Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

FILOZOF I BICIKLIST

politički thriller od nekoliko stranica

 

“Čito sam noćas nešto Sartrea i sve mi nekako nabubrila glava”, kaže mladi filozof, kojem je oko 30 godina. Biciklist, kojem su 44, umiruje ga u bašti kafića-vidikovca gore kraj žičare. Filozof je bio visok, neurasteničan mladić, a osamljeni biciklist okrugao, proćelav, brahokefalni tip općega intelektualca bez posebnih akademskih akreditacija.

“Ah, Sartre”, uzdahnu sa sjetom osamljeni biciklist, a zapravo je mislio ovo: “Strpljenja, dragi mladi kolega, za Sartrea, kao i za Hegela i Heideggera, trebat će vam mnogo više strpljenja…”

“Jah, Sartre”, odgovori mu mladi filozof zagledan u daljinu. “Ah” i “Jah” bile su, naravno, dvije retoričke figure, dva poslovična iskaza koja su odražavala svu bremenitu težinu bosanske jezgrovitosti (da ne kažemo mudrosti).

Krenuli su rano, utrkujući se biciklima, i već u devet našli su se pred café-barom, koji se otvarao tek u deset. Zasjeli su na praznoj, prostranoj terasi, koja je inače bila omiljeno okupljalište mnogih stranih agenata i špijuna, uglavnom američkih i bliskoistočnih (pomalo kao u filmu Casablanca), gledajući grad u kotlini, iz kojeg se još isparavala jutarnja magla…

“Dobro Nijemci, profesore, ali Francuzi…”, zausti mladi filozof, ali uto se konačno otvori lokal, i red je da on, kao mlađi i jači, nestane u mraku i odande se, nedugo potom, pojavi na terasi noseći na pladnju mineralnu vodu, dva ibrika turske kave i četiri ružičaste kriške iračkog rahat-lokuma, nastavljajući prekinutu misao riječima “Nisam još dosegnuo tu blaziranu razinu njemačkog mudroslovlja”, ali kaže samo “Jah, profesore”, odloživši dragocjeni teret na rosom okupan, okrugao plastični stol.

Gledajući ga, netko bi mogao pomisliti da mladića proganja zamršen odnos bića i ništavila. Umjesto toga oglasi se biciklist:

Sartre! Mladi ste, kolega, imate vremena. Studirajte polako, filozofija nikamo neće pobjeći. Mogu li prvo preporučiti Camusa? To je ugodnije štivo od Sartrea.”

“Ne volim Camusa.”

“Što? Zar u tim godinama i ne volite Camusa? Ja sam u vašim godinama bio opsjednut Camusom.” No zna biciklist što muči filozofa. “Nije mu Camus po volji zato što je bio colon, Francuz, eto”, misli biciklist, ali ništa ne govori. Naučio je, ovdje među Bosancima, mozgati u leru, što bi se reklo, kao planinski ris. Inače, svaka neoprezna riječ, svaka najmanja pogrešna riječ može izazvati požar, novu eksploziju. “A kad se bolje razmisli, sve je to luksuz sretnih i velikih, to dumanje Sartra, Camusa, da ne spominjemo Foucaulta…”

Filozof je u međuvremenu abdicirao, nabadajući rahatlokum:

“Lako je vama, šjor biciklist. Meni je do velikih rijeka kakve su Eufrat, Tigris, Nil, Brahmaputra, Ind, Ganges, Dunav… Zašto u Bosni nema velikih rijeka? Jedino ove proklete planine…”, uzdahne mladić, ali je li nešto zaista rekao ili nije, teško je sa sigurnošću ustanoviti. “Upravo suprotno”, misli biciklist, koji je zbog loših zuba izbjegavao rahat-lokum, “samo planine, samo planinski vrhunci imaju pravu mistiku. Osjećaj izolacije pružaju beskrajni oceani, velike vode svijeta. A najveći osjećaj izolacije, insularnosti, pružaju otoci. Otuda naša otočka potreba da se stalno plovi, da se putuje, da se kreće.” Biciklist je dobro poznavao taj osjećaj jer je bio rodom s najmanjeg, najosamljenijeg jadranskog otoka.

“Lako je vama šjor biciklist”, ponovi filozof zagledan u horizont. Ondje negdje, daleko, daleko, bili su Beč, Prag, Bratislava… Iznad grada pak rasplinula se posljednja koprena jutarnje magle. Puf! – nesta ona u naletu svježeg planinskog zraka. Biciklist odjednom, u jednoj jedinoj slici, pomisli na velike civilizacije koje su nastale i nestale u dolinama velikih rijeka: Indija, Egipat, Mezopotamija, Perzija, Kina…

“Rijeke su moćne”, uzdahnu biciklist, kojem su u pravilu nikada nikamo nije žurilo. Mnogo je godina bio jedan od prvih pacifista u balkanskoj buretani. S nekom mješavinom topline i tuge gledao je na bolne trzaje opće balkanske (i svjetske) krize identiteta. Mislio je ovako: “Kod nas nema kulture dijaloga, ni javno ni privatno. Da se otvoreno razgovaralo o etničkim i inim problemima…, tko zna, možda ne bi bilo ratova. Možda ne bi bilo ni zlog ‘američkog’ kolonijalizma… Možda je jedino snažna većinska monokultura izvor narodnoga mira i blagostanja? Lako je poštovati manjine kad ih gotovo i nemaš…” Tako je mislio biciklist, ali ništa od svega toga nije smio reći, posebno pred ovim mladim ambicioznim Bošnjakom.

“Ah, da, Sartre”, rekao je kao ponavljajući glazbenu temu, jutarnji lajtmotiv. “Ovdje nema ničega osim brda i kafane”, kaže ogorčeni filozof grizući nokte. Ipak, bilo je malih znakova promjene, nije da nije. Primjerice, jučer je u klubu HŠK Napredak nastupila simpatična Bjork. A sljedećeg mjeseca dolaze (navodno) čak i Sigur Ros! Ni Bosna nije što je nekoć bila, pomislit će neutralni promatrači. Ili čak: adijo, prokleta Ameriko, evo nama dalekih rođaka s Islanda! A biciklist misli: “Nisu Česi, Slovaci ili Austrijanci tavorili petsto godina pod orijentalnom krivošijom. Otuda i dolazi ovaj avatizam, ovaj orijentalni karusel strasti, južnjački fandango mržnje, vječito kolo smrti i anarhije.” No jedino što kaže jest:

“Meni ovdje nedostaje ribe.”

“Imate ribe kol’ko ’oćete na pijaci”, promrsi ogorčeni filozof. Već je palio četrdeset i osmu cigaretu otkad su zasjeli na terasi, prije tri i pol sata. “Puši ko Kinez”, mislio je biciklist, ali nije se usudio reći. Ovdje se, posebno Bošnjacima, zapravo ništa nije smjelo reći! Sve je bilo zabranjeno. “Uostalom, čemu sve ovo koprcanje?” Nikamo im se nije žurilo. Vrijeme je bilo suho i sunčano. Tek bi povremeno zapuhao gorski povjetarac. “Gorski vijenac”, pomisli biciklist, ali onda se sjeti da su kolonijalne vlasti zabranile bilo kakvu, čak i književnu, aluziju na Njegoša, Andrića i vremena osmanske okupacije Crne Gore i Bosne. “Verboten!” naredio je kolonijalni gubernator Bosne, bahati Jack Wolfstein.

Biciklist će:

“Kad bi kolonijalni upravitelj Wolfstein barem izgradio jednu pristojnu autocestu od Sarajeva do Splita, čovjek bi za dva i pol sata biciklom stigao na more…” “Autom još i brže profesore, za jedan sat dolje u kakvoj konobi u Makarskoj i uvečer već nazad u gradu. Nema nam boljitka bez autoceste!”

“A možda je ipak bolje ’vako, moj mladiću”, kaže biciklist, koji se sasvim služio sarajevskim argoom. Iako je bio fetivi Dalmatinac, smatrao se pomalo, nakon tolikih godina u gradu, Bosancem. “Ovako još poznajemo avanturu fantastičnih planinskih cesta, pejzaž vječnih šuma, planinskih visoravni, hercegovačkog krasa…”

“Vi ste optimista, profesore.” I zaista, u biciklistovim svjetlosivim očima zrcalila se neka tvrdoglava slika “starih dobrih vremena”, kad se još pućkalo vlakom prema jugu, jednotračnim ćirom kroz slikovite kanjone dolje prema moru, pored smaragdno zelene Narente… (Njegova je slabost bila dolina Neretve i hercegovački kras. U Hercegovini se već mogla namirisati rodna mu Dalmacija…)

Mislio je pak drugačije: “Bosna će tako biti UN-ov protektorat jer se Bosanci nikad među sobom složiti ne mogu, a i jednoj velikoj sili odgovara da tamo vlada ‘multikulturalna’ napetost… Zaključani u svoju zamršenu povijest umjesto da se okrenu ekoturizmu, mlijeku, siru i vrhnju, da usavrše psa tornjaka, da nabave krave umjesto ovaca i da prestane sječa bosanske bukve i bora. Umjesto toga oni uvoze fanatike i džamije sa saudijskim parama…” Svašta je tako pomišljao biciklist, ali nije htio ništa reći da ne bi slučajno uvrijedio svog osjetljivog bošnjačkog prijatelja.

Ipak, bilo je nekih znakova: na primjer, jučer je u austrijskoj samoposluzi Sturm und Drang pronašao izvrsne kisele krastavce, male bosanske kornišone! “Halal vjera!” pomisli osamljeni biciklist (služeći se sočnim turskim izrazom) konačno pronašavši jedan bošnjački proizvod u moru robe uvezene uglavnom iz stabilnijih i normalnijih država. Biciklist je, budi rečeno, živio sam s biciklom i psom, već dvaput rastavljen, s dvoje odrasle djece rasute po bijelom svijetu; hranio se onako samački, s nogu – najviše je volio nabadati pršut kad bi mu ga poslao brat Frane, travnički sir i ove kornišone, koji su možda bili mali, majušni znak da Bosna kao takva ipak nije multikulturalni promašaj stoljeća.

“Profesore, oćemo žičarom ili brdskim biciklom? Očekuju me Biće i ništavilo…”, prenu se mladi filozof. Bilo je vrijeme da krenu dolje. Mrak se brzo počeo spuštati nad nekoć čarobnom planinom.

“Mah, ima još vremena”, slegnu biciklist ramenima. Nije mu se još silazilo u gradsku gungulu. U daljini su se već čula podnevna zvona, gušena zovom mujezina i imama s bezbrojnih minareta.

Pet puta dnevno oglašavali su se, okrenuti prema Meki.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.