Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

4.

 

Prvi sam put putovala vlakom kao malena djevojčica, u dobi od šest godina. Mogu točno izračunati da sam tada imala šest godina i četiri mjeseca jer te sam jeseni krenula u školu u istoj odjeći koja je kupljena za moje prvo putovanje. Plava haljinica s čipkanim porubom i bijelom pregačom, toliko bijelom da je u kupeu s prljavim radničkim rukama i znojnim vratovima izgledala nestvarno. Ne pamtim prvi školski dan, ali pamtim tu bjelinu oprečnu svemu u vlaku: musavim prozorima kroz koje su se vrtoglavo smjenjivale slike, kokoši u pletenoj torbi zarobljenoj između nogu seljanke koja je neprestano podmuklo kvocala i čije su me žive oči promatrale kao da će me čitavu i bijelu progutati, nagorenim licima radnika oko čijih su očiju bili kolobari slični kredom nacrtanim naočalama – oprečnu dlanovima moje majke koja ju je svako malo poravnavala zapinjući suhom kožom o čipkani porub. Ta me bijela pregača prvi put izvrgnula nečem sramotnom, njezinoj bjelini nije bilo mjesta u kupeu, ona je pripadala nekom drugom djetetu, u nekom drugom gradu.

Moja je majka tog lipanjskog dana svezala oko mog struka svečanost koja se rugala svim prisutnima i svojim je pokretima ruke njome trljala musave nosove putnika. Po tome pamtim svoju prvu vožnju vlakom.

Marina Jankovich nikada nikamo ne putuje vlakom. Ona čak i ne živi u Capragu gdje živimo Crvenkapica koji vuče šipku i ja. Često govori da joj je otac Židov i pritom otresa ruku kako bismo svi čuli zveket narukvica. Njezin je zveket narukvica u malenom sobičku koji koristimo za stanku poput desetaka zvona katedrala koja neuglazbljena najavljuju blagdan. Biti Židov u Sisku pravi je raritet, Marina Jankovich želi biti raritet i tu je kraj čitave priče o njezinom ocu, lažnom Židovu. Često govori riječi poput industrijalac, bankar i trgovac, čini to na jednak način kao kad gladan izgovara riječi kotlet, kobasica i pire. Čovjek bi mogao biti Liliputanac, svjetski prvak u šahu, kanibal, ali ništa i nitko ne vrijedi koliko vrijedi jedan mrtav Židov u Sisku, jer Marinin otac, lažni Židov, odavno je mrtav zajedno s njezinom majkom i ne postoji nitko na ovome svijetu tko bi mogao posvjedočiti da je on uistinu Židov. Biti Židov znači imati mršave prste kroz čiju se kožu naziru bijele židovske kosti, otmjenost kaputa obješenog na vješalici u ormaru, ušne školjke obrasle u svijetlo paperje i nadljudsku snagu koja danas više nikom nije potrebna. Ponekad se trudim ne prisjećati se Marininih margarinskih butina zalijepljenih za vjetrobransko staklo nepoznatog muškarca jedne rujanske večeri kad smo Crvenkapica, koji vuče šipku, i ja pješačili do Capraga. Crvenkapica koji vuče šipku stisnuo je svom snagom moje zapešće, a obrve su mu se pretvorile u polomljene vrbove šibe. Ne smije nitko znati, ugrizi se za jezik, naredio je. I ugrizla sam se za svoj vlastiti jezik. Zatim je tražio da isplazim jezik i naredio da to iznova učinim. Tek iz četvrtog pokušaja na rubnom dijelu jezika potekla je krv. Stari ljudi vjeruju da sve tajne moramo pečatiti krvlju. Marina Jankovich vjerojatno nikada nije zapečatila preljub krvlju. Možda mu je nedostajalo važnosti ili je bila premlada.

Soba u kojoj sjedim velika je toliko da u nju stane jedan stol, stolica na kotačiće i limeni ormarić koji ne služi ničem, već je postolje za biljku. Stvari koje promijene svojstvo nikada se više ne vrate na staro. Neobično je sa stvarima upravo to što čovjek ipak zna da je izmijenjeno svojstvo stvari manje korisno i u vezi s tim pitanjem ne čini ništa. Ispod stola je kovčeg u kojem je harmonika. Harmonika pripada drugom Crvenkapici i ja sam mu dopustila da je drži pod mojim stolom jer Marina Jankovich, oboje smo bili sigurni, nikada ne bi dopustila držati harmoniku pod svojim stolom. Židovi jednostavno ne drže harmoniku pod nogama.

Drugi Crvenkapica, obično petkom i subotom nakon smjene, odlazi svirati na vjenčanja i tad je odnosi sa sobom, vraća je uvijek ponedjeljkom jer katkad svira u tjednu i na nekim drugim zabavama. Čudno, ali ne mogu ga zamisliti kako svira na zabavama jer drugi Crvenkapica ima lice koje ne trpi osmijeh i tijelo koje ne podnosi plesne korake. Kad se Crvenkapici koji vuče šipku rodila unuka, drugi je Crvenkapica zasvirao nekoliko pjesama na toj harmonici. Izvadio ju je iz kutije, pričvrstio drukerima remenje, rastegnuo naborani mijeh i ne pomičući tijelo zasvirao. Usne su mu bile blijede i stisnute kao da u rukama drži ogroman teret. Zbog njegove skutrene prilike i zgrčena lica nitko od nas nije se usudio zanjihati bokovima, stajali smo jednako ukipljeni kao u zajedničkoj jezi ispred njega i svako od nas je želio da što prije okonča svoju svirku, da ispusti teret iz ruku, udahne zrak i opusti čvrsto stisnute vilice. Ali on je svirao i svirao opuštajući svoje usne tek na pola minute, u predahu između pjesama, i drobio svojim teškim teretom i mukom svaku notu koja je iscurila iz instrumenta prije nego što bi nam uplivala u slušne kanale.

Preko tjedna često masiram stopala na gruboj koži kutije od harmonike. Ona nikada neće promijeniti svojstvo, s nekim stvarima to jednostavno nije moguće. Moj sobičak od onog u kojem sjedi Marina Jankovich dijeli tanak pano u visini naših glava i ja neprestano čujem zveket Marininih narukvica. Ponekad, kad podigne kosu, vidim i njezine vlasi, a najčešće vidim dim Marinine cigarete. Ponekad je dim toliko zavijen da izgleda kao da ga istiskuje iz tube s onu stranu panoa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.