Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

DVIJE BOEM-KOCKE

 

Vraćaju se sonetni vijenci straha od njihove znatiželje. Trenuci u jednoj hotelskoj sobi gdje čita priče Cesarea Pavesea. Pomalo se plašio odlaska na plažu. Plašio se njihova zurenja i zavirivanja. Zašto? Nije bilo pristojno zuriti, ali se na to uopće nisu obazirali.

Množile su se mračne misli u glavi, možda pod utjecajem tog Pavesea? Zašto se on ubio, zašto nije prerastao tu svoju glupu američku epizodu? U svakom slučaju, vraćaju se, iza razuma, u krugu, u bljesku svakakvih pogleda i šutnje s kojom su napeto pratili njihove pokrete.

Bilo je među njima nježnosti, paralize, dosade, a potom iznenadan osjećaj vedrine, kao da ovaj ljetni dan, dok se pije vruća kava, dok se sjedi na balkonu i osluškuje nebo pred oluju – dok kazaljke kruže prema nekoj sretnoj, izmišljenoj kuli djetinjih snova – kao da sve to ponovo ima nekog smisla.

Nije li lijepo, upita je on, da oboje misle kako je život često samo sudaranje luđaka u mraku – gotovo guranje u sumraku jednog kasnog vremena. Koliko su samo energije utrošili na te zamorne minute života! Na užas netrpeljivosti, nestrpljivosti, nepodnošenja! Čemu to? Čemu zavist na plažama gdje se okupljahu ljudi? Stare, ofucane teme. Kao da se više nije imalo što reći. Barem ne sada dok su se ljubili kao nekoć, kao u filmovima, reče ona, koji se događaju na Pacifiku. Kao da smrt neće doći i imati, kako to kaže Pavese, njihove oči. Nakon ljubavi napravit će frappé od bresaka i banana. Neće paliti hotelsku televiziju. Neće gledati te užasne maske i grimase, slušati te stravične laži! Neće se brinuti zbog domaćih i inozemnih vijesti, neće ih više, zapravo, zanimati nikakvi ratovi ni konflikti – naprosto, napunit će kadu toplom vodom, do vrha. Namočiti je solju i mineralima, i onda će nevezano čavrljati perući jedno drugome leđa. I tako do kraja.

“Autobiografiju Luisa Bunuela”, on će možda reći, “to trebaš pročitati.”

“Lijepo je to”, reče ona, “sve je lijepo.”

A zatim morska kiša, topla, nježna, pomalo još veća sparina.

“Sparno je za poludjeti”, kaže ona ispružen a na krevetu, ispod noćne lampe, s knjigom u ruci. “Idemo na sladoled?” upita on. Ona se brže-bolje spremi i nekoliko minuta kasnije izlaze kroz predvorje van. Kiša je stala nad starim primorskim gradom. Vani su se gurali ljudi, nažalost, automobili su bili vladari ulica. “Da uzmemo taksi?” predloži ona. On se snebiva. Ne voli vožnju taksijem, ne voli taksiste.

“Stipsa”, kaže ona misleći da on ne želi naručiti taksi jer ne voli plaćati vožnju. Ipak, daleko su od centra – morat će taksijem. Onda, za napete vožnje, ponovo siva kiša; kao da pepeo pada na vlažne trotoare grada.

Vozač puši i nešto si mrmlja u bradu. Negdje blizu centra plaćaju i izlaze. Još jedan sonetni vijenac bio je iza njih. Imali su dovoljno hrabrosti da uđu u prvu slastičarnicu. On je odjednom postao gladan, dok je ona prstom upirala u stakleni izlog u kojem su bile izložene slastice svih vrsta i boja.

“Dajte nam dvije boem-kocke, ako su svježe, molim”, rekla je namrgođenom prodavaču kojem se nije pretjerano radilo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.