Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

DRŽAVNI UDAR

 

U šest i trideset redatelj Zuzorić osjeti nervozu. Do premijere su ostala tri sata, ali nešto je visjelo u zraku. Predosjećao je da će se večeras, u središnjem državnom kazalištu, dogoditi nešto spektakularno, možda čak katastrofalno… Šuškalo se da će se na premijeri osobno pojaviti vodeći opozicijski političar Orson Bumbarić, za kojeg se pričalo da priprema urotu protiv predsjednika Golmonskog (naravno, također na listi uzvanika). Ipak, Zuz, ili Zuzi, kako su ga zvali prijatelji, nije vjerovao u bajke i priče za malu djecu. “Kakav državni udar, kakvi bakrači”, mislio je taj velikan kulturne svakodnevice vezujući kravatu. Sama činjenica da se priča o državnom udaru u vrijeme divljanja globalne demokracije činila mu se apsurdnom. U posljednje vrijeme međutim u svijetu je bilo puno nemira i pobuna protiv novog svjetskog poretka. U njega? Naprosto neka neodređena želja da se nekamo pobjegne od ljudi i obaveza. U posljednje vrijeme cipele su mu, kako se kaže, postale pretijesne. Počeo je maštati o svojem zavičaju, selu Mama Siurana na vrhu planine Elzevira.

No malo poslije osam te večeri, izlazeći iz crne limuzine, našao se pred blještavim ulazom u kazalište, gdje će se održati svjetska premijera novog historijskog spektakla redatelja Vjeke Ljubića, zakletog Zuzorićeva konkurenta i neprijatelja. Zuzi je, znalo se, trebao snimiti film o jednom znamenitom nacionalnom vjetropiru, ali “intrige i zakulisne igre dale su posao čovjeku za sve režime”, kako su već potajno opanjkavali Ljubića.

U atriju kazališta drhtanje i vibracija uzbuđene kulturne mase pod svjetlosnim podražajima kamera. Dame odjevene po posljednjoj modi, večernje toalete i smokinzi na svim muškarcima. Grle se, cmaču, ali nikad nema prave srdačnosti. “Sve je ovo samo prenemaganje i spletkarenje”, misli Zuz ljubazno kimajući lijevo i desno brojnim kolegama, poznanicima, uglednim uzvanicima…

Istina je. Zuzorić nije bio baš Fellini. Još manje Tarkovski, ili čak Kieslowski, ali ipak je imao karijeru, nešto talenta, i zato su zli jezici pričali: “Onaj udvorni Ljubić! Trebali su Zuzu dati taj film o pustolovu Crniću.” Jer Ljubić ne samo da nije bio ni Kieslowski ni Fellini nego: “…pogledajte, molim vas, kako se besramno uvlači predsjedniku Mongolskom…” Predsjednik se pak smiješi:

“Strpljenja, kolega Ljubiću, još ste mladi, tek vam je šezdeset i šest godina!”

“Ma, gospodine predsjedniče, kad biste vi izvršili pritisak”, lobira neumorni Ljubić. Kao i sva moderna umjetnost živjelo se još jedino od lobiranja i od državnih dotacija i donacija.

“Gospodarska je situacija katastrofalna, ali ja sam vječiti optimist”, izbacivao je svoje parole predsjednik Golmonsky, automatski kao šarena ara, ili kao žeton koji se upotrebljava na ulazu u stanicu podzemne željeznice u Barceloni. Naravno, Zuzorić je naćulio uši: žestoka borba za sinekure, stipendije i državne potpore nikad nije bila brutalnija!

Zuz s nostalgijom pomisli na pastoralnu idilu svojeg zavičaja, rijeke Ebro ispod čarobne planine Elzevira. Rumenilo, tišina, spokoj neba, zvijezde koje se pale na nebosklonu, tako blizu, tako daleko… “Avaj, bože moj!” uzdahnu u trenutku dok mu je prilazio opozicionar Bumbarić u društvu filmske kritičarke Nine Tratsch-Klemenc. Ova je pak bila neumorna, kao pijavica. “Nešto ste zamišljeni, kolega”, potapša ga po ramenu gromoglasni Orson. Izgledao je, što nije čudno, kao medvjed. Takve, pomalo nezgrapne, bile su mu i socijalne manire. A Zuzorić je, iako sa sela, bio profinjen, pomalo umoran od njihovih intriga. Od borbe za subvencije. Od Ministarstva kulture. Od telefona. Od lobiranja. Od kritičara…

“Mislim na padine svoga Elzevira.”

“Zašto se ne vratite u tu svoju Susuranu… ako vam nedostaju koze”, zaskoči ga poslovično zlobna kritičarka.

“Možete kupiti sto hektara bio gdje kao od šale. Unutrašnjost je puna neobrađene zemlje”, bio je znatno konstruktivniji političar Bumbarić. “Povedite sa sobom i gospođu Tratsch-Klemenc, pa će vam ona skuhati riblju čorbu”, dodaje uz gromki smijeh iskusni Orson. “Igrate se vatrom, gospodine Bumbariću!” mršti se kritičarka, tražeći otrovni repartee. Ona je, pričalo se, imala veza u najvišim državnim, čak i globalnim središtima moći.

“Ne dirajte mi Zuzorića, Nina”, odjednom okrenu ploču Bumbarić. Bilo je bolje maknuti mu se s puta. “Zuzi je vitez. Njemu ću dati, ako bog da zdravlja, jednu dobru fotelju kad dođemo na vlast.”

“Pazite da se ne opečete, kolega Bumbariću”, upozori ga kritičarka. Orson se kiselo nasmija i nesta u krugu svojih najbližih suradnika. Premijera samo što nije počela. Pripadnici njegove stranke rijetko su se kad razdvajali. Sve su složno radili u malim skupinama od po troje-četvero aparatčika. Poneki od njih “sigurno tajni agenti neprijateljskih sila”, tako je barem tumačio predsjednikov savjetnik, profesor dr. Tauregg-Babunsky. Iz prikrajka Bubarića je oštro motrio i sam predsjednik, u društvu dvoje ili troje moćnih stranih ambasadora; “njegovi poslodavci”, tvrdila je Bumbarićeva stranka.

Začuju se fanfare, simfonije, državna himna, taktovi neizbježne Ode radosti… Dvorana blješti kao zrcalo dok čitav grad kunja u polumraku zbog čestih nestašica struje u posljednje vrijeme. Poznata TV-voditeljica Rina izranja iza slavnog zastora, koji je oslikao slikar talijanskog podrijetla Čedomil Burazzi… Laskanje i prenemaganje vezano uz “premijeru godine u Republici”… Međutim tek što nesta pomalo arogantne voditeljice, tek što se počeše gasiti svjetla, kadli na pozornicu izjuri skupina muškaraca u maskirnim uniformama. U dvorani konsternacija. Pred publikom iskorači, svojim medvjeđim kasom, Orson Bumbarić osobno:

“Dame i gospodo, nema razloga za paniku. Premijera je otkazana – mi smo odlučili preuzeti kormilo naše izmučene Republike ne bismo li…” – oporbeni prvak je, očito, biranim riječima obznanio da je upravo izveden državni udar i da je njegova stranka, uz podršku vojske i policije, upravo preuzela kontrolu nad vodećim medijskim kućama Republike. “Dame i gospodo, ne brinite se za budućnost. Ovo je početak nove zore za našu mladu, toliko napaćenu državu…”

Dok je Bumbarić deklamirao svoju kratku proklamaciju, šokirana publika našla se okružena vojskom, koja je zatvorila sve izlaze i ulaze u kazalište, sve kuloare i foajee (čak i zahod u podrumu). Počelo se nagađati i spekulirati:

“Koga će prvo dohvatiti? Hoće li samo ljude starog režima, izvući ih iz gomile, iz udobnosti plišanih fotelja? Hoće li ih strijeljati, vješati, poslati na Madagaskar?” Bilo je tu uobičajene, slatke, ljudske krvožednosti. Demonstracija nove sile, iz prvoga reda izvlače, na mig jednog od Bumbarićevih suradnika, predsjednika Mongolskog i savjetnika Tauregg-Babunskog. Najveće iznenađenje večeri bio je uhićenje dvojice moćnih ambasadora, koji su sjedili s lijeve i desne strane Mongolskom (i njegove supruge Ivančice) – znak da će doći do ozbiljne međunarodne krize.

“Tko bi samo pomislio da će Bumbarić ići ovako daleko? I to u doba euforije demokratskoga globalizma.” Drugi su pak vjerovali da je zapravo Bumbarić agent moćnih svjetskih sila i da se, pod krinkom državnog udara, radi o smjeni marioneta kako bi se još više zacementirao globalnopolitički armirani beton jedne monstruozne superdržave. Posebice je, po ovima, toj državi bilo u interesu da pošto-poto ukroti države inače poslovično buntovnog Kavarnskog poluotoka. U svakom slučaju, Bumbarić, za razliku od Mongolskog, nije odlučio obećavati brda i doline. “Nećemo hodati po vodi, nećemo pretvarati vodu u vino ni izvoditi slične cirkuske atrakcije. Mi obećavamo rad, red i stegu.” Bio je šampion malih ljudi: “Pravo naših kumica da prodaju svoja jaja na tržnici, a ne da na selo uvozimo subvencionirana jaja iz New Jerseya! Pravo na slobodu od političkih ucjena centralnoga komiteta Bruselja i Velike Brutonije! Čak i u kibucu B’hnrm imaju više sloboda… Moram se pohvaliti, jer naš prvi telegram podrške primili smo upravo od Udruženja prijatelja kibuca B’hnrm…”

“Bumbarić se igra vatrom”, šapnu zabrinuto kritičarka.

“Što ćete, Nina, malo uzbuđenja nije naodmet”, reče redatelj. Konačno mu je pao kamen nelagode sa srca. “Sad barem znamo”, mislio je kao i drugi oko njega, “na čemu smo.” Možda će sad on, umjesto Ljubića, dobiti ponuda da režira kakav novi historijski spektakl sa stranim glumcima? No sve će ovisiti, naravno, o novoj vladi Orsona Bumbarića. “No”, misli Zuzorić, “kladim se u sto eura da će Ljubić već sutra ujutro zatražiti audijenciju kod Bumbarića.”

Zavjesa

Odavno je prošla ponoć kad se umorni Zuzi konačno vratio domu svom. Bio je toliko iznuren da više nije znao je li samo sanjao državni udar (plod umjetničke imaginacije?) ili se puč uistinu dogodio? Upali televizor da provjeri na vijestima. Ništa, ništa, okreće kanale na kabelskoj, pet, deset, dvadeset kanala – ali nigdje ni traga vijesti o državnome udaru.

“Jebiga, mora da sam se napio nakon premijere”, pomisli Zuzo.

Na šezdeset i prvome kanalu bio je direktan prijenos Lige prvaka – FC Gombo’Gombo iz Pariza protiv ljutih londonskih takmaca – FC Dildo-N’Dundo… Rezultat već astronomskih 9:7! Napadač Gmbrumu N’gogo postigao je svih devet golova u prvih šest minuta utakmice iz zaleđa!

“Nogomet mi nekako postaje apsurdan”, pomisli Zuzi i nastavi surfati. Nigdje ni riječi o puču. Ode u kuhinju, otvori frižider i iskopa ostatke jučerašnje pizze. Gledat će nogomet. Na ekranu je zavladao nevjerojatan kaos – pola je stadiona bilo u plamenu.

Odjednom u dnevnoj sobi Zuzorićeve vile na Bardovu vijencu zazvoni telefon:

“Davorka Hektorović, tajnica predsjednika države g. Orsona Bumbarića. Gospodina Zuzorića, prosit ću lijepo.”

“Pri telefonu”, reče Zuzi i kradomice odgrize komadić hladne pizze.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.