Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

FIN DE SIÈCLE

 

Ljeta u panonskoj varoši, zapamćena po prikolicama punim lubenica, možda i po mirisu dunja razbacanih na dnu jednog starog ormara. U avliji kuće Bodor – obnažen dječak, kao mala mrlja u dvorištu u kojem se još igraju sjene jutra na neravnim plohama zida. Dječak žmiri, a sunce je već žarko. U ruci drži komad kruha. Na kruhu je svinjska mast, prstohvat soli i aleve paprike… Iza, na bijelom zidu, chiaroscuro, plešu sjene lišća – svijet je još tako mlad, kao raž. Svijet se gleda iz perspektive neljudske, s krilima još neodrezanim… Slijede slike s kolinja jedne davne zime: nagurani su oko trpeze pune kobasica, tko zna čega. Baba Bodor, Lucija, sinovi, kćeri, susjedi, psić Bobić, svi oko velikog stola na kojem je hrpa svinjskih đakonija. Majstor Đuro je radio, početkom prosinca, sam u siva zimska jutra. Klanje, šurenje, tranširanje – trebalo je odrasti na selu da bi se to sve moglo i znalo. Na selu je sve izgledalo bitno elementarnije, krvavije. Tu kao da je vladala neka poezija prošlih vremena.

Baba Bodor, gazdarica, Sremica… imala je nešto blago u sebi, nešto toplo u tim svjetlomodrim ugarskim očima, zabrađena maramom. Drugačiji su nekoć bili ljudi, rođeni negdje na prijelazu dvadesetoga stoljeća. Osjeća se to i na fotografijama. Kažu, može se osjetiti na osnovi fotografije jesu li osobe na njoj još žive. No može se, naravno, osjetiti energija i duh vremena. Pod krovom Bodorovih, u Mohačkoj ulici: dječak je jedna mala mrlja, izgubljena u svemiru dvorišta i onih voćnjaka iza kuće.

Kata Bodor bila mu je više od rođene bake. Jednom kasnije zavolio je i jednog barbu s otoka, ali to je bila sasvim drugačija priča. Bilo je nečega u starim ljudima, u njihovu pogledu, koji mu se činio duboko proživljenim. Treba ustati u tramvaju kad vidimo starca, prepustiti stolicu. Starost, to smo već mi sami. Findsjekl, ali onaj drugi, ozbiljniji, vrijeme Tesle, braće Wright, braće Lumiere, ne ovaj naš drugorazredni findsjekl planeta majmuna, ovaj sablasni brod bez kormilara. Čemu pasti u novo kameno doba? Čemu opet tapkati u mraku, prije nego što se digne neka nova, zvjezdana rasa?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.