Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

DRUGI MOZART

 

Za svoj četrnaesti rođendan dječak dobi ilustriranu enciklopediju košarke. Malo je prolista, pohvata nekoliko trikova koje mu nitko nije pokazao u školi i – povijest hakla više nikad neće biti ista! Jedan koš u centru mjesta, odmah preko puta kina. Gradski stadion nižerazrednog Adelsberga… Igralište ograđeno žicom preko koje se lako moglo popeti. Jako reflektorsko svjetlo padalo je na igrače u dresovima duginih boja. Strašna buka i graja. Navijači, nekoć toliko temperamentni kad je riječ o basketbolovanju. Večernji zrak sijeku oštri sudački zvižduci… Pffrt! Pffrt! Tifozi nagurani posvuda, čak i na ravnom krovu male svlačionice: urlaju, alpska zvona zvone, tule brodske sirene… che bell’ spettacolo! Pod koševima vlada dotjeranost, duge čarape i svileni šorcevi! Problemi u svjetskoj košarci počeli su, čini se, kad su gaće postale dulje od čarapa! Danas je košarka odlazak u zoološki vrt, ako ne i gore…

Kad nije bilo treninga, na igralištu se moglo satima vježbati. Nisu zatvarali ulazna vrata. Dječak je marljivo vježbao, dvokorak, šut, stotine, tisuće šutova… S vremenom je počeo ubacivati po dvadeset slobodnih bacanja za redom. Preko noći je porastao; izdužiše se prsti kao u prestidigitatora; košarkaški žargon uđe mu u krv! Početkom jeseni u novi grad on donosi novu, neočekivanu vještinu. Vještinu koja kao da je preko noći ušla u jednu nevjerojatnu dimenziju. Kao da je odjednom imao dvadeset prstiju. Sve pršti, sve mu polazi od ruke! Tresu se mrežice kao pijane… Njegov novi školski drug Kalegopulos to odmah zapazi:

“Igraš k’o Mozart, stari.”

“Čuj, Mozart, to je onaj drugi, najveći! Ja sam ipak samo svoj!” Doista, bilo je u njegovu basketnom bolu neke pretjeranosti, ali taj dječak zasigurno ne bi izmišljao takve laskave epitete. Grgopulos nije bio kolektivni igrač. A košarka je ipak kolektivna igra, puna šablona i paradigmi.

“Pa gdje si pokupil sve te finte?” propitkuje Kalegopulos.

“Nećeš vjerovati, ali prije dvije godine nisam imao blage veze, ni loptu nisam znao držati kako valja. Nitko nam u školi nije pokazao ta dva-tri osnovna trika, tako da sam, vjerovao ili ne, čisti samouk! Danas, molim te, gotovo se moram pretvarati da igram lošije nego što umijem da ne bih razjario zavist igrača s manje vještine…”

Gledaj, Damire… okret, finta, dvokorak, ulaz i – puf! Ili dodaš iza leđa, kroz noge, ispod pazuha, otrčiš natrag i – zap! Zap-zap!”

“Jebote, tvoji šutovi dovode me do ludila”, zapomaže dječak. “Ni Mandrak ne bi mogao vještije!”

Onda se jednog jutra, na igralištu na brijegu gdje su obično haklali, pojavila čitava nižerazredna ekipa, KK Medvedgrad:

“Ide malog do jaja”, zamisli se trener kluba, doktor Bregović. “Daj, mali, dođi na probu sutra u osam, može?”

“Vidi, vidi malog”, uzdisao je branič Mirko Blažević pokušavajući ga uloviti. Dječak je bio nezaustavljiv pod jednim košem. Na dva koša se malo gubio – nije imao kondicije, nije mu se trčalo, a šablone, kao i svi osebujni individualisti, nije volio.

Ipak, na nagovor playmakera dječaka uzeše kao maskotu, s nakanom da bude na klupi i da eventualno odigra tri-četiri minute po tekmi kad Blažević dobije previše ličnih. On ili drugi branič, izvjesni Cico.

“Dokle ću ja ovdje grijati klupu?” pitao se dječak. “Zar sa svojim bogomdanim talentom moram čamiti u tami niželigaških dvorana?”

No nisu mu dali igrati. Trener je imao svojih tajnih planova. Šteta, mora se reći, jer dječak je bio rođen da bude zvijezda ovog čudnovatog športa.

Svemu je bio kriv trener, doktor Bregović.

Uđoše Medvjedi u doigravanje za ulazak u Drugu ligu zapad, protiv znamenitog kluba KK Alkohol. (Digresija: u vlaku su, putuju – dva dana i dvije noći – sve dok bojažljivo ne izmile na parket (ili beton?) pred dvadeset tisuća navijača koji urlaju kao da je smak svijeta!)

“Jebote, trese se Živac, ovi se ne šale.”

“Daj da ubacimo malog”, sugerira Blažević, “meni se nešto ne hakla:”

Vide i sami da tu neće bit ni kruha ni pogače.

Na poluvremenu Alkosi, predvođeni Jeretom Krupelićem i Stipom Macurićem, vode s 44:13… Sve je već jasno i glasno:

Večeras je naša fešta! ori se krajinom. Noć se brzo spušta nad mračnu dvoranu. Nestat će i struje, ako zatreba… Ništa od Druge lige zapad! Nakon svega, gorko razočaran, Grgopulos vrati se korijenima: uličnome haklu.

Tri na tri. Dva na dva.

Tu je bio kao kod svoje kuće.

Nekad bi igrao sam protiv braće Kalegopulos. Stariji braco hroptao je, praveći faul za faulom. Došli bi i drugi, ali njihova trojka ostala bi igrati do kasno u noć… Do jučer lost in space, odjednom braća Kalegopulos postadoše olimpijski talenti. Šutiraju i skaču kao da je u njih ušao duh Magica Johnsona, Pistol Petea Maravicha i ostalih.

Sve to pomalo nalikuje na otkrivanje tople vode ili na iskrcavanje na Mjesec u režiji Georgesa Meliesa. Iako, ne treba previše vjerovati tom američkom TV-dokumentarcu iz 1969… Jedna od malo većih prijevara modernih vremena! Amaterska režija – sjene na pogrešnim mjestima, na mjestima gdje nema sjena! Još samo da kamera uhvati i kakvog Muju dok kuje svog konja na Mjesecu!

Da, košarka se najljepše igrala 1970 i neke godine, ujesen. Prije nego što je dječak slomio ruku.

“Mogao je zapravo sve! Nalik na kineske kung-fu letače iz filma Crouching Tiger, Hidden Dragon!” izjavi za tisak “Pera” Kalegopulos.

Ta je jesen bila miholjska. Svjetla pozornice zvala su mladost na probu. Dolje, duboko ispod nebodera, bilo je igralište. Iz njihova stana na desetom katu sve vidljivo kao iz helikoptera. Čarobna ulica s četiri ili pet nebodera, blizu stadiona. Dječak je u životnoj formi. Zablistat će, mislio je pomalo naivno, kao nitko dotad! No onom tko leti podrezat će se krila. Staro je to pravilo športa, kao i života. Treneri vole prosječne, momčadske igrače, a ne “zvijezde”. Zvijezda je obično primadona. Treneri vole stvoriti svoju zvijezdu, ali ugasit će onu za koju osjete da, već silom svojega prirodnog talenta, može sjati i sama od sebe. Talent se prirodno protivi autoritetu. On ništi kult znoja i rada. Na igralištu se neki hakler toliko naljutio na njegove bravure da ga je zviznuo nogom u rebra – izgubio je dah i ostao ležati kao vreća na betonu.

Svake je jeseni KK Bombona imao audiciju za stotine dječaka željnih basketnog bola. Nagrada za izabranih nekoliko bio je dres juniorske momčadi Bombone. No nemojte reći da nema usuda i sudbine! Avaj, baš toga dana kad je nakon škole valjalo otići na probu, ludirajući se na hodniku, za nogu ga uhvati neki dječak, on načini salto mortale i tresne ravno na zglob ljevice ruke: Kvrc! Adios, amigos! Da sve bude još gore, čekali su sat marksizma, koji im je predavao Litavac, prof. Bauljatkas, koji uopće nije došao!

Kraj jedne nesumnjivo sjajne karijere. Srećom, pri toj akrobaciji nije slomio desnicu, jer iako je bio ambidekster, uglavnom se služio desnicom. Bio je izrazit desničar, posebno pri svojem neponovljivom skok-šutu! “Žalim slučaj”, kasnije je za novine komentirao nesretni dječak koji mu je slomio ruku, “čul sam da je igral ko Šiva! Šest ruku ili osam? Ne ide mi nešto hinduistička mitologija. Ja sam katolik, znate.”

Nakon fijaska, kad mu je ruka zarasla, zlatni mladić vratio se haklu.

“Slijedeći?” zapita ponosno “Pera” Kalegopulos. Već su pobijedili osam različitih trojki. Igrali su kao zahuktala lokomotiva. Bilo je tu i neke urođene dinarske, mediteranske želje da se narugaju suparniku, da ga ponize, a ne da ga samo pobijede. Zašto? Kao narod volimo pokazati svoju bahatu nadmoć u športu. “Pištolj” Maravić u koledžu je imao prosjek 44.2 koša po utakmici! Da, da, stari bogovi košarke uvijek su nam bili skloni! Čisti virtuozi… bez steatopigije, bez hipersaltacije debeloguze, postmoderne košarke. Nema tu američke brutalne sile, potpunog pomanjkanja vještine. Sve je u takvom trenu bio jedan usklik, potez, mašta, elegancija, vic!

Nakon igre sjest će dolje u kafiću, blizu klizališta, popiti kakakolu. Nekoliko osamljenih klizačica strugat će po ledu. No sada se moraju žuriti, žuriti! Čekaju ih poslovi, brige oko novca, stanova i automobila, budući dani nalik jedan na drugi, noći bez ljubavi, utakmice bez sjaja, muškarci bez brkova, plesači bez partnera, bicikli bez biciklista, čeka ih jedna bravurozna aforistika, poneki kućni ljubimac, poneki uspjeh, čak i poneki sunčan dan!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.