Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

DEATH WISH

 

Pjevaču jedne turobne zemlje
(1956-1980)

 

Nije bilo previše radosti na ulicama njegova grada, njegove turobne zemlje.

Kažemo njegove, iako ta zemlja, taj grad, nisu bili ni njegovi, ni njegova naroda, ni njegove obitelji…, ali to je neka druga priča. Ni oni sami više nisu bili oni hrabri normanski ratnici…

U ovo postindustrijsko vrijeme magle su još gutale mase prolaznika. Pijanci i narkomani u zgužvanim uniformama svojih socijalnih staleža, klasa, rasa… Od propalih, nedodirljivih kasti do onih koji se još bune i larmaju, sve skupa jedna zgužvana masa topovskog mesa za Irak i Afganistan, gomila mladih životinja porobljenih športom, pornografijom i tlakom mehaničkog životarenja.

Poznajemo takvo očajanje. Kažu, kriva je bila njegova epilepsija. I loši lijekovi. I pogrešna žena. Danas ga pamtimo jedino po pjesmama punim neutješne tuge, ali i neke čudnovate, mračne ljepote. Kao da ga kroz njih možemo vidjeti, umornog, pomalo bolesnog, asocijalnog, sramežljivog. Crni kolobari ispod očiju. Lice u gomili nervoznih putnika naguranih u crvene sendvič-autobuse.

Plikovi stalne kiše, čak i ljeti, po vlažnim pločnicima grada. “Magle i kiše, sjever troši živce. No nikako da speru prljavštinu iznutra…” On se uvijek guši po vlažnim predgrađima punim propuha koji se uvlači u kosti. On se guši u hladnoći u kojoj nema ljudskog dodira. On se guši u društvu svojih ugušenih roditelja, prijatelja, poznanika. “Ovdje nikad nema dovoljno kisika.” Ista bolest, već nakon jednog ili dva koljena, uništava potomke tamnoputih imigranata. Crna masa ljudi u sivim vozilima. Slabo osvijetljene gostionice u kojima nema smijeha. Čak i pubovi i barovi, mnogo buke nizašto. “Ovo je zemlja neveselih, ovo je rasa neveselih ljudi i žena”, misli on dok u njemu stalno nešto cvili umjesto da poradi na tome da cvilež prestane. Jutros je konzultirao Knjigu promjena. Heksagram br. 29 – “ponor i iscrpljenost”. Ništa nije toliko strašno koliko ova sjevernjačka iscrpljenost, nedostatak topline i tjelesnog dodira.

Večeras kiša, vjetar udara o okna jedne sablasne sivo-crne zgrade. Okružene drugim sablasnim sivo-crnim zgradama. Ovo je grad sablasti. Zemlja sivo-crnih sablasti. On čita knjigu, ali bez interesa. Leži na starom rasklimanom kauču i ne obazire se na telefon koji, povremeno čak vrlo uporno, zvoni… Voda kapa iz slavine u kuhinji: kap po kap, kao što iz mladoga umjetnika polagano istječe volja za trajanjem. Dvadeset i četiri kapi vode, dvadeset i četiri godine života, a onda samo tako, pomalo glupo, neodgovorno – sunovrat, pad, ponor.

Život je kratak poput telegrama!

Šteta, usprkos svemu, trebalo je ipak – živjeti!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.