Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

BUDNOST

 

U utorak ujutro, čim se probudio u svojem novom stanu, obuzela ga je neka čudna, gotovo protuzakonita vedrina. Živo mu se fućkalo za sve! Samo jednom, u četvrtom razredu gimnazije, bio je tako budistički bezbrižan. No nije to bila toliko bezbrižnost koliko želja da više ne spava, nego da ostane budan! Stalno, do kraja, budan, budan, budan!

Pokušat će nemoguće: više nikad neće zaspati. Probuditi se i ostati budan. Kružiti nečujno, tiho, kao tigar. Vrebati, sve videći, sve osjećajući, uvijek spreman, stalno budan. Puno je radio na usavršavanju budnosti. Dosada, strah i averzija pojeli su tako mnogo dragocjena vremena – godine su izgubljene zauvijek i sad mu je ostalo malo vremena. No tako je moralo biti. Budnost vazda dolazi kasno, ako uopće dođe. Odbacio je sve osim vedrine i smijeha. Smijao se do suza čitajući knjige o kojima nitko nije imao pojma. No nije sve bilo u knjigama. Bili je navodno nečeg i u talambasima majmuna, u škakljanju tabana, u golicanju ispod pazuha, u lopti.

Nije sve zlato sjalo jedino ispod zelenog abažura noćne lampe!

Postojao je dakle noćni vjetrić koji je digao nekoliko listova s radnoga stola i zakovitlao ih na parket! Postojale su dvije divne mačke, zagonetne i osvetoljubive. Postojali su i psi, ali oni su bili ludi, lajući na zvijezde. Bilo je nečeg zdravog u snu bez snova, nečeg nevjerojatnog u prekidanju svake, pa i najmanje krhotine sna. Mozak je bio neiscrpan rudnik kaotičnih slika. On se punio slikama kao balon, kap po kap zraka ili vode, svejedno. Negdje iza zidova dopirala je buka grada i ljudi. No oni više nisu postojali, u tom stanju neke probuđenosti. Riječi su bile sve manje potrebne, a one najobičnije postale su dovoljne da izraze sve što je trebalo izraziti.

Moralo se poći, konačno, mislio je. Iz novina je izrezao nekoliko imena dalekih gradova i sve ih, nasumce, promiješao u svojem šeširu koji nikad nije nosio. Na jednoj ceduljici pisalo je Porto Alegre, na drugoj Valencia. Nije bilo važno, u stanju probuđenosti, kamo će čovjek putovati, gdje će, kako i od čega živjeti. Bilo je u tome neke velike drskosti, posebno u očima histeričnih gospodara svijeta koji je sve više nalikovao na zoološki vrt u kojem su majmuni srušili civilizaciju.

No ni džungla više nije bila strašna, samo ako se moglo ostati budnim!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.