Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

37.

 

Prije nego što sam izašla iz bolnice u kojoj sam završila zbog sloma živaca, posjetila sam ženu u čijoj sam kući živjela. Majka, tako sam je nazivala u svojim mislima. Majkom sam je nazivala i u razgovorima s Bojanom. Majka je bilo poput imena. Poznavala sam miris njezine odjeće koju sam prala, otprilike opseg struka, veličinu grudi i ramena, boju vlasi, s češlja u kupaonici, i mastan otisak stopala u njezinim kožnim kućnim papučama. Znala sam da ima umjetno zubalo po čaši u kojoj se nataložio debeli sloj kamenca i da zimi nosi šubaru od umjetnog krzna u kojoj sakriva nekoliko tisućica stegnutih kopčom za kosu i umotanih u salvetu s božićnim motivima. I još sam znala da je dala sašiti odijelo za svoj vlastiti ukop u čijim su džepovima kuglice naftalina i bijela svilena maramica ušivena u prednji džep. Majka je imala svu silu lukovica tulipana i sjeme mrkve, nekoliko neotvorenih čokolada koje joj je Bojan donosio i dva skupa, neotvorena parfema. Majka je srebrni jedaći pribor umatala u grubo pamučno platno, žlice odvojeno od vilica i noževa, a na zidu ispod prozora imala je zapisan recept za pekmez od dunje. Dvije dunje imala je i na ormaru, gnjile i s pljesnivim cvjetastim kolutovima, a dvije na prozoru kupaonice, iznad kojeg je plijesan sama nacrtala nešto slično zemljopisnoj karti, s tamnijim gorjem i svjetlijim nijansama ravnice, s nekoliko pljesnivih otoka i paučinom u kojoj su se mrvila dva tanka i prozirna krila muhe. U tom crnilu plijesni osušena krila izgledala su poput ukrasa. Sve to bilo mi je odbojno i neprivlačno većinu dana dok je Bojan bio odsutan.

Čim bi došao kući, sve te stvari postajale su mi manje odbojne, s njihovim sam se mirisima lakše nosila, a mogla sam čak i obuti Majčine papuče ili se ogrnuti njezinim kućnim ogrtačem.

Odlučila sam potajno svratiti na odjel gdje je ležala Majka. U tom trenutku uopće nisam razmišljala kamo ću krenuti nakon što me otpuste. O tom ću misliti kad izađem na cestu. Ne znam zašto sam počešljala kosu, stegnula je u rep i naslinila trepavice. Bila sam blijeda i ništa od toga nije pomoglo. Mislim da sam smršavjela nekoliko kila. Bluza je visjela prazna na grudima, a vrat mi se gubio u raskošnom okovratniku. Medicinski tehničar koji je u sobu vukao stari krevet i od napora soptao odmjerio me na trenutak, a zatim nastavio borbu s gumenim kotačima koji su cviljeli od muke niz linoleumski pod. U njegovom se pogledu ogledala moja razočaravajuća prilika. Zatekao me pred ogledalom i možda se čak podrugljivo nasmijao mojim pokušajima da frizurom popravim vlastiti dojam. Izvila sam bok. Žene izvijaju bokove. Izvijanje bokova je poput podizanja obrva da slika dobije na ljupkosti. Izašao je kroz vrata brišući rukavom znoj s čela.

Bok je stršio kao usamljeni greben usred ničega.

Majka je ležala u sobi s još dvije starice. Iako sam njezino lice poznavala s retuširanih fotografija na koje sam nailazila u kući, sada je bilo nemoguće razaznati ostarjelo lice između tri gotovo ista. Jednake sijede frizure, razdijeljene i slijepljene od ležanja na jastucima, osušena usta, ispuhani obrazi i kvrgavi prsti koji su povlačili pokrivače do uvelih vratova čim sam ušla u sobu, kao oklope koji će ih zaštititi. Sve tri gledale su u mene na jednak način. Soba je mirisala na voće koje je trulilo na njihovim noćnim ormarićima i na mokraću. Jedna se osovila na laktove ispod pokrivača kao kornjača koja isteže vrat iz oklopa. Ni jedna nije izgledala kao Bojanova majka. Ni jednoj nije pripadao srebrni jedaći pribor umotan u grubo pamučno platno i ni jednoj glavi nije pristajala šubara. Čudno, ali prvo što mi je palo na pamet bilo je pitanje koja će od njih prva umrijeti. Ponekad, kao dijete, često sam mislila hoće li prvo umrijeti moja majka ili otac. Da sam mogla izabrati, više bih voljela da to bude majka. Činilo mi se da bi njezino tijelo lakše podnijelo raspadanje.

A onda sam ispod jednog kreveta ugledala iste papuče kakve je imala i kod kuće. Smeđe s izvezenim listom i otiscima stopala. U tom trenutku Majka je bila posve drugačija od ostale dvije žene. Dva zelena oka dobroćudno su klizila mojom prilikom zaustavljajući se na dlanovima kao da oni nose odgovor na pitanje tko sam.

Kad ćemo jesti? pitala je bojažljivo.

Još malo pa će donijeti, kažem, najviše pola sata. Ja ne jedem piletinu, rekla je Majka, pogled joj je u trenu izgubio dobroćudnost, a glas postao optužujući. Trujete nas piletinom i prljavim rukama, zaškiljila je u mom smjeru i izvukla gornji dio tijela ispod pokrivača. Ostale dvije starice šutke i širom otvorenih očiju, čak pomalo zadivljene hrabrošću Majke, zurile su u mene čekajući na moj potez. Mučila se uglaviti trup u dva jastuka i teško je disala. Prišla sam, namjestila jastuke, popravila pokrivač i pomogla joj da se udobno smjesti.

Brišete guzice i ne perete ruke, bolno je prostenjala. Treba oprati ruke sapunom nakon sranja.

Zamijenili ste me s nekim, nastojim da osjeti naglašenu blagost u mom glasu. Riječi guzica i sranje jurile su poput pikula mojim zavojitim slušnim kanalima i sudarale se sa srebrninom, šubarom, ukrasnim jastučićima i lukovicama tulipana.

Prljave guzice, mrmljala je nepovezano Majka.

Bojan nije rekao da je u ovakvom stanju. Nosio joj je moje bistre juhe i svježe ispeglane spavaćice i nikada nije spomenuo da je Majka smežurana mahuna s isluženim mozgom. Mislila sam na čokolade u zlatnim omotima zataknute u džepove Bojanova kofera. Mislila sam na onu Bojanovu majku čiji je muž tragično skončao pod kotačima autobusa, u naftalinom natopljenim svečanim bluzama, u čijoj su kosi zataknuta dva mala ukrasna češljića, koja u svom krilu miluje meko krzno mačke, raznježena zbog rodnih grmova gart ruža pred kućom, sjetna od Bojanova pogleda iz vitrine uokvirenog u ramu od kornjačevine. Ništa na ovoj ženi nije izgledalo kao da pripada Bojanu, ni da Bojan pripada njoj. Novorođenče sklisko od bistre plodne vode izašlo je iz neke druge žene, privilo se na dojku majke koja će u smiraj života odlaziti gaseći se, a da ne govori o guzicama.

Dajte mi vode, prkosno je naredila i prstom pokazala na šalicu kraj uzglavlja.

Poznajem vašeg sina, rekla sam otirući dlanom kapi vode sa šalice.

To je smeće koje me drži zatočenu ovdje, ispljunula je gutljaj vode sebi u krilo. Tužit ću ga. Oteo mi je moju odjeću i moje cipele. Nemam svoje cipele, poviknula je iscrpljenim staračkim glasom. Izgledala je razočarano. Trebao je to biti urlik na koji se spremala čitavog života, a iz prsa je izašao tek slabašan povik. Čovjek bi ga mogao zamijeniti za kašalj.

Ostale dvije starice više nije zanimala naša drama ni taj pokušaj pokliča Majke, svaka je imala čvrsto zavezan pogled za svoj kut sobe.

Što zdrav čovjek radi u bolnici? Ja ovdje gubim dane!

Sin vas voli, ne želi vam zlo. Vi ste bolesni, šaptala sam starici u strahu da će iz tog sasušenoga grla ipak isukati snagu za viku.

On me truje. Daju mi zatrovanu piletinu. Rekao im je da mi daju piletinu. Malo me govno želi ubiti.

A onda je na trenutak stala kao da će promisliti o nečem važnom i izustila: Spasite me, i pokušala me uhvatiti za rukav. Mišje siv obraz trznuo se u nadi, iako nada uopće nije postojala. No to sam znala ja, Majka o tome nije mogla znati ništa. Stoga je njezina nada jačala iz sekunde u sekundu sve dok nisam odmahnula glavom. I šutnja može djelovati kao hrana za nadu, iako je šutnja uglavnom dramatska pauza do niječnog odgovora. Možda sam joj i ja sama neoprezno hranila nadu povrtnim juhama. Hranidbeni lanac koji započinje majčinim mlijekom, a završava povrtnim juhama i nadom, u kojem su mi očnjacima izgulili meso s kostiju. Oboje, i sin i majka, između zuba još imaju ostatke moga mesa. Za razliku od zvijeri oboje su domaće životinje kojima obrok treba donijeti i servirati.

Jednom sam imala kuju. Zvala se Ruža. Moja je majka majstorica u nadijevanju pogrešnih imena. Osim što je meni samoj nadjenula neprikladno ime, dala ga je i kuji. Ruža je bila smeđesiv pas kratke neuredne dlake, dugačkog repa i još duljih nogu koje su se nekako trapavo plele jedna o drugu poput kuhanih rezanaca. Ruža je jela iznutrice i mesne ostatke od ručka. Ponekad od mesa ne bi ostalo ništa, pa bi joj majka odnijela kuhani karfiol s krumpirom ili stari kruh namočen u mlijeko. Iako ružna, bila je pristojan i dobro odgojen pas i nikad ne bi pojela ništa bačeno na tlo. Hranu smo joj stavljali u njezinu posudu i ako to ne bi bilo meso, Ruža bi kraj posude provela čitav dan njuškom dotičući karfiol ili kruh u mlijeku, ali jelo nije kušala. Tek bi jezikom oblizala ružičastu njušku, mljacnula bi u prazno i gladovala do idućeg dana kad bi majka donijela nove ostatke. Majka je znala da Ruža neće pojesti bezmesni obrok, pa ipak joj ga je donosila. Ponekad bi je promatrala kroz kuhinjski prozor kako sjedi kraj posude i progunđala: Ruža danas opet ne želi jesti, kao da je gladovanje bio kujin izbor iz nekog nama neshvatljivog razloga ili, ako se radilo o mesnom obroku: Ruža je opet počela jesti. Majka bi tada oprala grižnju savjesti zbog praznog psećeg želuca i objesila je na uže iznad štednjaka zajedno s kuhinjskim krpama.

Za ovu ženu i njezinog sina ja sam serviran mesni obrok, skuhan taman toliko da zapne između zuba. Nasmrt bolesnoj starici nisam mogla oprostiti što je Bojanova majka. Mirisna šija i maslinaste oči sa žutim pjegama, naslijeđene od žene koja je izgovarala riječ guzica, najveće su razočaranje u mom životu. Ja, mitohondrijska kći – čiji otac golemim dlanovima pokreće palicu kotla u kojem klokoće vruća legura,  čijoj je majci u prednjem džepu pregače otvarač za boce koji pri zagrljaju žulja, čiji muž uparuje čarape čupajući ih iz košare s rubljem poput korova i čije dijete siše drvenu boju zarezujući zubićima u meko drvce olovke – stojim ispred Majke, nečije mitohondrijske kćeri niz čiji jezik već po deseti put klizi guzica i razotkriva obiteljsko stablo povijenih grana s kojih vise željezni tegovi jednaki onima na mojem. Nas dvije, mitohondrijske kćeri, okružene u toj bolničkoj sobi još dvjema prastarim mitohondrijskim kćerima koje stenju u plitkom drijemežu.

Ostavila sam Bojanovu majku u mutežu staračkih misli i izašla na ulicu. Pred velikim staklenim vratima bolnice muževi čekaju svoje žene-rodilje. Ruke su im pune bijelih najlonskih vrećica i cvijeća. Nekolicina nervozno puši i pocupkuje navirujući se svako malo i kad god se vrata bolnice otvore. Žene s bijelim paketima novorođenčadi u rukama izlaze jedna za drugom gegajući se poput gusaka, s osmijesima i zacakljenim očima. Muškarci zaviruju u paket na njihovim rukama, a zatim utisnu poljubac-dva u podbuhlo lice supruge i svi nestaju u automobilima. Za njima ostaju izgaženi listovi cvijeća otpali iz buketa i opušci. Žene mirišu na sir, muškarci na željezo. Hodajući niz ulicu, mislila sam o čežnji za domom. Pretvarala sam se da sam vojnik koji putuje s dalekog ratišta. Uši su mu još pune štektanja mitraljeza dok vuče prostrijeljenu nogu niz ulicu koja je ista kakvu ju je ostavio prije nego što je otišao u boj. U grudima mu treperi srce dok se bliži rodnoj kući. Ali u mojim grudima to nije bila čežnja. Nju nisam mogla ni na silu iscijediti iz sebe. Zatim sam mislila da sam šegrt koji dolazi kući na vikend. Leđa su mu puna masnica od mesnatih dlanova gazde, a uši polomljenih hrskavica, bolne i na najmanji dodir. Misli o mirisu rodne kuće u koju će uskoro zakoračiti i o majci koja će ga prigrliti kao da je maleno dijete. Zatim sam se sjetila majčina džepa na pregači i otvarača koji se pri našem zagrljaju zarine u meko tkivo dojke i iz te slike izostala je čežnja za domom.

Naposljetku sam mislila o djetetu čija sam majka. To mi se učinilo najbliže čežnji.

A i stjecajem okolnosti autobus koji će me vratiti Andreju i Ivanu došao je prvi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.