Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

8.

 

O ljubavi ne treba puno misliti, govorila je moja majka. Ona nikada ni o čemu nije mislila dulje od nekoliko minuta. Pa ni kao starica. Tome je važno dodati i nezemaljski lijepa starica. Kao žena u najboljim godinama bila je ružna i često sam se pitala što naočit muškarac poput mog oca na njoj može voljeti. Ja sam je, dakako, voljela, kao što dijete voli svoju majku, ali i moja dječja ljubav bila je svjesna njezinih dežmekastih obraza, debelog guščjeg vrata opasanog masnim vlasima pepeljaste kose bez sjaja koje su kao trome gliste miljele po njemu neprestano navirući iz malene punđe. Na njezinoj blijedoj glavi samo su uši bile purpurne boje. Ljeti zbog vrućine, zimi zbog studeni. U svom odrastanju strahovala sam hoću li i sama nalikovati na nju i svaku sam večer promatrala svoje lice u ogledalu, zahvalna ocu što su njegove oči i obrazi čvrsto nalijepljeni na moje lice, a moj nos neka ljepša i manja inačica njegovog. Strah od majčine ružnoće pratio me do dvadesete godine.

Pitala sam je često na koga sam nalik i bilo me strah njezinog odgovora, da će reći da sam najviše nalik na nju, da imamo iste crte lica i da se smijemo na jednak način. Ponekad mi se činilo da majka zna o čemu mislim.

Na neku lijepu djevojčicu, odgovarala je. Bilo mi je žao majke pa bih rekla: Da barem sličim tebi. Istog sam trena pomislila kako će me Bog upravo zbog te laži kazniti majčinim licem kad odrastem.

Većinu svog života na sebi je nosila pregaču na čijoj je prednjici, u visini pupka, bio ušiven džep. Pregače su se mijenjale, ali sadržaj džepa ostajao je isti: vadičep, maramica i nekoliko gumica. Ponekad se igrala s tim gumicama navlačeći ih na prst, rastežući ih dlanovima ili bi ih jednostavno stavila na zapešće, a zatim prstom razvlačila i puštala da je pecnu po koži. A onda, na pragu pedesete, odjednom se počela mijenjati. Njezin preobražaj dogodio se brzo, u samo jednom godišnjem dobu. Koža na licu odjednom se napela, oči zasjale, iz tanke beskrvne crte razvile su se mesnate i rumene usne, kosa je posijedjela i odlijepila se od masnog tjemena, pretvorila se u bujnu bijelu grivu. Iz ušiju je nestalo crvenila, koje se ulilo u obraze. I sama zatečena iznenadnom ljepotom koja nije zadesila samo njezino lice, već i ostatak tijela, počela se kretati gipkije, ne zapinjući nekad mrtvim bokovima o stol i štednjak, a nokti na njezinim rukama sličili su bijelim oljuštenim bademima.

O njezinoj iznenadnoj ljepoti nitko nije govorio. Možda je bilo vulgarno zamijetiti je u pedesetoj ili je odjednom ljepota njezinog lica u tim godinama djelovala nakaradno.

Mama, lijepa si, rekla sam jednom.

Kao mačka ispod repa, odgovorila je uz nelagodan smijeh.

Otac je naćulio uši poput psa koji pokušava razlučiti novi zvuk od onih uobičajenih kojima je okružen, a zatim dometnuo: Izgleda kao i uvijek.

Ti nisi primijetio da drugačije izgleda? Pogledaj te nokte. I oni su drugačiji!

Otac je skupio oči i duboko se zagledao u majčino čelo, a zatim uzeo njezinu ruku i još neko vrijeme gledao u nokte. Majka se smijala kao da je riječ o igri. Uskoro je odustao i vratio se čitanju novina, a majka sjeckanju glavica luka. Još je nekoliko puta zastala, blago nakrivila glavu, podigla obrve i kratko se promotrila u prozorskom staklu. Izgledala je kao da je čitav život čekala na taj trenutak.

Ipak, i u svojoj iznenadnoj i neobjašnjivoj ljepoti o ljubavi nikada nije zaustila ni riječi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.