odlazeći na grob svoje majke usput obiđe sve znane pokojnike.

To je ujedno značilo da nestajem iz njegova života, što pak znači da sam uzalud nestala iz svog života.

Priroda besmislenosti je takva da uvijek kasni za razumom.

To je ujedno značilo da je uzalud prozboriti ijednu jedinu riječ.

Slom, promrmljao je.

Ni riječ.

Trebala si mi reći da se loše osjećaš. Mogao sam nešto učiniti.

Ni riječ.

Ne želiš razgovarati.

Ni riječ.

Dobro, ne moramo razgovarati ako nisi pri volji.

Ni riječ, ni riječ.

Rekli su da ćeš se brzo oporaviti i da se ne smiješ uzbuđivati. Nećemo se svađati, je li tako? To uopće nije bila svađa, zar ne?

Ni riječ.

Dobro, nećemo razgovarati o tome, nije trenutak. Važno je da što prije prizdraviš. Panična ataka, Julijana, to bismo mogli tako nazvati, teža depresivna epizoda.

Ni riječ.

Besmislenost se objesila o stropni luster i histerično mahala nogama strujeći između naša dva tijela.

Grožđe je oprano, hoćeš kušati?

Ni riječ.

Usta su mi izgarala od suhoće, a jezik se zalijepio za nepce.

Sjedio je nadomak mojih stopala i jednako kao otac tu i tamo ih dodirnuo. Pomislim, što je to s mojim stopalima, možda sam posve luda i ne vidim da je moja glava na dnu kreveta. Besmislenost je dosad već toliko uzela maha da se odbijala od zidova i pretvorila u propuh koji je strujao duž procjepa moje moždane kore na mjestu gdje sam možda umislila da mi je tjeme i gdje sam osjećala bolnu vratnu kralježnicu od premekog jastuka. Prstima sam odlijepila suhi jezik s nepca i ostavila ga isplaženog. To mi je donijelo kratkotrajnu ugodu. Jedina preostala briga bila je da se ne susretnem s Bojanovim začuđenim pogledom. Ipak, ništa nije moglo biti gore od grmljavine besmislenosti koja je dotad već toliko praskala da mi se učinilo kako je zapravo riječ o potresu. Starica u krevetu do mene mirno je zobala grožđe koje je donio Bojan, pljujući koštice u šaku. Iz njezine mirnoće dalo se zaključiti kako grmljavina nije zbog potresa, lice se grčilo tek zbog bezukusnih, oporih boba iz uvoza, zbog tišine moglo se čuti kako debela opna puca pod njezinim krnjim zubima, ali od potresa ni traga, vani je sve u redu, utroba zemlje monotono se valja, seizmološka igla bilježi uobičajena podrhtavanja, ptice poredane na strujnom kabelu lijeno češu kljunove o perje.

Što ti je s jezikom?

Kušam besmisao, odgovorim u trenu zaboravljajući na šutnju.

Slabašno se osmjehnuo praveći se da ne razumije. Čovjek koji razumije kako se prepisuju geni mora razumjeti daleko jednostavnije stvari. Iz tog razloga znala sam da razumije, iako nije imao ni najmanju namjeru priznati.

Mila, moraš odmarati živce, rekao je, a ja sam zamišljala svoje živce kao iskrivljene čavle.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.