Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

BLUE MOON

 

Čovjek se mora buniti protiv sudbine, protiv inercije stvari. Čovjek se mora odlučiti i pobuniti se, pod svaku cijenu. Naš junak, nazovimo ga prema Camusu I’Homme Révoltée, naprotiv – sjedi u kazalištu i očekuje da se nešto počne događati na sceni. Tišina. “Hoće li?” netko se pita i došaptava u polumraku. Konačno, predstava počinje jer svjetla se gase. Pobunjeni čovjek tada ispred sebe iznenada primijeti lik debeloga glumca – imao je naočale, suviše male na njegovu nosu krupnom poput krumpira. On je glasno izražavao svoj entuzijazam predstavom koja je počinjala Elvisovom pjesmom i igrom plavičaste, crvene i žute svjetlosti.

Pobunjeni čovjek ne želi nositi uniformu. On će dezertirati jer ne želi ubijati i paliti nečije kuće. “Moji dragi prijatelji”, misli zabrinuto, “ja neću biti još jedna brojka u vašim statistikama mrtvih i ubijenih.” Vojska i policija, topovsko meso, prošla su ta vremena! On će se, vjeruje, pobuniti, otići, dosta je bilo europskih ratovanja!

“Jedino poštar”, misli, “od svih lica u uniformi jedino se poštarima može vjerovati.” Važno je imati poštara kojem čovjek može vjerovati, koji će ga na vrijeme upozoriti, koji će znati unaprijed, čak i prije nego što se počnu dimiti vatre i lupati tam-tamovi nepotrebnih ratova i mržnji.

Važno je poznavati svoga poštara. Imati svojeg automehaničara, svoju piljaricu, svoju trafikanticu; zubara i mesara. A sve ostalo manje je važno… Predstava je vedra, bez riječi. Veliki glumac veseli se poput djeteta. “U kazalištu je divno, tu se čovjek osjeća kao promatrač marioneta, a sam… No, dokle će potrajati ova igra?” “Doživotno, doživotno…”, kao da odgovaraju sva lica koja tragaju za svojim autorom.

Na kraju prvoga čina čuje se mlak, neodlučan aplauz – jedino debeli glumac s malim naočalama oduševljeno plješće. Na sceni je prizor male sobe koja izgleda poput Van Goghove sobe u Arlesu i, kroz rešetke na prozoru, vide komadić žute dinje mjeseca. Negdje iza svega tiho svira jedna ploča Elvisa, koji je negdje još živ, naravno.

Praktički gledano, pobuna je okončana kasnije, na ulicama, kada izađu iz kazališta i kad se Pobunjeni čovjek zaputi k tramvajskoj stanici. Tu je tek nekolicina kasnih putnika, poput njega, pobunjenih malih ljudi koji još uvijek vjeruju u kazalište.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.