Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

ČITANJE DLANOVA

 

Upoznali su se jednog ljeta u Ulici bršljana. On se bavio bijelom magijom, a ona je radila u knjižnici. Ona je bila simpatična plavuša, a on visok, kriva nosa i crvene kose kao Jasenko Houra. Ona je tog jutra grickala smokve iza svog informativnog deska, a on je pred nju tresnuo dvadeset i šest knjiga!

“Olala!” pomisli ona, jer odavno nije srela tako ambicioznog korisnika.

“Ambiciozni smo, ha?” upita knjižničarka sa smiješkom.

“A što da ne, zanimaju me mnoge različite stvari…”

“Strani jezici, vidimo?” komentira knjižničarka dok udara svoje štambilje i provjerava UDK-šifre.

“Knjige valja čitati u originalu, ako se ikako može…”

Tu se našla i kopija Wilhelmova I Chinga na njemačkom – knjiga koju je iznimno rijetko konzultirao, a koja je, po njegovu mišljenju, bila jača kao medij od tarot-karata A. Crowelyja sa znamenitim ilustracijama lady F. Harris.

“To samo čitate ili konzultirate?”

“Možda vas zanima jedno očitovanje?”

“A umijete li čitati dlanove?”

“Pomalo se time bavim, imam osnovno predznanje, poznajem glavne linije, bregovi, pomalo uz dašak intuicije.”

“Moramo se onda vidjeti na kavi”, nasmija se Lizistrata Mandić, kako se već zvala vesela knjižničarka. “Zovem se, vjerovali ili ne, Lizistrata.” “Drago mi je, Celestin Vranović.”

Nakon nekoliko dana sjedili su u kavani. On joj već pridržava dlan: “Vidim imate jako dugačku životnu liniju koja se prekida negdje na sredini. To će biti neka velika prekretnica u vašem životu… Možda oko tridesete, trideset i pete, možda čak četrdesete…”

“Točno! Razvela sam se u trideset i trećoj!”

“Bit ćete jako, jako sretni…”

“Kako ja, obična knjižničarka u knjižnici Vladimir Nazor?”

“Ne znam točno, ali vaša linija sudbine upravo je nadnaravno dugačka i jaka – vidite ovdje, tu”, potom lako, lako počne kliziti svojim prstom sredinom njezina mesnata dlana; nju prođu srsi. “To vam je sudbina kakva se rijetko sreće u dlanu!”

“Sad ste me baš zaintrigirali… A ljubav?” upita ona pomalo sneno.

“Ljubav vam je također u zvijezdama, kako da ne. Vi ste jedna jako slatka osoba, ali usprkos tome udavat ćete se barem dvaput…”

“Zanimljivo. Da mi je znati za koga?”

“To vam dlanovi ne mogu reći.”

Bilo je toplo i priroda se uskomešala i podivljala kao što to čini početkom svibnja. Na nekoj klupi u razlistalom parku Lizistrata doznaje: imat će četvero djece, a nakon što su se počeli cjelivati, Vranoviću se tog proljetnog dana učini da je sve na njezinu dlanu iznimno, paragon neviđene ljepote, dobrote i mudrosti!

Kasnije, potom, sljedećeg ljeta:

“Lizika, dušo, nemam vremena jer moram napraviti horoskop novom klijentu…”

I kasnije, već sljedeće zime:

“Lizi, ovako dalje više ne ide. Odvedi te klince nekamo, k mami, samo da mi se sklone s očiju… Ne mogu raditi na miru.”

A onda, možda nekoliko godina kasnije:

“Liza, ja mislim da bi bilo najbolje da se privremeno rastanemo…”

A zatim, na samome kraju ove filmske montaže prolazne atrakcije:

“Nemoj me uznemirivati! Molim, obrati se odvjetniku. Zbogom.”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.