Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

DOLGCAJT

skečevi za portret umjetnika u mladosti

 

Brijem bradu, brkove da ličim na Pankrte
J. Štulić

 

Odjednom kao da duga kosa više nije bila u modi. Polić je konačno mogao odahnuti. Novo, novo vrijeme!

“Bolje da nosim kratku kosu i slušam taj zvuk”, derahu se neki mladi, onako lumpenproleterski, bez dubljih glazbenih afiniteta. Kao i sve glazbene mode, “pobuna” je bila samo izvanjska, pitanje marketinga, a ne neke prave socijalne revolucije. Nakon deset dana koji potresu svijet svaka se revolucija pretvori u teror i svoju suprotnost. Ostaju samo uniforme, u ovom slučaju: zelena i poput žumanjka žuta kosa, žileti i zihernadle, crne kožne jakne i gojzerice… Simbol novog pokreta – pomalo ljudožder, kosa također žuta k’o žumanjak. Bjeloočnice mu bulje, samo što ne ispadnu, kao da boluje od bulimije. Drsko napućio tanke usnice. Londonski Irac.

S druge strane, u Poliću samo što se nije upalio oganj prvih literarnih strasti. Taj prvotni žar, kad se počnu otkrivati književna blaga, kad se u nama jave prvi znaci ovisnosti o zvjezdanim slovima. Prvi pokušaji bijega u vjetrovitu Patagoniju, kad se čovjek nada da će mu promjena zraka i kulture donijeti slobodu, ali umjesto toga knjige, knjige koje ga prate vjerno poput psa.

A opet, misli Polić, nigdar on nije bio neki književni moljac, bibliofil u tom prašnjavom smislu. To je bio oblik gladi za životom, a ne za knjigom po sebi. Glad za slovima koja dišu i koja ne vode na nepregledno groblje književnosti, kojeg se svi ozbiljni pisci boje više od ičega.

Prašnjavo, sporo ljeto vinilskih ploča… Na kraju školske godine morali su provesti mjesec dana na šljaci. Izbor je bio ograničen: tvornica olovaka ili radna akcija. Nije mu se dalo mjesec dana šiljiti olovke u tvornici. Tko zna zašto, mislio je da je bolje kopati autocestu… Rintanje, kopanje, tlaka. Robija. Južnata pruga!

Reveille u pet, cjelodnevno krampanje, onda opći mamurluk usred dosade komunalnog življenja. Malo športa, doduše. Bog je, nakon što je stvorio Hrvate, izmislio i rukomet. Ili je bilo obrnuto – prvo je izmislio rukomet pa onda Hrvate? Polić je imao smisla za taj grubi šport. Igrao je desno krilo, a njegov frend Igor, član Kominterne, gurao se na pivotu… Igor je kao pravi birokrat izbjegao fizičku tlaku; uglavnom je ostajao u nekoj školi koja im je služila kao neka vrst otvorenog hostela. Sve u svemu, bilo je malo razonode. Jedne su večeri na otvorenom prikazali film Ralje. Polić je zaspao već nakon prvih deset minuta.

Nakon povratka u grad, te jeseni prvo diskofrikovi Boney M, a već slijedeće noći u maloj dvorani Doma sportova svirahu londonski Davitelji!

“Epohalno!” zaklinjao se Igor pišući prikaz koncerta. “Nakon noći afro-diska Jean-Jacques i njegova bratija poharali našu usnulu prijestolnicu…” I zaista, zvučali su odlično u svojim kožnim jaknama, trapericama (uske oko gležnjeva), čizmama Doc Martens, i s tim svojim operetskim mačizmom!

Poliću se uvijek dopadalo biti u manjini, biti protiv, imati svoje, često i sasvim oprečno mišljenje o stvarima. Počeo je stršiti, tražiti svoj put. On se već htio baciti na književni oltar domovine, na kojem su beneficije i profiti vazda ništavni, a patnje razmjerne količini talenta – ukratko, vrebale su brojne havarije, Somalije i Eritreje životne, poneke noći sretnih jazbina opijuma i apsinta, poneka “crvene soba” Strindbergova, poneka šuma Striborova (naravno!), poneki egzil i sto godina samoće… Na početku, sve je još bilo jedan optimizam, jedan ples, jedan svjetionik na kraju svijeta, jedan dan mladosti.

Ni smrt ga nije pretjerano strašila. Vjera Bellini, profesorica hrvatskog jezika, bila je prva koja je uočila Polićev nerazmjeran talent za beletriju. Ona mu je skuhala, jednog jutra oko deset sati, gusku koje se nije uspio osloboditi čak ni nakon dvadeset godina emigracije u danas već bivšim zemljama prvoga svijeta.

“Izvoli moj Poliću, tvoja književna guska, reš pečena!”

“Baš vam hvala, signora Bellini!”

Jedan školski ogled-zadaća izmijenio je tok njegova dotad pubertetski bezbrižna života. Eh, jednoga dana sve je mladomu juncu još totalna, arogantna flegma, a onda dođe iluminacija! Sve do toga trenutka svijet je krajolik ravnodušnosti, nevinosti, pa i drskosti, jedan erotski fandango pun prezira prema kumirima građanstva… No odjednom!

Qu’est-ce que la littérature? Upitat će tako Sartre Polića. Hm, vous avez raison, il doit penser, zamislit će se Polić. Obuze ga bravuroznost forme i sloga, a sadržaj mu se činio nebitnim. Život, činilo se u mladosti, uglavnom nije imao neki sadržaj, barem ne sam po sebi. Život 17-godišnjaka bijaše pun emocija, tehničkih bravura, kanonada, vatrometa nadobudne autodidaktike, a sve to na pogrešnim temeljima našeg modernog obrazovanja. Krenuti od 19. i 20. vijeka unatrag umjesto da se krene ispočetka. Da im je tko u školi barem rekao: počnite od Grka, a ne od Joycea! No ne, prvo pa muško, odmah Joyce, odmah Kafka i ostali više ili manje simpatični degenerici.

Papir je ipak zamka, čarolija za koju, kao i za svaku čaroliju, treba žrtvovati mnogo znoja i muke prije nego što se ima što reći. Ponekad prođu godine, stoljeća, bezbrojni izmi prije nego što se pojavi netko tko ima što reći. Mnogo je pozvanih, a gotovo nitko nije odabran. Književnost je jedna Sahara u kojoj stalno pada kiša.

Jedna manija, prva drhtavica postpubertetskog ignoranta. Sve je tada glazba. Netko s 40 izgleda im kao čudovište, neshvatljiv Gerontosaurus rex! Jer mladost vjeruje, zna da ima, svakoga jutra, ključ za svaku bravu, ili barem krila za šarenu dugu u koje će vječno postojati vedrina.

Zle čarolije života još ne mogu potamniti dugu mladosti. A tijelo? Tijelo je uzavrela košnica tekuće kemije. Sve je otpor zaključanosti u mozak, u mrku ozbiljnost, u zapravo suvišnost znanja. Malo je knjiga, još manje autora, koji nas uče i pripremaju. A i kad nam nešto šapnu, pošalju neki tajni signal, ne možemo ih pravilno razumjeti jer nemamo iskustva. I tako, previše smo htjeli znati, previše smo vjerovali u knjige. A nitko nam nikad nije pokazao kako naprosto – živjeti. Živjeti prosto kao vrapci, ti letači vedrina!

“Postali smo, prijatelji moji, previše umni i brižni, delikatni… Trebaju nam kandže. Dosta smo preli kao mačke kraj zimske peći na drva.”

Tako je pisao mladi Polić lutajući pijeskom Eritreje, a zatim:

Ideal Sunčeve hijerarhije nisu knjige, nije nemoguća laž o jednakosti među ljudima; ideal je samo Sunce koje se rađa svakog jutra na istoku. Koje pozdravljaju jogiji, na vršcima prstiju, Sunčevom salutacijom:

Y

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.