Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

38.

 

Uvijek sam željela imati prijateljicu. Kao dijete imala sam nekoliko djevojčica s kojima sam se igrala. Najčešće bismo se igrale majčinstva u staroj ruševnoj kući na kraju grada kojoj je nedostajao krov i koja je imala nekoliko do pola porušenih pregradnih zidova. Na prozorskim oknima vijorile su se raspadnute krpe, mogući dokaz da je u ruševini ipak postojala majka. Bilo je i nekoliko emajliranih kanti i polomljen plastični stolac, ali jedino su zavjese bile nešto oko čega smo mogle voditi brigu. Nekoliko puta u danu razmaknule bismo prnjave zavjese i povezale ih ukrasnim vrpcama s naših konjskih repova. To bi značilo da je u našoj igri dan. Ako su zavjese bile raspuštene, bila je noć. U igri noći mi nikada nismo spavale, spavale su samo lutke. Igra noći zapravo je bila predah od naše igre i tad bismo razgovarale o nečem trećem. Ponekad o majci iz ruševne kuće. Maštale smo kakva je bila. Bila je lijepa. Dugačke crne kose i s visokim potpeticama. Uvijek je bila na potpeticama. Za svaku od nas majčinstvo je bilo sličan ili gotovo identičan pojam. Osnovni rekvizit igre bila je plastična lutka, drvena kuhača i hod na prstima kao na potpeticama. Kuhača je imala dvije namjene; najčešće bi služila za miješanje ručka spravljenog od lišća, trave i hrđavih vijaka, a nešto rjeđe za udaranje po plastičnoj stražnjici lutke. Ponekad je bilo teško izgurati čitavu igru hodajući na prstima. Od hoda na prstima utrne čitavo stopalo i zaborave se savijati koljena, pa se jedna od djevojčica dosjetila probiti dvije rupe na balerinkama i ugurati u njih dva velika vijka. Nismo se igrale obitelji niti smo zamišljale muževe, svekrve, šogorice i ostale pripadajuće članove, bile smo samo majke na visokim petama. Nikad žene. Ja zapravo i nikada nisam uživala u ispijanju prljave vode iz rasparenih šalica za kavu uz razgovore koji su se trudili nalikovati na one koje smo čule od svojih majki, niti u prikupljanju orahova lišća koje će poslužiti kao ručak, najmanje sam uživala u lupkanju vijaka pri hodu koji su se svojim debelim glavama pri svakom koraku zabijali u meko tkivo tabana. Samo sam se igrala, da ispunim svoju dječju obavezu. Kad su ruševnu kuću srušili do kraja i na tome mjestu napravili uzgajalište nojeva, još smo kratko dolazile tamo i s onu stranu žičane ograde promatrale dugovrate životinje koje su sjedile na ogromnim bijelim jajima. Nojevi hodaju bez ikakvog napora, baš poput majki na visokim petama.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.