Mitohondrijska Eva | Mihaela Gašpar Đukić

9.

 

U našoj obitelji teško je bilo govoriti o bilo čemu osim o željezu. Možda je iz tog razloga bilo gotovo neprimjereno zamijetiti ljepotu. Željezo kao da nam je svima bilo suđeno, umetnuto u naše gene, u naše vrtove, odjeću, ljetne sadnice, blagdanske kolače, nedjeljne propovijedi, školske zadaće, čak i u mekano perje jastučnica. Željezo je s nama odlazilo u sve vrste posjeta: dočeke novih godina, rođendane, godišnjice, posjete babinjačama, bdijenje uz pokojnika, nedjeljni obilazak rodbine. Riječi željezo i željezara bile su usađene u pozdrave, razgovore, susjedska ogovaranja, zborove radnika, crkvene zborove, štrajkove, ljubavna pisma, prepirke i ozbiljne svađe. Željezne cijevi mogle su se pronaći u svakom dvorištu, iako bez prave funkcije, ležale bi obrasle travom kao dio okućnice jednako kao i stabla šljive. Naslagane u vodoravne piramide, staništa bjelouški i kukaca, potporanj za mahune u vrtovima, od njih su se pravile ružne ograde, varili bračni kreveti, ogradice za cvijeće. Ništa na svijetu nije s takvom lakoćom moglo promijeniti svojstvo kao što su to mogle željezne cijevi. Hrđavi željezni vijci, predmeti koji su se najčešće nalazili u dječjim džepovima i od kojih bi ruke postajale žute i smrdljive. Uspravni vijci u dječjim su rukama bili pješadijska vojska, polegnuti vijci – topništvo. Vojska se razlikovala po glavama vijaka. Među djecom na cijeni su bili naročito debeli vijci s maticama. Takve su mijenjali međusobno za slatkiše ili sok. Ako vijak nije bio nagrizen hrđom, vrijedio je više od bilo kakvog slatkiša. Vijak veličine šake s debelim navrtnjem bio je primjeren rođendanski poklon. Posebni vijci, ukradeni iz proizvodnih serija za inozemstvo, razgledavali su se u kutovima školskog hodnika kao pravo blago, odvagivala se u dječjim dlanovima njihova težina, spretni su prsti za tren maticu navrnuli do same glave vijka, a ako ona nije zapinjala, vijak je bio predmet ljubomore.

Na zemljopisnoj karti uz ime moga grada stajala je malena oznaka tvornice s tri dimnjaka poredana po veličini, a nešto veća bila je postavljena odmah iznad table uz cestu na samom ulazu u mjesto. Za svakog tko bi se nekim poslom zaputio u naš grad, on je mogao biti i bezimen, označen tek crnim znakom tvornice željeza s dimnjacima.

Kao dijete imala sam strah od riječi željezara gotovo jednako kao i od same tvornice koja se prostirala uz prugu na golom polju. Rijetko sam tamo odlazila. Ako bih se i odvažila, prilazila sam samo do ruba polja gdje je prestajala rasti trava. Barem ona zelena, jer polje oko tvornice bilo je prekriveno sivim beživotnim vlatima obloženim prašinom. Zbog zelenila izvan kruga željezare izgledalo je kao da je netko na tom mjestu oštrim nožem naznačio pravokutnik, a zatim u tom obliku ogulio prvi sloj trave i zelenila kao koru od naranče. Samu je tvornicu činila glavna betonska zgrada s mnoštvom staklenih prozora zastrtih debelim talogom prašine i drvenih kućica što su mi, s onu stranu ograde, izgledale gotovo dobroćudno i domaćinski, kao da će se svaki čas na njihovom pragu pojaviti mila starica opasana pregačom u čijim su džepovima svježe ispečeni keksi za unučad. Ipak, nikada nitko nije ulazio ni izlazio iz tih manjih kućica, iako se zimi iz dimnjaka pušilo. Doduše, taj je dim bio jedva vidljiv zbog velikih tvorničkih dimnjaka koji su poput topova uperenih u nebo rigali gust smog. Bojala sam se da će jednom svojim crnilom zasititi boju neba i dok odrastem, da nebo uopće neće postojati. Taj je strah bio jednako velik kao i onaj od majčine ružnoće. Ponekad bi se ta dva straha sudarila i pomislila bih kako bi bilo lijepo nestati prije nego što se obistine. Već kao dijete znala sam reducirati sebe iz svijeta, iz našeg grada, iz svoje obitelji. Takve misli, da me nema, da ne postojim, da se sve odvija bez mene, donosile su mi kratkotrajno olakšanje, predah od strahovanja.

Ti su tvornički dimnjaci ujedno bili i nešto najviše što sam ikada vidjela, dosezali su do samog ruba svoda. Iza te granice bio je hladan i čist svemir.

U hladnoći postoji neka neobjašnjiva čistoća.

Sve osim malih drvenih kućica izgledalo je zastrašujuće. Naročito debeli kotlovi nalik na divovske baterije, bez vidljivih vrata i prozora. Svaki od tri kotla imao je ljestve koje su vodile na njihov vrh. Jednako kao i s drvenim kućicama, njima se nitko nikada nije penjao. Puno sam puta pokušavala prebrojiti prečke na ljestvama, no negdje oko polovice pogubila bih se u prebrojavanju. Divovske sam kotlove noću punila svim svojim strahovima. U istoj se smjesi našla moja baka kojoj su netom prije smrti umjesto suza potekla dva potoka crne krvi, susjedino novorođenče čiji je trbuh bio proziran i bujao od majčina mlijeka kao da će se raspuknuti i koje je doista umrlo prije nego što su mu nadjenuli ime, raspadajući leš psa kojeg sam vraćajući se iz škole pronašla pregaženog uz cestu, oko malenog Srđana koje je od pogotka praćkom iscurilo iz duplje poput jajeta. I još štošta.

Moj je otac svako jutro nestajao u utrobi betonske zgrade zajedno sa stotinu drugih očeva i majki, a izlazio popodne s nekoliko novih vijaka u džepu.

U moje strahove ubrajali su se i zvukovi koji su se razlijegali iz utrobe tvornice i zbog kojih sam zamišljala da moj otac svakodnevno odlazi u pakao: crven, žareći, prepun dima i preprženih tjelesa, upravo onakav pakao kakav zamišlja većina djece. Zbog toga sam ga voljela više nego majku koja je ostajala kod kuće, daleko od mučilišta u koje je on odlazio, uz toplu peć i velike zdjele koje je bezbrižno premetala zavirujući s vremena na vrijeme u njihov sadržaj. Željezara je bila živa zvijer koja je hroptala i stenjala i u svojoj utrobi gnječila mog oca. Stojeći u redu ispred ulaza u tvornicu, izgledao je sićušan poput mrava, dok je u našoj kući njegova glava dosezala gotovo do stropa.

Kad sam porasla, nisam se više bojala željezare, ali i nadalje sam noću odlagala sve svoje strahove u velike baterijske spremnike.

Iako je moj strah s odrastanjem sve više jenjavao, ostao je miris željeza. Njega se nismo mogli riješiti. On nam je bio prišiven za kožu i njime je bila obložena naša unutrašnjost. Tjemena i nokti mirisali su nam oporo, a ponekad mi se činilo da i naši izdisaji mirišu na željezo. Ujutro, kad bih se probudila, moji dlanovi i pazuh mirisali su na koroziju. Nisam voljela očeve poljupce. I oni su bili gorki poput metala. Sve je u našoj kući i u našem gradu bilo natopljeno tim mirisom. Nakon kiše isparavao bi iz razmekšane zemlje i upijao se u naše postelje, u čohano perje i frotirske plahte na čijim je krajevima moja majka mjesecima vezla glasnike proljeća koje bi zatim podvinula pod madrac, tamo gdje ih nitko ne vidi.

Željezara je imala odmaralište na moru kamo smo išli svake druge godine. U tim je malim bungalovima sve bilo mirisno, čak i prilično skučena, neuredna kupaonica čiji se zahod svako malo štopao, bila je očišćena od mirisa našeg doma. Sve dok nismo otvorili putne torbe i izvadili svoje stvari. Iz putnih je torbi potekao miris i razlio se odmaralištem. Čovjek više nije mogao namirisati more, spaljenu borovinu i kreme za sunčanje. Od svega toga miris je željeza bio uporniji. Moja je majka otvaranje torbi odgađala za drugi ili treći dan našeg dolaska na more. Tjerala je oca da dane provodi u kupaćim gaćicama, a sebe zamatala u plahtu s kreveta.

Neka ti koža diše, ne oblači još robu, na moru smo, pobogu, ljudi šeću goli, biti gol na moru posve je normalno, govorila je ocu koji se stidio svoje golotinje i omatao se u ručnike za plažu. Čak se i sunčao pokriven izvezenim ananasima i zalaskom sunca.

I naša su jela bila puna metalnih okusa. Naročito mladi krumpir. Još vrućeg bismo ga mljeli u ustima pokušavajući razdvojiti njegov slad od čeličnog okusa.

Ako je moja majka i mislila o ljubavi, nikada to nije izrekla naglas. Ljubav prema ocu izražavala je višesatno čisteći noktima sitnu željeznu špenu iz njegovih radnih odijela. Taj je posao obavljala svake večeri. Položila bi hlače na stol ispod žarulje i dlanovima prolazila po njima. Budući da se špena zadjenula u tkanje, bilo ju je teško pronaći. Sitne, okom jedva vidljive komadiće lijepila je na selotejp. Gledajući je kako strpljivo izvlači oštre komadiće iz očeva radnog odijela, nikada nisam pomislila da ću i sama provoditi večeri u potrazi za špenom. Za razliku od moje majke ja sam u tkanju Ivanova radnog odijela tražila ljubav.

Nalazila sam samo špene.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.