Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

CAFÉ MUSKÁTLI

 

Što iz dosade što iz neiskustva, na putu u Budimpeštu piskaralo Gordogan obara brzinske rekorde; zapravo, nije im se žurilo – htjeli su pogledati izložbu Warhola, prošetati se gradom, kušati mađarske voćne rakije, proslaviti što; evo, on goni svojeg prvog metalnog konja leteći ugarskom pustom 160 km na sat! Crveni renault 4 samo što se ne raspadne. Pomalo kao fatalist iz Ljermontovljevih priča – jedino što se vozač umjesto ruskog ruleta, gle, igra volanom (da su se, ne daj bože, skrhali, ugarska policija skupljala bi njihove ostatke kao pekmez od šljiva). No srećom, bogovi čuvaju budale, jurodive i slične luđake. Renault 4 izdrži, te ih žive i zdrave dovede nadomak panonske Venecije. No prije toga ne valja zaboraviti:

“A da skrenemo do Balatona? Oduvijek htjedoh poći do te bare!”

“Zašto ne! Vidjeti ugarsko more, i to netko mora, he-he…”

Sezona prošla. Kampovi i moteli zjape prazni. Mutna, prljava voda i siva, depresivno, nisko nebo nisu ih se suviše dojmili. Natrag na autocestu, promet i dalje rijedak, tek je počinjala prijevara tzv. tranzicije. Gordogan je mislio na ono sretno doba, prije milijun godina možda, kad je ovdje navodno strujalo more. “A sada ova ravnica…” Tu i tamo, na brzaka, s lakoćom prohujaju pored kakvog trabanta, koji plažahu poput puževa. Ostanu nakratko u retrovizoru, sve manji i manji, izgubljeni u dimu i magli tranzicije, na cesti ravnoj kao ugarske palačinke. Renault 4 kao neko čudovište iz priče Davora Slamniga.

Mađarska – prva žrtva novog svjetskog poretka. Sovjetizam odmah zamijenjen plutokratskom pornokracijom: umjesto državnog polukratski globalni kapital. “Drugo ime, isti drek”, podučava profesor Miširlić. Kurta i Murta, sjaši & uzjaši…

“Pobogu, uspori Gordogane”, znojio se profesor inače okorjeli marksist, na stražnjem sjedalu automobila. “Oči prebijenog kučeta”, pomisli vozač, “ili vješta krinka boljševičkog zulumćara.”

“Ne brinite, tovariš Trocki”, rugao se fotograf Macan sa stražnjeg sjedala. Profesor Trocki! (Uredno podrezan, krupan brk, koji je stalno umilno gladio; brk od čelika, po uzoru na druga Staljina, Sadama i srodnike…) Oči upiljene, pogled pomalo nemilosrdan, čak s primjesom pakosti. No istovremeno u njima nešto molećivo, nepodnošljivo… Naprijed je sjedila lektorica Žuži. Četvorka u četvorci. Cilj pohoda? Ponovimo još jednom: retrospektiva pop-umjetnika slovačkog podrijetla u Muzeju suvremene umjetnosti. Specijalni izvjestitelj vozač Gordogan, fotograf Macan, boljševik Miširlić i nasljednica jedne od bogatijih obitelji iz sjevernih predjela Zagabrije, mlada lektorica Žuži. Šume i šumarci, žmarci i komarci!

“Plašim se mogućnosti ne-bitka”, ustvrdi profesor. Usprkos svojoj erudiciji profesor je bio boakonstriktor. Stari paradoks sveznadarstva koje preraste u svoju suprotnost – daviteljstvo. Čak i u, pomalo paradoksalno, glupost! Ima takvih paradoksa, posebice u raspričanih megalomana. Čini se da im pokadšto treba brnjica.

“Ajde, profesore”, misle Žuži, Macan i Gordogan, “prijeđite već jednom na stvar… Recite nešto, profesore! Barem jednu svoju misao, a ne nečiji citat!” insistiraju oni u mislima. “Jednu svoju misao, izvan solipsizma egzemplarne erudicije”, misli vozač. Slušajući ga, čovjek poželi društvo pastira, rabadžija, mornara, postolara, drvosječa… Akademska pitanja, cijepanje dlake na šest i dvanaest dijelova, to ne zanima ove dobre i mudre ljude.

Ta strašna želja da sve analizira do besvijesti, čak i najtrivijalnije trice koje nemaju nikakvo posebno značenje. Naime na običan upit, na primjer koliko je sati, markuzeovski polihistor upada u delirij filozofskog istraživanja:

Čemu upit glede tu-prezentne temporalne posunovraćenosti-u-svijet?” pitat će uzaludno, mrtav-hladan, profesor.

“Žuži pita kol’ko je sati, a dobije burgiju”, počinje oštro svjetlopisac. On je profesora doživljavao kao mješavinu miša, terorista i ugarske kune lasice, zacementiranu svojom zlobom sabranih nedjela Trockog, Marxa, Lenjina i sličnih. A kad smo već kod monstruma, valja spomenuti i sabrana nedjela Džugašvilija J. Staljina. To je pomišljala lektorica, ali nije ništa rekla jer su upravo ušli u Peštu, taj grad svjetlosti.

Čemu se umarati poviješću marksizma? Prvo valja naći mjesto za parkiranje. Probajte u toj gužvi.

“Je li daleko do te vaše krčme?” pitaju se svi osim profesora.

Profesor šuti, pripravlja impromptu, esej-tiradu o povijesti Pešte s osvrtom na biografiju druga Gyorgya Lukácsa (tu svetu kravu marksizma), na proleterske stihove Attile Jozsepha te poseban osvrt na ulicu Váci kojom se upravo samoupravno kretahu.

“Samo da opet ne počne patetika”, namignu Macan Gordoganu. Zaista, profa se snuždio: tužne, pseće oči, samo što ne počne žaljenje glede zla usuda izbačenosti-iz-svijeta. (Liječnik kaže: “Čini se da je pacijent operiran od smisla za humor. Pokazuje znakove autizma. Gotovo mu je nemoguće saslušati subesjednika. Instinktivno guši svaki pokušaj dijaloga svojim monotonim brundanjem. Posebno ga muči vedrina! Čim se javi vedrina, on stane kukati. Pacijent često upada u zabluđene monologe. Sve što se na bilo koji način ne uklapa u njegovu ideologiju on nemilice odbacuje u vrleti svojeg mračnog cortexa. Medicina to zove monomanijom, ako već nije riječ o ciklotomiji. Pacijent živi u trajnoj izolaciji od svega što se ne uklapa u njegove fiks-ideje. Tople kupke i izloženost suncu toplo se preporučuju…”)

Končano nađoše profesorovu gostionicu. Profesor je ponosan na svoj izbor. U okicama zasja iskra marksizma i lenjinizma. Okretao bi on njih na žaru, svoje oči, brišući okrugle očale, dok je Macan već pomno skenirao konobaricu. Stari boljšić navodno je poznavao Peštu. Njezine krčme, birtije, špelunke, gostionice i kavane u kojima se okupljahu ljevičari. Dok su sjedali, možda na isto mjesto gdje je jednom predsjedao Lukács, profesor započe panegirik mračnim junacima, Sverdlovu, Trockom, Mongolu, Brkajliji… Monstrum Trocki bio je profesorov veliki uzor. Kao i zagonetni Mongol. Od Robespierrea do Trockog primjećuje se isti žar, ista revolucionarna krvožednost… ”Daj, ostavi se više svojih vampira”, pokušava ga smiriti predstavnik umjerenosti, piskaralo Gordogan.

“A ja se uvijek rasplačem kad pomislim na Romanove”, dodaje lektorica.

“Kakav uzaludan masakr! Taj Sverdlov nije baš bio mio čovjek”, primjećuje Gordogan.

“Ostavite se politike, profesore”, podsjeća i svjetlopisac. Profesoru se smrklo. Konačno su našli stol. Krčma je bila prepuna – znak da se tu dobro jelo i pilo. Mali ciganski orkestar, diskretan. Hammond-orgulje brujahu tiho, a violine nisu bile suviše, plačljive…

“A što biste vi htjeli, Macane”, reče sarkastično profa. “Što vi znate o revoluciji?” Profesor potom zapali prvu cigaretu. Pušio je, kao mnogi revolucionarni duhovi, pretjerano, kao dimnjak, Turčin ili Kinez.

Macan je pak bio strastveni antipušač.

“Daj, nemoj mi puhati taj smrad u lice”, upozorava svjetlopisac! Slobodni duh, pustolov, pijandura, hedonist. Poput tolikih vrsnih umjetnika uspijevao je proći kroz životne Scile i Haribde uglavnom na tuđi račun ili besplatno. Iz principa nije plaćao naručeno. I to je bila umjetnost. Visoka stručna sprema, smjer anarhizam. Macan, ljutitih crnih očiju, kao u vuka. Oči nalik na objektiv njegova Nikona F! Oči ponešto rovite, agresivne, vatrene, dva magneta, sjajne kao nafta u plamenu ispod aviona američkih masovnih ubojica u Iraku i gdje već sve ne! Kužio je on svijet, taj Macan. A mislili su da ne kapira. S kamerom u ruci (kojih je uvijek imao na stotine – stalno kupujući, tezgareći) bio je nezaustavljiv. Istinski Cartier-Bresson.

“Kaj ti znaš, Macane, osim one stvari”, budi se profesor iz bunila.

“Voli onu stvar više od kajmaka”, dodaje šaljivo grafoman.

“Ja sam profesionalac do jaja”, uzvikuje Macan. Istina je, dobro se snašao u prvim valovima tranzicijskog lopovluka, tj. balkanskog Divljeg zapada.

(Prilog Macanovoj biografiji: još kao svjetlopisac popularnog omladinskog tjednika pročuo se diljem njihove domovine. Neko vrijeme radio je u tvornici fotografskih materijala. Diplomirani filmski snimatelj. Oženio se mlad. Ima čak petero djece. “Treba to othraniti”, često je znao govoriti. Onda izbi onaj skandal sa slikom golog rukometaša u bazenu jednoga poznatog hotela na naslovnici tjednika Elan – novine su u ono vrijeme uživale zavidnu razinu izviđačke slobode. Socijalistička mladež, paradoksalno, bila je mnogo slobodnija u svom razmišljanju od djece izložene demokratskom teroru. Karijeru su mu pak usporili vruć temperament, alkohol, bračne zavrzlame i afere. Seks. Iz krize ga je obično izvlačio njegov izgled – dopelgänger mu je bio poznati švicarski glumac Bruno Ganz. (Iako je sličio i Artaudu, posebno kad bi mu mrak sjeo na očne kapke.)

“Kaj ti znaš, Macane, ti si umjetnik”, kuri vatru profesor. “Balkanski barbarogenij koji voli kafanu i sisu! Nešto ga uvijek drži na površini vode. Stalno neko muvanje, ženske, kokteli, kuloari, gala priredbe … He-he-he!”

“Profesore, ne serite”, ljuti se umjetnik. Macan izaziva frku, pričalo se po hodnicima uglednih tiskovina. Macan ima autokratskih tendencija koje zapažamo u Ovnova. Ovan se brzo ljuti i gnjevi. Munje šaraju njegovim nebom, a kad je srdit, sliči ljutitom Zuluratniku spremnom da žrtvuje krv, kažu astrolozi.

“Nemoj ga jebat, profesore”, spušta loptu piskaralo Gordogan. Znao je da se Macan bori protiv surovosti svijeta šarmom svog, magnetizma: mnogi umjetnici koji sebe ne shvaćaju suviše ozbiljno razviše neki sličan način borbe za opstanak.

“A, evo, stiže i naša srnetina”, raznježi se profesor. “Što ste vi naručili Gordogane?”

Goulache de boeuf hongrois, profesore.”

“Dobar izbor. A vi, Macane, možda Bambi?”

“Kaj god, profesore, kaj god.” Macan je imao običaj naručivati prvu stvar u koju bi upro prstom na jelovniku. To se jako dopalo piskaralu.

Bon apetite, dobar tek”, reče Žuži svima, uvijek na visini svoje zadaće.

“Prijatno, Macane”, podjebavao je profesor aludirajući, uvijek aludirajući.

“Smrt fašizmu”, nije mu ostao dužan Macan na svoj način.

Svi su oni privremeno postali robovi novopokrenutog tabloida Lupus. U raljama tiskovnih gadarija! Lektorica Žuži. Redaktor Trocki. Gordogan piskaranje. Macan pisanje svjetlom. Četiri jahača Apokalipse. Lupus je, naravno, bio rukavica izazova bačena horvatskomu Hearstu, čelniku Ljubičastog tjednika, čije naklade probiše sve tiražne rekorde, plafone i stropove. Konačno je i u njihove krajeve stigao taj vrli Divlji zapad! (U prijevodu na starohrvatski: pljačka, otimačina, globalizam, mafija, kupleraj, žogobrc i drek koji pliva na vrhu, a dno je, kao i obično, puno osamljenih srdaca naroda narednika Peppera; ubogi hoi polloi, sanjajući neke nove Bastilje!)

Lektorica je okrugla, vedra plavuša bistrih zelenih očiju. Imala je neposrednost koja je prirasla uz srce Gordoganu i Macanu. Bila je od onih žena koje razbijaju napetost u društvu svojom toplinom i neposrednošću.

Tip prijateljice:

“Francuzima je seks oblik tjelesne higijene”, kaže ona nevezano, “kao kad se peru zubi dvaput dnevno.”

“Spasit će nas onda francuska higijena”, namignu Macan.

“Noć već zakriva Budinu Peštu”, poetski se zaigra Gordogan, pjesnik i pomalo dekadent. Razmažen sin jedne lijepe epohe. “Ravnica crna poput tinte. A zatim, u središtu ovih ravnica, tvrđava s pogledom na krivudavi, tamnomodri Dunav… gusta povijest utisnuta u svaku façade, svako lice po zadimljenim kavanama. Ovaj znameniti mađarski suton, kao kriška naranče ispod tinte nadolazeće noći…”

“Hoćemo li naručiti šnaps od marelice?” upita professore. Bio je, među ostalim connoisseur ugarskih voćnih rakija.

Professore znade sve, jedino ne zna kako živjeti”, podbada svjetlopisac, već pripit.

“Tko je tvoj omiljeni svjetlopisac, Macane?” zapita lektorica.

“Slabo pamtim imena, Žuži.” Macan se volio praviti glup, neka vrst obrambenog mehanizma. “Kak’ se ono zove? Ionesco…”

“Ah! kontroverzna svjetlopiskinja Irina Ionesco i njezina nubilna kći Eva! Bravo, Macane! Ona posvećuje svoje cvijeće zla pjesniku pariške dekadencije… Les Fleurs du Mal…, što asocira na Macanov umjetnički ciklus Ružice”, briljirao je svojim znanjem profesor.

“Ionesco me malo uznemirava”, kaže lektorica.

“Ni slučajno”, buni se svjetlopisac.

“Nisam baš sigurna.”

“Shvati”, uzjoguni se svjetlopisac grickajući vrh jednog crvenog feferona, “Irina je artiste…, fotografski Baudelaire!

Profesor čačka nos. Nije volio da se olako zaziva ime Baudelaireovo. Iako nije pretjerano ljubio dekadentne Francuze. No, u ovom slučaju, svjetlopisac i njegov očajan izgovor. Trocki zamuckuje mnoštvo jezika, ali, nažalost, nije fluentan u mađarskom, poput Krleže ili Crnjanskog, koji su također išli u mađarske škole. To ga malo sputava… Inače, on čita starogrčki, latinski, kineski, natuca sanskrt. Onako iz hobija bavi se ugrofinskom sintaksom.

“Kurca ti znaš o Baudelaireu, moj Macane”, misli profesor zureći u interijer gostionice, reprezentativan bistro-café s ciganskim violinama.

Muskátli, muskáktli, da nije geranijum?” profesor dekodira naziv krčme. Potom, hajde, neka kušaju druge voćne rakije. Već su probali szilvapálinkát, barackpálinkát, diopáinkát

Kérem”, hrabro će profesor osornom konobaru.

Ke-rem se-rem?” Osorni konobar gleda ga u čudu, kao da je pao s kruške.

Nem tudom”, vrti glavom jedan drugi, češkajuć svoje črne brke. “Evo, neka budala naučila nekoliko riječi iz džepnog rječnika, pa…” U svemu, violine ne cvile. Ciganska glazba previše je za profu, kojeg shrva val nostalgije i samosažaljenja. Krvavo crven gulaš mađarske dobrote počinje curiti iz noći. Na stolu se guraju paprikaš, divljač s prženim krumpirom, kobasice, Linzer-torta i, konačno, litra kruškovače. “Nema rakije do kruškovače”, pametuje profesor češkajući svoj sadamhuseinski brk.

“E, s koje si nam ti kruške pao, profesore”, zapleće se jezik fotografu.

Ružice… ima tu homoerotske poezije”, vraća se na temu svjetlopisanja povjesničarka umjetnosti & lektorica.

Macan se naoštrio. Bio je iz drugog svijeta i homoseksualnost mu je bila i ostala odbojna.

“To je umjetnost, Žuži, draga. Moj ciklus nema veze s homoerotikom.”

“Macan bi htio reći da umjetnik”, opet se nepozvano ubacuje profesor, “mora biti u stanju prenijeti čitav gamut ljudskog iskustva. Uzmimo, na primjer, Smrt u Veneciji. Je li Aschenbach pedofil? A što tek reći o Loliti?”

“Profesore, ne treba mi prevodilac”, reče oštro Macan.

“Eto, recimo, jedan slikar kojeg svi, ne sumnjam, poznajete… Balthus… Ja bih ipak tu uočila elemente pedofilije, ako dopuštate”, kontrastira lektorica, po struci povjesničarka umjetnosti.

“Lupate, lupate…”, mršti se fotograf. Što oni znaju o umjetnosti?

 

* * *

Noć je odavno progutala grad. Evo ih, kruže ulicama tražeći pensionne. No umjesto da nađu prenoćište, ponovo zaglave u nekoj gostionici na gornjem gradu s pogledom na mostove i crnu tintu Dunava. Vrijeme je za konjak i slatkiše. Razgovor ugodni naroda slovinskoga i crveni gulaš mađarske dobrote. S citadele puca pogled na dunavske mostove. Zvijezde sjaju kao nikada, kao nigdje. Svjetlopisca uhvati neki suicidalno-alkoholni impuls – htio bi se baciti s jedne od kula… Mislio je poletjeti dolje do crnih valova rijeke. Malo su se svi pohrvali na bedemima. Napokon su ga odvukli s kule, natrag u grad.

“Meni se spava”, reče vozač, šokirajući profesora.

“Pobogu”, rasplaka se profesor, “Gordogane, pa tek je jedan nakon ponoći.”

“I ja bih pošla spat”, zijevnu snena lektorica.

“Pobogu, pa još nismo pronašli pravu jabukovaču!”

“Ajmo, kasno je, svi žudimo za šarenom tapiserijom snova”, naglo zaključuje temu vozač Gordogan. Hitno naći prenoćište. No gdje su parkirali? Nitko ovdje ne govori strane jezike, što oduševljava vozača. “Autonomija jezika stvara i održava autentičnu kulturu. Bravo za samoću i izolaciju! Stvari anglofono-globalne smrt su malih jezika i kultura. Ne znati jezike nije sablazan, nego spas. Spas od američke metastaze! Kako reče Evola, valja jahati na leđima poludjela tigra. Među Mađarima valja govoriti i misliti mađarski! Mi no spik Inglez!

Konačno nađu četvorku iza neke samoposluge koja radi cijelu noć. Zatim kreću na drugu stranu grada. Grad im se čini golemim. Negdje bogu iza nogu, među sivim zgradama koje ih podsjete na Novi Zagreb – zaustavi ih policijska patrola.

“Sad će nas oderati, lopuže.”

Tobože nekakav prometni prekršaj, pogrešan smjer, ili što, prešli smo preko pune crte? “Kurac, lopuže hoće lovu… Uvijek ista priča.” Nekako skupe harač i plaćaju danak na licu mjesta. Drotovi se smješkaju. “Mussen gehen!” konačno ih puste da idu svojim putem. Čak im preporuče gdje bi mogli naći pansion. Sigurno nečija tetka ili stric. Lutaju tako sivom, socrealističkom zonom. Nemaju pojma gdje su. Prije nego što pozvone (oko dva nakon ponoći!) na vrata nekom nepoznatom u savršeno nepoznatom gradu, na nepoznatom jeziku, profesor se penje na gelender: htio je pokazati kako se plesalo u Odesi prije revolucije. Kad je počinjala rdeča agitacija!

“Slabi su izgledi da će Mađari još jednom popušiti”, kiselo će vozač.

Kad je pokušao zapjevati Internacionalu, morali su ga spriječiti. Bulumenta razjarenih stanara ubila bi u njima crvenog boga. Konačno, negdje, nekako, u nečijem stanu, u krevetu nečije sobe, već je počelo svitati. Žuži i profesor u jednoj sobi, svjetlopisac i vozač u drugoj:

“Laku noć, Macane.”

“Laku noć.”

Sutradan će nastaviti svoju manihejsku borbu, ovi titani postmoderne umjetnosti Europe.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.