Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

36.

 

Moram ponijeti harmoniku kući, naginje se Crvenkapica kroz prozor na mom šalteru. Svirat ću unucima. Idući je tjedan starijem rođendan, ali mi ćemo ga proslaviti ranije. Zbog prognoze moramo slaviti prije.

Rođendani se ne smiju slaviti unaprijed, dopire Marinin glas iza panoa, to je loše.

Mogla bi sutra dovesti Andreja. Bit će to prava rođendanska proslava. Uz tortu od oraha. Što kažeš na to?

Mogli bismo, odgovaram iako znam da nećemo doći. Pod stopalima osjećam rebrastu kožu kutije za harmoniku koja će sutra oživjeti za veselim Crvenkapičinim stolom pred tortom od oraha i djecom koja će pjevati rođendanske pjesmice.

Sutra je subota, dan u kojem moram pripitomiti bol koja će sasvim podivljati nakon što Bojan za dva sata izađe iz vlaka noseći kofer u jednoj ruci, a drugu tek lagano podižući namjesto pozdrava. Na toj ruci samo su prsti živi, jedva primjetno zatrepere kao da su od papira.

Crvena lepeza harmonike rastezat će se preko Crvenkapičina koljena i iznova se skupljati u krilu. Torta od oraha teško sjeda na želudac. Naročito ako je dan topao pa se pomiješa s mirisom željeza.

Ako ne bude kiše, mogli bismo sjediti u vrtu.

Rekli su na vijestima noćas naoblačenje, javlja se Marina, svejedno slavite ranije.

Možda ipak ne padne. Lani smo imali sreće iako su najavljivali kišu za čitav tjedan. Bilo bi dobro. Onda… hoćeš li dovesti Andreja?

Doći ćemo, lažem po drugi put, sigurno ćemo doći. Do ponedjeljka preostaje puno vremena za laž kojom ću opravdati nedolazak. O tome ću misliti u nedjelju navečer u krevetu. Do nedjelje navečer moja će bol biti pitoma i začahurena, a Bojan u Ljubljani.

Od petka do nedjelje ne mogu misliti ni o čemu drugom. Strpljivo ću je timariti i češati po zvjerskoj glavi. Otimat će se, divljati i urlikati.

Jednom sam gledala krotitelja tigrova prije predstave u malenom cirkusu koji je gostovao jedan vikend u gradu. Olinjalu i bolesnu životinju gladio je žičanom rukavicom po glavi. Meko i nježno, čak mu je i izraz lica bio mek, a nakon prijateljskog milovanja nasuo je u dlan papar i utrljao ga životinji u njušku. Razjarena životinja bijesno je frktala, a krotitelj joj je lovio šiju i mirio njezin bijes tepajući joj gotovo očinski. Bio je to tužan prizor životinje koja je vjerovala nježnosti žičane rukavice, zbunjena iznenadnim promjenama svojstava krotiteljeve ljubavi.

Crvenkapica zamišljeno tapka prstima po drvenom pultu. Jagodice njegovih prstiju izgledaju kao da su i same izdjeljane od čvrstog drva. Na vršcima bijele poput jasena. Godovi ispresijecani starim posjekotinama. Na usnama mu još uvijek lebdi osmijeh zaostao od poziva na rođendan. Ponekad sve troje stojimo u krugu tišine. Ne govorimo čak ni pogledima. Zakivamo ih za kolodvorski sat, za ptičji izmet na ukrasnim željeznim bordurama stropa kolodvora, za cipele putnika koji jednako nijemo čeka vlak, za prašnjave kutove velikog hola ili za mimokretna drvena vrata. Krug tišine štiti nas od besmislenih rečenica.

Zvuk ženskih potpetica lagano probija ugodan krug tišine. Sve troje otkivamo zakovane poglede. Marinin stroj bezrazložno štucne poput dojenčeta koje bljucka višak mlijeka.

Žena prilazi napola usnuloj starici. Srdačno lovi uvelu ruku i nevoljko je ljubi u oba obraza. Starica trepće sitnim očima i veselo se osmjehuje. Ženin osmijeh posve je drugačije prirode, nacrtan zagasito crvenim ružem, otkriva da joj nedostaje prednji zub. Malo se odmiče od starice i promatra s udaljenosti staričinu priliku. Na trenutak mi se učini da starica ispravlja pogrbljenu kičmu zbog procjene. Zadovoljna uzima staričino lice u dlanove i sretno joj govori da joj je drago što je vidi.

Zatim prilazi Marininu prozoru.

Kad stiže teretni iz Novske?

Za 15 minuta, odgovara Marina. Već smo mislili da nitko neće doći po nju…

Teško je sa starcima, nikad ne znate što će im pasti na pamet. Nestašniji su od djece, odgovara nacrtani osmijeh. Zrak šušti kroz rupu gdje joj nedostaje zub. Jutros je jedna odšetala. Tek tako, u papučama i spavaćici. Pronašli smo je pred slastičarnicom prije petnaestak minuta.

Starica kima glavom i škilji kroz naborane kapke kao da se tiho raduje nepodopštini svoje buduće prijateljice. Ili kao da i sama sprema još neku.

Što čekate s teretnog, pita Crvenkapica i vadi spremno blok iz džepa na svojoj jakni.

Perilicu za rublje, odgovara žena prevrćući po torbi u potrazi za potvrdom koju će predati Crvenkapici. Novu, dodaje i vadi potvrdu, a zatim se okreće prema starici i glasno poviče: Još malo, bako, sjedite i pričekajte.

Starica veselo zakima suhim vratom.

Kako ćete odvesti perilicu? pita Crvenkapica ne dižući pogleda s potvrde.

Suprug je vani, došli smo kombijem, odvraća zagasito crveni ruž.

Piše „Tihi dom“, kaže Crvenkapica, već spreman istrgnuti listić iz svog bloka.

Dom za starce, odvraća žena. Baka nema nikoga tko bi se brinuo o njoj, razumijete… Mi ćemo je smjestiti kod sebe. Perilicu smo dobili od njezine nećakinje. Novu i s duplom centrifugom, dodaje veselo, pocupne potpeticama i ispusti nestrpljiv, šištav zvuk kroz rupu.

Talijanska perilica, primijeti Marina.

Talijanska, zabrinuto cvokne Crvenkapica. Ležajevi su im kao od papira, a o amortizerima da ne govorimo.

Žena pocupne i otrese glavom kao da će joj iz ušiju ispasti ono što je upravo čula. Niska potrošnja struje i vode! Nova generacija perilica potroši duplo manje!

Ipak… potrošnja nauštrb kvalitete, ne predaje se Crvenkapica, a ja zamišljam duplu centrifugu koja će danonoćno poskakivati i brujati „Tihim domom“ uz klokotanje vode kroz gumene žile i srkanje zapjenjene sapunice, i koja tek što nije stigla teretnim vlakom, upakirana u kućište od stiropora, sjajnog laka i metalnog bubnja u kojem će se uskoro prepletati izblijedjela odjeća još bljeđih staraca, u čijim se glavama koprcaju deseci nepodopština od kojih će tek poneka, u sumraku lucidnosti, biti provedena u djelo te potaknuti šuštav prijekor ove žene, bezube maćehe s potvrdom u ruci, koju će uskoro zamijeniti za talijansku perilicu nekvalitetnih ležajeva, ali niske potrošnje. Razmišljam kolika je vrijednost Crvenkapice. S obzirom na dob mogao bi biti vrijedan otprilike koliko i plinski štednjak. Plinski štednjak zasigurno vrijedi više od perilice. Crvenkapica je u boljem stanju od starice i, koliko znam, zasad ga muče jedino bolna koljena. Ponekad kvrcanje u njegovim koljenima najavljuje promjenu vremena, a ponekad njima kvrca iz čiste dosade. Istegne zglob koljena i zatim u tišini ispražnjenog kolodvora kvrcne zglobom nekoliko puta. Za njega je kvrcanje koljena rijetka vještina kojom se nerijetko hvali putnicima. Marina vrijedi poput novog televizora s daljinskim upravljačem. Manje je potrebna od perilice i plinskog štednjaka, ali tko bi o tome mislio opčaran kolorom i velikim zvučnicima. Svoju vrijednost ne mogu ni otprilike izračunati. Sat sam praznog kućišta, bez satnog mehanizma, opruga i zupčanika. Olabavljene kazaljke treba gurati prstom, pažljivo zbrajati minute i sate da se ne izgubi pojam o vremenu i uz to pratiti smjenu dana i noći. U meni ništa ne kuca. Moja koljena ne kvrcaju. Bubanj u ušima podsjeća me da moram udahnuti zrak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.