Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

ČOVJEK NIJE PTICA

 

Dana kada sam požudnim jezikom oblizao
Tvoju ružu snjegova, Matti Nykänen postao je
prvak svijeta u skijaškim skokovima
(193 metra na Planici).
Iz Ruža snjegova

 

Zašto u nama tako dubok dojam ostavljaju prve stvari, na primjer prvi zalogaj pizze ili pak prvi srk jutarnje crne kave? A tek ljubav! Prve ploče grupa i pjevača, zna se, obično su im i najbolje. Često je to slučaj i s knjigama, mnogi pisci napišu jednu knjigu i potom ponavljaju jedno te isto. No ima neke posebne čari i u posljednjim stvarima, nije da nema! To je također široka kategorija u koju svašta može stati. “Obrati pažnju na posljednju stvar”, kaže stih jednog poznatog tamburaša.

Od prvih do posljednjih stvari treba obično živjeti, čekati, kao što on sada čeka let broj 0606 za Valenciju.

“I što ste time htjeli reći?” zapita redatelj Werner Herzog. Slučajno se u njega zaletio, zamišljen, na minhenskom aerodromu. Kao da je bio u stanju osluhnuti njegove misli.

“Prvi snijeg spada također u prvu kategoriju.”

“Pa što s tim?”

“Ništa. Zima je i dok ste rekli skije, evo uspomena na sezone skijaških skokova. Zar nije bilo slično kod vas, u Bavarskoj?”

“Ne, mi više slavimo Oktoberfest”, kaže Herzog, ne bez sarkazma.

“Ma nemojte, a vaš znameniti film Die Grosse Ekstase des Bildschnitzers Schmidt?”

“Ah, to… Naravno, šalim se s vama. Hrabri su to mladići. Ljudi-ptice. Ima nečeg nevinog i čistog vezanog jedino uz skijaške skokove i letače. To je oda mladosti. Iako je zanimljivo da mnogi asovi kasnije, kad prestanu skakati, postanu alkoholičari.”

Dječaci iz ulice okupili bi se na Kremenci nakon što su proveli cijelo jutro gledajući novogodišnju turneju ili direktan prijenos s Planice. Tek kad bi ih roditelji istjerali van, krenuli bi u grupicama gore na brežuljak, gdje su sami napravili improviziranu skakaonicu.

“No nismo svi imali skije. Ponekad je dvoje-troje skakalo na istim skijama. Trajalo je to dugo, to prebacivanje skija s jedne noge na drugu, moj Herzog.”

“Imitacija bez prave obuke, pravog treninga, to je gubljenje vremena. Trebali ste oformiti skakački klub”, kaže poslovično praktičan Herzog.

“A što nam je trebao klub? Ruke priljubiš uz noge, tijelo nagneš naprijed što više možeš i voila – let iznad kukavičjega gnijezda!”

Dolje, na dnu brijega, ostali dječaci iščekuju: njihova gruba, suncem opaljena, brahokefalna alpska lica. I dva ili tri dolikokefalosa.

“Neki su, bogami, gadno udarili nosom o ledinu! Ipak treba smjelosti da se sjuri niz tu improviziranu skakaonicu, pa makar skočili dvadeset metara… Čovjek nije ptica!”

“Ima neke radosti u nerazmjeru između naših očekivanja i realnih mogućnosti.”

“Naravno, nitko među nama nije bio Heinz Wosipiwo.”

“Svašta, ima nadrealnih elemenata u ovoj priči”, reče Herzog. “Možda bi se od svega mogao napraviti kakav film.”

U svakom slučaju, svatko je njegovao i razvijao neki svoj stil – netko je sličio šišmišu, drugi pak lastavici ili vrapcu, bilo je tu ždralova, vrana, čaplji… Jajca smrznutih, tvrdih k’o kamen, snijeg vije, a oni skaču sve do kasno u noć, u zimsku bijelu noć. Čini se, mogu sve… 168 metara! Svjetski rekord! Duboko dolje, u provaliji, publika već uveliko slavi. Na skok se sprema jedan dječak četvrtasta, duga lica, zelenih očiju. Vili Mićunovič! Zvijezda.

“Nije mi poznato njegovo ime”, reče Herzog.

“Nije važno. Mićunovič je imao najbolje skije. Kršan, snažan momak, očevi crnogorski geni čine svoje… Inače, mater predavala nam gospodarstvo… Golema žena, gojazna, američke debljine… Zvali smo je debela Vilma. Bili smo glupi i okrutni, rugali se ubogoj ženi – Šunka, šunka, debela Mićunka!

“Dječaci znaju biti užasni”, uzdahne Herzog i pođe prema izlazu.

“Mićunka je bila suviše spora da nas uhvati… Sirota, vukla se školom kao američki tenk koji su upravo uništili irački borci za slobodu…”

“Svaka čast iračkim borcima za slobodu. Šteta što nemaju pravo termonuklearno oružje. Igra bi bila daleko zanimljivija”, pomisli Herzog.

“Ali čekajte, to nije sve. Ima neke demokracije i u sanjkanju, jer ne može svatko postati skakač na skijama. Stoga smo se ponekad sanjkali – sve dok nam ne bi ozebli prsti na rukama i nogama. Potom smo se ubrložili, pili kakao i mučili akustičnu gitaru…”

“Čekajte”, reče Herzog, “pogodit ću – Smoke on the Water, jel tako?”

“Točno! I solo na jednoj žici iz Crnog leptira

“Kakvog Crnog leptira?”

“Nije važno, jedna lokalna grupa. Znate, nismo slušali samo angloamerički rock.”

“Naravno, ja sam otpočetka pratio Kraftwerk, da ne govorimo o Tangerine Dream i drugim našim grupama. Otpočetka sam držao da je njemački elektronički rock zanimljiviji od anglosaksonskog.”

“Bravo, oduvijek ste bili redatelj s najboljim izborom filmske glazbe. Svaki vam je film u tom pogledu remek-djelo…”

“Hvala na komplimentu.”

“Radite li na kakvom novom projektu?”

“Da, upravo se, evo, vraćam iz Sappora, gdje sam počeo snimati film o japanskom skakaču Kasayi, sjećate se možda toga vremena?”

“Kasaya Yukio! Kako da ne, 1972., prva zlatna kolajna Japana u povijesti Zimskih igara…” Herzog se smješka. Već su vani, Herzog pogledom traži taksi. Magla se digla, dok iznad neona minhenske zračne luke ćarlija neka čarna čarolija:

 

* * *

“Rani snijeg u Münchenu”, pomisli spremajući se za rastanak. Onda pruži ruku, a Herzog je srdačno prihvati.

“Sjećam se tog nevjerojatnog Kasayina skoka”, pokušava on zadržati redateljev interes još nekoliko trenutaka, “nakon tog skoka kao da se sve u svijetu promijenilo…”

“Da, zaista je tako”, reče Herzog ulazeći u taksi. Vozač crnih brkova mrko kimnu. Na radiju je svirala turobna glazba, kakvu su obično slušali vozači teških crnih brkova. “Izgleda da se nalazimo u jednoj trajnoj pat-situaciji.”

Auf viedersehen, bilo je tako dobro popričati s jednim od ljubitelja skijaških skokova.”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.