Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

5.

 

U 6.12 dolazi vlak iz Novske. Andreju nisam pripremila gaćice i čarape za školu. Nisam mu pripremila ni sendvič, ali Ivan će mu putem kupiti krafnu pa se o tome ne moram brinuti. Brinuti se moram samo zbog veša koji će tražiti u košarama izgužvanog rublja. Ivan više ne prigovara što ne slažem veš u ormare. Ne mogu se natjerati da podijelim naš veš po policama, umotam čarape u loptice, objesim košulje na vješalice, razdijelim stolnjake za svaki dan od onih za Uskrs i Božić. U prvo je vrijeme privremeno odgađanje tog posla završilo tako da su uskoro svi ormari bili prazni, veš složen u hrpama i odložen u plastične košare koje neprestano kupujem, a zatim je i takvo slaganje u hrpe postalo prevelik teret, iscrpljujući posao pa sam uskoro odustala, a naš se veš pretvorio u samljevene kupove isprepletenih boja, pamučne rigotine, kaotičan nered kojem šaljiv ton pridodaje kakva dječja aplikacija na Andrejevim majicama.

Ponekad, dok izvlačim čist grudnjak iz nogavice Ivanovih traperica, pomislim kako se dodirujemo još jedino tu – u košarama našeg veša, ludo zapleteni u nemoguće poze, priljubljeni zbog statičkog elektriciteta mojih najlonskih čara pa i njegovog balonera, povezani koncem rasparanih šavova koji se namotao oko puceta na njegovoj košulji, još samo tu živimo zajedno, u plastičnim košarama, izgubljeni u kuhinjskim krpama, beskičmenih pamučnih tijela, svezani u čvrste čvorove, udavljeni elastikom iz donjeg dijela pidžame, namirisani omekšivačima, izbijeljeni varikinom zbog Andrejeve zalutale crvene čarapice, u pamučnoj kaši koja je poprimila oblik košare i iz koje su jutros izvađene Andrejeve čarapice, vjerojatno u očaju, jer i sama znam koliko je teško pronaći par čarapa s krokodilom. Ipak, nikad više ne namjeravam slagati naš veš u ormare. Ormarima prijeti opasnost od promjene svojstva.

Vlak iz Novske stiže točno na vrijeme. Kolodvor kao da oživi na pet minuta, koliko je potrebno da se ukrcaju novi putnici i iskrcaju oni kojima je Caprag odredište. Sve se odvija brzo i s jasnim rasporedom, tek tu i tamo pokoji će zalutali putnik ispasti iz tog gibanja. Izgubljenim pogledom i nesigurnim korakom kratko će dvojiti gdje poći, a zatim će se uliti u žurno gibanje.

Marinina glava proviruje iznad panoa. Želi se uvjeriti da sam sjela i da sam spremna započeti posao. Njezina glava ujedno je i pozdrav. Željezna zmija ispred mog prozorčića napunjena je ljudima. Kad je prazna, jasno se vidi da je riječ o zmiji, kad su ljudi u njezinom tijelu, tada izgledaju kao obični natiskani ljudi u bezveznoj formaciji iz koje iskače tek tu i tamo pokoja drečava boja nečije jakne. Po zmijinim okomitim rebrima najčešće se penju djeca, a na njezinoj najvišoj prečki sjede zaljubljeni parovi nogu ukliještenih u rebra za slučaj da izgube ravnotežu u ljubavničkom zadirkivanju. Crvenkapica koji vuče šipku katkad udara bez posebnog razloga po njezinim rebrima tvoreći metalne tonove koji se rasipaju praznim holom kolodvora. Za Božić metalnu zmiju prekrijemo svježom crnogoricom i okitimo mašnama, a na proljeće je jedan od Crvenkapica oboji u plavo. Svake godine govori kako će je one iduće obojiti u žuto.

Izdajem karte i tek ponekad provjeravam jesam li čula točno vrijeme povratka. Ne podižem glavu, ali po glasu mogu zaključiti čija ruka poseže u bakrenu zdjelicu za tiketom. Petkom su glasovi najumorniji, pretrpani radničkim uzdasima kao teretni brodovi, subotom cincavo izletnički s vedrim notama, gotovo akvarelni, u nedjelju uvečer ozbiljni i zgusnuti poput kaše od brašna, ponedjeljkom je većina glasova sama čežnja, rupa u koju propadnu i provedu čitav tjedan do ponovnog povratka petkom. Tu je i nekolicina poznatih glasova, o njima ništa ne pretpostavljam, već odvraćam pozdrav jednako automatski kao i mali stroj iz čije utrobe naviru beskrajne role karata.

Ponekad, iz nekog neobjašnjivog razloga, zapne. Zbog toga se naočigled ništa ne događa, vlakovi i dalje pristižu i odlaze, ali kad maleni stroj proguta vrpcu, moji se dlanovi znoje i vrućina mi oblijeva obraze. Zmija postaje nervozna i uskomešana, Marina proviruje iznad panoa sa strahom na licu, čak se i dim njezine cigarete ne uvija onako fino, već postaje oštra cik-cak linija, svijet zastane u krugu od deset metara kao da se upravo nad tim njegovim malim djelićem nadvila grozna pogibelj, kao da smo Marina, zmija i ja zatvorene pod staklenom kupolom u kojoj nestaje zraka; svijet se jednako giba ne mijenjajući ritam, a mi kopnimo zatvorene u svoje kućište, preplašene mukom stroja, jedino su stisnute šake u džepovima žive, grče se i znoje kao da će nokti zariveni u meso dlana pokrenuti vrpcu. Kad stroj podrigne vrpcu, sve potajno izdišemo muku koja se u to malo vremena nakupila u prsima, zmija olabavi, Marinin dim u zraku nastavlja crtati mekane ornamente.

Opet smo dio gipkog svijeta.

Stroj pravilno škrguće. Šreeek-šreeek, Sisak – Zagreb – Sisak, šreeek – šreeek, Sisak – Caprag – Sunja, šreeek – šreeek, povratak iz Zagreba u 23.57. Uskoro zmije nestaje, raspršena je po peronima, neponovljiva u istom sastavu, nesvjesna kratkog trenutka zajedništva ispred mliječnog stakla. S odlaskom vlaka peroni iznenada opuste, utihnu vodokotlići u WC-ima, umire se drvena, mimokretna vrata, o ljudima koji odlaze u utrobi vlaka svjedoče samo cigarete koje se poluugašene dime s podova.

Marina kašlje s onu stranu panoa. Crvenkapica koji vuče šipku kuca na vrata moje sobice, a zatim i njezine. Izlazimo obje u isti mah. Susrećemo se na vratima, ramena nam se blago dodirnu. Na stolu male čajne kuhinje puše se tri šalice crne kave. Crvenkapica i ja sjedamo na dva stolca bez naslona. Marina sjeda na onaj s naslonom i prekriži noge. Glasovi su nam jutarnje promukli. Marinin je gotovo muški, ispresijecan čestim naletima kašlja.

Gorka je, kaže Crvenkapica pušući u pjenasti vijenac kave pri rubu svoje šalice.

Neobična magla za lipanj, kaže Marina gledajući za savitljivom niti dima cigarete koja se uzdiže prema stropu.

Čitavo jutro u glavi mi svira melodija neke ljetne pjesmice. Čudno je to s ljetnim pjesmicama, kao da ožive pred ljeto, a zatim s jeseni nestaju, kaže Crvenkapica.

Možda spavaju zimski san, podrugljivo se nasmije Marina kroz novi nalet kašlja.

Možda, Crvenkapica mirno odgovara i dodaje još jednu žlicu šećera u šalicu.

Propitujemo se međusobno i bez istinskog zanimanja kako smo proveli jučerašnje popodne. Razgovor je to pomoću kojeg se svakoga jutra iznova upoznajemo.

Petak je, dolaze mi moji, kaže Crvenkapica.

Njegova dva unuka dolaze petkom i ostaju do nedjelje. U ponedjeljak će doći na posao pun priča o njima, mahat će rukama, upirati ih u koljena i sagibati se poput mangupa ne bi li nam što bolje prepričao zgode s to dvoje djece.

Najdraži dan mi je petak, kaže.

Svjesna sam da je petak i dok otpijam prve gutljaje kave, mirim svoju odjednom probuđenu utrobu. Već četiri mjeseca petak je početak moje trodnevne muke iz koje jedva izvlačim živu glavu od ludila koje me obuzima. Ponekad pomislim kako će trajati dovijeka, kako nikada više neću biti oslobođena grča koji počinje s petkom, a završava kasno u nedjelju. Marina mirno prekriženih nogu dodaje žlicu šećera u svoju šalicu kao da je se Crvenkapičin upravo izgovoreni petak ne dotiče.

Saberi se, Julijana, budi mirna, proći će, govorila je Marina Jankovich s naporom me pokušavajući dići s poda jedan petak. Ne pamtim njezino lice, jedino kosu koja se od napora raspala iz složene frizure i njezin vruć dah iz kojeg su navirale utjehe jedna za drugom, beskonačne poput role karata. Pamtim i njezine dlanove koji su mi milovali lice i kosu koja se zapletala u okato prstenje te lažne Židovke. Mirno pijuckajući svoju šalicu kave, izgleda poput nekoga tko nikada nije prao moju od plača slijepljenu kosu nad malim umivaonikom te je potom još mokru slagao u frizuru. Dok tako zamišljena prstom crta oblike u prosutim zrncima šećera na stolu, na njezinom se licu ne može pročitati da me jednom čitav dan brižno ljuljala u krilu na podu male čajne kuhinje.

Ide se dalje, nitko neće propasti, izgovorila je bezbroj puta toga dana, kao trener koji ohrabruje posrnulog olimpijca, ulijeva mu nadu za iduće natjecanje. Poželjela sam se spustiti na koljena i odgmizati u njezino krilo, zamoliti je da se prisjeti, da olabavi svoju betonsku krutost, položi svoju ruku na moje lice i bude nježna kao i tog petka, da zaustavi moju drhtavicu svojom vestom koja miriše na iris, da mi dopusti da zavučem nos u pregib njezina vrata.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.